Katalonija se ovdje spomenula prije nekoliko mjeseci, kada je izostao odgovor na indipendentistički apel iz Barcelone, upućen braći Hrvatima i njihovoj hrvatskoj savjesti. Biva, Hrvati su prije dvadesetak godina ostvarili svoje tisućljetne državotvorne žudnje, pa će imati razumijevanja za iste sklonosti drevne, bogate i kulturne Catalunye. Ali oni ni mukajeta, kao da su najednom omutavjeli, sve dok ministrica vanjskih poslova Pusić nije objasnila kako Kataloncima ne treba podrška, jer je u Španjolskoj demokracija, a kada je, po Pusićki, negdje demokracija, tada se svaka inicijativa da provesti putem demokratskih institucija…
Još nekoliko mjeseci ranije, Fraktura je objavila roman Jaumea Cabréa “Glasovi Pamana”, koji je s katalonskog preveo Boris Dumančić. Bio je to jedan od prvih prijevoda s ovoga jezika u hrvatskoj kulturnoj povijesti, romančina od 640 strana, za koju smo, shodno prethodnim iskustvima, mogli pretpostaviti da se radi o katalonskom nacionalnom romanu, svojevrsnoj književnoj legitimaciji katalonske nezavisnosti, o kakvom Šenoi s Pirineja, koji će nam kroz usporedne pripovijesti legendarnih uskoka i hajduka, i barcelonskih gradskih fićfirića, grofova i poeta, diskretno naznačiti kakva je sve zla španjolski zavojevač kroz povijest činio malome, ali junačnom i prčevitom katalonskom narodu. I onda smo više iz kulturne solidarnosti nego iz zdrave književne znatiželje, prionuli čitati “Glasove Pamana”.
Kad tamo, ništa od velikog nacionalnog romana, nigdje zlih Kastiljanaca i dobrih Katalonaca, ništa od kolektivnog osjećaja povijesnoga vremena, pa ni od moralne nedvojbenosti žrtve, ili jasne podjele na agresore i žrtve, fašiste i antifašiste. Da, odali smo se, “Glasovi Pamana” govore o fašizmu, o španjolskome građanskom ratu i epohi frankizma, o prijeporu između potrebe Katoličke crkve da sakrificira fašiste, između ostaloga i osnivača famoznog Opusa Dei Josemariju Escrivu, i nastojanja antifašista da sačuvaju svijetlu uspomenu vlastitoga stradanja za desetljeća diktature… Radi se, dakle, o temama koje već četrdesetak godina, tačnije od 1975., godine smrti Francisca Franca, opsesivno žive u kulturi i u kulturama Kraljevine Španjolske. Ali način na koji im pristupa, i na koji svoju priču razvija Jaume Cabré šokantan je i u stilsko-književnom, i u političkom, i u moralnom smislu.
Ovaj roman je neka vrsta virtuozno izvedenog umjetničkog upozorenja da je, možda, najmanje toga jasno upravo u onim pričama za koje se vjeruje kako je u njima baš sve jasno. Recimo, tko je fašist, a tko antifašist? I tko bi se, zapravo, mogao nazvati pravednikom? Ili što je, zapravo, idealna žrtva? Na posljednje pitanje pisac odgovara pomalo zastrašujućom tezom: prava žrtva je netko tko strada kao antifašist a da se to ne zna, nego svi njemu vide fašista, falangista, hulju… Smisao žrtve je da se za nju ne zna, stvarni je mučenik zapravo prezren čovjek.
Krivo pomišljate da Jaume Cabré relativizira moralna načela, a s njima i podjelu na fašiste i antifašiste. Bit će da je suprotno: “Glasovi Pamana” su romansirani moralizam, jedna individualistička etika, koja ne sudi grupama ni grupnim osjećanjima, uvjerenjima, afektima nego se obraća pojedincu koji je došao u iskušenje da sudi drugim pojedincima. Cabré ne kaže da čovjek nema pravo suditi drugome, nego se poigrava sa svim onim što se takvome sucu događa, pa se poigrava i sa čitateljem, koji u “Glasovima Pamana” više puta presuđuje romanesknim likovima, da bi se na prvoj sljedećoj stranici, u novom odlomku, ili – najčešće – u drugom dijelu iste rečenice, suočio s gorkim posljedicama vlastitoga suda.
Mladi učitelj Oriol Fontelles pripadnik je Falange – samo zato što je to trenutno konjukturno, svi su tu falangisti, kao što su jednom svi u nas bili članovi Saveza komunista Jugoslavije – dobiva namještenje u Torani, ljupkome selu negdje u Pirinejima, blizu granice prema Francuskoj, gdje se čuje vječni žubor Pamana. To i nije baš neka velika rijeka, možda tek malo veći planinski potok, ali za ljude u Torani Pamano ima mitsko značenje. Žubor Pamana gravitacijska je činjenica jednog identiteta, ali i jedina čvrsta tačka u romanu. Sve drugo je porecivo i promjenjivo.
Vrijeme je Drugoga svjetskog rata, u kojem fašistička Španjolska nije sudjelovala, bila je neutralna otprilike onako i onoliko koliko je neutralnom bila i sveta katolička država Vatikan. Rat protiv Republike je uz pomoć Hitlera i Mussolinija sretno dobiven, ali i dalje se preko granice stalno ubacuju partizanske grupice, napadaju mirna i pobožna katolička sela, i bore se za neku svoju slobodu. Tako načelnik sela, primitivni, violentni i bezosjećajni Valenti Targa uzima kao taoca dječaka čiji otac, navodno, ratuje kao partizan, i prijeti mu da će ga strijeljati, ako se otac ne preda. Učitelj Oriol Fontelles zapisničar je na isljeđivanju, koji mirno i šutke podnese osudu i pogubljenje jednog dječaka. To mu donosi vječni prezir učenika u školi, njihovih roditelja, onoga tihog, većinskog dijela Torane, koji je sklon vječno pamtiti i jednoga dana suditi.
“Glasovi Pamana” odvijaju se u različitim vremenskom tokovima, u sadašnjosti koja živi posljedice događaja iz 1944. i dugog pamćenja ranjenoga jučerašnjeg svijeta, i u nesvršenoj prošlosti, koja se u maestralno impostiranoj dramaturgiji Jaumea Cabréa, neprestano mijenja, transformira i traje. Prošlost je samo uvjetno prošla, sadašnjost je poput truloga poda u drvenoj kući, i svakog bi se trenutka mogla profundati… Likovi u romanu žive svoje privatne i povijesne živote, upadaju u tuđe tajne, sele se iz jednih u druge živote, a čitatelj se, opčinjen, zatekne u tekstu koji proizvodi jednako obrata kao neka latinoamerička soap opera, ali kako ne postoji trivijalna dramaturgija, nego trivijalni mogu biti samo njezini sadržaji, tako su vrtoglavi Cabreovi zapleti, ti svojevrsni dramaturški trileri, okvir velike i moćne književnosti. Književnosti koja govori o onome što je važno, frustrirajuće i neizrecivo u jednoj ozbiljnoj i zreloj kulturi.
Jaume Cabré (Barcelona 1947.), filolog je, romanopisac i – što je vrlo važno – televizijski i filmski scenarist. Njegove dramaturške ekshibicije, koliko god bile funkcionalne, nisu proizašle iz novelističkih ili kazališnih tradicija, nego ih pisac preuzima iz filmske naracije. Ono što je moguće na filmu, za Cabréa je, još više, moguće i dopušteno u romanu. Televizijsko i glazbeno iskustvo, poznavanje klasičnih i modernih formi umjetničke glazbe, naglasili su sjajan osjećaj pisca za kontrapunktiranje dramskih radnji, za trajanje pojedinih epizoda i komponiranje naracije koja će, pored svih obrata, djelovati logično i gaudijevski skladno. Cabré, sudeći po “Glasovima Pamana”, nije eksperimentator, ili to nije na način koji se u književnosti uobičajio prije stotinjak godina, kada je prvom piscu na um palo da razvali fabulu i blebeće umjesto da pripovijeda, ali je njegov dramaturški postupak, zapravo, vrlo živ pripovjedni eksperiment. Samo što Jaume Cabré njime ne opterećuje svoga čitatelja, ne otežava čitanje, ne pretresa pamet i ne testira strpljenje, nego ga, naprosto, vodi stazama kojima se, inače, rijetko ide.
Cabréov roman velika je i važna knjiga jedne zrele i kultivirane kulture, i društva čije su slomljene kosti godinama i desetljećima krivo srastale. Ovo je roman koji nanovo lomi kosti, i tako ga treba čitati. Iz nenačitane i ignorantske hrvatske perspektive, koja podrazumijeva da se za svaku stvar mora znati je li protiv Hrvata ili je za Hrvate, je li, dakle, partizanska, ili je ustaška, “Glasovi Pamana” su neprohodno i opasno mjesto. Ta knjiga protiv je onih koji olako sude, i kao najviši moralni uzor uzdiže – prezerenog pravednika. Ako i takvi postoje. Antifašista za kojeg tiha antifašistička većina smatra da je fašist. Cabré je, naravno, ateist, prezriv prema vatikanskim sakrifikacijama i zemaljskim, novčarskim i militarnim svetinjama Opusa Dei, ali je Cabréov moralni ideal biblijski. I to starozavjetni. Nikome ništa neće biti oprošteno. Krivo srasle kosti moraju se lomiti. To je smisao i razlog književnosti. Tako je u Catalunyi.
Jaume Cabré: Krivo srasli
Katalonija se ovdje spomenula prije nekoliko mjeseci, kada je izostao odgovor na indipendentistički apel iz Barcelone, upućen braći Hrvatima i njihovoj hrvatskoj savjesti. Biva, Hrvati su prije dvadesetak godina ostvarili svoje tisućljetne državotvorne žudnje, pa će imati razumijevanja za iste sklonosti drevne, bogate i kulturne Catalunye. Ali oni ni mukajeta, kao da su najednom omutavjeli, sve dok ministrica vanjskih poslova Pusić nije objasnila kako Kataloncima ne treba podrška, jer je u Španjolskoj demokracija, a kada je, po Pusićki, negdje demokracija, tada se svaka inicijativa da provesti putem demokratskih institucija…
Još nekoliko mjeseci ranije, Fraktura je objavila roman Jaumea Cabréa “Glasovi Pamana”, koji je s katalonskog preveo Boris Dumančić. Bio je to jedan od prvih prijevoda s ovoga jezika u hrvatskoj kulturnoj povijesti, romančina od 640 strana, za koju smo, shodno prethodnim iskustvima, mogli pretpostaviti da se radi o katalonskom nacionalnom romanu, svojevrsnoj književnoj legitimaciji katalonske nezavisnosti, o kakvom Šenoi s Pirineja, koji će nam kroz usporedne pripovijesti legendarnih uskoka i hajduka, i barcelonskih gradskih fićfirića, grofova i poeta, diskretno naznačiti kakva je sve zla španjolski zavojevač kroz povijest činio malome, ali junačnom i prčevitom katalonskom narodu. I onda smo više iz kulturne solidarnosti nego iz zdrave književne znatiželje, prionuli čitati “Glasove Pamana”.
Kad tamo, ništa od velikog nacionalnog romana, nigdje zlih Kastiljanaca i dobrih Katalonaca, ništa od kolektivnog osjećaja povijesnoga vremena, pa ni od moralne nedvojbenosti žrtve, ili jasne podjele na agresore i žrtve, fašiste i antifašiste. Da, odali smo se, “Glasovi Pamana” govore o fašizmu, o španjolskome građanskom ratu i epohi frankizma, o prijeporu između potrebe Katoličke crkve da sakrificira fašiste, između ostaloga i osnivača famoznog Opusa Dei Josemariju Escrivu, i nastojanja antifašista da sačuvaju svijetlu uspomenu vlastitoga stradanja za desetljeća diktature… Radi se, dakle, o temama koje već četrdesetak godina, tačnije od 1975., godine smrti Francisca Franca, opsesivno žive u kulturi i u kulturama Kraljevine Španjolske. Ali način na koji im pristupa, i na koji svoju priču razvija Jaume Cabré šokantan je i u stilsko-književnom, i u političkom, i u moralnom smislu.
Ovaj roman je neka vrsta virtuozno izvedenog umjetničkog upozorenja da je, možda, najmanje toga jasno upravo u onim pričama za koje se vjeruje kako je u njima baš sve jasno. Recimo, tko je fašist, a tko antifašist? I tko bi se, zapravo, mogao nazvati pravednikom? Ili što je, zapravo, idealna žrtva? Na posljednje pitanje pisac odgovara pomalo zastrašujućom tezom: prava žrtva je netko tko strada kao antifašist a da se to ne zna, nego svi njemu vide fašista, falangista, hulju… Smisao žrtve je da se za nju ne zna, stvarni je mučenik zapravo prezren čovjek.
Krivo pomišljate da Jaume Cabré relativizira moralna načela, a s njima i podjelu na fašiste i antifašiste. Bit će da je suprotno: “Glasovi Pamana” su romansirani moralizam, jedna individualistička etika, koja ne sudi grupama ni grupnim osjećanjima, uvjerenjima, afektima nego se obraća pojedincu koji je došao u iskušenje da sudi drugim pojedincima. Cabré ne kaže da čovjek nema pravo suditi drugome, nego se poigrava sa svim onim što se takvome sucu događa, pa se poigrava i sa čitateljem, koji u “Glasovima Pamana” više puta presuđuje romanesknim likovima, da bi se na prvoj sljedećoj stranici, u novom odlomku, ili – najčešće – u drugom dijelu iste rečenice, suočio s gorkim posljedicama vlastitoga suda.
Mladi učitelj Oriol Fontelles pripadnik je Falange – samo zato što je to trenutno konjukturno, svi su tu falangisti, kao što su jednom svi u nas bili članovi Saveza komunista Jugoslavije – dobiva namještenje u Torani, ljupkome selu negdje u Pirinejima, blizu granice prema Francuskoj, gdje se čuje vječni žubor Pamana. To i nije baš neka velika rijeka, možda tek malo veći planinski potok, ali za ljude u Torani Pamano ima mitsko značenje. Žubor Pamana gravitacijska je činjenica jednog identiteta, ali i jedina čvrsta tačka u romanu. Sve drugo je porecivo i promjenjivo.
Vrijeme je Drugoga svjetskog rata, u kojem fašistička Španjolska nije sudjelovala, bila je neutralna otprilike onako i onoliko koliko je neutralnom bila i sveta katolička država Vatikan. Rat protiv Republike je uz pomoć Hitlera i Mussolinija sretno dobiven, ali i dalje se preko granice stalno ubacuju partizanske grupice, napadaju mirna i pobožna katolička sela, i bore se za neku svoju slobodu. Tako načelnik sela, primitivni, violentni i bezosjećajni Valenti Targa uzima kao taoca dječaka čiji otac, navodno, ratuje kao partizan, i prijeti mu da će ga strijeljati, ako se otac ne preda. Učitelj Oriol Fontelles zapisničar je na isljeđivanju, koji mirno i šutke podnese osudu i pogubljenje jednog dječaka. To mu donosi vječni prezir učenika u školi, njihovih roditelja, onoga tihog, većinskog dijela Torane, koji je sklon vječno pamtiti i jednoga dana suditi.
“Glasovi Pamana” odvijaju se u različitim vremenskom tokovima, u sadašnjosti koja živi posljedice događaja iz 1944. i dugog pamćenja ranjenoga jučerašnjeg svijeta, i u nesvršenoj prošlosti, koja se u maestralno impostiranoj dramaturgiji Jaumea Cabréa, neprestano mijenja, transformira i traje. Prošlost je samo uvjetno prošla, sadašnjost je poput truloga poda u drvenoj kući, i svakog bi se trenutka mogla profundati… Likovi u romanu žive svoje privatne i povijesne živote, upadaju u tuđe tajne, sele se iz jednih u druge živote, a čitatelj se, opčinjen, zatekne u tekstu koji proizvodi jednako obrata kao neka latinoamerička soap opera, ali kako ne postoji trivijalna dramaturgija, nego trivijalni mogu biti samo njezini sadržaji, tako su vrtoglavi Cabreovi zapleti, ti svojevrsni dramaturški trileri, okvir velike i moćne književnosti. Književnosti koja govori o onome što je važno, frustrirajuće i neizrecivo u jednoj ozbiljnoj i zreloj kulturi.
Jaume Cabré (Barcelona 1947.), filolog je, romanopisac i – što je vrlo važno – televizijski i filmski scenarist. Njegove dramaturške ekshibicije, koliko god bile funkcionalne, nisu proizašle iz novelističkih ili kazališnih tradicija, nego ih pisac preuzima iz filmske naracije. Ono što je moguće na filmu, za Cabréa je, još više, moguće i dopušteno u romanu. Televizijsko i glazbeno iskustvo, poznavanje klasičnih i modernih formi umjetničke glazbe, naglasili su sjajan osjećaj pisca za kontrapunktiranje dramskih radnji, za trajanje pojedinih epizoda i komponiranje naracije koja će, pored svih obrata, djelovati logično i gaudijevski skladno. Cabré, sudeći po “Glasovima Pamana”, nije eksperimentator, ili to nije na način koji se u književnosti uobičajio prije stotinjak godina, kada je prvom piscu na um palo da razvali fabulu i blebeće umjesto da pripovijeda, ali je njegov dramaturški postupak, zapravo, vrlo živ pripovjedni eksperiment. Samo što Jaume Cabré njime ne opterećuje svoga čitatelja, ne otežava čitanje, ne pretresa pamet i ne testira strpljenje, nego ga, naprosto, vodi stazama kojima se, inače, rijetko ide.
Cabréov roman velika je i važna knjiga jedne zrele i kultivirane kulture, i društva čije su slomljene kosti godinama i desetljećima krivo srastale. Ovo je roman koji nanovo lomi kosti, i tako ga treba čitati. Iz nenačitane i ignorantske hrvatske perspektive, koja podrazumijeva da se za svaku stvar mora znati je li protiv Hrvata ili je za Hrvate, je li, dakle, partizanska, ili je ustaška, “Glasovi Pamana” su neprohodno i opasno mjesto. Ta knjiga protiv je onih koji olako sude, i kao najviši moralni uzor uzdiže – prezerenog pravednika. Ako i takvi postoje. Antifašista za kojeg tiha antifašistička većina smatra da je fašist. Cabré je, naravno, ateist, prezriv prema vatikanskim sakrifikacijama i zemaljskim, novčarskim i militarnim svetinjama Opusa Dei, ali je Cabréov moralni ideal biblijski. I to starozavjetni. Nikome ništa neće biti oprošteno. Krivo srasle kosti moraju se lomiti. To je smisao i razlog književnosti. Tako je u Catalunyi.