Od godišnjih uradaka hrvatskog filmskog mainstreama Ivona Juka razlikuje se kao ozbiljan umjetnik od pubertetlije s ambicijom
Film „Što sa sobom preko dana“ (2006.) nisam gledao kada je trebalo. Iako sam bio u Sarajevu kada je redateljica Ivona Juka za njega osvojila Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film, valjda sam te večeri imao drugog posla. Dobar slučaj je htio da ga gledam u puno boljim okolnostima, u manje ceremonijalnoj atmosferi, bez cehovskih i domoljubnih sugestija dežurnih novinskih kritičara, skoro sasvim privatno. Naime, prije nekoliko tjedana do mene je došla interna prepiska članova jedne – kako to njihovi čelnici vole reći – show bussines udruge; poslao mi ju je prijatelj, također član, jer je, u jednom od mailova, čelnik udruge, doista ničim izazvan, ispisao laž i potvoru na moj račun, pa da budem obaviješten, i da dobro razmislim hoću li tome pristojnom i mladolikom gospodinu odzdraviti kada se, ne daj Bože, sretnemo u gradu. E, pa u toj se prepisci nalazilo i pismo Ivone Juke, o čijem sadržaju, naravno, ne mogu govoriti, niti mi je sam sadržaj i bio toliko važan. Na nekoliko furiozno ispisanih stranica teksta, s čestim i efektnim izmjenama naracijskog tempa, bez fraza, poštapalica i općih mjesta, demonstrirani su, doista, nesvakidašnji dar baratanja jezikom, te – za zagrebačke kulturne prilike – ludo hrabra spremnost da se iskoči iz socijalnog konteksta, ili iz topline stada. Bio je to dobar razlog da potražim dvd s filmom „Što sa sobom preko dana“.
Prvo čega se sjetim nakon što sam film pogledao su snijeg i led u krugu lepoglavske kaznionice. Ta impresivna, zastrašujuća zgrada, projektirana u doba kada je francjozefovska vlast nastojala u Južnim Slavenima stvoriti odnos prema stečevinama pisanog prava, a umjesto toga je razbuktala epsku spremnost na borbu protiv bečkih i peštanskih zavojevača, izgleda isto onako kako je izgledala dok su u njoj robijali Tito i Moša Pijade, i kada je bivala jedan od slavnijih crvenih univerziteta i kalionica revolucionarnog pokreta čija će vladavina obilježiti najvažnije godine naših života. Osamdesetak godina kasnije, pred onom iritantnom, drhtećom, kamerom iz ruke, koja samo u sretnijim slučajevima priču učini življom i stvarnijom, Lepoglava je, u ovome zimskom filmu, mračno i oronulo mjesto, lišeno svakog ideološkog glamura.
Premda u prvi mah djeluje privlačno, zatvor baš i nije dobro mjesto za snimanje filma ili pričanje priče. Nekad je, možda, i bio, ali danas nije. Između ostaloga i zato što je zatvorski film, uglavnom zahvaljujući Hollywoodu, postao neka vrsta žanra, ili podžanra, sa svojim zakonitostima i pravilima, što sugeriraju priče koje sa stvarnim, pogotovu našim, zatvorima baš i nemaju veze. Osim toga, zatvor kao mjesto društvenoga izopćenja ili svjetovnoga limba, gotovo da je sam po sebi gotov moralni poučak. A nema baš potrebe da se na osnovu moralnih poučaka snimaju filmske pripovijesti. Gore od toga je samo kada se, u tarantinovskome zanosu, show businessmani iz vukojebina državno subvencioniranih balkanskih holivuda odaju ismijavanju moralnih poučaka i heroiziranju lopova i ubojica. Teško je ispričati priču koja je prethodno toliko žanrovski ograničena i društveno definirana, a da se na kraju nađe izvan naših, u svakom pogledu uskih i skučenih formata.
Ivona Juka je iz skupine izdvojila trojicu zatvorenika. Jednog pljačkaša i dvojicu ubojica. Pljačkaš Tuljo je samouvjeren, inteligentan i rječit zagrebački dečko. Zane je ubio iz ljubomore. Maki je bivši narkoman i neka vrsta plaćenog ubojice. Objašnjava kako ga je na taj posao inspirirao Al Pacino u filmu Kum. Sva trojica imaju interese, životne preokupacije, emocionalna ograničenja i moralne nazore, po kojima se bitno ne razlikuju od gledatelja. Nisu sociopati, gledatelj ih doživljava kao drage ljude, prema čijoj unutarnjoj tragici ima poštovanja. Ali u svakom trenutku, jasno je da je jedan pljačkao, a da su dvojica ubili. Oni se ne pokušavaju opravdati, niti redateljica i pripovjedačica nastoji – kako što bi to mnogi pokušali – njihove postupke smjestiti u neki širi društveni kontekst, pa publiku učiniti suodgovornom za njihova djela. Te pojedinačne ispovijesti gotovo da su intimističke, što sasvim iznevjerava žanr zatvorskih priča, a proizvodi neočekivan, po gledatelja šokantan efekt. Naime, ti ljudi su mu tako nepodnošljivo bliski i slični, po mnogo čemu su bolji, pametniji i šarmantniji od njega, ali su počinili svaki svoje zločine, koji su odvratni i nepopravljivi. Ivona Juka ne romantizira zločin.
Priča o pljačkašu i dvojici ubojica ispričana je krajnje ozbiljno, s uvažavanjem osobne tragike svakoga od njih, ali i činjenice da su prekršili ljudske i državne zakone. Čini se jednostavno, ali zapravo nije
Scene u kojima Zane, uz strogo oko policajca, pleše, jer je kao mucavac samo plesom mogao osvajati žene, dok paralelno teče njegova životna priča, potresne su i genijalno ispripovijedane. Sve se vidi i osjeti, a da nema ni suvišnih riječi, ni zašećerenih kadrova, ni poante iz koje bi domahivala Juka – sve vičući vidite mene kako sam mlada i luda. Općenito, teško bih se mogao sjetiti kada sam nakon gledanja nekoga filma imao tako snažan dojam da ga je radila ozbiljna i odgovorna osoba. To za Ivonu Juku, u životu i u umjetnosti, mora predstavljati ozbiljan problem: od hrvatskoga filmskog puberteta ona je barem jedno stoljeće pameti starija.
Ali priča koja mi već danima ne izlazi iz glave i zbog koje redateljicu izlažem svojoj priči, umjesto da sam film odgledao u tišini, je priča o Makiju. Dalmatinac jakoga naglaska, s internacionalnom kriminalnom karijerom, u zatvoru se okrenuo vjeri. On jedini pribiva misi, što ju slavi zatvorski kapelan, s kojim zatim raspravlja o svome zločinu. Duhovit je, ispunjen autentičnim očajem, pa mu gledatelj povremeno vjeruje više nego što bi smio. Pod kraj filma Makiju otac dolazi u posjet. Poražen i užasnut stari čovjek istoga trenutka u nama izazove sućut. Lako zamislimo svoje očeve, kako nas posjećuju po našim lepoglavama, zenicama, fočama, mitrovicama…Otac bi htio dovršiti kuću, a nema čime. Pita Makija za pomoć, govori: ionako će sve to ostati braći i tebi. Maki novaca nema. Otac se sjeća dobrih vremena kada je sin iz Rima slao devize. Maki mu razložno i pametno odgovara kako bi najpametnije bilo da sve proda i da zaboravi tu nesretnu kuću. Mnogi su to, na isti način, u manje dramatičnim okolnostima, govorili svojim očevima, a očevi bi postajali još nesretniji. Na rastanku, Maki na dar ocu pruža kalendarčić lepoglavske kaznionice. On mu na to kaže kako ga nikada u životu milicija nije ni legitimirala, a sad Lepoglava. Kao da mu sin nudi meso na nemrsni dan, ili kao da će mu taj kalendarčić pokvariti uvjerenje o nekažnjavanju.
Riječ je o jednoj od najsnažnijih scena, filmskih ili književnih, u suvremenim hrvatskim naracijama. U nju se, kao u lijevak, slije cijeli jedan život, svi njegovi razlozi, cijela povijest intimne krivnje i nevinosti. Istovremeno, ta scena, bolje nego išta što se u nas ispričalo u posljednjih dvadeset godina, govori o moralnom rasapu i slomu svih društvenih vrijednosti. Ocu je spram mrtve glave kalendar lepoglavske kaznionice, ali se s nostalgijom sjeća kako mu je sin slao novce iz Rima. I nema sinapse koja bi u njegovoj tužnoj i nesretnoj hrvatskoj glavi povezala jedno s drugim.
Ivonu Juku među akterima nacionalnog show bussinesa i inim selebritijima prati neobična reputacija. Prije nekoliko godina je, recimo, objavljeno da je u Cannesu pokušala pretući nekakvu gospođu koja se filmskoj industriji preporučala dvjema činjenicama: predstavljala je Ministarstvo kulture RH i bila je ponosna nositeljica nekoga dobro zvučećeg stranog prezimena, koje, nakon što nalegne na hrvatsko ime, sugerira međunarodni utjecaj ili barem materijalno bogatstvo. Agresivna i rabijatna, barem u predodžbama koje nastoje stvoriti vladari iz predsoblja hrvatske kinematografije, ona sasvim sigurno remeti ravnovjesje nacionalne kulture i metropolitanskog bontona. Remeti ih, i to vrlo ozbiljno, svojim filmskim i pripovjedačkim talentom, iskazanim u filmu „Što sa sobom preko dana“. A ako ima barem djelić istine u onome što o njoj, naravno huljski i iza leđa, govore istaknuti filmski biznismeni, mogu im se svima tresti gaće od straha. Juka će filmovima ubiti boga u njima.
Kući hrvatskoga filma je od životne važnosti da spriječi Ivonu Juku da snimi igrani film, ili bilo kakav film duži od deset minuta. Geniji vječitog prosjeka to dobro znaju, pa šuškaju o ovome i onom, lažu kao psi i strepe. Strepnja njihove osrednjosti jedna je od naših neispričanih priča. Pa kada se upitate zašto ove, 2010. godine, u Sarajevu nema nijednoga dugometražnoga igranog filma iz Hrvatske, imajte na umu koliko je odgovor jednostavan: eto zato!
Kalendar kaznionice u Lepoglavi
Od godišnjih uradaka hrvatskog filmskog mainstreama Ivona Juka razlikuje se kao ozbiljan umjetnik od pubertetlije s ambicijom
Film „Što sa sobom preko dana“ (2006.) nisam gledao kada je trebalo. Iako sam bio u Sarajevu kada je redateljica Ivona Juka za njega osvojila Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film, valjda sam te večeri imao drugog posla. Dobar slučaj je htio da ga gledam u puno boljim okolnostima, u manje ceremonijalnoj atmosferi, bez cehovskih i domoljubnih sugestija dežurnih novinskih kritičara, skoro sasvim privatno. Naime, prije nekoliko tjedana do mene je došla interna prepiska članova jedne – kako to njihovi čelnici vole reći – show bussines udruge; poslao mi ju je prijatelj, također član, jer je, u jednom od mailova, čelnik udruge, doista ničim izazvan, ispisao laž i potvoru na moj račun, pa da budem obaviješten, i da dobro razmislim hoću li tome pristojnom i mladolikom gospodinu odzdraviti kada se, ne daj Bože, sretnemo u gradu. E, pa u toj se prepisci nalazilo i pismo Ivone Juke, o čijem sadržaju, naravno, ne mogu govoriti, niti mi je sam sadržaj i bio toliko važan. Na nekoliko furiozno ispisanih stranica teksta, s čestim i efektnim izmjenama naracijskog tempa, bez fraza, poštapalica i općih mjesta, demonstrirani su, doista, nesvakidašnji dar baratanja jezikom, te – za zagrebačke kulturne prilike – ludo hrabra spremnost da se iskoči iz socijalnog konteksta, ili iz topline stada. Bio je to dobar razlog da potražim dvd s filmom „Što sa sobom preko dana“.
Prvo čega se sjetim nakon što sam film pogledao su snijeg i led u krugu lepoglavske kaznionice. Ta impresivna, zastrašujuća zgrada, projektirana u doba kada je francjozefovska vlast nastojala u Južnim Slavenima stvoriti odnos prema stečevinama pisanog prava, a umjesto toga je razbuktala epsku spremnost na borbu protiv bečkih i peštanskih zavojevača, izgleda isto onako kako je izgledala dok su u njoj robijali Tito i Moša Pijade, i kada je bivala jedan od slavnijih crvenih univerziteta i kalionica revolucionarnog pokreta čija će vladavina obilježiti najvažnije godine naših života. Osamdesetak godina kasnije, pred onom iritantnom, drhtećom, kamerom iz ruke, koja samo u sretnijim slučajevima priču učini življom i stvarnijom, Lepoglava je, u ovome zimskom filmu, mračno i oronulo mjesto, lišeno svakog ideološkog glamura.
Premda u prvi mah djeluje privlačno, zatvor baš i nije dobro mjesto za snimanje filma ili pričanje priče. Nekad je, možda, i bio, ali danas nije. Između ostaloga i zato što je zatvorski film, uglavnom zahvaljujući Hollywoodu, postao neka vrsta žanra, ili podžanra, sa svojim zakonitostima i pravilima, što sugeriraju priče koje sa stvarnim, pogotovu našim, zatvorima baš i nemaju veze. Osim toga, zatvor kao mjesto društvenoga izopćenja ili svjetovnoga limba, gotovo da je sam po sebi gotov moralni poučak. A nema baš potrebe da se na osnovu moralnih poučaka snimaju filmske pripovijesti. Gore od toga je samo kada se, u tarantinovskome zanosu, show businessmani iz vukojebina državno subvencioniranih balkanskih holivuda odaju ismijavanju moralnih poučaka i heroiziranju lopova i ubojica. Teško je ispričati priču koja je prethodno toliko žanrovski ograničena i društveno definirana, a da se na kraju nađe izvan naših, u svakom pogledu uskih i skučenih formata.
Ivona Juka je iz skupine izdvojila trojicu zatvorenika. Jednog pljačkaša i dvojicu ubojica. Pljačkaš Tuljo je samouvjeren, inteligentan i rječit zagrebački dečko. Zane je ubio iz ljubomore. Maki je bivši narkoman i neka vrsta plaćenog ubojice. Objašnjava kako ga je na taj posao inspirirao Al Pacino u filmu Kum. Sva trojica imaju interese, životne preokupacije, emocionalna ograničenja i moralne nazore, po kojima se bitno ne razlikuju od gledatelja. Nisu sociopati, gledatelj ih doživljava kao drage ljude, prema čijoj unutarnjoj tragici ima poštovanja. Ali u svakom trenutku, jasno je da je jedan pljačkao, a da su dvojica ubili. Oni se ne pokušavaju opravdati, niti redateljica i pripovjedačica nastoji – kako što bi to mnogi pokušali – njihove postupke smjestiti u neki širi društveni kontekst, pa publiku učiniti suodgovornom za njihova djela. Te pojedinačne ispovijesti gotovo da su intimističke, što sasvim iznevjerava žanr zatvorskih priča, a proizvodi neočekivan, po gledatelja šokantan efekt. Naime, ti ljudi su mu tako nepodnošljivo bliski i slični, po mnogo čemu su bolji, pametniji i šarmantniji od njega, ali su počinili svaki svoje zločine, koji su odvratni i nepopravljivi. Ivona Juka ne romantizira zločin.
Scene u kojima Zane, uz strogo oko policajca, pleše, jer je kao mucavac samo plesom mogao osvajati žene, dok paralelno teče njegova životna priča, potresne su i genijalno ispripovijedane. Sve se vidi i osjeti, a da nema ni suvišnih riječi, ni zašećerenih kadrova, ni poante iz koje bi domahivala Juka – sve vičući vidite mene kako sam mlada i luda. Općenito, teško bih se mogao sjetiti kada sam nakon gledanja nekoga filma imao tako snažan dojam da ga je radila ozbiljna i odgovorna osoba. To za Ivonu Juku, u životu i u umjetnosti, mora predstavljati ozbiljan problem: od hrvatskoga filmskog puberteta ona je barem jedno stoljeće pameti starija.
Ali priča koja mi već danima ne izlazi iz glave i zbog koje redateljicu izlažem svojoj priči, umjesto da sam film odgledao u tišini, je priča o Makiju. Dalmatinac jakoga naglaska, s internacionalnom kriminalnom karijerom, u zatvoru se okrenuo vjeri. On jedini pribiva misi, što ju slavi zatvorski kapelan, s kojim zatim raspravlja o svome zločinu. Duhovit je, ispunjen autentičnim očajem, pa mu gledatelj povremeno vjeruje više nego što bi smio. Pod kraj filma Makiju otac dolazi u posjet. Poražen i užasnut stari čovjek istoga trenutka u nama izazove sućut. Lako zamislimo svoje očeve, kako nas posjećuju po našim lepoglavama, zenicama, fočama, mitrovicama…Otac bi htio dovršiti kuću, a nema čime. Pita Makija za pomoć, govori: ionako će sve to ostati braći i tebi. Maki novaca nema. Otac se sjeća dobrih vremena kada je sin iz Rima slao devize. Maki mu razložno i pametno odgovara kako bi najpametnije bilo da sve proda i da zaboravi tu nesretnu kuću. Mnogi su to, na isti način, u manje dramatičnim okolnostima, govorili svojim očevima, a očevi bi postajali još nesretniji. Na rastanku, Maki na dar ocu pruža kalendarčić lepoglavske kaznionice. On mu na to kaže kako ga nikada u životu milicija nije ni legitimirala, a sad Lepoglava. Kao da mu sin nudi meso na nemrsni dan, ili kao da će mu taj kalendarčić pokvariti uvjerenje o nekažnjavanju.
Riječ je o jednoj od najsnažnijih scena, filmskih ili književnih, u suvremenim hrvatskim naracijama. U nju se, kao u lijevak, slije cijeli jedan život, svi njegovi razlozi, cijela povijest intimne krivnje i nevinosti. Istovremeno, ta scena, bolje nego išta što se u nas ispričalo u posljednjih dvadeset godina, govori o moralnom rasapu i slomu svih društvenih vrijednosti. Ocu je spram mrtve glave kalendar lepoglavske kaznionice, ali se s nostalgijom sjeća kako mu je sin slao novce iz Rima. I nema sinapse koja bi u njegovoj tužnoj i nesretnoj hrvatskoj glavi povezala jedno s drugim.
Ivonu Juku među akterima nacionalnog show bussinesa i inim selebritijima prati neobična reputacija. Prije nekoliko godina je, recimo, objavljeno da je u Cannesu pokušala pretući nekakvu gospođu koja se filmskoj industriji preporučala dvjema činjenicama: predstavljala je Ministarstvo kulture RH i bila je ponosna nositeljica nekoga dobro zvučećeg stranog prezimena, koje, nakon što nalegne na hrvatsko ime, sugerira međunarodni utjecaj ili barem materijalno bogatstvo. Agresivna i rabijatna, barem u predodžbama koje nastoje stvoriti vladari iz predsoblja hrvatske kinematografije, ona sasvim sigurno remeti ravnovjesje nacionalne kulture i metropolitanskog bontona. Remeti ih, i to vrlo ozbiljno, svojim filmskim i pripovjedačkim talentom, iskazanim u filmu „Što sa sobom preko dana“. A ako ima barem djelić istine u onome što o njoj, naravno huljski i iza leđa, govore istaknuti filmski biznismeni, mogu im se svima tresti gaće od straha. Juka će filmovima ubiti boga u njima.
Kući hrvatskoga filma je od životne važnosti da spriječi Ivonu Juku da snimi igrani film, ili bilo kakav film duži od deset minuta. Geniji vječitog prosjeka to dobro znaju, pa šuškaju o ovome i onom, lažu kao psi i strepe. Strepnja njihove osrednjosti jedna je od naših neispričanih priča. Pa kada se upitate zašto ove, 2010. godine, u Sarajevu nema nijednoga dugometražnoga igranog filma iz Hrvatske, imajte na umu koliko je odgovor jednostavan: eto zato!