Na velikoj, monografskoj izložbi Ljube Babića, koja je u Modernoj galeriji popunjavala pustoš cijele jedne zagrebačke zime, pa su je na koncu i produžili, navodno zbog velikog interesa publike, pokazan je i portret Koste Stajnića, crtan i slikan ratne 1915. Nasmiješen i mlad, bilo mu je tek dvadeset i osam, na čas je, iz nekoga donjeg rakursa, pogledao u portretista, kao da će u sljedećem trenutku ponovo spustiti glavu i vratiti se svojemu važnom i velikom poslu. Dok je Europa gorjela i dok su se glavni romanski i germanski protagonisti njezine uljudbe međusobno trovali kao štakori, dok su po Primorskoj, na Soči i na Piave pod carskim i kraljevskim fesovima za slavu Beča i Pešte junačni ginuli bojovnici Bosanske regimente i dok su na svim unutarnjim i vanjskim frontama bezglavo srljali i glave gubili Krležini domobrani i dok se cijela Srbija, kao u kakvoj kristolikoj gesti, u zamahu Božje ruke, povlačila preko Albanije, prema Solunu, i orio se, na svim stranama, grandiozni prolom i poraz ljudskosti, kulture i humanizma, Kosta Strajnić se, velik i moćan, smiješio, zamišljajući jednu novu umjetnost, zasnovanu na onom opijajućem vidovdanskom nacionalizmu, na mistici majke Jugovića i junaštvu Marka kraljevića, o čemu je, pola stoljeća kasnije, Miroslav Krleža pripovijedao u Zastavama, tom veličanstvenom, danas kriptičnom, tekstu hrvatske i jugoslavenske književnosti. Bio je Strajnić, te ratne godine, sjajna zvijezda jedne buduće kulture. Ljubo Babić ga je slikao s udivljenjem – ili se nama današnjima tako čini.
Na drugome kraju čovjekova života, stoji portret koji je načinio već i sam starac, Ivo Dulčić. Na njemu je Kosta u nekakvom grotesknom kaputiću, pomalo nalik uniformi Djeda Mraza, s lulom u ruci, tanak, uspravan, karikaturalno strogog izraza lica. Ni traga više osmijehu. Velika slika, u to sumnje nema, ali i čudesno amblematična, jer su po tom Dulčiću drugi umjetnici i zanatlije stvarali vlastite interpretacije i reinterpretacije, ne shvaćajući, po svoj prilici, koga na tom portretu vide. A i kako bi shvatili, kada ih se život Koste Strajnića nije ticao, kao što se nas tiče, dok u lijevoj ruci držimo Babićevu, a u desnoj Dulčićevu reprodukciju, i osjećamo, koliko god jednu ruku približili drugoj, pa pljeskali slikom po slici, da je između njih stao čitav jedan život, i s njim jedna fatalno kriva životna procjena.
Prije Prvog svjetskog rata bio je intelektualne zvijezda, zatim su propadali ideali, a on se gasio dugo, sve dok nije umro zaboravljen
Kosta Strajnić, hrvatski Srbin, rođen u Križevcima, studirao je slikarstvo u Zagrebu, a slikarstvo i povijest umjetnosti u Beču, mlad se, vrlo kreativno, svađao s Matošem – i obojica su bili u pravu – prvi je 1919. kanonizirao Meštrovića, i do danas se ništa, ili skoro ništa, u tom kanonu nije pomaknulo, ni promijenilo, osim ideološko-nacionalnih atribucija, zatim je, jednako sigurno, kanonizirao i Jožeta Plečnika, i rastao dalje, skupa sa s velikom estetskom i političkom idejom i njezinim protagonistima, da bi se onda, vrlo brzo, već oko 1928. razočarao i rezignirao, kao što je rezignirao veći dio njegova naraštaja (o čemu, također, pripovijedaju Zastave). Tada se, po nagovoru Ivana Meštrovića i Marka Murata, doselio u Dubrovnik i zaposlio kao konzervator. Svoju veliku jugoslavensku ambiciju zamijenio je istom takvom velikom ambicijom da od Dubrovnika načini živo kulturno središte. Tamo gdje su drugi, evo sve do danas, vidjeli samo muzej starina i iskopina, ili mjesto gdje se da dobro zaraditi na vjeri, idealizmu i turizmu, Kosta Strajnić osjetio je živu dušu grada, talent i kreaciju. Tako si je zapečatio sudbinu.
U neuvjetnom i sumornom stanu, na adresi Za kapelicom 4, u koji se uselio te 1928, živio je sve do smrti. Skupljao je slike i pravoslavne ikone, gomilao svakojaku dokumentaciju, bezuspješno pokretao Muzej satire, brinuo se o svakome kamenu, kao da je njegov rođeni, ili kao da je sav Dubrovnik nosio u bubregu i u žučnoj vrećici, i živio je tako, na vlastitu štetu. Pokušao je, pred smrt, načiniti donaciju Gradu, ali su ga, zapravo, odbili. Bio im je sumnjiv, valjda, sav taj njegov angažman, taj silni agon. A tko zna što im je sve u vezi Koste Strajnića još moglo biti sumnjivo. Kada je u ljeto 1977. umro, njegova se zaostavština razletjela i rasula na sve strane. Tih godina je općenito umirao i nestajao građanski Dubrovnik, odhodila su gospoda činovnici i liječnici, ruski emigranti i carski i kraljevski željeznički službenici, gospodski berberi i sajdžije podrijetlom iz Trebinja, pravnici i advokati, i nešto malo moje rodbine, koja me je malenog Kosti nosila za kartaških poklonstava, tako da na kraju za mene, a možda i za još ponekoga, današnji Dubrovnik s onim Dubrovnikom ima samo nekih blijedih i nesigurnih scenografskih sličnosti.
Njegov je dubrovački sprovod, kažu, bio malen, sirotinjski. U gradu u kojem je živio pedeset godina više se nitko nije želio sjećati. Uzalud je pokušavao zavještati svoje slike i dokumente Dubrovniku. Nikome Kosta nije trebao
Kosta Strajnić umro je kao poražen čovjek. Mali, ojađeni i u sebe zatvoreni čuvar provincijskih starina. A bio je velik, snažan i moćan, i bio je predodređen i za veću smrt, na kraju. Recimo, u Londonu, ili u Richmondu na Temzi, kao onaj njegov jugoslavenski šaman Dimitrije Mitrinović (u Zastavama Mitar Mitrović), ili barem u Beogradu, jer – kao što veli najružnija balkanska poslovica – svaka ptica svome jatu leti. A on umjesto da svome jatu odleti, ostao je tamo, za katoličkom kapelicom, u vrh vrha Staroga grada, žalostan, ojađen i duboko neshvaćen. O stotinu i dvadesetoj godišnjici rođenja, i tridesetoj smrti, dubrovački ogranak Matice hrvatske mu je, skupa sa zagrebačkim Institutom za povijest umjetnosti, odao počast „Strajnićevim zbornikom“. Tu je knjigu s pomnjom i s ganutljivim poštovanjem priredio mladi dubrovački povjesničar Ivan Viđen, i u nju, pored tekstova sa simpozija održanog svibnja 2007. u Dubrovniku, uvrstio i niz silno zanimljivih priloga, Kostinih članaka i osvrta njegovih suvremenika, uglavnom nekrologa. U jednome od njih, beogradski historičar umjetnosti i akademik Dejan Medaković ovako o Strajniću piše: „Upoznao sam ga kao već sasvim ostarelog, i skoro zaboravljenog. Već prvi utisak je bio da pred sobom imam jednog ogorčenog čoveka, ličnost koja je u sebi već odnegovala i do rafirmana dovela jedno latentno ogorčenje na okolinu.“
Biografski pad Koste Strajnića, koji bi se dao nazvati padom u sudbinu, životno je i intelektualno porazan. Ali je kao literarna, pa i estetska činjenica, zapravo veličanstven. Njegov život, kada ga gledamo ovako s razdaljine, i iz privida vlastite egzistencije, i vlastitoga disanja i osjećanja, doima se kao neko veličanstveno umjetničko djelo. Svjesno začet u vrijeme kada je Europa krvarila i kada su se rađale nove nacije, a pojedinačne su egzistencije bile onoliko važne koliko je u njima bilo talenta za opće, dovršen je u apsolutnoj i fantastičnoj samoći i neshvaćanju, u bijesu onoga tko zna da je okružen kretenima, a nema više snage da se protiv njih bori, niti da od njih pobjegne.
Ovaj članak, mimo običaja, posvećujem Mišku Ercegoviću, Dubrovčaninu, koji je negdje, u nekoj šupi, pronašao skulpturne karikature Koste i Jovanke Strajnić, spasio ih i restaurirao. Gospar Miško se još uvijek sjeća.
Kosta Strajnić, umiranje u provinciji
Na velikoj, monografskoj izložbi Ljube Babića, koja je u Modernoj galeriji popunjavala pustoš cijele jedne zagrebačke zime, pa su je na koncu i produžili, navodno zbog velikog interesa publike, pokazan je i portret Koste Stajnića, crtan i slikan ratne 1915. Nasmiješen i mlad, bilo mu je tek dvadeset i osam, na čas je, iz nekoga donjeg rakursa, pogledao u portretista, kao da će u sljedećem trenutku ponovo spustiti glavu i vratiti se svojemu važnom i velikom poslu. Dok je Europa gorjela i dok su se glavni romanski i germanski protagonisti njezine uljudbe međusobno trovali kao štakori, dok su po Primorskoj, na Soči i na Piave pod carskim i kraljevskim fesovima za slavu Beča i Pešte junačni ginuli bojovnici Bosanske regimente i dok su na svim unutarnjim i vanjskim frontama bezglavo srljali i glave gubili Krležini domobrani i dok se cijela Srbija, kao u kakvoj kristolikoj gesti, u zamahu Božje ruke, povlačila preko Albanije, prema Solunu, i orio se, na svim stranama, grandiozni prolom i poraz ljudskosti, kulture i humanizma, Kosta Strajnić se, velik i moćan, smiješio, zamišljajući jednu novu umjetnost, zasnovanu na onom opijajućem vidovdanskom nacionalizmu, na mistici majke Jugovića i junaštvu Marka kraljevića, o čemu je, pola stoljeća kasnije, Miroslav Krleža pripovijedao u Zastavama, tom veličanstvenom, danas kriptičnom, tekstu hrvatske i jugoslavenske književnosti. Bio je Strajnić, te ratne godine, sjajna zvijezda jedne buduće kulture. Ljubo Babić ga je slikao s udivljenjem – ili se nama današnjima tako čini.
Na drugome kraju čovjekova života, stoji portret koji je načinio već i sam starac, Ivo Dulčić. Na njemu je Kosta u nekakvom grotesknom kaputiću, pomalo nalik uniformi Djeda Mraza, s lulom u ruci, tanak, uspravan, karikaturalno strogog izraza lica. Ni traga više osmijehu. Velika slika, u to sumnje nema, ali i čudesno amblematična, jer su po tom Dulčiću drugi umjetnici i zanatlije stvarali vlastite interpretacije i reinterpretacije, ne shvaćajući, po svoj prilici, koga na tom portretu vide. A i kako bi shvatili, kada ih se život Koste Strajnića nije ticao, kao što se nas tiče, dok u lijevoj ruci držimo Babićevu, a u desnoj Dulčićevu reprodukciju, i osjećamo, koliko god jednu ruku približili drugoj, pa pljeskali slikom po slici, da je između njih stao čitav jedan život, i s njim jedna fatalno kriva životna procjena.
Kosta Strajnić, hrvatski Srbin, rođen u Križevcima, studirao je slikarstvo u Zagrebu, a slikarstvo i povijest umjetnosti u Beču, mlad se, vrlo kreativno, svađao s Matošem – i obojica su bili u pravu – prvi je 1919. kanonizirao Meštrovića, i do danas se ništa, ili skoro ništa, u tom kanonu nije pomaknulo, ni promijenilo, osim ideološko-nacionalnih atribucija, zatim je, jednako sigurno, kanonizirao i Jožeta Plečnika, i rastao dalje, skupa sa s velikom estetskom i političkom idejom i njezinim protagonistima, da bi se onda, vrlo brzo, već oko 1928. razočarao i rezignirao, kao što je rezignirao veći dio njegova naraštaja (o čemu, također, pripovijedaju Zastave). Tada se, po nagovoru Ivana Meštrovića i Marka Murata, doselio u Dubrovnik i zaposlio kao konzervator. Svoju veliku jugoslavensku ambiciju zamijenio je istom takvom velikom ambicijom da od Dubrovnika načini živo kulturno središte. Tamo gdje su drugi, evo sve do danas, vidjeli samo muzej starina i iskopina, ili mjesto gdje se da dobro zaraditi na vjeri, idealizmu i turizmu, Kosta Strajnić osjetio je živu dušu grada, talent i kreaciju. Tako si je zapečatio sudbinu.
U neuvjetnom i sumornom stanu, na adresi Za kapelicom 4, u koji se uselio te 1928, živio je sve do smrti. Skupljao je slike i pravoslavne ikone, gomilao svakojaku dokumentaciju, bezuspješno pokretao Muzej satire, brinuo se o svakome kamenu, kao da je njegov rođeni, ili kao da je sav Dubrovnik nosio u bubregu i u žučnoj vrećici, i živio je tako, na vlastitu štetu. Pokušao je, pred smrt, načiniti donaciju Gradu, ali su ga, zapravo, odbili. Bio im je sumnjiv, valjda, sav taj njegov angažman, taj silni agon. A tko zna što im je sve u vezi Koste Strajnića još moglo biti sumnjivo. Kada je u ljeto 1977. umro, njegova se zaostavština razletjela i rasula na sve strane. Tih godina je općenito umirao i nestajao građanski Dubrovnik, odhodila su gospoda činovnici i liječnici, ruski emigranti i carski i kraljevski željeznički službenici, gospodski berberi i sajdžije podrijetlom iz Trebinja, pravnici i advokati, i nešto malo moje rodbine, koja me je malenog Kosti nosila za kartaških poklonstava, tako da na kraju za mene, a možda i za još ponekoga, današnji Dubrovnik s onim Dubrovnikom ima samo nekih blijedih i nesigurnih scenografskih sličnosti.
Kosta Strajnić umro je kao poražen čovjek. Mali, ojađeni i u sebe zatvoreni čuvar provincijskih starina. A bio je velik, snažan i moćan, i bio je predodređen i za veću smrt, na kraju. Recimo, u Londonu, ili u Richmondu na Temzi, kao onaj njegov jugoslavenski šaman Dimitrije Mitrinović (u Zastavama Mitar Mitrović), ili barem u Beogradu, jer – kao što veli najružnija balkanska poslovica – svaka ptica svome jatu leti. A on umjesto da svome jatu odleti, ostao je tamo, za katoličkom kapelicom, u vrh vrha Staroga grada, žalostan, ojađen i duboko neshvaćen. O stotinu i dvadesetoj godišnjici rođenja, i tridesetoj smrti, dubrovački ogranak Matice hrvatske mu je, skupa sa zagrebačkim Institutom za povijest umjetnosti, odao počast „Strajnićevim zbornikom“. Tu je knjigu s pomnjom i s ganutljivim poštovanjem priredio mladi dubrovački povjesničar Ivan Viđen, i u nju, pored tekstova sa simpozija održanog svibnja 2007. u Dubrovniku, uvrstio i niz silno zanimljivih priloga, Kostinih članaka i osvrta njegovih suvremenika, uglavnom nekrologa. U jednome od njih, beogradski historičar umjetnosti i akademik Dejan Medaković ovako o Strajniću piše: „Upoznao sam ga kao već sasvim ostarelog, i skoro zaboravljenog. Već prvi utisak je bio da pred sobom imam jednog ogorčenog čoveka, ličnost koja je u sebi već odnegovala i do rafirmana dovela jedno latentno ogorčenje na okolinu.“
Biografski pad Koste Strajnića, koji bi se dao nazvati padom u sudbinu, životno je i intelektualno porazan. Ali je kao literarna, pa i estetska činjenica, zapravo veličanstven. Njegov život, kada ga gledamo ovako s razdaljine, i iz privida vlastite egzistencije, i vlastitoga disanja i osjećanja, doima se kao neko veličanstveno umjetničko djelo. Svjesno začet u vrijeme kada je Europa krvarila i kada su se rađale nove nacije, a pojedinačne su egzistencije bile onoliko važne koliko je u njima bilo talenta za opće, dovršen je u apsolutnoj i fantastičnoj samoći i neshvaćanju, u bijesu onoga tko zna da je okružen kretenima, a nema više snage da se protiv njih bori, niti da od njih pobjegne.
Ovaj članak, mimo običaja, posvećujem Mišku Ercegoviću, Dubrovčaninu, koji je negdje, u nekoj šupi, pronašao skulpturne karikature Koste i Jovanke Strajnić, spasio ih i restaurirao. Gospar Miško se još uvijek sjeća.