Znanstvenu studiju o bosanskome baroku Sanja Cvetnić upliće u svoju porodičnu priču i pruža joj neočekivan smisao i razlog
Bosanski barok i njegovi tragovi, na početku dvadeset i prvoga stoljeća. Za pisca umjetničke, ili još bolje – žanrovske proze, bila bi to velika tema, jer otvara mogućnosti za bezbrojne mistifikacije i uplitanje ljudskih sudbina u veliku povijest. Od slučajno sačuvanih ostataka, tragova koji su zagubljeni po dokumentacijama i bibliotekama carskih i kraljevskih metropola, od dvije-tri riječi ili od umetnute rečenice iz franjevačkih ljetopisa i kronika, od nepouzdanih svjedočanstva engleskih, ruskih i francuskih putnika po Bosni, od sačuvanih sveščica one trojice pismenih građana, od gole pretpostavke da je i u Bosni, toj siromašnoj graničnoj pokrajini Osmanskoga carstva, u vrijeme njegova veličanstvenog višestoljetnog opadanja i truljenja, moralo biti nekakvoga baroka, jer ga je bilo svugdje u Europi, pa nešto malo, u odsjajima, i u bliskoj Aziji, i da je moralo biti nekakvih refleksa Tridentskoga sabora i blistave, šljašteće i marketinški moćne protureformacijske akcije Rima, jer je i toga bilo gdje god je katolika, a Bosna tog vremena, tog kužnog sedamnaestog vijeka, ipak je pomalo bila katolička, s franjevačkom redodržavom koja se širila preko granica pokrajine, od svega toga, kažem, dala bi se načiniti jedna fantastična fikcionalna književnost. Ali što bi s bosanskim barokom, osim da pobroji, katalogizira i natrag pospremi, netko tko bi se, s bilo kakvim znanstvenim pretenzijama bavio ovom temom? I zašto bi se uopće netko bavio bosanskim barokom, ako ne želi ispričati neku svoju priču?
Knjiga “Barokni defter”, podnaslovljena kao “Studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini” (Leykam international, Zagreb 2011.) slučajno je do mene došla. Kako su u Zagrebu u međuvremenu propale knjižare, a one koje nisu propale ovih se dana bave prodajom udžbenika, nisam zalazio po tim mjestima, pa nisam ni znao da je ova knjiga izašla, ali me je na portirnici dočekala bijela kuverta s “Baroknim defterom”, i na njoj lijepim, starinskim rukopisom ispisano moje ime i prezime. Rijetko se dogodi da mi tako pošalju knjigu koju bih ionako kupio. A kupio bih je upravo radi te fantastične, pomaknute teme, očekujući književni triler, ili barem neku patetičnu hrvatsko-katoličku zvizdariju.
Sanja Cvetnić profesorica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prije nekoliko godina, u anonimnoj anketi, studenti su je izabrali za omiljenu profesoricu. Znam ju kao autoricu vrlo ozbiljne, akademski akribične monografije o drvenoj kapeli Svete Barbare u Velikoj Mlaki. Živeći u tom kraju, na samome rubu, na crti fronte osmanskih osvajača, među drvenim crkvicama Turopolja i Vukomeričkih gorica, zainteresirao sam se i za tu knjigu. Moj interes je, dakle, u oba slučaja biografski uvjetovan. Negdje između turopoljskih drvenih kapela i bosanskoga baroka traje, u obrnutoj kronološkoj perspektivi, i moj dosadašnji vijek.
Svoj interes za jednu nepotpunu, povijesno-forenzičnu i pomalo ekscentričnu temu, Sanja Cvetnić je, ustvari posve neočekivano, obrazložila i opravdala osobnim i obiteljskim razlozima. Učinila je to na literarno sugestivan način, lišen prenemaganja i lamentiranja nad hudom bosanskom sudbinom, povijesnom i aktualnom, uokvirujući svoje studije o bosanskome baroku jednom fantastičnom porodičnom pričom, u koju je uplela svoj autobusni putopis kroz Bosnu. Svaka zagrebačka porodična priča, koja se odvila u Bosni i Hercegovini prošloga ili pretprošloga stoljeća, za koju smo čuli, ili smo je negdje, u knjigama ili u novinama i časopisima, pročitali, morala je biti fantastična. Takve, valjda, nisu samo priče koje su skrivene, zatajene ili krivotvorene, valjda i zato što ima ljudi koji ne vole, pa se onda toga i srame, što im se porodično stablo u prošlosti razgranalo preko taraba, u tu zaostalu, orijentalnu i balkansku zemlju. Sanja Cvetnić svoju je priču očito ispričala iz uvjerenja, a onda joj je priča omogućila daljnje bavljenje velikom bosanskom baroknom anti-temom.
Likovna djela bosanskoga baroka, gotovo bez izuzetka, nastajala su oko ona tri preživjela manastira Bosne Srebrene (Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska), koji su preostali i nakon turskih osvajanja i nakon piromanskoga pohoda Eugena Savojskog. Fratri su ih donosili s putovanja, na kojima su po Italiji i zapadu prosjačili za opstanak i za dobro bosanskih katolika. Ambiciozni gvardijani tim su slikarijama i rezbarijama opremali one dvije-tri kamene crkvice, koje su preživjele sve paljevine i najezde (po vladajućem zakonu, nove se crkve nisu smjele graditi, a stare su se smjele obnavljati samo uz posebnu dozvolu Visoke Porte, do koje je bilo skoro nemoguće doći). Cilj im je bio da narod vidi sliku svoga Boga i svoje vjere (dakle, suprotno i na užas većinskoga sunitskog islama i njegove ideje o Bogu, kojoj je svako prikazivanje njegova lica idolopoklonstvo i vjerovanje u toteme i drvene figurice), ali i da osjeti ono što se događalo izvan granica carstva, a što će, nadali su se fratri, koliko sutra, koliko sljedeće godine, s vojskama kršćanskih careva i kraljeva stići i u Bosnu. Takav je bio bosanski barok.
Znanstvenički dosljedno, Sanja Cvetnić ništa ne izmišlja i ne dopisuje, niti se, što je naročito dragocjeno, bavi nacionalizacijom i kroatizacijom bosanskih katolika (time će će, dvjestotinjak godina kasnije, pozabaviti vrhbosanski nadbiskup Stadler), nego piše o onome što vidi i o čemu čita po kronikama, ljetopisima i drugim, koliko rijetkim toliko i oskudnim, izvorima. Autorica ne pada u iskušenje da barem skicira nekakvu sintezu, ili da se uz skele jedne poznate političke povijesti uzvere po jednoj nepostojećoj i nestvarnoj građevini određenoj temom njezina istraživanja. Ali ona niti ne esejizira na zadanu temu, premda je sva bosanska povijest, barem do devetnaestog stoljeća, sačuvana u formi eseja, nekonzistentne i nedovršene priče, načinjene ili rekonstruirane, uglavnom, od cjelovitih priča velikih carstava kojima je Bosna bila granica, siva mrlja na zemljopisnoj karti, ničija zemlja. Sanja Cvetnić samo bilježi ono što je postojalo i što i danas u tragovima postoji, a to čini na literarno uvjerljiv i moćan način.
I opet, mnogo toga u njezinom “Baroknom defteru” ovoga se čitatelja osobno tiče. Recimo, priča o tome kako je papa Urban VIII bosanskim fratrima na ograničeni rok dopustio upotrebu pokretnih oltara. Naime, kako nisu mogli graditi crkve, a stado im je bilo rasuto po cijeloj Srednjoj Bosni, koja se onako besputa i šest mjeseci u godini snijegom zametena, činila neusporedivo većom i širom nego što je danas, ti su im pokretni oltari (danas sjajni primjeri baroka) zapravo služili kao pokretne crkve. A to je, opet, nešto što je tema jednoga čudnog sna, odsanjanog u kolovozu 1984, na Lastovu, prvoga dana služenja vojnog roka, i kratkoga zapisa na tu temu (koga zanima, neka pogleda na Ajfelovu mostu kratku priču “Pokretni oltar”), i što, zapravo, nema drugoga značaja i važnosti, osim privatnoga i, možda, književnog.
Da nije sveučilišna profesorica, povjesničarka umjetnosti i – kako bi se to pompozno kazalo – autoritet za barok, ili veselije, barokni autoritet, Sanja Cvetnić bila bi sjajan pisac fikcionalne proze (premda bi i ovako to mogla biti, ako joj se da). Osim što lijepo piše, što su joj rečenice visokokultivirani primjer dobroga književnog stila i što sjajno pripovijeda, ona ima silan dar zapažanja, koji se samo dijelom tiče prirode struke i vrste obrazovanja, a većinom se tiče nečega sa čime se čovjek rodi, što se ne može naučiti, i što je, zapravo, najavažniji element spisateljskog, književnog talenta.
Recimo, netko drugi bi, u istraživanju i u literarizaciji bosanskoga baroka, prošao pokraj naširoko znanoga i citiranog teksta Ibrahima Alajbegovića Pečevije, bosanskoga pisca, rodom iz Pečuha (otud Pečevija), ne nalazeći u njem ništa važno za ovu temu, premda pripovijeda o tiskarskom stroju, toj glavnoj mašini baroka, jer ono što u Pečevijinom zapisu doista jest važno, što nam je iz današnje perspektive duhovito i ganutljivo, što je na koncu zabavno i što oslikava duh epohe, one barokne i one bosanske, sasvim je u lirici, u rečeničnom ritmu, u pripovijedanju i u čuđenju pripovjedačevu: “Pišu da je tisak izumio jedan vrlo pametan čovjek po imenu Ivan Gutenberg u gradu Majncu, 1440. godine po rođenju Isa pejgambera. Od tada je do našeg vremena prošlo dvjesto godina. Nevjernici sve svoje knjige tiskaju. Ako se želi jedna knjiga tiskati najprije se sva njezina slova poredaju što je teško isto kao i rukom pisati knjigu. Ali poslije, postoji mogućnost, ako se želi, na primjer hiljadu knjiga u kratkom vremenu štampati. Ovih hiljadu primjeraka je lakše štampati nego jedan primjerak rukom ispisati.”
Sanja Cvetnić napisala je knjigu za koju bi vrijedilo truda pa je cijelu rukom prepisati.
Ljudi kao pokretni oltari
Znanstvenu studiju o bosanskome baroku Sanja Cvetnić upliće u svoju porodičnu priču i pruža joj neočekivan smisao i razlog
Bosanski barok i njegovi tragovi, na početku dvadeset i prvoga stoljeća. Za pisca umjetničke, ili još bolje – žanrovske proze, bila bi to velika tema, jer otvara mogućnosti za bezbrojne mistifikacije i uplitanje ljudskih sudbina u veliku povijest. Od slučajno sačuvanih ostataka, tragova koji su zagubljeni po dokumentacijama i bibliotekama carskih i kraljevskih metropola, od dvije-tri riječi ili od umetnute rečenice iz franjevačkih ljetopisa i kronika, od nepouzdanih svjedočanstva engleskih, ruskih i francuskih putnika po Bosni, od sačuvanih sveščica one trojice pismenih građana, od gole pretpostavke da je i u Bosni, toj siromašnoj graničnoj pokrajini Osmanskoga carstva, u vrijeme njegova veličanstvenog višestoljetnog opadanja i truljenja, moralo biti nekakvoga baroka, jer ga je bilo svugdje u Europi, pa nešto malo, u odsjajima, i u bliskoj Aziji, i da je moralo biti nekakvih refleksa Tridentskoga sabora i blistave, šljašteće i marketinški moćne protureformacijske akcije Rima, jer je i toga bilo gdje god je katolika, a Bosna tog vremena, tog kužnog sedamnaestog vijeka, ipak je pomalo bila katolička, s franjevačkom redodržavom koja se širila preko granica pokrajine, od svega toga, kažem, dala bi se načiniti jedna fantastična fikcionalna književnost. Ali što bi s bosanskim barokom, osim da pobroji, katalogizira i natrag pospremi, netko tko bi se, s bilo kakvim znanstvenim pretenzijama bavio ovom temom? I zašto bi se uopće netko bavio bosanskim barokom, ako ne želi ispričati neku svoju priču?
Knjiga “Barokni defter”, podnaslovljena kao “Studije o likovnim djelima iz XVII. i XVIII. stoljeća u Bosni i Hercegovini” (Leykam international, Zagreb 2011.) slučajno je do mene došla. Kako su u Zagrebu u međuvremenu propale knjižare, a one koje nisu propale ovih se dana bave prodajom udžbenika, nisam zalazio po tim mjestima, pa nisam ni znao da je ova knjiga izašla, ali me je na portirnici dočekala bijela kuverta s “Baroknim defterom”, i na njoj lijepim, starinskim rukopisom ispisano moje ime i prezime. Rijetko se dogodi da mi tako pošalju knjigu koju bih ionako kupio. A kupio bih je upravo radi te fantastične, pomaknute teme, očekujući književni triler, ili barem neku patetičnu hrvatsko-katoličku zvizdariju.
Sanja Cvetnić profesorica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prije nekoliko godina, u anonimnoj anketi, studenti su je izabrali za omiljenu profesoricu. Znam ju kao autoricu vrlo ozbiljne, akademski akribične monografije o drvenoj kapeli Svete Barbare u Velikoj Mlaki. Živeći u tom kraju, na samome rubu, na crti fronte osmanskih osvajača, među drvenim crkvicama Turopolja i Vukomeričkih gorica, zainteresirao sam se i za tu knjigu. Moj interes je, dakle, u oba slučaja biografski uvjetovan. Negdje između turopoljskih drvenih kapela i bosanskoga baroka traje, u obrnutoj kronološkoj perspektivi, i moj dosadašnji vijek.
Svoj interes za jednu nepotpunu, povijesno-forenzičnu i pomalo ekscentričnu temu, Sanja Cvetnić je, ustvari posve neočekivano, obrazložila i opravdala osobnim i obiteljskim razlozima. Učinila je to na literarno sugestivan način, lišen prenemaganja i lamentiranja nad hudom bosanskom sudbinom, povijesnom i aktualnom, uokvirujući svoje studije o bosanskome baroku jednom fantastičnom porodičnom pričom, u koju je uplela svoj autobusni putopis kroz Bosnu. Svaka zagrebačka porodična priča, koja se odvila u Bosni i Hercegovini prošloga ili pretprošloga stoljeća, za koju smo čuli, ili smo je negdje, u knjigama ili u novinama i časopisima, pročitali, morala je biti fantastična. Takve, valjda, nisu samo priče koje su skrivene, zatajene ili krivotvorene, valjda i zato što ima ljudi koji ne vole, pa se onda toga i srame, što im se porodično stablo u prošlosti razgranalo preko taraba, u tu zaostalu, orijentalnu i balkansku zemlju. Sanja Cvetnić svoju je priču očito ispričala iz uvjerenja, a onda joj je priča omogućila daljnje bavljenje velikom bosanskom baroknom anti-temom.
Likovna djela bosanskoga baroka, gotovo bez izuzetka, nastajala su oko ona tri preživjela manastira Bosne Srebrene (Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska), koji su preostali i nakon turskih osvajanja i nakon piromanskoga pohoda Eugena Savojskog. Fratri su ih donosili s putovanja, na kojima su po Italiji i zapadu prosjačili za opstanak i za dobro bosanskih katolika. Ambiciozni gvardijani tim su slikarijama i rezbarijama opremali one dvije-tri kamene crkvice, koje su preživjele sve paljevine i najezde (po vladajućem zakonu, nove se crkve nisu smjele graditi, a stare su se smjele obnavljati samo uz posebnu dozvolu Visoke Porte, do koje je bilo skoro nemoguće doći). Cilj im je bio da narod vidi sliku svoga Boga i svoje vjere (dakle, suprotno i na užas većinskoga sunitskog islama i njegove ideje o Bogu, kojoj je svako prikazivanje njegova lica idolopoklonstvo i vjerovanje u toteme i drvene figurice), ali i da osjeti ono što se događalo izvan granica carstva, a što će, nadali su se fratri, koliko sutra, koliko sljedeće godine, s vojskama kršćanskih careva i kraljeva stići i u Bosnu. Takav je bio bosanski barok.
Znanstvenički dosljedno, Sanja Cvetnić ništa ne izmišlja i ne dopisuje, niti se, što je naročito dragocjeno, bavi nacionalizacijom i kroatizacijom bosanskih katolika (time će će, dvjestotinjak godina kasnije, pozabaviti vrhbosanski nadbiskup Stadler), nego piše o onome što vidi i o čemu čita po kronikama, ljetopisima i drugim, koliko rijetkim toliko i oskudnim, izvorima. Autorica ne pada u iskušenje da barem skicira nekakvu sintezu, ili da se uz skele jedne poznate političke povijesti uzvere po jednoj nepostojećoj i nestvarnoj građevini određenoj temom njezina istraživanja. Ali ona niti ne esejizira na zadanu temu, premda je sva bosanska povijest, barem do devetnaestog stoljeća, sačuvana u formi eseja, nekonzistentne i nedovršene priče, načinjene ili rekonstruirane, uglavnom, od cjelovitih priča velikih carstava kojima je Bosna bila granica, siva mrlja na zemljopisnoj karti, ničija zemlja. Sanja Cvetnić samo bilježi ono što je postojalo i što i danas u tragovima postoji, a to čini na literarno uvjerljiv i moćan način.
I opet, mnogo toga u njezinom “Baroknom defteru” ovoga se čitatelja osobno tiče. Recimo, priča o tome kako je papa Urban VIII bosanskim fratrima na ograničeni rok dopustio upotrebu pokretnih oltara. Naime, kako nisu mogli graditi crkve, a stado im je bilo rasuto po cijeloj Srednjoj Bosni, koja se onako besputa i šest mjeseci u godini snijegom zametena, činila neusporedivo većom i širom nego što je danas, ti su im pokretni oltari (danas sjajni primjeri baroka) zapravo služili kao pokretne crkve. A to je, opet, nešto što je tema jednoga čudnog sna, odsanjanog u kolovozu 1984, na Lastovu, prvoga dana služenja vojnog roka, i kratkoga zapisa na tu temu (koga zanima, neka pogleda na Ajfelovu mostu kratku priču “Pokretni oltar”), i što, zapravo, nema drugoga značaja i važnosti, osim privatnoga i, možda, književnog.
Da nije sveučilišna profesorica, povjesničarka umjetnosti i – kako bi se to pompozno kazalo – autoritet za barok, ili veselije, barokni autoritet, Sanja Cvetnić bila bi sjajan pisac fikcionalne proze (premda bi i ovako to mogla biti, ako joj se da). Osim što lijepo piše, što su joj rečenice visokokultivirani primjer dobroga književnog stila i što sjajno pripovijeda, ona ima silan dar zapažanja, koji se samo dijelom tiče prirode struke i vrste obrazovanja, a većinom se tiče nečega sa čime se čovjek rodi, što se ne može naučiti, i što je, zapravo, najavažniji element spisateljskog, književnog talenta.
Recimo, netko drugi bi, u istraživanju i u literarizaciji bosanskoga baroka, prošao pokraj naširoko znanoga i citiranog teksta Ibrahima Alajbegovića Pečevije, bosanskoga pisca, rodom iz Pečuha (otud Pečevija), ne nalazeći u njem ništa važno za ovu temu, premda pripovijeda o tiskarskom stroju, toj glavnoj mašini baroka, jer ono što u Pečevijinom zapisu doista jest važno, što nam je iz današnje perspektive duhovito i ganutljivo, što je na koncu zabavno i što oslikava duh epohe, one barokne i one bosanske, sasvim je u lirici, u rečeničnom ritmu, u pripovijedanju i u čuđenju pripovjedačevu: “Pišu da je tisak izumio jedan vrlo pametan čovjek po imenu Ivan Gutenberg u gradu Majncu, 1440. godine po rođenju Isa pejgambera. Od tada je do našeg vremena prošlo dvjesto godina. Nevjernici sve svoje knjige tiskaju. Ako se želi jedna knjiga tiskati najprije se sva njezina slova poredaju što je teško isto kao i rukom pisati knjigu. Ali poslije, postoji mogućnost, ako se želi, na primjer hiljadu knjiga u kratkom vremenu štampati. Ovih hiljadu primjeraka je lakše štampati nego jedan primjerak rukom ispisati.”
Sanja Cvetnić napisala je knjigu za koju bi vrijedilo truda pa je cijelu rukom prepisati.