Neki dan su u Bogovićevoj ulici skupljali krupni otpad. A ta vam je ulica, znate, natrpana kojekakvim ugostiteljskim inventarom, stolovima, stolicama, suncobranima, plazma televizorima, plinskim grijačima i gutačima zraka, i koječim drugim što je, zajedno s gostima i konobarima, nekome gunđalu, kakav sam i sam ponekad, čitav jedan deponij krupnoga otpada. E, ali onda, pogađate, nigdje mjesta za onaj zvanični krupni otpad, što bi ga stanovnici Bogovićeve izbacili iz svojih stanova i s tavana. Jedino gdje bi se našlo mjesta je onih pet-šest metara, gdje se prekida niz ugostiteljskih objekata, jerbo tu stoji skulptura Ivana Kožarića “Prizemljeno Sunce”, jedan od onih genijalnih, a tako rijetkih likovnih radova, koji će, gdje god ih se postavi, privlačiti pažnju, nagovarati ljude da reagiraju, izazivati razne emocionalne, duševne, intelektualne reakcije, provocirati zbivanja i predstavljati klicu nekoga društvenog života. Kada nije velika gužva, nađe se tu dječarac, obično vrtićke dobi, pa pokušava zakotrljati Sunce. Ili se uz njega smjeste puhači balona od sapunice, ili po Suncu, u neko gluho doba dana ili noći, čeljad s marker flomasterima ispisuju svoja imena, i tako se bore protiv prolaznosti, povjeravajući Suncu i njegovoj dugovječnosti svoje sitne i nebitne zemaljske egzistencije. Kada bi nam, u našim djetinjstvima, govorili da smo razmaženi, obično bi spomenuli nekoga djeda ili baku, koji nas previše vole, toliko da bi nam “skinuli sunce s neba”. Puno kasnije, u svojim odraslim samoćama, čamotinjama, opustošenim i razbaštinjenim maštama, shvatili smo, ali već je bilo gotovo, da se voljeti može samo premalo, a nikako previše. Ivan Kožarić nam je tada skinuo sunce s neba, ali nismo bili impresionirani. Kada su ga postavili ispred Hrvatskoga narodnog kazališta, neki od nas su se toliko razbjesnili, da su nasred ceste zaustavljali svoje automobile, samo da se obračunaju s “Prizemljenim Suncem”. Skulptura je sklonjena u Bogovićevu, valjda zato što se u toj ulici mogu razgnjeviti samo pješaci, a njihov je gnjev obično manje opasan od šoferskoga gnjeva.
I kao što rekosmo, za krupni otpad nije bilo drugoga mjesta od onoga uz Kožarićevo Sunce. I stanari što će, nego da ga dopola zatrpaju svojom kramom, po kojoj su onda danima prekopavali Cigani, koji se iz predgrađa dovezu u svojim prastarim kombijima, i onda uz pomoć nekih svojih alkemičarskih vještina smeće pretvaraju u antikvitete ili barem u sekundarne sirovine. Ono što ostane iza njih i njihovih zlatnih ruku, doista jest samo smeće. U Bogovićevoj se usred toga najgoreg smeća našlo “Prizemljeno Sunce”. Na njega je netko nalijepio i papir s natpisom: “Pozor! Ovo nije glomazni otpad! Ne dirati!”
Na kraju je došao Damjan Tadić s fotografskim aparatom i snimio ono što je vidio. U novinama i na web portalu, njegova je slika objavljena kao izvještaj fotoreportera. Međutim, istodobno, Tadićeva je fotografija osviješteni umjetnički rad. Pa kao što je, primjerice, Braco Dimitrijević originalne radove svoga oca, velikoga bosanskog i jugoslavenskog slikara Voje Dimitrijevića, aranžirao različitim upotrebnim predmetima i dovodio u razne kontekste, tako je Damjan Tadić prepoznao kontekst, koji je nastao slučajnom ili neosviještenom intervencijom stanara Bogovićeve ulice, romskih sakupljača sekundarnih sirovina i anonimnog građanima, koji se pobojao da bi Kožarićev rad mogao završiti na deponiju. Do umjetničkoga čina došlo je tek Tadićevim fotografiranjem.
Slika Sunca na smetlištu višestruko je zanimljiva. Osim što se sam Kožarić više puta poigravao smećem i koristio ga u svojim radovima, Tadićeva je fotografija komentar fascinantne kipareve vještine da stvara djela koja ne samo da korespondiraju s prostorom u koji su smještena, nego te skulpture proizvode nove kontekste, žive i komuniciraju, tako da ih gledatelj pomalo doživljava kao živa bića, a ne kao umjetničke objekte. Po “Prizemljenom Suncu” šaraju i nagrđuju ga, ali ono je, u biti, nedodirljivo, jer i tako išarano, uprljano i pomračeno, Sunce je i dalje onakvo kakvim ga je Kožarić načinio. Kukati nad time što je nagrđeno, skoro jednako je besmisleno kao i kukati nad jesenjim i zimskim nebeskim Suncem, koje će biti prekriveno maglom, smogom i oblacima. Koliko god koštalo njezino povremeno pozlaćivanje, integritet Kožarićeve skulpture je nemoguće narušiti. Ona postoji, velika i sjajna, čak i između stolova i suncobrana, a kada se nađe usred krupnoga otpada, i onda takvo sunce fotografira Damjan Tadić, čovjek ugleda nešto od čega mu – dozvolimo si i tu pulmološku patetiku – doista zastaje dah. I na kraju krajeva: jebe nam se, živo, hoće li Sunce završiti na kosmičkome krupnom otpadu, jer dogodi li se to, nas i naše civilizacije, naših emocija, skupa s djedovima i bakama što su nam skidali Sunce s neba, više neće biti.
Naravno, poneki će kunsthisterik, Glavašev ljepoduh iz 1991, zavapiti bolešljivo nad skrnavljenjem Kožarićeva rada, i bit će to, opet, onaj sitni, malograđanski bernhardovski fašizam, ali čak ni on neće naškoditi “Prizemljenom Suncu”, premda je, objektivno govoreći, štetniji i od tavanske krame, i od štakora, golubova i mikroorganizama, koji su tu kramu, eventualno, naseljavali. Djeci, slučajnim prolaznicima, običnome svijetu, psima i mačkama, ostaje samo da žale što nije bilo više prilika da Kožarićevi radovi izađu iz galerija, muzeja i ateljea. Recimo, šteta što nije realiziran onaj divni “Nazovi je kako hoćeš” projekt skulpture koja bi opkoračila Vukovarsku i Savsku ulicu, mekana i zaobljena, grandiozna, a istovremeno nekako i malena, nalik na slavoluk, koji je, možda, i slonoluk. S njime bi, s tim slonolukom, Zagreb bio malo ljepši, a možda i puno sretniji grad. Cilj umjetnosti, naravno, nije da usrećuje (možda, ali pomalo, da – uljuđuje), ali Kožarićevi radovi, obično, imaju nešto usrećujuće, šašavo na način ranih književnih i likovnih avangardista. Tako je i Bogovićeva sretnija od drugih ulica upravo za ono Sunce. Pogledajte samo ljude oko te skulpture…
Ivan Kožarić kipar je od zanata i od velikoga, pomno odgajanog i uzgajanog, zanatskoga i likovnog dara. Ali Kožarić je i performer, akcijaš, post-objektni umjetnik, jedan od onih koji su, biva, prezreli kist, paletu, čekić, dlijeto. Ali prezreti se može samo ono čime se, je li tako, vlada. Kao što, recimo, suprotno praksi hrvatskih književnih antitalenata, realistički prozni prosede može prezreti samo onaj koji njime vlada. Najpametnije je, međutim, biti i jedno i drugo: graditelj i rušitelj, pripovjedač i brbljivac, Vojo Dimitrijević i Braco Dimitrijević, Kožarić i Kožarić… Ono što Kožarića, međutim, čini genijalnim u njegovome dvojstvu, jest to što nikada nije prerastao djetinju maštu, nije izgubio ono od čega je, u ranim danima naših života, bio sačinjen svijet. Recimo, svojedobno je bio slavan – danas nepravedno zaboravljen – Kožarićev portret Tuđmana s brkovima. Zapazio je, naime, da na njegovome licu postoji nešto čega u stvarnosti, ili u suhoj deskripciji stvarnosti, ustvari nema, a to su brkovi. Ne, nije se radilo ni o kakvoj šupljoj metafori, niti se umjetnik izrugivao tadašnjem svemoćnom predsjedniku. Samo je gledao njegovo lice, fizionomiju, nos, oblik gornje čeljusti, usne, i shvatio je da taj čovjek mora imati brkove. Neko pažljivo i pametno dijete moglo je razumjeti o čemu Kožarić govori. S odraslima je već puno teže. Ili ne vide, ili misle da iza svega što se kaže postoji i nešto što se nije reklo, a što je veće i važnije. To je način na koji na svijet gledaju ljudi osiromašene imaginacije, a ona je po zdravlje i po život zajednice i pojedinca opasnija od osiromašenoga urana.
O svemu ovom govori i fotografski rad Damjana Tadića, načinjen dok je bio na radnome zadatku fotoreportera Jutarnjeg lista. Dogodi se nekada tako da se u istome času, o istom poslu, sretnu umjetnost i novinarstvo. Ovaj je rad bio moguć jer je Tadić znao u što gleda. Umjetnik nije ćorava kokoš.
Ivan Kožarić, Slonoluk
Neki dan su u Bogovićevoj ulici skupljali krupni otpad. A ta vam je ulica, znate, natrpana kojekakvim ugostiteljskim inventarom, stolovima, stolicama, suncobranima, plazma televizorima, plinskim grijačima i gutačima zraka, i koječim drugim što je, zajedno s gostima i konobarima, nekome gunđalu, kakav sam i sam ponekad, čitav jedan deponij krupnoga otpada. E, ali onda, pogađate, nigdje mjesta za onaj zvanični krupni otpad, što bi ga stanovnici Bogovićeve izbacili iz svojih stanova i s tavana. Jedino gdje bi se našlo mjesta je onih pet-šest metara, gdje se prekida niz ugostiteljskih objekata, jerbo tu stoji skulptura Ivana Kožarića “Prizemljeno Sunce”, jedan od onih genijalnih, a tako rijetkih likovnih radova, koji će, gdje god ih se postavi, privlačiti pažnju, nagovarati ljude da reagiraju, izazivati razne emocionalne, duševne, intelektualne reakcije, provocirati zbivanja i predstavljati klicu nekoga društvenog života. Kada nije velika gužva, nađe se tu dječarac, obično vrtićke dobi, pa pokušava zakotrljati Sunce. Ili se uz njega smjeste puhači balona od sapunice, ili po Suncu, u neko gluho doba dana ili noći, čeljad s marker flomasterima ispisuju svoja imena, i tako se bore protiv prolaznosti, povjeravajući Suncu i njegovoj dugovječnosti svoje sitne i nebitne zemaljske egzistencije. Kada bi nam, u našim djetinjstvima, govorili da smo razmaženi, obično bi spomenuli nekoga djeda ili baku, koji nas previše vole, toliko da bi nam “skinuli sunce s neba”. Puno kasnije, u svojim odraslim samoćama, čamotinjama, opustošenim i razbaštinjenim maštama, shvatili smo, ali već je bilo gotovo, da se voljeti može samo premalo, a nikako previše. Ivan Kožarić nam je tada skinuo sunce s neba, ali nismo bili impresionirani. Kada su ga postavili ispred Hrvatskoga narodnog kazališta, neki od nas su se toliko razbjesnili, da su nasred ceste zaustavljali svoje automobile, samo da se obračunaju s “Prizemljenim Suncem”. Skulptura je sklonjena u Bogovićevu, valjda zato što se u toj ulici mogu razgnjeviti samo pješaci, a njihov je gnjev obično manje opasan od šoferskoga gnjeva.
I kao što rekosmo, za krupni otpad nije bilo drugoga mjesta od onoga uz Kožarićevo Sunce. I stanari što će, nego da ga dopola zatrpaju svojom kramom, po kojoj su onda danima prekopavali Cigani, koji se iz predgrađa dovezu u svojim prastarim kombijima, i onda uz pomoć nekih svojih alkemičarskih vještina smeće pretvaraju u antikvitete ili barem u sekundarne sirovine. Ono što ostane iza njih i njihovih zlatnih ruku, doista jest samo smeće. U Bogovićevoj se usred toga najgoreg smeća našlo “Prizemljeno Sunce”. Na njega je netko nalijepio i papir s natpisom: “Pozor! Ovo nije glomazni otpad! Ne dirati!”
Na kraju je došao Damjan Tadić s fotografskim aparatom i snimio ono što je vidio. U novinama i na web portalu, njegova je slika objavljena kao izvještaj fotoreportera. Međutim, istodobno, Tadićeva je fotografija osviješteni umjetnički rad. Pa kao što je, primjerice, Braco Dimitrijević originalne radove svoga oca, velikoga bosanskog i jugoslavenskog slikara Voje Dimitrijevića, aranžirao različitim upotrebnim predmetima i dovodio u razne kontekste, tako je Damjan Tadić prepoznao kontekst, koji je nastao slučajnom ili neosviještenom intervencijom stanara Bogovićeve ulice, romskih sakupljača sekundarnih sirovina i anonimnog građanima, koji se pobojao da bi Kožarićev rad mogao završiti na deponiju. Do umjetničkoga čina došlo je tek Tadićevim fotografiranjem.
Slika Sunca na smetlištu višestruko je zanimljiva. Osim što se sam Kožarić više puta poigravao smećem i koristio ga u svojim radovima, Tadićeva je fotografija komentar fascinantne kipareve vještine da stvara djela koja ne samo da korespondiraju s prostorom u koji su smještena, nego te skulpture proizvode nove kontekste, žive i komuniciraju, tako da ih gledatelj pomalo doživljava kao živa bića, a ne kao umjetničke objekte. Po “Prizemljenom Suncu” šaraju i nagrđuju ga, ali ono je, u biti, nedodirljivo, jer i tako išarano, uprljano i pomračeno, Sunce je i dalje onakvo kakvim ga je Kožarić načinio. Kukati nad time što je nagrđeno, skoro jednako je besmisleno kao i kukati nad jesenjim i zimskim nebeskim Suncem, koje će biti prekriveno maglom, smogom i oblacima. Koliko god koštalo njezino povremeno pozlaćivanje, integritet Kožarićeve skulpture je nemoguće narušiti. Ona postoji, velika i sjajna, čak i između stolova i suncobrana, a kada se nađe usred krupnoga otpada, i onda takvo sunce fotografira Damjan Tadić, čovjek ugleda nešto od čega mu – dozvolimo si i tu pulmološku patetiku – doista zastaje dah. I na kraju krajeva: jebe nam se, živo, hoće li Sunce završiti na kosmičkome krupnom otpadu, jer dogodi li se to, nas i naše civilizacije, naših emocija, skupa s djedovima i bakama što su nam skidali Sunce s neba, više neće biti.
Naravno, poneki će kunsthisterik, Glavašev ljepoduh iz 1991, zavapiti bolešljivo nad skrnavljenjem Kožarićeva rada, i bit će to, opet, onaj sitni, malograđanski bernhardovski fašizam, ali čak ni on neće naškoditi “Prizemljenom Suncu”, premda je, objektivno govoreći, štetniji i od tavanske krame, i od štakora, golubova i mikroorganizama, koji su tu kramu, eventualno, naseljavali. Djeci, slučajnim prolaznicima, običnome svijetu, psima i mačkama, ostaje samo da žale što nije bilo više prilika da Kožarićevi radovi izađu iz galerija, muzeja i ateljea. Recimo, šteta što nije realiziran onaj divni “Nazovi je kako hoćeš” projekt skulpture koja bi opkoračila Vukovarsku i Savsku ulicu, mekana i zaobljena, grandiozna, a istovremeno nekako i malena, nalik na slavoluk, koji je, možda, i slonoluk. S njime bi, s tim slonolukom, Zagreb bio malo ljepši, a možda i puno sretniji grad. Cilj umjetnosti, naravno, nije da usrećuje (možda, ali pomalo, da – uljuđuje), ali Kožarićevi radovi, obično, imaju nešto usrećujuće, šašavo na način ranih književnih i likovnih avangardista. Tako je i Bogovićeva sretnija od drugih ulica upravo za ono Sunce. Pogledajte samo ljude oko te skulpture…
Ivan Kožarić kipar je od zanata i od velikoga, pomno odgajanog i uzgajanog, zanatskoga i likovnog dara. Ali Kožarić je i performer, akcijaš, post-objektni umjetnik, jedan od onih koji su, biva, prezreli kist, paletu, čekić, dlijeto. Ali prezreti se može samo ono čime se, je li tako, vlada. Kao što, recimo, suprotno praksi hrvatskih književnih antitalenata, realistički prozni prosede može prezreti samo onaj koji njime vlada. Najpametnije je, međutim, biti i jedno i drugo: graditelj i rušitelj, pripovjedač i brbljivac, Vojo Dimitrijević i Braco Dimitrijević, Kožarić i Kožarić… Ono što Kožarića, međutim, čini genijalnim u njegovome dvojstvu, jest to što nikada nije prerastao djetinju maštu, nije izgubio ono od čega je, u ranim danima naših života, bio sačinjen svijet. Recimo, svojedobno je bio slavan – danas nepravedno zaboravljen – Kožarićev portret Tuđmana s brkovima. Zapazio je, naime, da na njegovome licu postoji nešto čega u stvarnosti, ili u suhoj deskripciji stvarnosti, ustvari nema, a to su brkovi. Ne, nije se radilo ni o kakvoj šupljoj metafori, niti se umjetnik izrugivao tadašnjem svemoćnom predsjedniku. Samo je gledao njegovo lice, fizionomiju, nos, oblik gornje čeljusti, usne, i shvatio je da taj čovjek mora imati brkove. Neko pažljivo i pametno dijete moglo je razumjeti o čemu Kožarić govori. S odraslima je već puno teže. Ili ne vide, ili misle da iza svega što se kaže postoji i nešto što se nije reklo, a što je veće i važnije. To je način na koji na svijet gledaju ljudi osiromašene imaginacije, a ona je po zdravlje i po život zajednice i pojedinca opasnija od osiromašenoga urana.
O svemu ovom govori i fotografski rad Damjana Tadića, načinjen dok je bio na radnome zadatku fotoreportera Jutarnjeg lista. Dogodi se nekada tako da se u istome času, o istom poslu, sretnu umjetnost i novinarstvo. Ovaj je rad bio moguć jer je Tadić znao u što gleda. Umjetnik nije ćorava kokoš.