Godinama, svakodnevna zimska putovanja do grada podsjećaju me na crteže olovkom i slike Josipa Vanište. Sivo-bijele plohe, pravilni geometrijski oblici polja i krovova pod snijegom, strništa mrtvih kukuruza, telefonski i električni stupovi, žice koje, opet u vrlo pravilnom rasporedu, iscrtavaju blijedo nebo kao kajdanku, a svi ti oštri kutevi i jasne linije umekšani su maglom, koja se u Turopolju sasvim razbistri samo u ona dva-tri dana svake zime, kada jako zahladi, i boje postanu jarke i lažne kao na božićnim čestitkama, i slika tad više nema veze s Vaništom. No, dok je prava zima, magla, geometrija i električni stupovi, sve je tu njegovo. I godinama već tako, to je slika, samo u tom dobu godine, koju bih, ako bih već morao, ubilježio kao svoj jedini živi zavičaj. Drugo je u sjećanjima ili je inozemstvo. Drugoga više nema. U ovakvo proljeće i Turopolje mi je inozemstvo. Prezeleno je i korovito, a crkveni tornjevi prijekorni su kao da je svaki dan nedjelja i nedjeljna misa.
Osim slika, crteža i stanovitoga umjetničkog aktivizma, koji su ga proslavili, i klasično oblikovanih i tekstom ispunjenih knjiga čija je vrijednost široko priznata, premda je uvijek neizvjesno koliko se i kako u nas prethodno pročitaju knjige čija će se vrijednost priznavati, Josip Vaništa još od vremena Gorgone pokazuje strast prema malim ukoričenim izdanjima, sveščicama i plaketama, uglavnom bijelih ili žućkastih korica, u malenim nakladama, a možda i unikatnim izdanjima. Takve njegove publikacije ponekad su nešto između umjetničkog objekta i knjige, ili su i jedno i drugo. Ne nalazimo ih po knjižarama, možda u nekoj galeriji, gdje se dijele i prodaju kao izložbeni katalozi, lako se gube u kućnim bibliotekama i u ladicama s papirima, ali ih je najbolje, ta Vaniština izdanja, zamišljati u nekim budućim antikvarijatima, sakrivene među gomilama knjiga, ispod starih novina i časopisa. Oni koji ih budu pronalazili na takvim mjestima na pravi će način moći da osjete svu dragocjenost tih knjižica.
U posljednjih nekoliko mjeseci skupio sam tri Vaniština izdanja. Dva službena i jedno malo, neslužbeno. U izdanju Kratisa, na dvadeset četiri stranice, formata velike školske teke, na teškome, masnom monografijskom papiru, otisnuta je knjiga “Pjevač”, s podnaslovom “Sjećanje na Ota Šolca”. Vaništa nije potpisan kao autor, ali to je po svemu njegova knjiga. Njegov je izbor ilustracija, među koje je priložio i tri svoja crteža. Zastajem uz jedan: Crna zastava, iz 2011, priziva u asocijaciji klasično djelo Ljube Babića, ali i atmosferu vremena u kojem su Babićeve zastave, i jedne i druge, nastajale. No, ima nešto u tom crtežu što je važnije od ove vrste prepoznavanja, i što me ponovo vraća turopoljskoj zimi od prije koji mjesec, a to je oskudnost sredstava potrebnih da bi nešto bilo gotova slika. Ili gotov prizor, viđen kroz prozor automobila. Ta oskudnost, naravno, nije samoj sebi smisao, nego je put ka nekom idealu, ka crtežu, recimo, na kojem će biti sve, iako više neće biti ničega. Pritom, Vaniština Crna zastava je vrlo prepoznatljiva asocijacija, ne samo u naslovu, jer se na crtežu jasno vidi Babićeva zastava. Naravno, ako ju gledatelj zna gledati. Kada ne biste krivo pomislili, rekao bih da je to ona ista crna zastava, izvješena 21. studenog 1916, kada je Zagreb žalovao za Franjom Josipom, ali viđena očima skoro slijepog čovjeka. Ili umjetnika koji je svoj dar doveo do toga da jasno vidi konture svega. U svakom pogledu, impresivan crtež.
Oto Šolc, kojega se Josip Vaništa sjeća, a Stanko Lasić mu u ovoj knjižici posvećuje vrlo ponesen tekst, bio je nekad, danas sve manje i to, jedan od onih rubnih, marginalnih, pjesnika iz hrvatskih antologija, čije se prisustvo podrazumijeva, ali im se odsustvo ne primjećuje. Nimalo ekscentričan, vrijedan radnik u maloj, danas već gotovo posve beznačajnoj književnosti, koju su u međuvremenu napustili i njezini najodaniji činovnici, Šolc je cijeloga života nizao stihove, izrazito neujednačene vrijednosti, ispunjene dubokom vjerom kako sve to ima smisla. U toj je vjeri i najveći značaj pjesničkoga djela Ota Šolca, ali u njoj je, u vjeri, valjda, i značaj svakoga istinskog pjesnika našeg vijeka. Samo su lažni pjesnici značajniji po nečemu drugom. Istina, lažni pjesnici često su veći od istinskih, malih pjesnika.
U istom formatu, na trideset šest stranica, objavljen je i “Krleža iskosa”. Opet uz izabrane reprodukcije, među kojima i nekoliko Vaništinih, tekstovi su, poznati iz ranijih njegovih knjiga, nastali iz razgovora s Krležom. Posljednji tekst u knjizi, “Pjesma čovjeka bez posla”, blijedi prema dnu trideset i druge stranice, a zatim nestaje. Majstorstvo Vaništino se, u odnosu na druge razgovarače, na to ekermanovsko stado, sastoji u tome što je Krležu uspio podrediti vlastitoj formi (književnoj koliko i crtačkoj), tako da se čini kao da on Krležu beletrizira, iako samo prenosi njegove riječi, i skoro ništa osim toga. Opet nastojanje da se sa što manje sredstava, riječi, rečenica, zareza, postigne konačni cilj, prije nego što, na koncu, sve pođe u bjelinu…
Treća knjižica nije zavedena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, nema naziva izdavača, naslova, ni imena autora. Načinjena od finoga, hrapavog papira, s bijelim kartonskim koricama, koje se uvuku u se, što se onda, hrvatski, naziva klapnama, i inicijalima u gornjem desnom uglu: J.V. Na njezinih šesnaest stranica, u formatu koji po visini lako staje između palca i srednjeg prsta, Vaništine su vrlo kratke proze, ili reminiscencije, koje, ovako nanizane, djeluju poput gotovih memoara. No, u njima jedva da ima petstotinjak riječi. Zadnja rečenica posveta je onome tko je pisao upravo tako i koga se Vaništa i inače često sjeti: “Po Cioranu, što god učinio, čovjek će požaliti.”
Ili je to, možda, knjiga o grupi Gorgona? Ne znam, doista, iako se većina od petstotinjak riječi tiče Gorgone: “U jesen, po Putaru jedinom pravom godišnjem dobu, ili zimi kad pucaju debla od hladnoće, javlja se čežnja za odsutnim prijateljima. Julije, Ješo, Mića, Putar, gdje ste.” Malo sam krivotvorio stvari, jer u ovoj knjižici Vaništa koristi samo velika slova, ali tu vrstu minimalizma ne uspijevam prenijeti, budući da će velika slova, ukoliko ne postoji mogućnost da se izabere font, djelovati kao vika i dreka, a ništa ovom umjetniku nije toliko suprotno kao vika i dreka. To se, recimo, vidi i u jednom važnom interpunkcijskom znaku. Na kraju rečenice koja bi, striktno gramatički, trebala biti upitna, on ne stavlja upitnik. Upitnik bi je učinio sentimentalnom i u sentimentalnosti preglasnom. Nije to pitanje – gdje su oni kojih više nema – nego je to odgovor koji svoju formu nalazi isključivo u gramatički neispravnoj rečenici. Zato nema upitnika. Nema ih, otišli… U nedostatku tog upitnika je Vaniština poetika.
Sam početak knjižice, i jedna, vrlo karakteristična bilješka: “1943./44. u Zagrebu gotovo bez ogrjeva i hrane. Za čestih racija na cesti usred dana, hvatani su ljudi i odvođeni na ratišta, u logore.
U hladnim crtaonama na Likovnoj akademiji, uz peć stisnuti goli modeli. Hegedušić neosjetljiv i grub, s rukama u džepu hodao bi bijesan hodnicima. S ponekim ispadom, često brutalnim.
Za redarstvenog sata čuo bi se samo šum policijskih kola koja su bjesomučno jurila noćnim Zagrebom.”
Između godine na početku, i noćnog Zagreba na kraju, našao bi se jedan cijeli, gotov roman. S pogođenom, precizno ocrtanom atmosferom, likovima i njihovim motivima. S golim tijelima modela, stisnutim uz peć na ugljen. I s Krstom Hegedušićem, koji je dvije-tri godine ranije jedva izvukao živu glavu. Bio je to sretan slučaj, nečija domišljata laž pred ustaškom policijom, a bio je Krsto predviđen za likvidaciju. Što ga sad ne čini manje bijesnim.
Ali i s tim je gotovim romanom isto kao i s Vaništinim crtežima, tim slikama koje su nastale olovkom. To nisu ni skice, ni nacrti za nešto buduće, nego gotove stvari. Memoari od petstotinjak riječi, romani od pola stranice… I monografijice s reprodukcijama i krupno otisnutim tekstom, bez hrbata, tanke kao ruski hrtovi, udjenute među debelim, teškim knjižurinama. I čiste bijele i sive plohe, polja odozdol izbodena kukuruznim strništima, telefonski stupovi, crte u kajdanci, vrane po žicama u notnim rasporedima…
Josip Vaništa: Knjigotvorac
Godinama, svakodnevna zimska putovanja do grada podsjećaju me na crteže olovkom i slike Josipa Vanište. Sivo-bijele plohe, pravilni geometrijski oblici polja i krovova pod snijegom, strništa mrtvih kukuruza, telefonski i električni stupovi, žice koje, opet u vrlo pravilnom rasporedu, iscrtavaju blijedo nebo kao kajdanku, a svi ti oštri kutevi i jasne linije umekšani su maglom, koja se u Turopolju sasvim razbistri samo u ona dva-tri dana svake zime, kada jako zahladi, i boje postanu jarke i lažne kao na božićnim čestitkama, i slika tad više nema veze s Vaništom. No, dok je prava zima, magla, geometrija i električni stupovi, sve je tu njegovo. I godinama već tako, to je slika, samo u tom dobu godine, koju bih, ako bih već morao, ubilježio kao svoj jedini živi zavičaj. Drugo je u sjećanjima ili je inozemstvo. Drugoga više nema. U ovakvo proljeće i Turopolje mi je inozemstvo. Prezeleno je i korovito, a crkveni tornjevi prijekorni su kao da je svaki dan nedjelja i nedjeljna misa.
Osim slika, crteža i stanovitoga umjetničkog aktivizma, koji su ga proslavili, i klasično oblikovanih i tekstom ispunjenih knjiga čija je vrijednost široko priznata, premda je uvijek neizvjesno koliko se i kako u nas prethodno pročitaju knjige čija će se vrijednost priznavati, Josip Vaništa još od vremena Gorgone pokazuje strast prema malim ukoričenim izdanjima, sveščicama i plaketama, uglavnom bijelih ili žućkastih korica, u malenim nakladama, a možda i unikatnim izdanjima. Takve njegove publikacije ponekad su nešto između umjetničkog objekta i knjige, ili su i jedno i drugo. Ne nalazimo ih po knjižarama, možda u nekoj galeriji, gdje se dijele i prodaju kao izložbeni katalozi, lako se gube u kućnim bibliotekama i u ladicama s papirima, ali ih je najbolje, ta Vaniština izdanja, zamišljati u nekim budućim antikvarijatima, sakrivene među gomilama knjiga, ispod starih novina i časopisa. Oni koji ih budu pronalazili na takvim mjestima na pravi će način moći da osjete svu dragocjenost tih knjižica.
U posljednjih nekoliko mjeseci skupio sam tri Vaniština izdanja. Dva službena i jedno malo, neslužbeno. U izdanju Kratisa, na dvadeset četiri stranice, formata velike školske teke, na teškome, masnom monografijskom papiru, otisnuta je knjiga “Pjevač”, s podnaslovom “Sjećanje na Ota Šolca”. Vaništa nije potpisan kao autor, ali to je po svemu njegova knjiga. Njegov je izbor ilustracija, među koje je priložio i tri svoja crteža. Zastajem uz jedan: Crna zastava, iz 2011, priziva u asocijaciji klasično djelo Ljube Babića, ali i atmosferu vremena u kojem su Babićeve zastave, i jedne i druge, nastajale. No, ima nešto u tom crtežu što je važnije od ove vrste prepoznavanja, i što me ponovo vraća turopoljskoj zimi od prije koji mjesec, a to je oskudnost sredstava potrebnih da bi nešto bilo gotova slika. Ili gotov prizor, viđen kroz prozor automobila. Ta oskudnost, naravno, nije samoj sebi smisao, nego je put ka nekom idealu, ka crtežu, recimo, na kojem će biti sve, iako više neće biti ničega. Pritom, Vaniština Crna zastava je vrlo prepoznatljiva asocijacija, ne samo u naslovu, jer se na crtežu jasno vidi Babićeva zastava. Naravno, ako ju gledatelj zna gledati. Kada ne biste krivo pomislili, rekao bih da je to ona ista crna zastava, izvješena 21. studenog 1916, kada je Zagreb žalovao za Franjom Josipom, ali viđena očima skoro slijepog čovjeka. Ili umjetnika koji je svoj dar doveo do toga da jasno vidi konture svega. U svakom pogledu, impresivan crtež.
Oto Šolc, kojega se Josip Vaništa sjeća, a Stanko Lasić mu u ovoj knjižici posvećuje vrlo ponesen tekst, bio je nekad, danas sve manje i to, jedan od onih rubnih, marginalnih, pjesnika iz hrvatskih antologija, čije se prisustvo podrazumijeva, ali im se odsustvo ne primjećuje. Nimalo ekscentričan, vrijedan radnik u maloj, danas već gotovo posve beznačajnoj književnosti, koju su u međuvremenu napustili i njezini najodaniji činovnici, Šolc je cijeloga života nizao stihove, izrazito neujednačene vrijednosti, ispunjene dubokom vjerom kako sve to ima smisla. U toj je vjeri i najveći značaj pjesničkoga djela Ota Šolca, ali u njoj je, u vjeri, valjda, i značaj svakoga istinskog pjesnika našeg vijeka. Samo su lažni pjesnici značajniji po nečemu drugom. Istina, lažni pjesnici često su veći od istinskih, malih pjesnika.
U istom formatu, na trideset šest stranica, objavljen je i “Krleža iskosa”. Opet uz izabrane reprodukcije, među kojima i nekoliko Vaništinih, tekstovi su, poznati iz ranijih njegovih knjiga, nastali iz razgovora s Krležom. Posljednji tekst u knjizi, “Pjesma čovjeka bez posla”, blijedi prema dnu trideset i druge stranice, a zatim nestaje. Majstorstvo Vaništino se, u odnosu na druge razgovarače, na to ekermanovsko stado, sastoji u tome što je Krležu uspio podrediti vlastitoj formi (književnoj koliko i crtačkoj), tako da se čini kao da on Krležu beletrizira, iako samo prenosi njegove riječi, i skoro ništa osim toga. Opet nastojanje da se sa što manje sredstava, riječi, rečenica, zareza, postigne konačni cilj, prije nego što, na koncu, sve pođe u bjelinu…
Treća knjižica nije zavedena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, nema naziva izdavača, naslova, ni imena autora. Načinjena od finoga, hrapavog papira, s bijelim kartonskim koricama, koje se uvuku u se, što se onda, hrvatski, naziva klapnama, i inicijalima u gornjem desnom uglu: J.V. Na njezinih šesnaest stranica, u formatu koji po visini lako staje između palca i srednjeg prsta, Vaništine su vrlo kratke proze, ili reminiscencije, koje, ovako nanizane, djeluju poput gotovih memoara. No, u njima jedva da ima petstotinjak riječi. Zadnja rečenica posveta je onome tko je pisao upravo tako i koga se Vaništa i inače često sjeti: “Po Cioranu, što god učinio, čovjek će požaliti.”
Ili je to, možda, knjiga o grupi Gorgona? Ne znam, doista, iako se većina od petstotinjak riječi tiče Gorgone: “U jesen, po Putaru jedinom pravom godišnjem dobu, ili zimi kad pucaju debla od hladnoće, javlja se čežnja za odsutnim prijateljima. Julije, Ješo, Mića, Putar, gdje ste.” Malo sam krivotvorio stvari, jer u ovoj knjižici Vaništa koristi samo velika slova, ali tu vrstu minimalizma ne uspijevam prenijeti, budući da će velika slova, ukoliko ne postoji mogućnost da se izabere font, djelovati kao vika i dreka, a ništa ovom umjetniku nije toliko suprotno kao vika i dreka. To se, recimo, vidi i u jednom važnom interpunkcijskom znaku. Na kraju rečenice koja bi, striktno gramatički, trebala biti upitna, on ne stavlja upitnik. Upitnik bi je učinio sentimentalnom i u sentimentalnosti preglasnom. Nije to pitanje – gdje su oni kojih više nema – nego je to odgovor koji svoju formu nalazi isključivo u gramatički neispravnoj rečenici. Zato nema upitnika. Nema ih, otišli… U nedostatku tog upitnika je Vaniština poetika.
Sam početak knjižice, i jedna, vrlo karakteristična bilješka: “1943./44. u Zagrebu gotovo bez ogrjeva i hrane. Za čestih racija na cesti usred dana, hvatani su ljudi i odvođeni na ratišta, u logore.
U hladnim crtaonama na Likovnoj akademiji, uz peć stisnuti goli modeli. Hegedušić neosjetljiv i grub, s rukama u džepu hodao bi bijesan hodnicima. S ponekim ispadom, često brutalnim.
Za redarstvenog sata čuo bi se samo šum policijskih kola koja su bjesomučno jurila noćnim Zagrebom.”
Između godine na početku, i noćnog Zagreba na kraju, našao bi se jedan cijeli, gotov roman. S pogođenom, precizno ocrtanom atmosferom, likovima i njihovim motivima. S golim tijelima modela, stisnutim uz peć na ugljen. I s Krstom Hegedušićem, koji je dvije-tri godine ranije jedva izvukao živu glavu. Bio je to sretan slučaj, nečija domišljata laž pred ustaškom policijom, a bio je Krsto predviđen za likvidaciju. Što ga sad ne čini manje bijesnim.
Ali i s tim je gotovim romanom isto kao i s Vaništinim crtežima, tim slikama koje su nastale olovkom. To nisu ni skice, ni nacrti za nešto buduće, nego gotove stvari. Memoari od petstotinjak riječi, romani od pola stranice… I monografijice s reprodukcijama i krupno otisnutim tekstom, bez hrbata, tanke kao ruski hrtovi, udjenute među debelim, teškim knjižurinama. I čiste bijele i sive plohe, polja odozdol izbodena kukuruznim strništima, telefonski stupovi, crte u kajdanci, vrane po žicama u notnim rasporedima…