Kasapeći knjigu Josipa Vanište, e da bi ogovarali Krležu, ovdašnji su pokazali da im hrvatska kultura i književnost ne znače ništa
Josip Vaništa objavio je “Skizzenbuch 1932-2010.”, knjigu romanesknih sličica, sjećanja, narativnih bljeskova, fragmenta onoga što je oteto tmini. Djelo žutih korica, na masnome monografijskome papiru, izgledom podsjeća na neka stara francuska pjesnička izdanja. Diskretnih, skoro nevidljivih slova na naslovnici, trebalo je odbiti nezvano čitateljstvo koje bi slikara pribilo na zidove svojih jebarnika, korporacijskih kancelarija i ljetnikovaca, da, poput oderane medvjeđe kože ili Majke Bistričke, svjedoči o estetskome i socijalnom ukusu bogatih posjednika. Vaništa, naime, nije za to da ga živog čavlaju po zidovima i rastežu po tabloidima, pa je objavio ovakvu, a ne nekakvu drukčiju knjigu.
Njegovim životom, za koji bi bezdušnik sa strane kazao da je već prilično dug, prolazili su mnogi i razni ljudi. Neki naseljavaju tekstove Skizzenbucha, a drugih više nema. Oni kojih nema su mrtvi, dok prvi, koliko se god već dugo vode u knjigama umrlih, živi su. Tako to biva kod istinskih umjetnika, u književnosti i u portretnome slikarstvu. Ima ih koji se pojavljuju rubno, poput poglavnika Pavelića ili ustaša: “S malih otvorenih kamiona talijanske vojske, poslije dugog puta s Lipara, silaze u tek sašivenim uniformama prašni Pavelićevi ljudi. Trinaesti travnja 1941. Ispred Matakovićeve kavane u Karlovcu.” Drugi su u knjizi stvarni protagonisti, kako to i biva u svakome ljudskom životu. Vaništa ne zlopamti, gospoda nisu odgajana za takvo što, niti ispisuje anegdote koje će protagoniste njegova trajanja prikazati šaljivdžijama, neustrašivim borcima, spomenicima, mudracima ili mučenicima. Obični su to životi, opterećeni fiziološkim smetnjama i ograničenjima pojedinačnih psihologija, jadni i genijalni, poput fotografija iz tuđega obiteljskog albuma, u kojemu nikoga ne poznajemo, ali svakome znamo njegovo mjesto. Pomisao da bi Vaništa nekoga olajao, ili da bi kome zašao u auru, oderao ga, raščetvorio i ostavio mu kožu da se suši iza otvorenih vrata, razumljiva je samo za nekoga tko ne zna ništa o slikaru, ni tko je taj čovjek i čime se u životu bavi. Možda je čak i dobro ništa o Vaništi ne znati i ne čitati njegovu knjigu, ali nije dobro pozivati se na nju kad poželite Krležinim tripicama nahraniti svinje.
Slikar je fasciniran piscem. Portretira njegovu posljednju muku, u onom strašnom crtežu, čiji su potezi za Vaništu netipični, skoro da su ridanje olovkom po papiru, kada Krleža sjedi na postelji i drži se za glavu. O njemu piše bez afektacija, mirno i tiho, stvarajući jedan mekši, različitim vremenima i raspoloženjima sjenčen portret. Ne libi se pisati o Krležinoj taštini, golemoj, strašnoj i nadkriljujućoj, kakva je, uostalom, taština svakoga usamljenog čovjeka i svakoga velikog umjetnika, koji veći dio života provede u uskom i blatnjavom krmetnjaku, u mahom uzaludnim pokušajima poučavanja svinja da budu ljudi. Kakva da bude taština čovjeka kojemu su od najranije mladosti radili o glavi, tu u rodnome gradu, iz kojega, zbog svog opsesivnog hrvatstva, nije mogao zauvijek otići, a u kojem su ga svinje, zbog njegova jednako opsesivnog jugoslavenstva, nastojale poništiti, onako kako vjeran katolik, ispovijedajući se popu Turiću, poništava svoje grijehe.
Vaništin Skizzenbuch tiho je i neusporedivo elegantno remek djelce, ispunjeno slikama i fragmentima jučerašnjeg svijeta, prema kojem autor nije sentimentalan, nego ga bilježi portretistički točno
Vaništa je fasciniran Krležinom taštinom, jer je i sam tašt, ali je, srećom, slikar, pa ne mora vas dan slušati roktanje, nego može začepiti uši. On ga gleda, i shvaća kako je strašno biti Miroslav Krleža, i kako je strašno biti bog jedne oskudne književnosti. Sluša što govori o suvremenicima, pa to zapisuje, jer se u tim diskvalifikacijama često najbolje ogleda veliki pisac. One su zrcalo njegova jada, tuge i usamljenosti, i koliko god bile krive ili nepravedne, u nekom višem smislu savršeno su tačne. Recimo, kada kaže: “Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac”, on govori nešto što je iz hrvatske perspektive istina. Ne bi se oko njega otimali, da on, a preko njega, simbolično, Bosanci i Srbi, nemaju ono do čega Hrvati baš nikako ne mogu doći. No, isto tako, po svojim lokalističkim tematskim opsesijama i po ljubavničkoj vezanosti za Otomansku imperiju, koja iza sebe nije ostavila ništa što bi njezine naknadne podanike i kroničare proizvodilo u velikane, Ivo Andrić je, za razliku od samoga Krleže, Europljanina, habsburgera i komunističkog buntovnika, projektiran kao mali i nepoznat pisac. O, kako li je samo strašna patnja onih koji to znaju i koji žale što takvim nije i ostao. Ali i tada, da nije bilo Nobela, Andrić bi bio genije, samo što bi Krleži manje smetao.
Načinom na koji objavljuje takve invektive o suvremenicima, Vaništa ne oduzima Krleži ništa od njegove veličine i tragike. Četrdesetak stranica kasnije, da ne bi bilo učitavanja naknadnih značenja, niti banalnog večernjakovskog psihologiziranja, slikar ispisuje jedan Krležin san: “Sanjao sam Ivu Andrića. Govorio je kako moji postupci nikad nisu bili korektni, da sam se nepristojno ponašao cijelog života. Govorio je tonom učitelja koji se obraća lošem đaku. Šutio sam, nisam odgovarao, nisam se ponio kako sam morao. Ponio sam se mizerno.”
Krležin odnos prema Andriću bio je kompleksan i slojevit, pa bi bilo neodgovorno svoditi ga na ljubomoru zbog Nobelove nagrade ili na prezir prema Andrićevom komformizmu. Priča je to za roman
Pa zašto je onda Josipu Vaništi priređen skandal, i to na onim novinskim stranicama na kojima inače caruju Maja Morales, Ava Karabatić, i koje s Krležom imaju veze samo po tome što na njima, na tim stranicama, s vremena na vrijeme ordiniraju kurve s kaptolskoga kolodvora? Odgovor na ovo pitanje je bolno jednostavan: iskidajući fragmente Skizzenbucha i praveći tripice od Krležinih crijeva, od Vanište pokušali su načiniti kurvu po mjeri vlastitoga žanra. Nakon svega, pozvali su ništariju Milana Ivkošića, da odigra ulogu escherichia coli, u toj veličanstvenoj hrvatskoj zakusci, pa da vaskoliko čitateljsvo dobije jedan domoljubni budakovski proljev, kojim ćemo, napokon, na radost ministra obrazovanja Radovana Fuchsa i njegova ministarstva, likvidirati i posrati cjelokupno djelo Miroslava Krleže.
U Ivkošićevom se društvu, valjda greškom, našao jedan povjesničar hrvatskoga romana, ozbiljan i odgovoran pisac, kojemu je ovaj slučaj dobro upozorenje o tome što se čovjeku događa kada zaglavi u svinjcu. Ali on je samo sporedna žrtva. Glavna, Josip Vaništa, doživio je najveće javno poniženje svoga života i svoje umjetničke karijere, iz kojega se ne može izbaviti nikako. Ni riječju, ni šutnjom. A nema u ovome ni pouke za ubuduće. Vaništa je doživio nešto što se rijetkima događa: došao je do kraja nacionalne kulture, do njezina ruba, iza kojeg je provalija. Stoji na rubu, poput onoga urođenika koji je došao na kraj svijeta, da preko baci limenku od coca cole.
Ali nešto je u svemu, ipak, utješno: to što se dogodilo Josipu Vaništi, Krleži se događalo cijeloga života. Tamo gdje danas stoji slikar, pisac je oduvijek bio i s tog je ruba, iza kojeg je jedno veliko hrvatsko ništa, pisao većinu onoga što je napisao. Njegova nesnošljivost prema suvremenicima, osim što je posve prirodna, dijelom je i posljedica takvoga njegovog položaja. Nikada se oni nisu zatekli na tom strašnom mjestu, s kojeg se domovina najbolje vidi, pa više nijedna umjetnost nema nikakvog smisla. On je zbog toga bjesnio. Bjesnio je Krleža, jer mu je bilo suđeno da bude Krleža, i da nakon svega pokunjen stoji pred Ivom Andrićem, koji je cijeloga života bježao od takvih mjesta, i sad ga, kao učitelj đaka, kori zbog kopanja nosa i crnih noktiju. Divnim Vaništinim Skizzenbuchom, ali i banketom u svinjcu, pozdravljamo ga mi sretni.
Miroslav Krleža je imao sve, ali ne i Milana Ivkošića, pa da se proljevom liječi od opstipacijskih tegoba.
Krleža ili kako uljuditi svinje
Kasapeći knjigu Josipa Vanište, e da bi ogovarali Krležu, ovdašnji su pokazali da im hrvatska kultura i književnost ne znače ništa
Josip Vaništa objavio je “Skizzenbuch 1932-2010.”, knjigu romanesknih sličica, sjećanja, narativnih bljeskova, fragmenta onoga što je oteto tmini. Djelo žutih korica, na masnome monografijskome papiru, izgledom podsjeća na neka stara francuska pjesnička izdanja. Diskretnih, skoro nevidljivih slova na naslovnici, trebalo je odbiti nezvano čitateljstvo koje bi slikara pribilo na zidove svojih jebarnika, korporacijskih kancelarija i ljetnikovaca, da, poput oderane medvjeđe kože ili Majke Bistričke, svjedoči o estetskome i socijalnom ukusu bogatih posjednika. Vaništa, naime, nije za to da ga živog čavlaju po zidovima i rastežu po tabloidima, pa je objavio ovakvu, a ne nekakvu drukčiju knjigu.
Njegovim životom, za koji bi bezdušnik sa strane kazao da je već prilično dug, prolazili su mnogi i razni ljudi. Neki naseljavaju tekstove Skizzenbucha, a drugih više nema. Oni kojih nema su mrtvi, dok prvi, koliko se god već dugo vode u knjigama umrlih, živi su. Tako to biva kod istinskih umjetnika, u književnosti i u portretnome slikarstvu. Ima ih koji se pojavljuju rubno, poput poglavnika Pavelića ili ustaša: “S malih otvorenih kamiona talijanske vojske, poslije dugog puta s Lipara, silaze u tek sašivenim uniformama prašni Pavelićevi ljudi. Trinaesti travnja 1941. Ispred Matakovićeve kavane u Karlovcu.” Drugi su u knjizi stvarni protagonisti, kako to i biva u svakome ljudskom životu. Vaništa ne zlopamti, gospoda nisu odgajana za takvo što, niti ispisuje anegdote koje će protagoniste njegova trajanja prikazati šaljivdžijama, neustrašivim borcima, spomenicima, mudracima ili mučenicima. Obični su to životi, opterećeni fiziološkim smetnjama i ograničenjima pojedinačnih psihologija, jadni i genijalni, poput fotografija iz tuđega obiteljskog albuma, u kojemu nikoga ne poznajemo, ali svakome znamo njegovo mjesto. Pomisao da bi Vaništa nekoga olajao, ili da bi kome zašao u auru, oderao ga, raščetvorio i ostavio mu kožu da se suši iza otvorenih vrata, razumljiva je samo za nekoga tko ne zna ništa o slikaru, ni tko je taj čovjek i čime se u životu bavi. Možda je čak i dobro ništa o Vaništi ne znati i ne čitati njegovu knjigu, ali nije dobro pozivati se na nju kad poželite Krležinim tripicama nahraniti svinje.
Slikar je fasciniran piscem. Portretira njegovu posljednju muku, u onom strašnom crtežu, čiji su potezi za Vaništu netipični, skoro da su ridanje olovkom po papiru, kada Krleža sjedi na postelji i drži se za glavu. O njemu piše bez afektacija, mirno i tiho, stvarajući jedan mekši, različitim vremenima i raspoloženjima sjenčen portret. Ne libi se pisati o Krležinoj taštini, golemoj, strašnoj i nadkriljujućoj, kakva je, uostalom, taština svakoga usamljenog čovjeka i svakoga velikog umjetnika, koji veći dio života provede u uskom i blatnjavom krmetnjaku, u mahom uzaludnim pokušajima poučavanja svinja da budu ljudi. Kakva da bude taština čovjeka kojemu su od najranije mladosti radili o glavi, tu u rodnome gradu, iz kojega, zbog svog opsesivnog hrvatstva, nije mogao zauvijek otići, a u kojem su ga svinje, zbog njegova jednako opsesivnog jugoslavenstva, nastojale poništiti, onako kako vjeran katolik, ispovijedajući se popu Turiću, poništava svoje grijehe.
Vaništa je fasciniran Krležinom taštinom, jer je i sam tašt, ali je, srećom, slikar, pa ne mora vas dan slušati roktanje, nego može začepiti uši. On ga gleda, i shvaća kako je strašno biti Miroslav Krleža, i kako je strašno biti bog jedne oskudne književnosti. Sluša što govori o suvremenicima, pa to zapisuje, jer se u tim diskvalifikacijama često najbolje ogleda veliki pisac. One su zrcalo njegova jada, tuge i usamljenosti, i koliko god bile krive ili nepravedne, u nekom višem smislu savršeno su tačne. Recimo, kada kaže: “Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac”, on govori nešto što je iz hrvatske perspektive istina. Ne bi se oko njega otimali, da on, a preko njega, simbolično, Bosanci i Srbi, nemaju ono do čega Hrvati baš nikako ne mogu doći. No, isto tako, po svojim lokalističkim tematskim opsesijama i po ljubavničkoj vezanosti za Otomansku imperiju, koja iza sebe nije ostavila ništa što bi njezine naknadne podanike i kroničare proizvodilo u velikane, Ivo Andrić je, za razliku od samoga Krleže, Europljanina, habsburgera i komunističkog buntovnika, projektiran kao mali i nepoznat pisac. O, kako li je samo strašna patnja onih koji to znaju i koji žale što takvim nije i ostao. Ali i tada, da nije bilo Nobela, Andrić bi bio genije, samo što bi Krleži manje smetao.
Načinom na koji objavljuje takve invektive o suvremenicima, Vaništa ne oduzima Krleži ništa od njegove veličine i tragike. Četrdesetak stranica kasnije, da ne bi bilo učitavanja naknadnih značenja, niti banalnog večernjakovskog psihologiziranja, slikar ispisuje jedan Krležin san: “Sanjao sam Ivu Andrića. Govorio je kako moji postupci nikad nisu bili korektni, da sam se nepristojno ponašao cijelog života. Govorio je tonom učitelja koji se obraća lošem đaku. Šutio sam, nisam odgovarao, nisam se ponio kako sam morao. Ponio sam se mizerno.”
Pa zašto je onda Josipu Vaništi priređen skandal, i to na onim novinskim stranicama na kojima inače caruju Maja Morales, Ava Karabatić, i koje s Krležom imaju veze samo po tome što na njima, na tim stranicama, s vremena na vrijeme ordiniraju kurve s kaptolskoga kolodvora? Odgovor na ovo pitanje je bolno jednostavan: iskidajući fragmente Skizzenbucha i praveći tripice od Krležinih crijeva, od Vanište pokušali su načiniti kurvu po mjeri vlastitoga žanra. Nakon svega, pozvali su ništariju Milana Ivkošića, da odigra ulogu escherichia coli, u toj veličanstvenoj hrvatskoj zakusci, pa da vaskoliko čitateljsvo dobije jedan domoljubni budakovski proljev, kojim ćemo, napokon, na radost ministra obrazovanja Radovana Fuchsa i njegova ministarstva, likvidirati i posrati cjelokupno djelo Miroslava Krleže.
U Ivkošićevom se društvu, valjda greškom, našao jedan povjesničar hrvatskoga romana, ozbiljan i odgovoran pisac, kojemu je ovaj slučaj dobro upozorenje o tome što se čovjeku događa kada zaglavi u svinjcu. Ali on je samo sporedna žrtva. Glavna, Josip Vaništa, doživio je najveće javno poniženje svoga života i svoje umjetničke karijere, iz kojega se ne može izbaviti nikako. Ni riječju, ni šutnjom. A nema u ovome ni pouke za ubuduće. Vaništa je doživio nešto što se rijetkima događa: došao je do kraja nacionalne kulture, do njezina ruba, iza kojeg je provalija. Stoji na rubu, poput onoga urođenika koji je došao na kraj svijeta, da preko baci limenku od coca cole.
Ali nešto je u svemu, ipak, utješno: to što se dogodilo Josipu Vaništi, Krleži se događalo cijeloga života. Tamo gdje danas stoji slikar, pisac je oduvijek bio i s tog je ruba, iza kojeg je jedno veliko hrvatsko ništa, pisao većinu onoga što je napisao. Njegova nesnošljivost prema suvremenicima, osim što je posve prirodna, dijelom je i posljedica takvoga njegovog položaja. Nikada se oni nisu zatekli na tom strašnom mjestu, s kojeg se domovina najbolje vidi, pa više nijedna umjetnost nema nikakvog smisla. On je zbog toga bjesnio. Bjesnio je Krleža, jer mu je bilo suđeno da bude Krleža, i da nakon svega pokunjen stoji pred Ivom Andrićem, koji je cijeloga života bježao od takvih mjesta, i sad ga, kao učitelj đaka, kori zbog kopanja nosa i crnih noktiju. Divnim Vaništinim Skizzenbuchom, ali i banketom u svinjcu, pozdravljamo ga mi sretni.
Miroslav Krleža je imao sve, ali ne i Milana Ivkošića, pa da se proljevom liječi od opstipacijskih tegoba.