Jedan od najvećih živih europskih pisaca, već dvadesetak godina žitelj Pariza, niknuo je i razvio se u najrepresivnijoj zemlji socijalizma
S prijateljima ćemo na krstarenje. Rijetka je to, a pokazat će se i – barem nakratko – ljekovita prilika da se čovjek nađe izvan zadatoga društvenog i materijalnog konteksta, i da svoj život, tek na nekoliko dana, osmotri sa strane, iz objektivne perspektive morske pučine. Za takvo što nije lako odabrati putnu lektiru. Važno je, recimo, ponijeti knjige koje si već nekada čitao, znaš da su ti potaman i da te neće ostaviti nasred Jadrana, najbolje nešto što si zadnji put otvorio prije dvadeset i koju godinu, u vrijeme dok si bio drugi čovjek.
Uzimam Ismaila Kadarea: „Generala mrtve vojske“, izdanje beogradskoga Rada iz 1977, edicija Reč i misao, knjiga broj 325, u prijevodu pjesnika Esada Mekulija, i „Palatu snova“, izdanje sarajevske Svjetlosti iz 1991, biblioteka Feniks, u prijevodu Shkelzena Maliqija. Generala sam posljednji put čitao u drugom ili trećem razredu gimnazije, u ono blagoslovljeno vrijeme kada bih, u potrazi za estetskim i etičkim orijentirima, gutao po knjigu dnevno. Sjećam se samo da mi se svidjela priča o talijanskome generalu i katoličkom svećeniku, koji poslije rata dolaze u Albaniju da otkopaju kosti svojih poginulih vojnika, da bi doma ih dostojno sahranili. Taj kratki roman se u imaginariju moje unutarnje biblioteke našao negdje između „Lelejske gore“ Mihajla Lalića i „Pukovniku nema tko da piše“ Gabriela Garcije Marqueza, gdje će ostati sve ove duge godine i gdje bi i dalje bio da nije toga neočekivanog i razotkrivajućeg godišnjeg odmora. S iskustvom sljedećega rata, koji sam vrlo zorno doživio, etničkih čišćenja, zbog kojih sam i sam postao stranac u rodnome gradu, te uslijed jednostavne činjenice da sam u ono vrijeme bio mlađi od mrtvih Kadareovih vojnika, dok sam danas skoro vršnjak njihovih živih generala, ova je pripovijest promijenila svoj smisao, a s njime i mjesto u toj svakome čovjeku najvažnijoj biblioteci. Postala mi je u međuvremenu bliska i u književnome i u ljudskom smislu, na način na koji mi je blizak, možda, jedino Ivo Andrić, u čije je djelo upisana šifra moga, riječju ili etiketom neodredivoga, kolektivnog identiteta. I doista, nijedan pisac nije Andriću bliži, niti balkanskiji, od Kadarea u „Generalu mrtve vojske“.
Kada je napisao taj svoj prvi roman, pisac je imao dvadeset sedam godina. I vjerojatno je imao samo jednu priliku da u Albaniji, u zemlji napuštenoj i od komunističkoga istoka i od kapitalističkoga zapada, kojom je vladao paranoidni diktator djetinjeg obraza i osmijeha, pokaže da je njegova naracija jača od naracije koja je službeno propisana. Da nije uspio, ne bi ga više bilo. Progutao bi ga mrak ili bi umro od straha. Ismail Kadare je, međutim, bio ludo uvjeren u svoju genijalnost i, kako piše Shkelzen Maliqi, bio si je sasvim ozbiljno zacrtao da postane albanski Homer. Kada je preko francuskih prijevoda postao slavan, on si je, između ostaloga, spasio život. U međuvremenu njegove su knjige u domovini više puta bivale zabranjivane, opominjan je s najviših mjesta da nije dobro i po narod korisno ono što u njima piše, i što je zanimljivo, već je u „Generalu mrtve vojske“ i današnjemu čitatelju očita ideološka subverzija, na kakvu bi se teško odvažio i pisac u kakvoj manje rezolutnoj zemlji narodne demokracije. Nitko kao mladi Kadare nije demonstrirao taj pomalo šašavi fenomen rađanja velike književnosti u uvjetima društveno-političke opresije: pravi pisci su, kada se zateknu u svojoj priči, samoubilački hrabri i uvjereni da im više nitko ništa ne može, premda kao privatne osobe mogu biti teške kukavice. Za razliku od njih lažni pisci se boje i kada pišu. Zato nije neobično to što se Ismail Kadare vinuo u europsku književnost baš iz Enverove Albanije.
‘Palata snova’ čudesno je ispripovijedan roman o otomanskoj instituciji koja se bavi provjerom snova svih svojih stanovnika, u prijevodu je objavljen krajem 1991. u Sarajevu, gdje se još može kupiti u knjižarama
„Palatu snova“ prvi put sam čitao u ono strašno vrijeme, marta 1992, pred početak opsade Sarajeva. Možda je to bila posljednja knjiga koju sam pročitao pred rat, pa i nije neobično da je se nisam sjećao, niti me je u ona doba dotakla. Da jest, pojeo bi me moj strah. Ali srećom, čovjek tek kasnije biva svjestan sveg beznađa najdramatičnijih trenutaka svoga života. Ovaj roman, u Albaniji objavljen 1981, i odmah žestoko ideološki kritiziran, smješten je u vrijeme otomanske Turske, u Tabir Saraj, instituciju koja se bavi sakupljanjem, klasifikacijom i tumačenjem svih snova odsanjanih u imperiji. Možda je to i posljednja originalna i do kraja dovršena vizija pakla, koja se, recimo, od one Danteove razlikuje po tome što za nju nije potrebna smrt; dovoljan je svakonoćni san. Olak bi čitač u Tabir Saraj najradije upisao alegoriju o komunističkoj Albaniji, ili bi – ako još malo razmisli – u ovome romanu nalazio elemente znanstvene fanstastike, ali ništa od toga, jer Kadareu alegorija ne treba da bi ispričao priču, niti mu je potreban žanr da bi književno pravdao nešto što se u stvarnosti nikada nije dogodilo. Naime, osim što nakon prvih stranica lako zaboravimo na to da Tabir Saraj nije postojao kao dio strukture vlasti otomanske Turske, do kraja knjige odavno će nam biti svejedno na koji se način stvarnost odnosi prema naraciji ili naracija prema stvarnosti. Pogotovo zato što Ismail Kadare, kao i u drugim svojim prozama (naravno, riječ je samo o onome što je prevedeno na južnoslavenske jezike), insistira na lokalnome kontekstu, a često i na hiperdokumentarnosti. Tako glavni junak „Palate snova“ Mark Alem Ćuprilija pripada drevnoj albanskoj obitelji, koja je dala više turskih vezira, a opjevana je u bosanskoj narodnoj pjesmi. Tom se činjenicom pisac poigrava izmjenjujući, na čudesno sugestivan način, pripovjedne razine, pa čas govori o pojedincu, ili iz perspektive pojedinca, čas o čitavim narodima i njihovim perspektivama. O narodnome preporodu govori se kao o strašnome događaju, kada narod, poput zombija, ustaje iz mrtvih. Opisuje se pakao, ali ne s ljudima, već s mrtvim državama. „Trupla tih država ležala su nepomična jedna kraj drugih: carevina, emirati, republike, ustavne monarhije, konfederacije.“ I sve to u snu, koji se, međutim, referira na stvarnost tako što ju, u velikoj mjeri, proizvodi. Jedan od načina na koje se u Tabir Saraju klasificiraju snovi, jest i arhiviranje po narodima, pa su na jednoj strani, recimo, snovi mrzovoljnih naroda, a na drugoj su snovi vedrih naroda i snovi naroda s jako vjetrovitim zimama.
„Palata snova“ strašna je i bezizlazna priča, opet sasvim andrićevska, premda je pisana u kodu kojim se Andrić nikada nije služio. Poput svoga bosanskog parnjaka i on ima tu božansku sigurnost u pripovijedanju, tu moć stvaranja novih svjetova, koja ga stavlja izvan svake stilske i povijesnoknjiževne formacije, a pogotovo izvan svake literarne mode. Jedna ovdašnja profesorica i žiristica, koja se uglavnom bavi razvrstavanjem književnih djela na žensko i na muško, dakle na menstrualno i na kurčevo pismo, za Kadarea bi – da ga je čitala – rekla da je pisac realizma, uvjerena da na takav način izgovara najtežu zamislivu pogrdu. Isto bi kazala i za Andrića, kada ne bi znala da se Andrić ne smije dočekivati s pogrdama. Istina, od magijskoga realizma, koji se još uvijek nosi na dnevne i večernje izlaske, Kadareov se realizam razlikuje samo po tome što Albanija, naročito iz perspektive Vrbika i Trešnjevke, za razliku od Argentine, Kolumbije ili Kube nije turistički poželjna destinacija. Ali i to bi se uskoro moglo promijeniti.
Ismail Kadare u Hrvatskoj gotovo da i nije prevođen. Prije trideset godina u Rijeci je objavljen prijevod „Generala mrtve vojske“, koji nikada nisam imao u rukama, jer sam vjerovao, pa i dalje vjerujem, Esadu Mekuliju, a prije desetak godina tiskane su, više iz dnevnopolitičkoga nego iz književnog interesa, i „Tri elegije za Kosovo“. Prevođen je i objavljivan u Beogradu, a pogotovo u Sarajevu, gdje je, među izdavačima i piscima, tada postojao ozbiljan interes za njegovim romanima, pa su se kao prevoditelji i predgovarači izredali najznačajniji kosovski pjesnici, pisci i intelektualci, da bi Shkelzen Maliqi u ljeto 1991, pogovorom na „Palatu snova“ stavio točku na Kadarea i na cijelu jednu epohu, u kojoj su Albanci prečesto bili obespravljeni, ali se u nas znalo za njihovu književnost.
Ismailu Kadareu vratio sam se slučajno, da se na pučini ne nađem sam uz nekoga lošeg ili meni nerazumljivog pisca. Iako ga se svojedobno, početkom devedesetih, često spominjalo kao kandidata, Kadare nije dobio Nobelovu nagradu. A vjerojatno niti neće. Šteta, jer bi njegove knjige tada čitali svi, pa možda i profesorica muško-ženske književnosti. Kao što su, slijedom štokholmskog sindroma, krenuli čitati Orhana Pamuka. Osim što je neusporedivo čitljiviji i Europljanima kulturološki bliži od velikoga Turčina, Ismail Kadare je i bolji pisac.
Kadare: Veliki rapsod Balkana
Jedan od najvećih živih europskih pisaca, već dvadesetak godina žitelj Pariza, niknuo je i razvio se u najrepresivnijoj zemlji socijalizma
S prijateljima ćemo na krstarenje. Rijetka je to, a pokazat će se i – barem nakratko – ljekovita prilika da se čovjek nađe izvan zadatoga društvenog i materijalnog konteksta, i da svoj život, tek na nekoliko dana, osmotri sa strane, iz objektivne perspektive morske pučine. Za takvo što nije lako odabrati putnu lektiru. Važno je, recimo, ponijeti knjige koje si već nekada čitao, znaš da su ti potaman i da te neće ostaviti nasred Jadrana, najbolje nešto što si zadnji put otvorio prije dvadeset i koju godinu, u vrijeme dok si bio drugi čovjek.
Uzimam Ismaila Kadarea: „Generala mrtve vojske“, izdanje beogradskoga Rada iz 1977, edicija Reč i misao, knjiga broj 325, u prijevodu pjesnika Esada Mekulija, i „Palatu snova“, izdanje sarajevske Svjetlosti iz 1991, biblioteka Feniks, u prijevodu Shkelzena Maliqija. Generala sam posljednji put čitao u drugom ili trećem razredu gimnazije, u ono blagoslovljeno vrijeme kada bih, u potrazi za estetskim i etičkim orijentirima, gutao po knjigu dnevno. Sjećam se samo da mi se svidjela priča o talijanskome generalu i katoličkom svećeniku, koji poslije rata dolaze u Albaniju da otkopaju kosti svojih poginulih vojnika, da bi doma ih dostojno sahranili. Taj kratki roman se u imaginariju moje unutarnje biblioteke našao negdje između „Lelejske gore“ Mihajla Lalića i „Pukovniku nema tko da piše“ Gabriela Garcije Marqueza, gdje će ostati sve ove duge godine i gdje bi i dalje bio da nije toga neočekivanog i razotkrivajućeg godišnjeg odmora. S iskustvom sljedećega rata, koji sam vrlo zorno doživio, etničkih čišćenja, zbog kojih sam i sam postao stranac u rodnome gradu, te uslijed jednostavne činjenice da sam u ono vrijeme bio mlađi od mrtvih Kadareovih vojnika, dok sam danas skoro vršnjak njihovih živih generala, ova je pripovijest promijenila svoj smisao, a s njime i mjesto u toj svakome čovjeku najvažnijoj biblioteci. Postala mi je u međuvremenu bliska i u književnome i u ljudskom smislu, na način na koji mi je blizak, možda, jedino Ivo Andrić, u čije je djelo upisana šifra moga, riječju ili etiketom neodredivoga, kolektivnog identiteta. I doista, nijedan pisac nije Andriću bliži, niti balkanskiji, od Kadarea u „Generalu mrtve vojske“.
Kada je napisao taj svoj prvi roman, pisac je imao dvadeset sedam godina. I vjerojatno je imao samo jednu priliku da u Albaniji, u zemlji napuštenoj i od komunističkoga istoka i od kapitalističkoga zapada, kojom je vladao paranoidni diktator djetinjeg obraza i osmijeha, pokaže da je njegova naracija jača od naracije koja je službeno propisana. Da nije uspio, ne bi ga više bilo. Progutao bi ga mrak ili bi umro od straha. Ismail Kadare je, međutim, bio ludo uvjeren u svoju genijalnost i, kako piše Shkelzen Maliqi, bio si je sasvim ozbiljno zacrtao da postane albanski Homer. Kada je preko francuskih prijevoda postao slavan, on si je, između ostaloga, spasio život. U međuvremenu njegove su knjige u domovini više puta bivale zabranjivane, opominjan je s najviših mjesta da nije dobro i po narod korisno ono što u njima piše, i što je zanimljivo, već je u „Generalu mrtve vojske“ i današnjemu čitatelju očita ideološka subverzija, na kakvu bi se teško odvažio i pisac u kakvoj manje rezolutnoj zemlji narodne demokracije. Nitko kao mladi Kadare nije demonstrirao taj pomalo šašavi fenomen rađanja velike književnosti u uvjetima društveno-političke opresije: pravi pisci su, kada se zateknu u svojoj priči, samoubilački hrabri i uvjereni da im više nitko ništa ne može, premda kao privatne osobe mogu biti teške kukavice. Za razliku od njih lažni pisci se boje i kada pišu. Zato nije neobično to što se Ismail Kadare vinuo u europsku književnost baš iz Enverove Albanije.
„Palatu snova“ prvi put sam čitao u ono strašno vrijeme, marta 1992, pred početak opsade Sarajeva. Možda je to bila posljednja knjiga koju sam pročitao pred rat, pa i nije neobično da je se nisam sjećao, niti me je u ona doba dotakla. Da jest, pojeo bi me moj strah. Ali srećom, čovjek tek kasnije biva svjestan sveg beznađa najdramatičnijih trenutaka svoga života. Ovaj roman, u Albaniji objavljen 1981, i odmah žestoko ideološki kritiziran, smješten je u vrijeme otomanske Turske, u Tabir Saraj, instituciju koja se bavi sakupljanjem, klasifikacijom i tumačenjem svih snova odsanjanih u imperiji. Možda je to i posljednja originalna i do kraja dovršena vizija pakla, koja se, recimo, od one Danteove razlikuje po tome što za nju nije potrebna smrt; dovoljan je svakonoćni san. Olak bi čitač u Tabir Saraj najradije upisao alegoriju o komunističkoj Albaniji, ili bi – ako još malo razmisli – u ovome romanu nalazio elemente znanstvene fanstastike, ali ništa od toga, jer Kadareu alegorija ne treba da bi ispričao priču, niti mu je potreban žanr da bi književno pravdao nešto što se u stvarnosti nikada nije dogodilo. Naime, osim što nakon prvih stranica lako zaboravimo na to da Tabir Saraj nije postojao kao dio strukture vlasti otomanske Turske, do kraja knjige odavno će nam biti svejedno na koji se način stvarnost odnosi prema naraciji ili naracija prema stvarnosti. Pogotovo zato što Ismail Kadare, kao i u drugim svojim prozama (naravno, riječ je samo o onome što je prevedeno na južnoslavenske jezike), insistira na lokalnome kontekstu, a često i na hiperdokumentarnosti. Tako glavni junak „Palate snova“ Mark Alem Ćuprilija pripada drevnoj albanskoj obitelji, koja je dala više turskih vezira, a opjevana je u bosanskoj narodnoj pjesmi. Tom se činjenicom pisac poigrava izmjenjujući, na čudesno sugestivan način, pripovjedne razine, pa čas govori o pojedincu, ili iz perspektive pojedinca, čas o čitavim narodima i njihovim perspektivama. O narodnome preporodu govori se kao o strašnome događaju, kada narod, poput zombija, ustaje iz mrtvih. Opisuje se pakao, ali ne s ljudima, već s mrtvim državama. „Trupla tih država ležala su nepomična jedna kraj drugih: carevina, emirati, republike, ustavne monarhije, konfederacije.“ I sve to u snu, koji se, međutim, referira na stvarnost tako što ju, u velikoj mjeri, proizvodi. Jedan od načina na koje se u Tabir Saraju klasificiraju snovi, jest i arhiviranje po narodima, pa su na jednoj strani, recimo, snovi mrzovoljnih naroda, a na drugoj su snovi vedrih naroda i snovi naroda s jako vjetrovitim zimama.
„Palata snova“ strašna je i bezizlazna priča, opet sasvim andrićevska, premda je pisana u kodu kojim se Andrić nikada nije služio. Poput svoga bosanskog parnjaka i on ima tu božansku sigurnost u pripovijedanju, tu moć stvaranja novih svjetova, koja ga stavlja izvan svake stilske i povijesnoknjiževne formacije, a pogotovo izvan svake literarne mode. Jedna ovdašnja profesorica i žiristica, koja se uglavnom bavi razvrstavanjem književnih djela na žensko i na muško, dakle na menstrualno i na kurčevo pismo, za Kadarea bi – da ga je čitala – rekla da je pisac realizma, uvjerena da na takav način izgovara najtežu zamislivu pogrdu. Isto bi kazala i za Andrića, kada ne bi znala da se Andrić ne smije dočekivati s pogrdama. Istina, od magijskoga realizma, koji se još uvijek nosi na dnevne i večernje izlaske, Kadareov se realizam razlikuje samo po tome što Albanija, naročito iz perspektive Vrbika i Trešnjevke, za razliku od Argentine, Kolumbije ili Kube nije turistički poželjna destinacija. Ali i to bi se uskoro moglo promijeniti.
Ismail Kadare u Hrvatskoj gotovo da i nije prevođen. Prije trideset godina u Rijeci je objavljen prijevod „Generala mrtve vojske“, koji nikada nisam imao u rukama, jer sam vjerovao, pa i dalje vjerujem, Esadu Mekuliju, a prije desetak godina tiskane su, više iz dnevnopolitičkoga nego iz književnog interesa, i „Tri elegije za Kosovo“. Prevođen je i objavljivan u Beogradu, a pogotovo u Sarajevu, gdje je, među izdavačima i piscima, tada postojao ozbiljan interes za njegovim romanima, pa su se kao prevoditelji i predgovarači izredali najznačajniji kosovski pjesnici, pisci i intelektualci, da bi Shkelzen Maliqi u ljeto 1991, pogovorom na „Palatu snova“ stavio točku na Kadarea i na cijelu jednu epohu, u kojoj su Albanci prečesto bili obespravljeni, ali se u nas znalo za njihovu književnost.
Ismailu Kadareu vratio sam se slučajno, da se na pučini ne nađem sam uz nekoga lošeg ili meni nerazumljivog pisca. Iako ga se svojedobno, početkom devedesetih, često spominjalo kao kandidata, Kadare nije dobio Nobelovu nagradu. A vjerojatno niti neće. Šteta, jer bi njegove knjige tada čitali svi, pa možda i profesorica muško-ženske književnosti. Kao što su, slijedom štokholmskog sindroma, krenuli čitati Orhana Pamuka. Osim što je neusporedivo čitljiviji i Europljanima kulturološki bliži od velikoga Turčina, Ismail Kadare je i bolji pisac.