‘Zrnca životnog mozaika’ lijepa je knjiga jedne uzorne građanske i profesionalne egzistencije, duhovita, pametna i ganutljivo osobna
Jedan je od postblagdanskih dana, ili je Stjepandan, ili je drugi siječnja; popodne, sjedim pred televizorom, tup od otrova, kemijskih i duševnih, impregniran sinoćnjim nikotinom, katranom i alkoholom, obespokojen tim vječitim osjećajem, tom grižnjom da ne umijem slaviti, ne umijem se osjećati dobro kada je cijeli svijet dobro, pa strepim da nailazi neka nesreća, i da sam osobno za nju kriv, i da se svega toga oslobodim, da zaboravim i očistim se, zurim u ekran i gledam reprizu nekakve dokumentarne emisije. U Trnju, negdje iza zgrade Hrvatske radiotelevizije, naočit gospodin, tanak i uspravan, kao da ga je izvajao i odlio Alberto Giacometti, pripovijeda o naselju koje nestaje tako što stanovnici dograđuju katove, grade garaže i uništavaju nešto što je jednom davno bilo zamišljeno kao cjelina i što je od nesumnjive umjetničke, arhitektonske i urbanističke vrijednosti. Govori pametno i slikovito, i rezignirano taman koliko je pristojno u odnosu na povod, ali tako da gledatelj u to reprizno blagdansko popodne stekne dojam da je govornik propadanje jednoga gradskog naselja projicirao na vlastitu sudbinu, te da memoriju grada – a o memoriji je tu zapravo riječ – doživljava kao svoju vlastitu, kao svoj porodični album, kućno predsoblje, dnevni boravak i u njemu svoju fotelju.
Tako to zvuči, premda je gospodin distanciran i vrlo pristojan, lišen one nepodnošljive potrebe nekih zagrebačkih profesora i profesorica, pisaca ili kunsthistoričara, da familijariziraju javni prostor i vlastiti profesionalni interes, što onda u čovjeku budi otpor i neraspoloženje prema svemu onome što oni tako lijepo opisuju, svjedočeći o Zagrebu kao da je riječ o brošu, što ga prikačiše, evo, da se pokažu na premijeri ili otvaranju izložbe. Ovaj čovjek je, kažem, nešto drugo, zato svih ovih godina i pamtim to postblagdansko popodne, za vrijeme kojega gledam i slušam njegovu pripovijest o ljudima koji su, ne znajući za sjećanje grada, dogradili kat za sina i kćer, studente. On je Don Quijote, i njemu se može vjerovati. S nestankom trnjanskih kućica, nestaje njegov svijet. U sasvim netragična vremena, on će sačuvati dar za tragiku, dar koji je moguć samo ako se netko nečega sjeća.
Ivo Maroević, rođen 1937. u Starome Gradu, na Hvaru, bio je – kažu biografije – povjesničar umjetnosti, muzeolog i konzervator. Radio je kao osmoškolski profesor, kao kustos sisačkoga muzeja, bio ravnatelj Restauratorskog zavoda Hrvatske, pa profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada je 20. siječnja 2007. umro, ispraćen je uz sve ceremonijalne izraze poštovanja, spomenut je u televizijskim vijestima, notiran u dnevnim novinama…Otišao je, dakle, onako kao što se u nas obično odlazi, nepovratno i u zaborav. U neki malo dublji i temeljitiji zaborav od onoga koji je ljudima njegove vrste namijenjen u ozbiljnijim zemljama i u sjećajućim gradovima. Tko li će, Bože mili, sad stajati među onim ubavim trnjanskim kućercima, i govoriti o alzhajmeru nadograđenih katova i garaža? Žao mi je bilo čovjeka, iako ga nisam poznavao. Ili mi je bilo žao kuća koje su ostale same.
Godinu i koji mjesec kasnije, na sporednoj polici u Profilovom megastoreu, našao sam njegovu, upravo izdanu knjigu, s naslovom “Zrnca životnog mozaika”. Lijepa, zapravo jedna od najljepših knjiga u posljednjih tko zna koliko sezona, sitno ispisanog imena autora i naslova, s karikaturom Davora Salopeka na naslovnici, to je bila neka vrsta Maroevićeve spomenice. Nije riječ ni o memoarima, ni o profesionalnoj kronici jednoga marnog i posvećenog čuvara starina, ni o zbirci njegovih načela i vjerovanja, ni o porodičnom albumu zavještanom djeci i unucima, ni o kasnome književnom pokušaju nekoga tko je, izvan svake sumnje, imao literarnog, pa i pjesničkog dara, čistog i odnjegovanog. Radi se, zaista, o spomenici, koju je Ivo Maroević pisao kada se teško razbolio i kada je, zapravo, već bio na odlasku. Ne čini se, međutim, da je pisao pokušavajući da prevari smrt, niti je pisao iz uvjerenja da njegovo znanje ili biografija vrijede da budu sačuvani za širu društvenu zajednicu, nacionalnu kulturu, čovječanstvo… Njegova ambicija bila je puno ozbiljnija. Izgleda da je pisao knjigu za svoje bližnje. Čitajući, čovjek ima dojam da mu pisac rastvara svoju intimu i poziva ga u nešto što se, izvan književnosti, ne nudi strancima. Ali istovremeno, ta vrsta intimnoga razotkrivanja i jest ono po čemu se, između ostaloga, književni tekstovi prepoznaju pokraj tekstova koji književni nisu.
Neočekivano duhovito, lako i samosvjesno Maroević pripovijeda o ulozi humanističkoga intelektualca, pa još i umjetnički vudrenoga, u vremenima socijalizma, o životu u provinciji i o političkim mijenama koje su se događale od kraja šezdesetih. Kako je neopterećen vlastitom ulogom u povijesti, a ne pokazuje ni potrebu da revidira svoju prošlost i prikaže se u svjetlu novoga doba, on će priču o životu u socijalizmu ispričati na način kakav se u hrvatskoj književnosti, na žalost, rijetko sreće, tačno i jasno, onako kako je svoj život proživio. Nemajući potrebe da laže i izmišlja, ispripovijedao je, u fragmentima, priču koja ima istovremenu snagu dokumenta i fikcije.
“Zrnca životnog mozaika” pisana su bez ikakvih žanrovskih ili društvenih obaveza. Nije to morao biti ni roman, ni esej, ni znanstvena rasprava, niti je knjigom autor kanio braniti ono što je bio i što je radio tokom profesionalne karijere. Sve je već, više ili manje, bilo gotovo, i sve je ovisilo o talentu i o čovjekovu karakteru. I tako se, onda, među šaljivim, ali vrlo životnim i sadržajnim fragmentima o popravcima kuće, uvođenju centralnog grijanja i kupovini Renaulta 4, nađe fragment koji priča priču iz 2005, o unuci Ivi Katarini, koja, hodajući s djedom od kuće do škole, otkriva Boga i postavlja prva, u životu najvažnija, a možda i najsadržajnija teološka pitanja. Vrijedilo je, doista je vrijedilo, u životu imati djeda, koji bi to zabilježio.
Jesenas sam, godinama nakon izlaska ove neobične i meni važne knjige, poštom, na adresu redakcije, dobio još jedan njezin primjerak. Iako sam, čitajući popratno pismo, pomislio da se radi o nesporazumu, još jednom od onih na koje nemam utjecaja, premda se tiču moje osobe, dragocjena mi je bila prigoda da se još jednom podsjetim na “Zrnca životnoga mozaika”, a onda i da to zapišem. Dugo sam razmišljao kome da poklonim knjigu viška, jer ne volim kada su mi dvije iste knjige u kući – stvara mi to gužvu u glavi, i na kraju sam odlučio da je odnesem u Knjižnicu Vjekoslava Majera, u Zapruđu, gdje i inače odnosim knjige koje su mi višak, ili za koje mislim da bi bilo važno da ih netko slučajno otkrije. Poslije sam, na Profilovoj recesijskoj rasprodaji, ugledao još nekoliko primjeraka, žutih korica, s dragim crtežom na naslovnici, najelegantnijih knjiga u čitavoj knjižari, pa sam neko vrijeme stajao sa strane i gledao hoće li ih netko primijetiti, uzeti u ruke, prelistati, kupiti… A onda sam nastavio svojim putem. Ne može se ljude na silu usrećiti, ni opametiti. Možeš samo govoriti o onome što je tebi važno, što ti je ispunilo dan, uselilo se u sjećanje i život ti tako učinilo dužim. Recimo, o kućama čiji vlasnici nisu nadogradili kat, jer bi se s tim katom ugasilo sjećanje.
Ivo Maroević, život kao memorija grada
‘Zrnca životnog mozaika’ lijepa je knjiga jedne uzorne građanske i profesionalne egzistencije, duhovita, pametna i ganutljivo osobna
Jedan je od postblagdanskih dana, ili je Stjepandan, ili je drugi siječnja; popodne, sjedim pred televizorom, tup od otrova, kemijskih i duševnih, impregniran sinoćnjim nikotinom, katranom i alkoholom, obespokojen tim vječitim osjećajem, tom grižnjom da ne umijem slaviti, ne umijem se osjećati dobro kada je cijeli svijet dobro, pa strepim da nailazi neka nesreća, i da sam osobno za nju kriv, i da se svega toga oslobodim, da zaboravim i očistim se, zurim u ekran i gledam reprizu nekakve dokumentarne emisije. U Trnju, negdje iza zgrade Hrvatske radiotelevizije, naočit gospodin, tanak i uspravan, kao da ga je izvajao i odlio Alberto Giacometti, pripovijeda o naselju koje nestaje tako što stanovnici dograđuju katove, grade garaže i uništavaju nešto što je jednom davno bilo zamišljeno kao cjelina i što je od nesumnjive umjetničke, arhitektonske i urbanističke vrijednosti. Govori pametno i slikovito, i rezignirano taman koliko je pristojno u odnosu na povod, ali tako da gledatelj u to reprizno blagdansko popodne stekne dojam da je govornik propadanje jednoga gradskog naselja projicirao na vlastitu sudbinu, te da memoriju grada – a o memoriji je tu zapravo riječ – doživljava kao svoju vlastitu, kao svoj porodični album, kućno predsoblje, dnevni boravak i u njemu svoju fotelju.
Tako to zvuči, premda je gospodin distanciran i vrlo pristojan, lišen one nepodnošljive potrebe nekih zagrebačkih profesora i profesorica, pisaca ili kunsthistoričara, da familijariziraju javni prostor i vlastiti profesionalni interes, što onda u čovjeku budi otpor i neraspoloženje prema svemu onome što oni tako lijepo opisuju, svjedočeći o Zagrebu kao da je riječ o brošu, što ga prikačiše, evo, da se pokažu na premijeri ili otvaranju izložbe. Ovaj čovjek je, kažem, nešto drugo, zato svih ovih godina i pamtim to postblagdansko popodne, za vrijeme kojega gledam i slušam njegovu pripovijest o ljudima koji su, ne znajući za sjećanje grada, dogradili kat za sina i kćer, studente. On je Don Quijote, i njemu se može vjerovati. S nestankom trnjanskih kućica, nestaje njegov svijet. U sasvim netragična vremena, on će sačuvati dar za tragiku, dar koji je moguć samo ako se netko nečega sjeća.
Ivo Maroević, rođen 1937. u Starome Gradu, na Hvaru, bio je – kažu biografije – povjesničar umjetnosti, muzeolog i konzervator. Radio je kao osmoškolski profesor, kao kustos sisačkoga muzeja, bio ravnatelj Restauratorskog zavoda Hrvatske, pa profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kada je 20. siječnja 2007. umro, ispraćen je uz sve ceremonijalne izraze poštovanja, spomenut je u televizijskim vijestima, notiran u dnevnim novinama…Otišao je, dakle, onako kao što se u nas obično odlazi, nepovratno i u zaborav. U neki malo dublji i temeljitiji zaborav od onoga koji je ljudima njegove vrste namijenjen u ozbiljnijim zemljama i u sjećajućim gradovima. Tko li će, Bože mili, sad stajati među onim ubavim trnjanskim kućercima, i govoriti o alzhajmeru nadograđenih katova i garaža? Žao mi je bilo čovjeka, iako ga nisam poznavao. Ili mi je bilo žao kuća koje su ostale same.
Godinu i koji mjesec kasnije, na sporednoj polici u Profilovom megastoreu, našao sam njegovu, upravo izdanu knjigu, s naslovom “Zrnca životnog mozaika”. Lijepa, zapravo jedna od najljepših knjiga u posljednjih tko zna koliko sezona, sitno ispisanog imena autora i naslova, s karikaturom Davora Salopeka na naslovnici, to je bila neka vrsta Maroevićeve spomenice. Nije riječ ni o memoarima, ni o profesionalnoj kronici jednoga marnog i posvećenog čuvara starina, ni o zbirci njegovih načela i vjerovanja, ni o porodičnom albumu zavještanom djeci i unucima, ni o kasnome književnom pokušaju nekoga tko je, izvan svake sumnje, imao literarnog, pa i pjesničkog dara, čistog i odnjegovanog. Radi se, zaista, o spomenici, koju je Ivo Maroević pisao kada se teško razbolio i kada je, zapravo, već bio na odlasku. Ne čini se, međutim, da je pisao pokušavajući da prevari smrt, niti je pisao iz uvjerenja da njegovo znanje ili biografija vrijede da budu sačuvani za širu društvenu zajednicu, nacionalnu kulturu, čovječanstvo… Njegova ambicija bila je puno ozbiljnija. Izgleda da je pisao knjigu za svoje bližnje. Čitajući, čovjek ima dojam da mu pisac rastvara svoju intimu i poziva ga u nešto što se, izvan književnosti, ne nudi strancima. Ali istovremeno, ta vrsta intimnoga razotkrivanja i jest ono po čemu se, između ostaloga, književni tekstovi prepoznaju pokraj tekstova koji književni nisu.
Neočekivano duhovito, lako i samosvjesno Maroević pripovijeda o ulozi humanističkoga intelektualca, pa još i umjetnički vudrenoga, u vremenima socijalizma, o životu u provinciji i o političkim mijenama koje su se događale od kraja šezdesetih. Kako je neopterećen vlastitom ulogom u povijesti, a ne pokazuje ni potrebu da revidira svoju prošlost i prikaže se u svjetlu novoga doba, on će priču o životu u socijalizmu ispričati na način kakav se u hrvatskoj književnosti, na žalost, rijetko sreće, tačno i jasno, onako kako je svoj život proživio. Nemajući potrebe da laže i izmišlja, ispripovijedao je, u fragmentima, priču koja ima istovremenu snagu dokumenta i fikcije.
“Zrnca životnog mozaika” pisana su bez ikakvih žanrovskih ili društvenih obaveza. Nije to morao biti ni roman, ni esej, ni znanstvena rasprava, niti je knjigom autor kanio braniti ono što je bio i što je radio tokom profesionalne karijere. Sve je već, više ili manje, bilo gotovo, i sve je ovisilo o talentu i o čovjekovu karakteru. I tako se, onda, među šaljivim, ali vrlo životnim i sadržajnim fragmentima o popravcima kuće, uvođenju centralnog grijanja i kupovini Renaulta 4, nađe fragment koji priča priču iz 2005, o unuci Ivi Katarini, koja, hodajući s djedom od kuće do škole, otkriva Boga i postavlja prva, u životu najvažnija, a možda i najsadržajnija teološka pitanja. Vrijedilo je, doista je vrijedilo, u životu imati djeda, koji bi to zabilježio.
Jesenas sam, godinama nakon izlaska ove neobične i meni važne knjige, poštom, na adresu redakcije, dobio još jedan njezin primjerak. Iako sam, čitajući popratno pismo, pomislio da se radi o nesporazumu, još jednom od onih na koje nemam utjecaja, premda se tiču moje osobe, dragocjena mi je bila prigoda da se još jednom podsjetim na “Zrnca životnoga mozaika”, a onda i da to zapišem. Dugo sam razmišljao kome da poklonim knjigu viška, jer ne volim kada su mi dvije iste knjige u kući – stvara mi to gužvu u glavi, i na kraju sam odlučio da je odnesem u Knjižnicu Vjekoslava Majera, u Zapruđu, gdje i inače odnosim knjige koje su mi višak, ili za koje mislim da bi bilo važno da ih netko slučajno otkrije. Poslije sam, na Profilovoj recesijskoj rasprodaji, ugledao još nekoliko primjeraka, žutih korica, s dragim crtežom na naslovnici, najelegantnijih knjiga u čitavoj knjižari, pa sam neko vrijeme stajao sa strane i gledao hoće li ih netko primijetiti, uzeti u ruke, prelistati, kupiti… A onda sam nastavio svojim putem. Ne može se ljude na silu usrećiti, ni opametiti. Možeš samo govoriti o onome što je tebi važno, što ti je ispunilo dan, uselilo se u sjećanje i život ti tako učinilo dužim. Recimo, o kućama čiji vlasnici nisu nadogradili kat, jer bi se s tim katom ugasilo sjećanje.