Najneprijatnije saznanje do kojeg smo mogli doći tokom političkih nereda u Hrvatskoj i tihog terora mržnje, a koji su nastupili početkom 2014, bilo je da su se u ovome društvu definitivno i trajno razdvojili pojmovi istine i zbilje. Ono što se nekad i negdje doista zbilo prestalo se smatrati neupitnom istinom. Nije više bilo televizije, radija i novina, a kamoli društvenih i moralnih autoriteta, koji bi podupirali sjećanje ili bi dokumentiranu zbilju postavljali kao jedini kriterij istine. Umjesto toga je istina postala stvar mišljenja i svjetonazora, a društvo se podijelilo na desnicu, kojoj je istina samo ono što odgovara naciji, i na liberalnu ljevicu koja tolerantno dopušta da su istine dvije: njihova i naša. Ni jednima ni drugima nije važno slaže li se ta istina sa zbiljom. Ako se slaže, onda može biti samo jedna. Bez obzira na naciju.
Nije lako razgovarati i raspravljati, nije lako javno iznositi svoje stavove tamo gdje je istina stvar mišljenja i svjetonazora. Ako su Jasenovac i Auschwitz pitanja svjetonazora, onda se o Jasenovcu i Auschwitzu ne može govoriti. I sve tako, na jednu i na drugu stranu, i na niže, do naših svakodnevnih i privatnih života u kojima, također, sjećanja više ništa ne znače, ne znači ništa ono što se stvarno zbilo, nego je jedino bitno kako se što odnosi prema idealu nacije.
I tako me je već pomirenog s novim okolnostima, koliko god one bile mentalno i emocionalno neprihvatljive, dopalo da gledam “Rectify”. Dramska serija u produkciji Sundance kanala, ni naročito poznata, ni osobito hvaljena, stiže, srećom, nakon treće snimljene i prikazane sezone, tako da je mogu vidjeti skoro do samog raspleta, do kojega će doći u neprikazanoj četvrtoj sezoni. “Rectify” se gleda kao dramska cjelina, kao film koji traje skoro osamnaest sati, i dramaturški je fragmentiran u savršenom suglasju sa životnim, a ne televizijskim ritmom.
Skupina klinaca, starijih maloljetnika, jedne se večeri, sredinom devedesetih, našopala halucinogenih gljiva. Znate već kako je to kod generacija s kraja prošlog stoljeća: mnogi su među nama imali iskustva s gljivama, LSD-om, heroinom, pa bismo se, a da toga, možda, i ne postanemo svjesni, u trenutku znali naći na sudbinskoj prekretnici i u trenutku u kojem se moglo dogoditi nešto što će nas trajno zakrenuti, preusmjeriti, ojaditi. A kada se taj trenutak, ipak, sretno proživi, kada nam sreća ostane naklona, odmah zatim sve se zaboravi.
Paulie je mali tradicionalni gradić u Georgiji, nekakav južnjački Drniš ili Sinj, zatvoren u sebe i u svoje porodične i susjedske krugove. Atlanta je tu blizu, putuje se tamo i ovamo, i živi u raskoraku između provincije i velikog grada. Na gljivama su se tako našli dječaci i mladići iz različitih socijalnih miljea. A svi fiksirani na jedinu djevojku: Hannu, lijepu, živahnu i šašavu, sklonu ranim seksualnim iskustvima. Malo što je tako živo u književnoj fikciji našega svijeta, od Ive Andrića do Johna Steinbecka, kao te rano izrasle ljepotice u zloslutno malim kasabama u kojima raste patrijarhalna muškadija koja bi da što prije skine mrak s očiju. Između slobodne ljubavi i silovanja zastala je njihova civilizacija.
Daniel, dječak koji je i donio gljive, čistom je ljubavlju zaljubljen u Hannu. I usred halucinacije i golemog poniženja, jer mu se nije digao, on gleda kako je njegovi drugovi siluju. Mnoštvo njih. Ustvari svi. Malo zatim sjedi pokraj nje mrtve, zasipa je cvijećem, pokušava je spasiti. I tada stiže policija.
Onaj kojeg su zatekli pokraj žrtve je, naravno, idealan krivac. Tu postoji sve: i motiv, i jedinstvo vremena i mjesta, a onda i svjedoci. Daniel tokom usiljenog ispitivanja i bez prisustva advokata priznaje da je silovao i ubio Hannu. Priznaje, iako se, zapravo, ne sjeća. Ono što se dogodilo velika je halucinacija, u kojoj je teško razabrati istinu. A isljednici su vrlo sugestivni. Govore mu da će mu biti lakše nakon što prizna. Obećavaju da će mu, nakon što prizna, konačno dovesti oca.
Sljedećih devetnaest godina u ćeliji osuđenog na smrt Daniel čeka na smaknuće. Maleni gradić za to vrijeme nastavlja normalno živjeti, akteri masovnog zločina, njihovi rođaci i prijatelji trude se sve zaboraviti, i sve je onako kako i treba biti u provinciji. S Danielovom krivnjom i skorim odlaskom mire se i njegovi bližnji: otac uskoro umire, mati se preudaje, i polako prihvaća da njezinog sina više neće biti. Jedino sestra – kao u antičkoj tragediji: jedino sestra – brani bratovu nevinost, bori se pred sudom, traži novog advokata, izgubljene dokaze… Ona kopa po društvenoj rani, i brani joj da zacijeli. Ona posljednja brani da istina i definitivno postane stvar društvenog dogovora, svjetonazora, sudskog svjedočenja i nečijeg mišljenja, a ne stvar zbilje i faktografije. Konačno, što je faktografija nakon što vrijeme prođe?
“Rectify” započinje nakon što se dogodi preokret u slučaju. Naime, slučajno biva pronađen zatureni dokaz: bris spolovila žrtve s tragovima sperme. I DNK analizom biva utvrđeno da Daniel nije bio među silovateljima, te da je priznao zločin koji, barem dijelom, nije počinio. Puštaju ga iz zatvora, i odmah na početku gledamo jednu nevjerojatno upečatljivu scenu: čuvar, kojemu Daniel više nije krivac, nudi se da mu ode po coca-colu, dok on čeka na izlazak.
Sljedeće dvadeset i dvije epizode, po šest u prvoj i trećoj, i deset u drugoj sezoni, gledatelju donose nevjerojatno, doista neusporedivo mentalno i emocionalno opterećenje. Život se nakon devetnaest godina ne može nastaviti, jer niti postoji svijet u kojem je Daniel živio, niti je on sam u stanju pronaći sklad između sebe i svojih godina. Dok je čekao pogubljenje, dob mu nije značila ništa, ali na slobodi je kao tridesetšestogodišnjak, iako ima iskustva sedamnaestogodišnjaka. To što je u međuvremenu stekao iskustvo dugogodišnjeg osuđenika na smrt ne znači mu apsolutno ništa. S tim se iskustvom ne izlazi među ljude.
Ali ne stvara to u gledatelju onu napetost, niti osjećaj da gleda nešto što je nepodnošljivo i nečasno, a opet toliko ljudski i toliko nalik ovoj današnjoj Hrvatskoj i njezinim osjećajima za istinu i za ispravnost. Danielov dolazak izazove užasnutost, gnjev i moralnu povrijeđenost u malome gradu. Ljudi se izruguju s DNK nalazom. Što je DNK? Bog? I masovno vjeruju da je Daniel i silovatelj, i ubojica. Oni koji, pak, i prihvate da nije silovatelj, uvjereni su, gotovo religijski, da je ubojica. Ali ne mrze ga toliko ni zato što je po njihovom uvjerenju ubio, nego ga mrze zato što ih samim svojim prisustvom ili, ne daj Bože, insistiranjem na nekoj drukčijoj istini, možda istini temeljenoj na zbilji i na nečemu što se stvarno dogodilo, duboko uznemirava, remeti njihove životne ritmove i uništava društvenu stabilnost cijeloga malog grada. Pomalja se tako nešto što nikada neće biti izgovoreno, ali što se, možda, već i podrazumijeva: od toga tko je doista ubio i silovao Hannu važnije je da se sačuva zajednica. A nju se može sačuvati samo ukoliko Daniel u novom procesu, koji se po logici prava i pravde mora pokrenuti, oglasi krivim. Ljudima nije važno da on bude pogubljen – ako se devetnaest godina već čekalo s tim – ali im je silno važno da prizna svoj zločin i da se s time napokon završi. “Svoj zločin”, ovo najednom poprima neko semantički novo značenje. Zločin je, naime, Danielov, i zauvijek će biti Danielov, bez obzira na to tko je ubojica, tko je silovatelj. Zločin njemu pripada po volji i po vjeri zajednice, i to je nešto što je nepromjenjivo.
Daniela Holdena igra genijalni Aden Young, i neka to bude jedino ime koje spominjemo. Na njegovome licu i igri počiva ova serija. Drugi su epizodisti, suučesnici, izvršitelji unaprijed zapisane sudbine. “Rectify” bi bilo Ispravljanje, kao u onoj notornoj uzrečici o krivim Drinama. Sve Drine ovoga svijeta su krive, govorio je Ivo Andrić, i uzaludno ih je ispravljati. Ali čovjek nikada ne smije prestati da ih ispravlja. O tome je “Rectify”. I o još nečemu: Daniel Holden i njegova sestra, možda još i Jon, njegov odvjetnik u kojeg je sestra zaljubljena, a na kraju i majka, oni su koji se bave ispravljanjem. U moralnom smislu to je polovična stvar: oko istine kao posljedice zbilje, a ne nečijeg mišljenja ili lažnog svjedočenja, brinu se samo oni koji su se našli pogođenim. Važniji su oni drugi: gledatelj nakon završene treće sezone žudi da će još netko doživjeti moralno prosvjetljenje. Samo taj bi mogao spasiti svijet.
Dogodi se, iako ne često, da se čitatelju učini da je pročitao najbolju knjigu u životu. I treba mu malo vremena dok ne shvati da ne postoji jedna, da su mnoge knjige najbolje, a da su neke od njih, srećom, nepročitane. Nekoliko puta je, međutim, u posljednjih nekoliko godina pomislio da je upravo vidio najbolju igranu seriju u životu. Recimo, “Rectify”. Ali i sa serijama je kao s knjigama. Više je najboljih, a neke su, vjerujem, još uvijek nepogledane. “Rectify” je, međutim, serija koja se ovoga trenutka, rane jeseni 2016, najviše tiče naše lokalne, provincijske i hrvatske zbilje. I zato je tako teška za gledanje. A vidjeti se mora. To je istina. Ustvari, nije istina nego je dojam. Nije ni dojam, nego vrlo snažan utisak. Utisnut u svijest kao vodeni žig u bankpost papir.
Istina nije ono oko čega se dogovorimo, istina je ono što se dogodilo
Najneprijatnije saznanje do kojeg smo mogli doći tokom političkih nereda u Hrvatskoj i tihog terora mržnje, a koji su nastupili početkom 2014, bilo je da su se u ovome društvu definitivno i trajno razdvojili pojmovi istine i zbilje. Ono što se nekad i negdje doista zbilo prestalo se smatrati neupitnom istinom. Nije više bilo televizije, radija i novina, a kamoli društvenih i moralnih autoriteta, koji bi podupirali sjećanje ili bi dokumentiranu zbilju postavljali kao jedini kriterij istine. Umjesto toga je istina postala stvar mišljenja i svjetonazora, a društvo se podijelilo na desnicu, kojoj je istina samo ono što odgovara naciji, i na liberalnu ljevicu koja tolerantno dopušta da su istine dvije: njihova i naša. Ni jednima ni drugima nije važno slaže li se ta istina sa zbiljom. Ako se slaže, onda može biti samo jedna. Bez obzira na naciju.
Nije lako razgovarati i raspravljati, nije lako javno iznositi svoje stavove tamo gdje je istina stvar mišljenja i svjetonazora. Ako su Jasenovac i Auschwitz pitanja svjetonazora, onda se o Jasenovcu i Auschwitzu ne može govoriti. I sve tako, na jednu i na drugu stranu, i na niže, do naših svakodnevnih i privatnih života u kojima, također, sjećanja više ništa ne znače, ne znači ništa ono što se stvarno zbilo, nego je jedino bitno kako se što odnosi prema idealu nacije.
I tako me je već pomirenog s novim okolnostima, koliko god one bile mentalno i emocionalno neprihvatljive, dopalo da gledam “Rectify”. Dramska serija u produkciji Sundance kanala, ni naročito poznata, ni osobito hvaljena, stiže, srećom, nakon treće snimljene i prikazane sezone, tako da je mogu vidjeti skoro do samog raspleta, do kojega će doći u neprikazanoj četvrtoj sezoni. “Rectify” se gleda kao dramska cjelina, kao film koji traje skoro osamnaest sati, i dramaturški je fragmentiran u savršenom suglasju sa životnim, a ne televizijskim ritmom.
Skupina klinaca, starijih maloljetnika, jedne se večeri, sredinom devedesetih, našopala halucinogenih gljiva. Znate već kako je to kod generacija s kraja prošlog stoljeća: mnogi su među nama imali iskustva s gljivama, LSD-om, heroinom, pa bismo se, a da toga, možda, i ne postanemo svjesni, u trenutku znali naći na sudbinskoj prekretnici i u trenutku u kojem se moglo dogoditi nešto što će nas trajno zakrenuti, preusmjeriti, ojaditi. A kada se taj trenutak, ipak, sretno proživi, kada nam sreća ostane naklona, odmah zatim sve se zaboravi.
Paulie je mali tradicionalni gradić u Georgiji, nekakav južnjački Drniš ili Sinj, zatvoren u sebe i u svoje porodične i susjedske krugove. Atlanta je tu blizu, putuje se tamo i ovamo, i živi u raskoraku između provincije i velikog grada. Na gljivama su se tako našli dječaci i mladići iz različitih socijalnih miljea. A svi fiksirani na jedinu djevojku: Hannu, lijepu, živahnu i šašavu, sklonu ranim seksualnim iskustvima. Malo što je tako živo u književnoj fikciji našega svijeta, od Ive Andrića do Johna Steinbecka, kao te rano izrasle ljepotice u zloslutno malim kasabama u kojima raste patrijarhalna muškadija koja bi da što prije skine mrak s očiju. Između slobodne ljubavi i silovanja zastala je njihova civilizacija.
Daniel, dječak koji je i donio gljive, čistom je ljubavlju zaljubljen u Hannu. I usred halucinacije i golemog poniženja, jer mu se nije digao, on gleda kako je njegovi drugovi siluju. Mnoštvo njih. Ustvari svi. Malo zatim sjedi pokraj nje mrtve, zasipa je cvijećem, pokušava je spasiti. I tada stiže policija.
Onaj kojeg su zatekli pokraj žrtve je, naravno, idealan krivac. Tu postoji sve: i motiv, i jedinstvo vremena i mjesta, a onda i svjedoci. Daniel tokom usiljenog ispitivanja i bez prisustva advokata priznaje da je silovao i ubio Hannu. Priznaje, iako se, zapravo, ne sjeća. Ono što se dogodilo velika je halucinacija, u kojoj je teško razabrati istinu. A isljednici su vrlo sugestivni. Govore mu da će mu biti lakše nakon što prizna. Obećavaju da će mu, nakon što prizna, konačno dovesti oca.
Sljedećih devetnaest godina u ćeliji osuđenog na smrt Daniel čeka na smaknuće. Maleni gradić za to vrijeme nastavlja normalno živjeti, akteri masovnog zločina, njihovi rođaci i prijatelji trude se sve zaboraviti, i sve je onako kako i treba biti u provinciji. S Danielovom krivnjom i skorim odlaskom mire se i njegovi bližnji: otac uskoro umire, mati se preudaje, i polako prihvaća da njezinog sina više neće biti. Jedino sestra – kao u antičkoj tragediji: jedino sestra – brani bratovu nevinost, bori se pred sudom, traži novog advokata, izgubljene dokaze… Ona kopa po društvenoj rani, i brani joj da zacijeli. Ona posljednja brani da istina i definitivno postane stvar društvenog dogovora, svjetonazora, sudskog svjedočenja i nečijeg mišljenja, a ne stvar zbilje i faktografije. Konačno, što je faktografija nakon što vrijeme prođe?
“Rectify” započinje nakon što se dogodi preokret u slučaju. Naime, slučajno biva pronađen zatureni dokaz: bris spolovila žrtve s tragovima sperme. I DNK analizom biva utvrđeno da Daniel nije bio među silovateljima, te da je priznao zločin koji, barem dijelom, nije počinio. Puštaju ga iz zatvora, i odmah na početku gledamo jednu nevjerojatno upečatljivu scenu: čuvar, kojemu Daniel više nije krivac, nudi se da mu ode po coca-colu, dok on čeka na izlazak.
Sljedeće dvadeset i dvije epizode, po šest u prvoj i trećoj, i deset u drugoj sezoni, gledatelju donose nevjerojatno, doista neusporedivo mentalno i emocionalno opterećenje. Život se nakon devetnaest godina ne može nastaviti, jer niti postoji svijet u kojem je Daniel živio, niti je on sam u stanju pronaći sklad između sebe i svojih godina. Dok je čekao pogubljenje, dob mu nije značila ništa, ali na slobodi je kao tridesetšestogodišnjak, iako ima iskustva sedamnaestogodišnjaka. To što je u međuvremenu stekao iskustvo dugogodišnjeg osuđenika na smrt ne znači mu apsolutno ništa. S tim se iskustvom ne izlazi među ljude.
Ali ne stvara to u gledatelju onu napetost, niti osjećaj da gleda nešto što je nepodnošljivo i nečasno, a opet toliko ljudski i toliko nalik ovoj današnjoj Hrvatskoj i njezinim osjećajima za istinu i za ispravnost. Danielov dolazak izazove užasnutost, gnjev i moralnu povrijeđenost u malome gradu. Ljudi se izruguju s DNK nalazom. Što je DNK? Bog? I masovno vjeruju da je Daniel i silovatelj, i ubojica. Oni koji, pak, i prihvate da nije silovatelj, uvjereni su, gotovo religijski, da je ubojica. Ali ne mrze ga toliko ni zato što je po njihovom uvjerenju ubio, nego ga mrze zato što ih samim svojim prisustvom ili, ne daj Bože, insistiranjem na nekoj drukčijoj istini, možda istini temeljenoj na zbilji i na nečemu što se stvarno dogodilo, duboko uznemirava, remeti njihove životne ritmove i uništava društvenu stabilnost cijeloga malog grada. Pomalja se tako nešto što nikada neće biti izgovoreno, ali što se, možda, već i podrazumijeva: od toga tko je doista ubio i silovao Hannu važnije je da se sačuva zajednica. A nju se može sačuvati samo ukoliko Daniel u novom procesu, koji se po logici prava i pravde mora pokrenuti, oglasi krivim. Ljudima nije važno da on bude pogubljen – ako se devetnaest godina već čekalo s tim – ali im je silno važno da prizna svoj zločin i da se s time napokon završi. “Svoj zločin”, ovo najednom poprima neko semantički novo značenje. Zločin je, naime, Danielov, i zauvijek će biti Danielov, bez obzira na to tko je ubojica, tko je silovatelj. Zločin njemu pripada po volji i po vjeri zajednice, i to je nešto što je nepromjenjivo.
Daniela Holdena igra genijalni Aden Young, i neka to bude jedino ime koje spominjemo. Na njegovome licu i igri počiva ova serija. Drugi su epizodisti, suučesnici, izvršitelji unaprijed zapisane sudbine. “Rectify” bi bilo Ispravljanje, kao u onoj notornoj uzrečici o krivim Drinama. Sve Drine ovoga svijeta su krive, govorio je Ivo Andrić, i uzaludno ih je ispravljati. Ali čovjek nikada ne smije prestati da ih ispravlja. O tome je “Rectify”. I o još nečemu: Daniel Holden i njegova sestra, možda još i Jon, njegov odvjetnik u kojeg je sestra zaljubljena, a na kraju i majka, oni su koji se bave ispravljanjem. U moralnom smislu to je polovična stvar: oko istine kao posljedice zbilje, a ne nečijeg mišljenja ili lažnog svjedočenja, brinu se samo oni koji su se našli pogođenim. Važniji su oni drugi: gledatelj nakon završene treće sezone žudi da će još netko doživjeti moralno prosvjetljenje. Samo taj bi mogao spasiti svijet.
Dogodi se, iako ne često, da se čitatelju učini da je pročitao najbolju knjigu u životu. I treba mu malo vremena dok ne shvati da ne postoji jedna, da su mnoge knjige najbolje, a da su neke od njih, srećom, nepročitane. Nekoliko puta je, međutim, u posljednjih nekoliko godina pomislio da je upravo vidio najbolju igranu seriju u životu. Recimo, “Rectify”. Ali i sa serijama je kao s knjigama. Više je najboljih, a neke su, vjerujem, još uvijek nepogledane. “Rectify” je, međutim, serija koja se ovoga trenutka, rane jeseni 2016, najviše tiče naše lokalne, provincijske i hrvatske zbilje. I zato je tako teška za gledanje. A vidjeti se mora. To je istina. Ustvari, nije istina nego je dojam. Nije ni dojam, nego vrlo snažan utisak. Utisnut u svijest kao vodeni žig u bankpost papir.