Ako bismo danas, na dvadesetu godišnjicu njezina nestanka, Jugoslaviju pokušali svesti na nekoliko ikonografskih znakova koji bi opisali njezinu suštinu, trajanje i smrt, među njima bi se morao naći “Autoportret sa spomenicom”, ulje na platnu, nastajalo između 1966. i 1970. Nije običaj da se autoportreti tako dugo slikaju, valjda i zato što čovjek bez velike muke neće tako dugo gledati u sebe, ali ova slika Ismeta Mujezinovića, jugoslavenskoga i bosanskog umjetnika i revolucionara, rođenog 1907. u Tuzli, ima svoju priču. To platno, dimenzija 169×99, na kojem vidimo mršavu slikarevu figuru, golu do pasa, samo u dugim vojničkim gaćama, s kistom u lijevoj i paletom i nekakvom krpom u desnoj ruci, prvi je put dovršeno onda kada je i započeto. U pomalo patetičnoj pozi, napet i neodlučan, slikar gleda u svoje djelo. Očito nije zadovoljan, ali ne zna kako bi stvar popravio. Pod na kojem stoji je crven, gaće sivo-modre, tijelo i lice blijedi, pozadina skoro crna, i slika djeluje kao hommage na kraj dvadesetih i početak tridesetih, kada je u Zagrebu završavao akademiju, a zatim se, kao posljednja sirotinja, u skladu s naraštajnom modom i običajima, potucao po Europi, od Münchena do Pariza. Kada je započeo i prvi put dovršio “Autoportret sa spomenicom”, Ismet Mujezinović još nije navršio šezdesetu. Četiri godine kasnije, imao je šezdeset i jednu, što su za slikara, možda, i najbolje godine, ali vrijeme je to kada čovjek svodi račune sa svojim idealima.
Kažu da je jednoga dana ušao u atelje i na portretu doslikao dva detalja: na lijevoj strani grudi orden, Spomenicu za sudjelovanje u NOB-u od 1941, i dva curka krvi, koja mu se slijeva niz grudi i trbuh. Tim je dodatkom promijenio atmosferu i smisao slike, preokrenuo je njezinu priču, i dvadesetak godina prije sloma i smrti Jugoslavije ispisao epilog svoje generacije, ili boljega i čestitijeg njezina dijela. Učinio je to, doslikao je Spomenicu na svoja gola prsa, ojađen i gnjevan zbog novinskih vijesti o razbuktavanju nacionalizma.
“Autoportret sa spomenicom” pratio nas je u doba odrastanja. Nismo znali njegovu priču, niti je bilo uputno pripovijedati takve priče, ali slika je odisala nečim što je zabranjeno, potresno i strašno, nečim što se ne mora, a možda i ne može razumjeti, ali što gledatelja udari onako i onoliko snažno kao što su to činila oba kanonska romana Meše Selimovića. O jezi pred bradavicom, kroz koju je probodena igla ordena, pisao je Semezdin Mehmedinović. Kad god, desetljećima kasnije, obično na fotografiji, ugledam pirsing proboden kroz neki osjetljivi tjelesni predio, pomislim na Mujezinovićev “Autoportret sa spomenicom”. Koliko god bilo bolno, više ništa ne može biti onoliko bolno.
Ali važniji mi je drugi njegov autoportret. Četiri godine kasnije, bila je to 1974, nastao je “Autoportret sa crvenom maramom”. Slikar je već bio puno stariji, imao je dugu bijelu bradu, i sveo se na glavu starca, koji je kosu povezao maramom da mu ne smeta dok radi. Slabije je već vidio, ili nije mogao sravniti pogled u zrcalo s pogledom prema platnu, pa je na nosu imao naočale, rožnatih okvira kakvi su, pogotovo među starijim svijetom, bili dugo u modi. Na slici, međutim, on gleda preko naočala – taj pogled rijetko zabilježi fotografski aparat, ne vidimo ga ni na slikarskim portretima, pisci ne nalaze razlog da ga opišu, a u neka životna doba, to je najčešći čovjekov pogled na svijet – oči su mu mutnoplave, usta poluotvorena.
Zašto mi je ova slika tako važna da je gledam i o njoj mislim već četvrt stoljeća, nakon što sam je prvi put vidio u Mujezinovićevoj monografiji (a onda konačno i uživo, prije nekoliko godina, na slikarevoj jubilejnoj monografskoj izložbi u Tuzli) i što je to što ovaj autoportret čini drukčijim od svih koje sam vidio? Radi se o nečemu što se opire žanru i ljudskoj prirodi, a što, u smislu umjetničkog zahvata, mogu provesti samo snažni ljudi, ili oni koji više i nisu ljudi, nego su samo umjetnici. Mujezinović je, naime, portretirao sebe na način na koji se, čini nam se, može slikati samo drugoga: na slici on je starac na izmaku mentalnih snaga, pa premda slikar ništa nije karikirao, taj starac je već pomalo iskarikiran životom. To je lice iz nekog sanatorija za bolesnike od alzhajmerove bolesti, lice bez sjećanja. Pozadina je opet crna, ali starčeva oprava je bijela, nenaslikana, i ta bjelina polako guta njegovo lice i njega, guta sve, osim te jarkocrvene marame.
Tko je bio čovjek koji je mogao sebe takvog naslikati? Bio je duhovit i okrutan prema sebi (što smo već vidjeli na slici sa Spomenicom), ali istovremeno je bio savršeno bistre pameti. Na žalost, senilan čovjek ne može tako slikati, kao što ne može ni pisati, no od zamišljanja takve mogućnosti ionako je impresivniji taj Mujezinovićev mentalni i fizički rez in vivo, na sebi, svojoj biografiji i naraštaju kome je pripadao. Nakon što je naslikao takvu sliku, poživio je još deset godina.
Ismet Mujezinović bio je veliki slikar, snažne naracije. Na način velike književnosti, kako to mogu samo romani ili velika poezija, njegove slike su svjedočanstvo o vremenu. Napokon, postavimo li, jedan uz drugi, dva njegova autoportreta, pred nama će se, poput molitvenog ćilima, rasprostrijeti najprije jedan, a odmah za njim tisuću i jedan životopis, koji će, svi zajedno, tvoriti onu najzanimljiviju, veliku i intimnu priču o slomu Jugoslavije, koja, opet, funkcionira jedino kao priča o jednoj ili tisuću i jednoj biografiji. Jugoslavija kao država, to duhovni i emocionalni liliputanci nikako da razumiju, odavno već nije važna, i već odavno govor o Jugoslaviji, pogotovo umjetnički govor, s državom nikakve veze nema.
Mujezinović je bio sjajan ilustrator, moćan propagandist s perom i tušem, ili s kičicom, i moguće je posvuda naći tu vrstu njegovih radova: plakate za borbu protiv tuberkuloze ili narodnih neprijatelja, crteže u pjesmaricama s temom revolucije, obnove i izgradnje, monumentalna namjenska djela s figurama ljudi i konja, koja će poslužiti kao memorijali narodnooslobodilačke borbe ili će visjeti u prostorijama društvenopolitičkih institucija i svojim intenzitetom plašiti običan svijet. U to je, naime, Ismet Mujezinović vjerovao, za to se kao partizan borio, i ničega zazornog u tome nema. Ali istovremeno, u sva vremena svoga stvaralačkog života, on je bio veliki, samo svome daru i ljudskoj sudbini odgovoran slikar. U tome je, premda s ponešto različitim ideološkim predznacima, bio sasvim nalik svome zagrebačkom profesoru Jozi Kljakoviću.
U ono najgore vrijeme infektivnog optimizma, godine 1951. tako je naslikao zajednički portret dvoje svojih prijatelja, Meše Selimovića i žene mu Darke. Iako bi to trebao biti samo ljubavni prizor – jedna lijepa žena zagrlila je muškarca sa šaširom i položila glavu na njegovo rame – riječ je o mračnoj i tužnoj slici. U nju je upisana nesreća koja se već dogodila i koja će, kao glavni motiv, kroz bezbrojne varijacije pratiti to dvoje ljudi kroz cijeli njihov život. Iako je te 1951. Selimović bio ono što će ostati i narednih petnaestak godina, dakle slabašan prozaist partizanskih, socrealističkih priča, kao da se na toj slici vidi da će napisati roman “Derviš i smrt”. Ali kao da se vidi i to da će svoj život dovršavati u jednoj ružnoj beogradskoj zgradurini, usred jednoga od onih odvratnih balkanskih progonstava, koja obično završavaju tako što progonitelji progonjenog posthumno časte brončanom bistom u dvorištu osnovne škole. Tako je, dakle, portrete slikao Ismet Mujezinović: slike su to u koje vrijeme naknadno upisuje priču.
Monografija ovoga slikara objavljena je 1985, u Tuzli, kao projekt šire društvene zajednice. Autor je bio Ibrahim Krzović. Tiskana je u pet tisuća primjeraka i bila je razaslana i razasuta širom Jugoslavije. Gorjela je u bosanskome ratu, u Zagrebu je izbacivana skupa sa krupnim otpadom. Znam to, jer sam, usred snježne bljuzgavice, jedan primjerak našao na Ilici, ispred Obrtničke komore, razgažen i blatnjav, krajem prosinca 1995. Listovi su bili slijepljeni, knjiga iskrivljena kao da pokušava u sebe ući. Sahranio sam ju nekoliko godina kasnije, tako što sam je bacio u Neretvu, tamo blizu Jablanice. Danas se ove monografije katkad nađe po zagrebačkim antikvarijatima ili na sajmu antikviteta na Britancu.
Ismet Mujezinović: Goli orden
Ako bismo danas, na dvadesetu godišnjicu njezina nestanka, Jugoslaviju pokušali svesti na nekoliko ikonografskih znakova koji bi opisali njezinu suštinu, trajanje i smrt, među njima bi se morao naći “Autoportret sa spomenicom”, ulje na platnu, nastajalo između 1966. i 1970. Nije običaj da se autoportreti tako dugo slikaju, valjda i zato što čovjek bez velike muke neće tako dugo gledati u sebe, ali ova slika Ismeta Mujezinovića, jugoslavenskoga i bosanskog umjetnika i revolucionara, rođenog 1907. u Tuzli, ima svoju priču. To platno, dimenzija 169×99, na kojem vidimo mršavu slikarevu figuru, golu do pasa, samo u dugim vojničkim gaćama, s kistom u lijevoj i paletom i nekakvom krpom u desnoj ruci, prvi je put dovršeno onda kada je i započeto. U pomalo patetičnoj pozi, napet i neodlučan, slikar gleda u svoje djelo. Očito nije zadovoljan, ali ne zna kako bi stvar popravio. Pod na kojem stoji je crven, gaće sivo-modre, tijelo i lice blijedi, pozadina skoro crna, i slika djeluje kao hommage na kraj dvadesetih i početak tridesetih, kada je u Zagrebu završavao akademiju, a zatim se, kao posljednja sirotinja, u skladu s naraštajnom modom i običajima, potucao po Europi, od Münchena do Pariza. Kada je započeo i prvi put dovršio “Autoportret sa spomenicom”, Ismet Mujezinović još nije navršio šezdesetu. Četiri godine kasnije, imao je šezdeset i jednu, što su za slikara, možda, i najbolje godine, ali vrijeme je to kada čovjek svodi račune sa svojim idealima.
Kažu da je jednoga dana ušao u atelje i na portretu doslikao dva detalja: na lijevoj strani grudi orden, Spomenicu za sudjelovanje u NOB-u od 1941, i dva curka krvi, koja mu se slijeva niz grudi i trbuh. Tim je dodatkom promijenio atmosferu i smisao slike, preokrenuo je njezinu priču, i dvadesetak godina prije sloma i smrti Jugoslavije ispisao epilog svoje generacije, ili boljega i čestitijeg njezina dijela. Učinio je to, doslikao je Spomenicu na svoja gola prsa, ojađen i gnjevan zbog novinskih vijesti o razbuktavanju nacionalizma.
“Autoportret sa spomenicom” pratio nas je u doba odrastanja. Nismo znali njegovu priču, niti je bilo uputno pripovijedati takve priče, ali slika je odisala nečim što je zabranjeno, potresno i strašno, nečim što se ne mora, a možda i ne može razumjeti, ali što gledatelja udari onako i onoliko snažno kao što su to činila oba kanonska romana Meše Selimovića. O jezi pred bradavicom, kroz koju je probodena igla ordena, pisao je Semezdin Mehmedinović. Kad god, desetljećima kasnije, obično na fotografiji, ugledam pirsing proboden kroz neki osjetljivi tjelesni predio, pomislim na Mujezinovićev “Autoportret sa spomenicom”. Koliko god bilo bolno, više ništa ne može biti onoliko bolno.
Ali važniji mi je drugi njegov autoportret. Četiri godine kasnije, bila je to 1974, nastao je “Autoportret sa crvenom maramom”. Slikar je već bio puno stariji, imao je dugu bijelu bradu, i sveo se na glavu starca, koji je kosu povezao maramom da mu ne smeta dok radi. Slabije je već vidio, ili nije mogao sravniti pogled u zrcalo s pogledom prema platnu, pa je na nosu imao naočale, rožnatih okvira kakvi su, pogotovo među starijim svijetom, bili dugo u modi. Na slici, međutim, on gleda preko naočala – taj pogled rijetko zabilježi fotografski aparat, ne vidimo ga ni na slikarskim portretima, pisci ne nalaze razlog da ga opišu, a u neka životna doba, to je najčešći čovjekov pogled na svijet – oči su mu mutnoplave, usta poluotvorena.
Zašto mi je ova slika tako važna da je gledam i o njoj mislim već četvrt stoljeća, nakon što sam je prvi put vidio u Mujezinovićevoj monografiji (a onda konačno i uživo, prije nekoliko godina, na slikarevoj jubilejnoj monografskoj izložbi u Tuzli) i što je to što ovaj autoportret čini drukčijim od svih koje sam vidio? Radi se o nečemu što se opire žanru i ljudskoj prirodi, a što, u smislu umjetničkog zahvata, mogu provesti samo snažni ljudi, ili oni koji više i nisu ljudi, nego su samo umjetnici. Mujezinović je, naime, portretirao sebe na način na koji se, čini nam se, može slikati samo drugoga: na slici on je starac na izmaku mentalnih snaga, pa premda slikar ništa nije karikirao, taj starac je već pomalo iskarikiran životom. To je lice iz nekog sanatorija za bolesnike od alzhajmerove bolesti, lice bez sjećanja. Pozadina je opet crna, ali starčeva oprava je bijela, nenaslikana, i ta bjelina polako guta njegovo lice i njega, guta sve, osim te jarkocrvene marame.
Tko je bio čovjek koji je mogao sebe takvog naslikati? Bio je duhovit i okrutan prema sebi (što smo već vidjeli na slici sa Spomenicom), ali istovremeno je bio savršeno bistre pameti. Na žalost, senilan čovjek ne može tako slikati, kao što ne može ni pisati, no od zamišljanja takve mogućnosti ionako je impresivniji taj Mujezinovićev mentalni i fizički rez in vivo, na sebi, svojoj biografiji i naraštaju kome je pripadao. Nakon što je naslikao takvu sliku, poživio je još deset godina.
Ismet Mujezinović bio je veliki slikar, snažne naracije. Na način velike književnosti, kako to mogu samo romani ili velika poezija, njegove slike su svjedočanstvo o vremenu. Napokon, postavimo li, jedan uz drugi, dva njegova autoportreta, pred nama će se, poput molitvenog ćilima, rasprostrijeti najprije jedan, a odmah za njim tisuću i jedan životopis, koji će, svi zajedno, tvoriti onu najzanimljiviju, veliku i intimnu priču o slomu Jugoslavije, koja, opet, funkcionira jedino kao priča o jednoj ili tisuću i jednoj biografiji. Jugoslavija kao država, to duhovni i emocionalni liliputanci nikako da razumiju, odavno već nije važna, i već odavno govor o Jugoslaviji, pogotovo umjetnički govor, s državom nikakve veze nema.
Mujezinović je bio sjajan ilustrator, moćan propagandist s perom i tušem, ili s kičicom, i moguće je posvuda naći tu vrstu njegovih radova: plakate za borbu protiv tuberkuloze ili narodnih neprijatelja, crteže u pjesmaricama s temom revolucije, obnove i izgradnje, monumentalna namjenska djela s figurama ljudi i konja, koja će poslužiti kao memorijali narodnooslobodilačke borbe ili će visjeti u prostorijama društvenopolitičkih institucija i svojim intenzitetom plašiti običan svijet. U to je, naime, Ismet Mujezinović vjerovao, za to se kao partizan borio, i ničega zazornog u tome nema. Ali istovremeno, u sva vremena svoga stvaralačkog života, on je bio veliki, samo svome daru i ljudskoj sudbini odgovoran slikar. U tome je, premda s ponešto različitim ideološkim predznacima, bio sasvim nalik svome zagrebačkom profesoru Jozi Kljakoviću.
U ono najgore vrijeme infektivnog optimizma, godine 1951. tako je naslikao zajednički portret dvoje svojih prijatelja, Meše Selimovića i žene mu Darke. Iako bi to trebao biti samo ljubavni prizor – jedna lijepa žena zagrlila je muškarca sa šaširom i položila glavu na njegovo rame – riječ je o mračnoj i tužnoj slici. U nju je upisana nesreća koja se već dogodila i koja će, kao glavni motiv, kroz bezbrojne varijacije pratiti to dvoje ljudi kroz cijeli njihov život. Iako je te 1951. Selimović bio ono što će ostati i narednih petnaestak godina, dakle slabašan prozaist partizanskih, socrealističkih priča, kao da se na toj slici vidi da će napisati roman “Derviš i smrt”. Ali kao da se vidi i to da će svoj život dovršavati u jednoj ružnoj beogradskoj zgradurini, usred jednoga od onih odvratnih balkanskih progonstava, koja obično završavaju tako što progonitelji progonjenog posthumno časte brončanom bistom u dvorištu osnovne škole. Tako je, dakle, portrete slikao Ismet Mujezinović: slike su to u koje vrijeme naknadno upisuje priču.
Monografija ovoga slikara objavljena je 1985, u Tuzli, kao projekt šire društvene zajednice. Autor je bio Ibrahim Krzović. Tiskana je u pet tisuća primjeraka i bila je razaslana i razasuta širom Jugoslavije. Gorjela je u bosanskome ratu, u Zagrebu je izbacivana skupa sa krupnim otpadom. Znam to, jer sam, usred snježne bljuzgavice, jedan primjerak našao na Ilici, ispred Obrtničke komore, razgažen i blatnjav, krajem prosinca 1995. Listovi su bili slijepljeni, knjiga iskrivljena kao da pokušava u sebe ući. Sahranio sam ju nekoliko godina kasnije, tako što sam je bacio u Neretvu, tamo blizu Jablanice. Danas se ove monografije katkad nađe po zagrebačkim antikvarijatima ili na sajmu antikviteta na Britancu.