Da je živ veliki ljubitelj mladoga glumca Šerbedžije, i da se suoči sa suvremenim hrvatskim glupačama i glupanima, na licu mjesta bi umro. I to od srama bi Krleža umro, jer je današnja hrvatska glupost sablažnjiva poput gole muške guzice pred očima opatice. Evo i primjera: od jedne sjajne predstave hrvatska kulturna javnost uspjela je vidjeti samo – jednu golu glumicu. Nešto su, valjda, vidjeli i kazališni kritičari, ali njihova nam mišljenja ovom prigodom, na žalost, nisu relevantna. Bilo da su uključeni u predizbornu kampanju Velimira Viskovića – a “Žuta crta” je, ipak, predstava iz protivničkog tabora, bilo da djeluju unutar kongregacije zadužene za beatifikaciju Andree Zlatar, te cijenjene dame i vrla gospoda odveć su inhibirani da bi nas imalo zanimali.
Ali ovi, i ove, koji nisu kazališne kritičarke i kritičari, vidješe samo golu Luciju Šerbedžiju. Zapravo, ne samo – golu, nego kako naglašavaju u svojim kratkim snebivanjima, “potpuno golu”. Pa su onda otuđili fotografije u vlasništvu Zagrebačkog kazališta mladih, ili bi potajice fotografirali za trajanja predstave, ili su snimali onaj dio predstave koji nije bilo dopušteno snimati, čime su, uz još malo snebivanja, ukrasili svoje web portale i novinske stranice. Učinili su to, isključivo, u svrhu – drkanja. Ili masturbacije i onanije, kako se to pristojnije, katolički veli. Uzgred, naši stari su vjerovali, u čemu ih je, opet, poticala Sveta Rimska Katolička Crkva, da se od aktivnog promatranja takvih fotografija suši kralježnica. Istina je, međutim, drukčija: suši se od toga mozak. A tabloidi s osušenim mozgovima – s kazališnim kritičarima i kritičarkama ili bez njih – pretvaraju se u kolektivnog Paravinju. I onda tako paravinjaju po Luciji Šerbedžiji, “potpuno goloj”. Ali srećom, samo po njezinoj fotografiji. Zalijepljenoj u kabinama svojih kamiona ili projiciranoj na zaslonima svojih kompjutora, to je sasvim i potpuno svejedno.
Ono što zbunjuje u slučaju tih drkadžija – o kojima je u Globusu vrlo tačno, premda urednički skajnuto i sakriveno, pisao Boris Dežulović – jest to što oni Luciju nisu prvi put vidjeli golu. Još u veljači 1997, tada dvadesetčetverogodišnja glumica, pokazala se razodjevena, na nekoliko masnih stranica prvoga broja hrvatskoga Playboya. Živ je tada bio ne samo Franjo Tuđman, nego i Franjo kardinal Kuharić, ali se nama koji duže pamtimo čini da se novine i novinari nisu ni upola erektirali kao danas. Bit će zato što se u to vrijeme još uvijek pisalo i govorilo o kulturi i kazalištu, i o onome što velike glumice, a Lucija je tada već bila velika, rade kada nisu gole. Drkadžije još nisu bili zavladali hrvatskom javnošću, nije bilo web portala, Andrea Zlatar bila je ambiciozna profesorica i urednica jednih novina za kulturu, a intendant zagrebačkog HNK bio je Georgij Paro. A da se novinskim urednicima ne bi osušio mozak, brinuo se dobrotvor Soros. Bila su to sretna vremena, kada je drkanje bilo osobna stvar svakoga pojedinca, a ne svjetonazorsko ili ideološko opredjeljenje cjelokupne zajednice. Hrvatska još uvijek nije bila ni drkadžijska, ni katolička država.
Jedino što se u međuvremenu nije promijenilo, jedina koja se nije promijenila je Lucija. Tada se sasvim lako skinula za Playboy, kao što se i sada skinula za jednu izvrsnu predstavu. Motivi su različiti, ali postoji nešto što je slično, a što je za Lucijin umjetnički i ljudski slučaj neobično važno i karakteristično.
Glumci se, kao i ljudi, po pitanju golotinje dijele u dvije skupine: jedni se toliko srame da se ni za živu glavu ne bi pokazali u svoj svojoj nagosti. Da bi glumili i da bi živjeli, njima je potrebno da budu pokriveni. Drugi, pak, svoju golotinju okolo nosaju i pokazuju kao što se nose i pokazuju visoka odlikovanja. Ili se njome služe kao oružjem. Mirjana Karanović, recimo, prekinula je jednu svoju premijeru, u kojoj je zaigrala donekle gola, da bi tako, naoružana golim grudima, nasrnula na fotografe lokalnih drkadžijskih tabloida i internetskih portala. Ljudi su se razbježali na sve strane, sretni što su izvukli živu glavu. I treba tako!
Međutim, Lucija Šerbedžija ne pripada ni jednoj ni drugoj ljudskoj vrsti. Ona je u “Žutoj crti” gola iskonski, kao životinja, gazela, antilopa, srna, pronađite već neku koja bi vas na tu ženu podsjetila. I onda se gledatelju učini da Lucija igra kao da uopće nije gola, ili kao da, gluho bilo, uopće nije svjesna da je gola. Na vaše oči, duh i svjetonazor to djeluje krajnje šokantno: prisustvovati performansu takve glumice neusporedivo je šokantnije nego gledati neko ženskinje ili muškinje koje se srami, ali, eto, šta će kada je i to dio glumačkog poziva. Šokantnije je gledati nju, nego one dame i gospodu, makar bili i veliki glumci, pa i najveći poput Mirjane Karanović ili Jeremyja Ironsa, koji nastupaju naoružani svojom golotinjom.
Prirodna nagost Lucije Šerbedžije podsjeća nas na one rasističke i kolonijalističke fantazije Europljana i Europljanki, kada su dvadesetih i tridesetih godina zurili u golo tijelo – ali ne i “potpuno golo” – velike varijetetske umjetnice, plesačice i pjevačice Josephine Baker. Nju je, pedesetak godina kasnije, manje ili više uspješno, svojom golom pojavom pokušavala imitirati Grace Jones. Ali obje su, kao i neke druge pjevačke i plesačke zvijezde, bile “pokrivene” bojom svoje kože. A crnkinje i crnci su, je l’ te, tako okretni, vretenastih mišića, izduženi i nekako bliži životinji, nego bijelci, pa nas njihova naturalna golotinja ne sablažnjava. Kažete da je ovo rasizam? Pa, naravno da jest, ali od rasizma do “potpuno gole Lucije Šerbedžije” samo je pola koraka.
Dakle, ona nas u “Žutoj crti” tako sablazne jer je bijela, a tako prirodno gola. Ona bi središtem grada mogla prošetati do grla zakopčana u svoju golotinju. Ivica Buljan, ozbiljan redatelj i promatrač ljudi, glumaca i njihovih talenata, to je prepoznao i genijalno iskoristio u svojoj predstavi. Nadam se da su ga kritičari, a naročito kritičarke, pohvalili, bez obzira na intendanta i na blaženicu, jer samo bi netko tko je budalast i kod očiju slijep mogao to da ne vidi ili ne shvati (dajte, javite mi, privatno, što su o “Žutoj crti” rekli kritičari).
I mimo ovoga, Lucija Šerbedžija glumica je rijetkoga i vrlo čistog dara. Nismo je se nagledali u televizijskim reklamama i na džambo plakatima, niti je svoje lice i tijelo trošila po televizijskim sapunicama i do zla boga lošim i jadnim serijalima hrvatskih televizija. Glumila je u lošim filmovima i lošim predstavama, ali baš nikada u nečemu za što bi se unaprijed moglo znati da će biti loše. U tome je, bez ikakve dvojbe, Lucija jedan od najmoralnijih hrvatskih glumaca. Jedno je, naime, skinuti se za Playboy ili igrati gola, a drugo je rasprodavati svoje lice, tijelo i glumačko umijeće. Prvo je, još uvijek, umjetnički čin i čin slobode, dok je drugo prelazak iz jedne u drugu profesiju. U onoj prvoj, glumačkoj, ostali su rijetki. Jedni su otišli zato što nisu imali dara, a drugi zato što im je trebalo para. U ozbiljnom kazalištu, ili u dobrom filmu, jednako su neupotrebljivi i jedni i drugi.
Već desetljećima, kada se neka glumica skine, oni koji bi ju branili od najezde paravinja, tabloida i talibana, obično ponavljaju: pa šta, ima cura šta da pokaže! Naravno, i to je krivo, promašeno, trivijalno, ali barem je od čista srca. Za Luciju to ne bi mogli, a ni smjeli reći, jer bi ih ona sablaznula načinom na koji se pokazala golom. Takva joj je uloga, koju je samo ona mogla odigrati. A takav je i njezin životni i umjetnički stav. Po tome ćete, inače, prepoznati glumca kao umjetnika: čini vam se da je to samo on mogao odigrati! Nitko drugi. I naravno, prepoznat ćete ga, glumca, po stavu.
Lucija Šerbedžija velika je, i savršeno nezahtjevna glumica u zemlji u kojoj vam je, već dvadeset godina, bolje biti kći poglavnika Ante Pavelića, nego kći Rade Šerbedžije. Reći ćete da djeca ne mogu biti kriva za zlodjela ili nečasne čini svojih očeva. I bit ćete u pravu. Da, zaista, Poglavnikova kći nije kriva za ono što je Poglavnik učinio. Ali upravo zato i jest u Hrvatskoj bolje biti Pavelićeva, nego Šerbedžijina kći. Svojim talentom i stavom, umjetničkim, društvenim, ideološkim, Lucija je dostojna svoga oca, pa svi koji po njemu, što iz svoga jada i jala, što iz ustašluka, pljuju, evo, već dvadeset godina dugih, pomalo pljuju i po njoj. I onda mi se nekako čini da je u načinu na koji se na web portalima i u tabloidima, na ukradenim ili krijumčarenim fotografijama, pokazivala “potpuno gola” Lucija Šerbedžija, nešto i od one mrziteljske sladostrasti prema njezinu ocu. I to je dobro, jer ima djece koja vrlo dostojanstveno i hrabro znaju pronositi talent, ljepotu i čast svojih očeva.
Lucija Šerbedžija, potpuno gola
Da je živ veliki ljubitelj mladoga glumca Šerbedžije, i da se suoči sa suvremenim hrvatskim glupačama i glupanima, na licu mjesta bi umro. I to od srama bi Krleža umro, jer je današnja hrvatska glupost sablažnjiva poput gole muške guzice pred očima opatice. Evo i primjera: od jedne sjajne predstave hrvatska kulturna javnost uspjela je vidjeti samo – jednu golu glumicu. Nešto su, valjda, vidjeli i kazališni kritičari, ali njihova nam mišljenja ovom prigodom, na žalost, nisu relevantna. Bilo da su uključeni u predizbornu kampanju Velimira Viskovića – a “Žuta crta” je, ipak, predstava iz protivničkog tabora, bilo da djeluju unutar kongregacije zadužene za beatifikaciju Andree Zlatar, te cijenjene dame i vrla gospoda odveć su inhibirani da bi nas imalo zanimali.
Ali ovi, i ove, koji nisu kazališne kritičarke i kritičari, vidješe samo golu Luciju Šerbedžiju. Zapravo, ne samo – golu, nego kako naglašavaju u svojim kratkim snebivanjima, “potpuno golu”. Pa su onda otuđili fotografije u vlasništvu Zagrebačkog kazališta mladih, ili bi potajice fotografirali za trajanja predstave, ili su snimali onaj dio predstave koji nije bilo dopušteno snimati, čime su, uz još malo snebivanja, ukrasili svoje web portale i novinske stranice. Učinili su to, isključivo, u svrhu – drkanja. Ili masturbacije i onanije, kako se to pristojnije, katolički veli. Uzgred, naši stari su vjerovali, u čemu ih je, opet, poticala Sveta Rimska Katolička Crkva, da se od aktivnog promatranja takvih fotografija suši kralježnica. Istina je, međutim, drukčija: suši se od toga mozak. A tabloidi s osušenim mozgovima – s kazališnim kritičarima i kritičarkama ili bez njih – pretvaraju se u kolektivnog Paravinju. I onda tako paravinjaju po Luciji Šerbedžiji, “potpuno goloj”. Ali srećom, samo po njezinoj fotografiji. Zalijepljenoj u kabinama svojih kamiona ili projiciranoj na zaslonima svojih kompjutora, to je sasvim i potpuno svejedno.
Ono što zbunjuje u slučaju tih drkadžija – o kojima je u Globusu vrlo tačno, premda urednički skajnuto i sakriveno, pisao Boris Dežulović – jest to što oni Luciju nisu prvi put vidjeli golu. Još u veljači 1997, tada dvadesetčetverogodišnja glumica, pokazala se razodjevena, na nekoliko masnih stranica prvoga broja hrvatskoga Playboya. Živ je tada bio ne samo Franjo Tuđman, nego i Franjo kardinal Kuharić, ali se nama koji duže pamtimo čini da se novine i novinari nisu ni upola erektirali kao danas. Bit će zato što se u to vrijeme još uvijek pisalo i govorilo o kulturi i kazalištu, i o onome što velike glumice, a Lucija je tada već bila velika, rade kada nisu gole. Drkadžije još nisu bili zavladali hrvatskom javnošću, nije bilo web portala, Andrea Zlatar bila je ambiciozna profesorica i urednica jednih novina za kulturu, a intendant zagrebačkog HNK bio je Georgij Paro. A da se novinskim urednicima ne bi osušio mozak, brinuo se dobrotvor Soros. Bila su to sretna vremena, kada je drkanje bilo osobna stvar svakoga pojedinca, a ne svjetonazorsko ili ideološko opredjeljenje cjelokupne zajednice. Hrvatska još uvijek nije bila ni drkadžijska, ni katolička država.
Jedino što se u međuvremenu nije promijenilo, jedina koja se nije promijenila je Lucija. Tada se sasvim lako skinula za Playboy, kao što se i sada skinula za jednu izvrsnu predstavu. Motivi su različiti, ali postoji nešto što je slično, a što je za Lucijin umjetnički i ljudski slučaj neobično važno i karakteristično.
Glumci se, kao i ljudi, po pitanju golotinje dijele u dvije skupine: jedni se toliko srame da se ni za živu glavu ne bi pokazali u svoj svojoj nagosti. Da bi glumili i da bi živjeli, njima je potrebno da budu pokriveni. Drugi, pak, svoju golotinju okolo nosaju i pokazuju kao što se nose i pokazuju visoka odlikovanja. Ili se njome služe kao oružjem. Mirjana Karanović, recimo, prekinula je jednu svoju premijeru, u kojoj je zaigrala donekle gola, da bi tako, naoružana golim grudima, nasrnula na fotografe lokalnih drkadžijskih tabloida i internetskih portala. Ljudi su se razbježali na sve strane, sretni što su izvukli živu glavu. I treba tako!
Međutim, Lucija Šerbedžija ne pripada ni jednoj ni drugoj ljudskoj vrsti. Ona je u “Žutoj crti” gola iskonski, kao životinja, gazela, antilopa, srna, pronađite već neku koja bi vas na tu ženu podsjetila. I onda se gledatelju učini da Lucija igra kao da uopće nije gola, ili kao da, gluho bilo, uopće nije svjesna da je gola. Na vaše oči, duh i svjetonazor to djeluje krajnje šokantno: prisustvovati performansu takve glumice neusporedivo je šokantnije nego gledati neko ženskinje ili muškinje koje se srami, ali, eto, šta će kada je i to dio glumačkog poziva. Šokantnije je gledati nju, nego one dame i gospodu, makar bili i veliki glumci, pa i najveći poput Mirjane Karanović ili Jeremyja Ironsa, koji nastupaju naoružani svojom golotinjom.
Prirodna nagost Lucije Šerbedžije podsjeća nas na one rasističke i kolonijalističke fantazije Europljana i Europljanki, kada su dvadesetih i tridesetih godina zurili u golo tijelo – ali ne i “potpuno golo” – velike varijetetske umjetnice, plesačice i pjevačice Josephine Baker. Nju je, pedesetak godina kasnije, manje ili više uspješno, svojom golom pojavom pokušavala imitirati Grace Jones. Ali obje su, kao i neke druge pjevačke i plesačke zvijezde, bile “pokrivene” bojom svoje kože. A crnkinje i crnci su, je l’ te, tako okretni, vretenastih mišića, izduženi i nekako bliži životinji, nego bijelci, pa nas njihova naturalna golotinja ne sablažnjava. Kažete da je ovo rasizam? Pa, naravno da jest, ali od rasizma do “potpuno gole Lucije Šerbedžije” samo je pola koraka.
Dakle, ona nas u “Žutoj crti” tako sablazne jer je bijela, a tako prirodno gola. Ona bi središtem grada mogla prošetati do grla zakopčana u svoju golotinju. Ivica Buljan, ozbiljan redatelj i promatrač ljudi, glumaca i njihovih talenata, to je prepoznao i genijalno iskoristio u svojoj predstavi. Nadam se da su ga kritičari, a naročito kritičarke, pohvalili, bez obzira na intendanta i na blaženicu, jer samo bi netko tko je budalast i kod očiju slijep mogao to da ne vidi ili ne shvati (dajte, javite mi, privatno, što su o “Žutoj crti” rekli kritičari).
I mimo ovoga, Lucija Šerbedžija glumica je rijetkoga i vrlo čistog dara. Nismo je se nagledali u televizijskim reklamama i na džambo plakatima, niti je svoje lice i tijelo trošila po televizijskim sapunicama i do zla boga lošim i jadnim serijalima hrvatskih televizija. Glumila je u lošim filmovima i lošim predstavama, ali baš nikada u nečemu za što bi se unaprijed moglo znati da će biti loše. U tome je, bez ikakve dvojbe, Lucija jedan od najmoralnijih hrvatskih glumaca. Jedno je, naime, skinuti se za Playboy ili igrati gola, a drugo je rasprodavati svoje lice, tijelo i glumačko umijeće. Prvo je, još uvijek, umjetnički čin i čin slobode, dok je drugo prelazak iz jedne u drugu profesiju. U onoj prvoj, glumačkoj, ostali su rijetki. Jedni su otišli zato što nisu imali dara, a drugi zato što im je trebalo para. U ozbiljnom kazalištu, ili u dobrom filmu, jednako su neupotrebljivi i jedni i drugi.
Već desetljećima, kada se neka glumica skine, oni koji bi ju branili od najezde paravinja, tabloida i talibana, obično ponavljaju: pa šta, ima cura šta da pokaže! Naravno, i to je krivo, promašeno, trivijalno, ali barem je od čista srca. Za Luciju to ne bi mogli, a ni smjeli reći, jer bi ih ona sablaznula načinom na koji se pokazala golom. Takva joj je uloga, koju je samo ona mogla odigrati. A takav je i njezin životni i umjetnički stav. Po tome ćete, inače, prepoznati glumca kao umjetnika: čini vam se da je to samo on mogao odigrati! Nitko drugi. I naravno, prepoznat ćete ga, glumca, po stavu.
Lucija Šerbedžija velika je, i savršeno nezahtjevna glumica u zemlji u kojoj vam je, već dvadeset godina, bolje biti kći poglavnika Ante Pavelića, nego kći Rade Šerbedžije. Reći ćete da djeca ne mogu biti kriva za zlodjela ili nečasne čini svojih očeva. I bit ćete u pravu. Da, zaista, Poglavnikova kći nije kriva za ono što je Poglavnik učinio. Ali upravo zato i jest u Hrvatskoj bolje biti Pavelićeva, nego Šerbedžijina kći. Svojim talentom i stavom, umjetničkim, društvenim, ideološkim, Lucija je dostojna svoga oca, pa svi koji po njemu, što iz svoga jada i jala, što iz ustašluka, pljuju, evo, već dvadeset godina dugih, pomalo pljuju i po njoj. I onda mi se nekako čini da je u načinu na koji se na web portalima i u tabloidima, na ukradenim ili krijumčarenim fotografijama, pokazivala “potpuno gola” Lucija Šerbedžija, nešto i od one mrziteljske sladostrasti prema njezinu ocu. I to je dobro, jer ima djece koja vrlo dostojanstveno i hrabro znaju pronositi talent, ljepotu i čast svojih očeva.