Tridesetak skalina iznad rijeke turista, koja između Zlatnih vrata i Foruma teče bivšom Prvomajskom, u desakraliziranim prostorima nekadašnje crkve Sveta Srca, cijeloga je ljeta, pa sve do ujesen, do jematve i do berbe maslina, postavljena izložba “Ki sit, ki lačan”, s podnaslovom “O prehrani u Istri”. Priređena u koordinaciji istarskih muzeja, kao autorsko djelo Tajane Ujčić, Franka Lukeža i Mauricija Ferlina, izložba je za priredbe svoga otvorenja, početkom srpnja ove, 2012. godine, izazvala lokalni šušur i zanimanje, pa je čak i Hrvatska televizija u svojim Vijestima iz kulture emitirala nekakav otužni prilog, u kojem se metropolitanska pamet ushitila nad prehrambenim navikama istarskih urođenika, da bi zatim sve potonulo u mrak i u anonimnost, u brigu nad važnijim pitanjima nacionalne kulture, nad izborom intendanta Hrvatskoga državnog kazališta, primjerice, ili sadržajem i žanrovskim obilježjima radnih knjižica nekakvih “spisatelja”. Spominjemo ih, jer smo do Pule i do razdjevičenih prostora hrama izbjeglih talijanskih opatica i stigli bježeći od tog čudnog svijeta, čije nas nakrivljene gubice na stranicama Globusa i inih naših revija i žurnala, valjda usljed premora i sezonske avitaminoze, sve češće znaju podsjetiti na lice neumrla vrhovnika Tuđmana.
Iza izložbe “Ki sit, ki lačan” stoji rijetko temeljit i marljiv rad skupinice znalaca i upućenika, koji su zamislili i pokušali provesti skoro nemoguću ideju: u izložbenom prostoru, nevelikom i punom zamki i arhitektonskih ograničenja, kroz tečnu vizualnu naraciju predstaviti povijest prehrane i svakodnevnoga života u Istri, od predhistorijskih vremena do današnjih dana. I sve to, naravno, uz vrlo ograničen proračun, bez znatnije logističke pomoći šire društvene zajednice, i bez imalo nade da bi takva izložba – ako se slučajno i ne pretvori u debakl i amatersku smotru gastronomskog folklora – mogla išta promijeniti i popraviti.
U potragu za izlošcima išlo se u muzejske postave, depoe, skladišta i magacine, među kramu nekih prošlih vremena, koja nikada nije ni ušla u inventarne knjige i kataloge, u privatne fotografske albume, kuhinjske kredence i ladice, te što je važno i netipično za naše muzejske izložbe: u memoriju preživjelih svjedoka, šefa sale, kuhara, konobara, vlasnice oštarije… Posao je to koji nema početka i kraja, koji se, jednako, može raditi desetljećima ili otaljati u deset dana, ali ostaje jednako neizvjestan i neobuhvatan, jer tretira svijet čijom se poviješću i dinamikom nije bavila, niti se može baviti, nijedna znanost, svijet koji može biti, dijelom, sačuvan jedino u književnoj fikciji. Pripovijest “o prehrani u Istri”, onakva kakvom su je zamislili autori, zapravo je pripovijest o privatnoj Istri ili o nizu privatnih istri, od antičkih vremena do danas.
Ono što je pronađeno i što čini ovu izložbu, kao i filmski ili video materijal koji je snimao Ferlin, djeluje fascinantno. Ne samo da je sve, kao u nekom skupom filmskom blokbasteru, svaki detalj u funkciji cijele priče, nego se, jedna za drugom, ispod pripovijesti o tome što su i kako su jeli jučerašnji Istrani, razvija cijela višetisućljetna povijest ove pokrajine. Osim majstorske koncepcije izložbe i doista genijalnih Ferlinovih dizajnerskih i prostornih rješenja, takvom dojmu doprinosi i katalog, jedna od onih bogatih i sadržajnih knjiga koje nadžive povod jednosezonske priredbe i traju mimo izložbe.
Kao i obično, kada se u Istri nešto pametno radi, autori se nisu opterećivali hrvatskom, ali ni lokalnom nacionalnom i ideološkom ortodoksijom. Niti su pohrvaćivali zemlju iza Učke, niti su nizali basne o vječnome suživotu, nego su pustili priču da sama sobom govori. Također, za razliku od zagrebačkih, ali i dalmatinskih nehotičnih šovinista, koji će svoja laprdanja o štruklima i srdelama vazda kontrapunktirati nenarodnim i protuhrvatskim djelovanjem ćevapa i sarme, autori izložbe, kao ni oni koji su pisali tekstove za katalog, nisu folklorizirali fuže i šurlice, maneštru i tartufe, nego su prehranu u Istri vidjeli doista kroz sve ono što se u Istri jelo. Dakle, ako su se jeli ćevapi, tada su i oni istarska hrana. Djeluje banalno, ali samo na prvi pogled, jer je u ovakvome pogledu na stvarnost i na kulturu u najširem smislu riječi osnovna razlika ozbiljne kulture u odnosu na provinciju. Ozbiljna je kultura integrirajuća, od čega se provincija, zatim, brani izolacionističkim strategijama. Ovakve izložbe potvrđuju nešto čega smo dugo svjesni: provincijalna je Hrvatska, uglavnom, u Zagrebu (ili u Istru stiže – iz Zagreba), a velika je i široka Hrvatska, uglavnom, u Istri (i katkad pređe Učku…).
U ovoj malenoj zemlji, koju zemljom i unutrašnjim prostorom čini zemljopisna logika, stotinama su godina tekle paralelne kulturne povijesti, koje se često međusobno ne bi ni srele. Ambis između vlastelinske i građanske, mletačke Istre, i seljačke, kmetske i gladne bespovijesne Istre ostat će, sve do kraja, dubok i nepremostiv. A kraj će nastupiti u ona dva egzodusa, prvom iz 1921. i drugom iz 1947. i nekoliko godina zatim, koji će najprije isprazniti Istru, a zatim i poravnati sve razlike. Izložba “Ki sit, ki lačan”, koliko god je to moguće, tretira obje Istre, ali niti je moguće naći kuhinjski i trpezarijski namještaj nekadašnjih građana i vlastelina – uništen je, kao što je uništena i njihova, uglavnom talijanska povijest – niti je moguće pouzdano i do kraja rekonstruirati svakodnevicu i prehrambene navike seljačke sirotinje, ako za sobom nije ostavila pisanih tragova.
Istra je, svojedobno, bila nezamislivo gladna i u svojoj gladi konzervativna. Dok su se drugdje prosvjetiteljske kampanje ticale opismenjavanja, evangelizacije, buđenja nacionalnih osjećaja, gladne je Istrane trebalo učiti blagodatima kukuruza i krumpira, koje su oni, premda gladni, teško i nerado prihvaćali. Istodobno, samo desetak kilometara dalje, u domovima onodobne gospode jelo se i u jelu uživalo kao i u bilo kojoj bogatoj europskoj metropoli, i usporedo s kulturom prehrane rađala se i trajala, k svojoj dekadenciji tonula i neka druga, šira i veća, književna, likovna i glazbena kultura. Kao što to već biva sa zemljama na granici, Istra nije samo razgraničavala latinski od slavenskoga i germanskog svijeta, nego je ona i unutar sebe bila sva u granici. Valjda je samo u Dubrovniku dekadentnoga sedamnaestog stoljeća tako snažna bila razdjelnica i granica između svijeta patricija i pučana. I o tom limesu na diskretan i pametan način govori ova prehrambena izložba.
Nekada su, sedamdesetih i osamdesetih, u vrijeme najvišega životnog standarda u povijesti južnih Slavena, deterdžent pakirali u platnene vrećice. Razlog nije bio u ekološkoj osviještenosti, kako bismo danas željeli pretpostaviti, nego u običaju domaćica da razrezuju vrećice i od njih prave kuhinjske krpe. Ovoga je nestalo kada se sredinom osamdesetih neki proizvođač dosjetio da prodaje prašak za pranje u najlonskih vrećicama, kojima će pridodati poklon kuhinjsku krpu. Ubrzo je poklona nestalo i ostao je samo najlon. Ali na pulskoj ćete izložbi vidjeti i sačuvane kuhinjske krpe, načinjene od vrećica za deterdžent.
Sve do pred rat pasterizirano mlijeko se širom Jugoslavije prodavalo u bibavim plastičnim vrećicama, koje bi znale puknuti i razliti se, ako biste, neoprezno, po njima u boršu naslagali ostatak spize (ili u ceker, ostatak bakaluka). I te su vrećice štedljive socijalističke domaćice koristile za neke svoje kuhinjske potrebe. Jednu takvu smo, sve s logom davnoga proizvođača, vidjeli na ovoj izložbi.
Ulicom Sergijevaca, nekadašnjom Prvomajskom, teče rijeka svijeta čija će svakodnevica, jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, biti muzealna tema. Dokumente o tom svijetu sabiru dnevne novine, radio i televizija, ali nema znanosti, niti je može biti, koja bi se, mimo statistike, uopćavanja i grupiranja, bavila tim svijetom u času njegove aktualnosti. Njega mora nestati, da bi postojao. Zanimljivo je o tome misliti nakon gledanja izložbe i silaska niz onih tridesetak stepenika.
Ki sit, ki lačan: Nepca Istre
Tridesetak skalina iznad rijeke turista, koja između Zlatnih vrata i Foruma teče bivšom Prvomajskom, u desakraliziranim prostorima nekadašnje crkve Sveta Srca, cijeloga je ljeta, pa sve do ujesen, do jematve i do berbe maslina, postavljena izložba “Ki sit, ki lačan”, s podnaslovom “O prehrani u Istri”. Priređena u koordinaciji istarskih muzeja, kao autorsko djelo Tajane Ujčić, Franka Lukeža i Mauricija Ferlina, izložba je za priredbe svoga otvorenja, početkom srpnja ove, 2012. godine, izazvala lokalni šušur i zanimanje, pa je čak i Hrvatska televizija u svojim Vijestima iz kulture emitirala nekakav otužni prilog, u kojem se metropolitanska pamet ushitila nad prehrambenim navikama istarskih urođenika, da bi zatim sve potonulo u mrak i u anonimnost, u brigu nad važnijim pitanjima nacionalne kulture, nad izborom intendanta Hrvatskoga državnog kazališta, primjerice, ili sadržajem i žanrovskim obilježjima radnih knjižica nekakvih “spisatelja”. Spominjemo ih, jer smo do Pule i do razdjevičenih prostora hrama izbjeglih talijanskih opatica i stigli bježeći od tog čudnog svijeta, čije nas nakrivljene gubice na stranicama Globusa i inih naših revija i žurnala, valjda usljed premora i sezonske avitaminoze, sve češće znaju podsjetiti na lice neumrla vrhovnika Tuđmana.
Iza izložbe “Ki sit, ki lačan” stoji rijetko temeljit i marljiv rad skupinice znalaca i upućenika, koji su zamislili i pokušali provesti skoro nemoguću ideju: u izložbenom prostoru, nevelikom i punom zamki i arhitektonskih ograničenja, kroz tečnu vizualnu naraciju predstaviti povijest prehrane i svakodnevnoga života u Istri, od predhistorijskih vremena do današnjih dana. I sve to, naravno, uz vrlo ograničen proračun, bez znatnije logističke pomoći šire društvene zajednice, i bez imalo nade da bi takva izložba – ako se slučajno i ne pretvori u debakl i amatersku smotru gastronomskog folklora – mogla išta promijeniti i popraviti.
U potragu za izlošcima išlo se u muzejske postave, depoe, skladišta i magacine, među kramu nekih prošlih vremena, koja nikada nije ni ušla u inventarne knjige i kataloge, u privatne fotografske albume, kuhinjske kredence i ladice, te što je važno i netipično za naše muzejske izložbe: u memoriju preživjelih svjedoka, šefa sale, kuhara, konobara, vlasnice oštarije… Posao je to koji nema početka i kraja, koji se, jednako, može raditi desetljećima ili otaljati u deset dana, ali ostaje jednako neizvjestan i neobuhvatan, jer tretira svijet čijom se poviješću i dinamikom nije bavila, niti se može baviti, nijedna znanost, svijet koji može biti, dijelom, sačuvan jedino u književnoj fikciji. Pripovijest “o prehrani u Istri”, onakva kakvom su je zamislili autori, zapravo je pripovijest o privatnoj Istri ili o nizu privatnih istri, od antičkih vremena do danas.
Ono što je pronađeno i što čini ovu izložbu, kao i filmski ili video materijal koji je snimao Ferlin, djeluje fascinantno. Ne samo da je sve, kao u nekom skupom filmskom blokbasteru, svaki detalj u funkciji cijele priče, nego se, jedna za drugom, ispod pripovijesti o tome što su i kako su jeli jučerašnji Istrani, razvija cijela višetisućljetna povijest ove pokrajine. Osim majstorske koncepcije izložbe i doista genijalnih Ferlinovih dizajnerskih i prostornih rješenja, takvom dojmu doprinosi i katalog, jedna od onih bogatih i sadržajnih knjiga koje nadžive povod jednosezonske priredbe i traju mimo izložbe.
Kao i obično, kada se u Istri nešto pametno radi, autori se nisu opterećivali hrvatskom, ali ni lokalnom nacionalnom i ideološkom ortodoksijom. Niti su pohrvaćivali zemlju iza Učke, niti su nizali basne o vječnome suživotu, nego su pustili priču da sama sobom govori. Također, za razliku od zagrebačkih, ali i dalmatinskih nehotičnih šovinista, koji će svoja laprdanja o štruklima i srdelama vazda kontrapunktirati nenarodnim i protuhrvatskim djelovanjem ćevapa i sarme, autori izložbe, kao ni oni koji su pisali tekstove za katalog, nisu folklorizirali fuže i šurlice, maneštru i tartufe, nego su prehranu u Istri vidjeli doista kroz sve ono što se u Istri jelo. Dakle, ako su se jeli ćevapi, tada su i oni istarska hrana. Djeluje banalno, ali samo na prvi pogled, jer je u ovakvome pogledu na stvarnost i na kulturu u najširem smislu riječi osnovna razlika ozbiljne kulture u odnosu na provinciju. Ozbiljna je kultura integrirajuća, od čega se provincija, zatim, brani izolacionističkim strategijama. Ovakve izložbe potvrđuju nešto čega smo dugo svjesni: provincijalna je Hrvatska, uglavnom, u Zagrebu (ili u Istru stiže – iz Zagreba), a velika je i široka Hrvatska, uglavnom, u Istri (i katkad pređe Učku…).
U ovoj malenoj zemlji, koju zemljom i unutrašnjim prostorom čini zemljopisna logika, stotinama su godina tekle paralelne kulturne povijesti, koje se često međusobno ne bi ni srele. Ambis između vlastelinske i građanske, mletačke Istre, i seljačke, kmetske i gladne bespovijesne Istre ostat će, sve do kraja, dubok i nepremostiv. A kraj će nastupiti u ona dva egzodusa, prvom iz 1921. i drugom iz 1947. i nekoliko godina zatim, koji će najprije isprazniti Istru, a zatim i poravnati sve razlike. Izložba “Ki sit, ki lačan”, koliko god je to moguće, tretira obje Istre, ali niti je moguće naći kuhinjski i trpezarijski namještaj nekadašnjih građana i vlastelina – uništen je, kao što je uništena i njihova, uglavnom talijanska povijest – niti je moguće pouzdano i do kraja rekonstruirati svakodnevicu i prehrambene navike seljačke sirotinje, ako za sobom nije ostavila pisanih tragova.
Istra je, svojedobno, bila nezamislivo gladna i u svojoj gladi konzervativna. Dok su se drugdje prosvjetiteljske kampanje ticale opismenjavanja, evangelizacije, buđenja nacionalnih osjećaja, gladne je Istrane trebalo učiti blagodatima kukuruza i krumpira, koje su oni, premda gladni, teško i nerado prihvaćali. Istodobno, samo desetak kilometara dalje, u domovima onodobne gospode jelo se i u jelu uživalo kao i u bilo kojoj bogatoj europskoj metropoli, i usporedo s kulturom prehrane rađala se i trajala, k svojoj dekadenciji tonula i neka druga, šira i veća, književna, likovna i glazbena kultura. Kao što to već biva sa zemljama na granici, Istra nije samo razgraničavala latinski od slavenskoga i germanskog svijeta, nego je ona i unutar sebe bila sva u granici. Valjda je samo u Dubrovniku dekadentnoga sedamnaestog stoljeća tako snažna bila razdjelnica i granica između svijeta patricija i pučana. I o tom limesu na diskretan i pametan način govori ova prehrambena izložba.
Nekada su, sedamdesetih i osamdesetih, u vrijeme najvišega životnog standarda u povijesti južnih Slavena, deterdžent pakirali u platnene vrećice. Razlog nije bio u ekološkoj osviještenosti, kako bismo danas željeli pretpostaviti, nego u običaju domaćica da razrezuju vrećice i od njih prave kuhinjske krpe. Ovoga je nestalo kada se sredinom osamdesetih neki proizvođač dosjetio da prodaje prašak za pranje u najlonskih vrećicama, kojima će pridodati poklon kuhinjsku krpu. Ubrzo je poklona nestalo i ostao je samo najlon. Ali na pulskoj ćete izložbi vidjeti i sačuvane kuhinjske krpe, načinjene od vrećica za deterdžent.
Sve do pred rat pasterizirano mlijeko se širom Jugoslavije prodavalo u bibavim plastičnim vrećicama, koje bi znale puknuti i razliti se, ako biste, neoprezno, po njima u boršu naslagali ostatak spize (ili u ceker, ostatak bakaluka). I te su vrećice štedljive socijalističke domaćice koristile za neke svoje kuhinjske potrebe. Jednu takvu smo, sve s logom davnoga proizvođača, vidjeli na ovoj izložbi.
Ulicom Sergijevaca, nekadašnjom Prvomajskom, teče rijeka svijeta čija će svakodnevica, jednom, u ne tako dalekoj budućnosti, biti muzealna tema. Dokumente o tom svijetu sabiru dnevne novine, radio i televizija, ali nema znanosti, niti je može biti, koja bi se, mimo statistike, uopćavanja i grupiranja, bavila tim svijetom u času njegove aktualnosti. Njega mora nestati, da bi postojao. Zanimljivo je o tome misliti nakon gledanja izložbe i silaska niz onih tridesetak stepenika.