Ibrišimović, pisac koji je klesao sjene

Jedan je od onih rijetkih dana u životu, kojima upamtiš sve, pa i datum: 31. je listopad 1992, popodne, u jednoj od konferencijskih sala hotela Holiday Inn postavljena je trpeza za četrdesetak ljudi. Sjeli smo jedan nasuprot drugome, on koji je “Izjavu osnivača PEN Centra Bosne i Hercegovine” malo prije potpisao pod rednim brojem 12, i ja koji sam je potpisao pod rednim brojem 23, kako će to trajno stajati u temeljnome dokumentu udruge. Dok čekamo da nas konobari podvore, opijeni pomalo tom čudnom oprekom između humanitarne pomoći, zime koja stiže, opsade, rata, te ceremonijalne raskoši slavnoga hotela, konobarskih mondura, njihovih pokreta, i savršene konobarske koreografije, tražim čas da mu ispričam ono što još od jutros imam na umu: u jednoj epizodi stripa, Corto Maltese pripovijeda kako je žiletom, skrivećki od sudbine, na dlanu spajao prekinutu liniju života. Istu je stvar, na jednak način, učinio Nedžadov alterego i glavni junak njegova romana “Bog si ove hefte” (u kasnijim izdanjima “Car si ove hefte”). Hugo Pratt nikada, srećom, nije čitao Ibrišimovića, jer da jest, Corto ne bi žiletom spajao prekinutu liniju života, jer bi to onda bila autorska krađa. A ni Nedžad, srećom, nije mario za stripove, jer bi ga bijeg od njihove jednostavnosti i prostodušnog heroizma, možda, lišio od njegovog vlastitog smisla za čudo i za prostodušno čuđenje. Upitao sam ga tad je li on stvarno na svome dlanu spajao prekinutu liniju života. “Na to ti k’o musliman ne mogu odgovorit”, rekao je najdubljom od svojih dubokih intonacija, “za mene je danas to s linijom života obična praznovjerica i danguba”. Malo zatim, kukom kažiprsta zovnuo me je da se nagnem, i onda mi je u uho šapnuo: “Jesam, spaj’o sam, al’ ne liniju života, nego liniju sreće!”

Bezbeli, Bog jednako čuje Nedžadov šapat kao i Nedžadovu viku, ali to je samo mali igrokaz, dramska pirueta, kakvih je puna bila njegova komunikacija sa svijetom, s ljudima od kojih je mogao nešto dobiti ili s onima s kojima je, na živo, želio provjeriti nešto svoje. U svakome budnom trenutku svoga života, u snu i u mamurluku, na koncu i u molitvi, Ibrišimović je bio pisac. Prije rata dugo je bio veliki, istinski pijanac. U ratu, ili malo prije, postao je veliki, istinski vjernik. Jedno i drugo bio je sasvim, i na lijep, i na okolini ružan način, ali je pred alkoholom, kao i pred Bogom, stajao kao čovjek koji zna što čini i koji je uvijek samo to što jest. Ni alkoholizam, ni vjera nisu ga od toga mogli odvratiti, niti su ga u njegovoj književnosti, u stalnoj potrazi za čudom, činili manjim, slabijim ili neurednijim. Samo suprotno od toga.

Osim što je bio jedan od najvećih živih južnoslavenskih pisaca, bio je i jedan od najneobičnijih. Od svega je umio načiniti čudo

Kao usput, bio je vajar, skulptor. U vrijeme kada bi u kasne sate – prema doušničkim izvješćima – znao pijan psovati Tita, čega se kasnije ne bi sjećao, ali bi fasovao mjesec dana prekršajne robije, Nedžad je izrađivao Titove biste. To se u ono vrijeme moglo dobro prodati. Bile su bijele, solidno načinjene, s pogođenim izrazom maršalova lica. Njegov Tito nije bio strog. Bio je ozbiljan i pomalo začuđen. A kasnije, prije nego što će prestati da pije, opsesivno je pokušavao da izvaja čovjekovu sjenu. Skulpture iz tog perioda, u kombinaciji metala i neke providne plastične mase, sličile su na radove Alberta Giacomettija, ali i ta je sličnost bila slučajna. Pokušaj da izvaja ljudsku sjenu, u kojem, žalio se poput ratnika poražene vojske, nikada nije uspio, najdublje se ticao Ibrišimovićeve književnosti: bila je to potraga za čudom.

Nedžad Ibrišimović bio je vrlo raznovrstan, a furiozan pisac. Bio je u stanju pisati na čistu, skoro pa tjelesnu snagu, toliki je i takav bio njegov dar. Roman “Bog si ove hefte” napisao je nabrzinu, u mjesec ili dva, za natječaj jednoga sarajevskog nakladnika, i u njemu, bez koncepta i okvira, pišući onako kako mu dođe, opisao vlastitu svakodnevicu, a s njome i društveni život jednoga Sarajeva s kraja sedamdesetih. Bila je to stvarnosna proza, ali ne ovakva kakva se piše po hrvatskim aršinima, nego proza koja se zbilja referirala na nekakvu živu stvarnost, tako što ju je, posredno, i proizvodila. Iz te opsegom malene knjige nastala je, ili se na nju, kao na pouzdanog svjedoka, naslonila jedna sarajevska književna generacija, i u njoj, na primjer, i Dario Džamonja.

Ali pisao je Nedžad i mračne, zlokobne i mutne historijske romane. Povijest je za njega bila tamni bunar, u kojem su se, redom, utapali ljudi koji su pokušavali učiniti nemoguće, stvoriti čudo, od kojih su neki na kraju, u njegovome predzadnjem romanu “Vječnik” poživjeli punih pet tisuća godina. Pa iako ni “Vječnik”, ni njegovo zadnje djelo, koje se na “Vječnik” nadovezuje, “El-Hidrova knjiga”, nisu u vrhu Ibrišimovićevog opusa, u ta dva romana on je do kraja radikalizirao, ekstremizirao svoju poetiku i doveo je do njezinih posljednjih konsekvenci. Umro je Nedžad kada više nije mogao naći većega čuda.

Pisao je briljantne kratke priče i crtice, novokomponirane narodne legende, burleskne mistifikacije, pripovijesti u formi vica, viceve u formi pripovijesti, koje je krajem sedamdesetih objavljivao po novinama, a zatim ih je tiskao u knjizi “Nakaza i vila”. U vrijeme prve objave, 1986. godine, “Nakaza i vila” bila je poput herbarijuma u kojemu su, umjesto osušenoga trebevićkog bilja, prešana i sačuvana sve sama čuda, koja je pisac olako i bogate ruke predao svijetu. Drugi bi se od onoga što je Ibrišimović ukratko sastavio u “Nakazi i vili” hranili u nekoliko književnih života i romanesknih opusa, a on je sve to tako i ukratko izbacio van, jednostavno jer je od svega imao viška, i od čuda, i od fabula. Premda, ni to nije najbolja Nedžadova knjiga, “Nakaza i vila” čista je demonstracija književne sile i moći.

A možda svoju najbolju knjigu on nije niti napisao? Može i tako biti. Ovome čitatelju, koji ga je volio i divio mu se i kada to u sarajevskoj intelektualnoj i novinarskoj čaršiji nije bilo popularno – jer je Nedžad bio neofit i prevelik vjernik, ali i kada je u toj istoj, bezbeli sekularnoj, čaršiji Nedžad postao veoma popularan, iz istih mondeno-klerikalnih i nacionalnih razloga, uz “Nakazu i vilu” najdraže su, a možda i najbliže, dvije njegove rane knjige, romani “Ugursuz” i “Karabeg”. No, možda je Ibrišimović zaista bio jedan od onih pisaca, koji su veći i od svoga najvrjednijeg djela, a kakvih katkad biva u malenim, skučenim, izvana i iznutra zatvorenim kulturama. Takav književni fanatizam i takvu snagu, a opet i toliko pomaknuće i iščašenost, teško bi mogle podnijeti, a onda i motivirati, i veće književnosti od bošnjačke i bosanske, pa i one birvaktilske jugoslavenske.

Svi koji su ga voljeli, ali i svi koji ga nisu voljeli, znali su poneku anegdotu o Ibrišimoviću, od njega su čuli nešto neobično ili su neko čudo doživjeli s njim. Bio je rasipan u svojim pričama i pripovjednim piruetama. Toliko ih je imao da ih je rasipao i po životu

Premda je sve njegovo bilo provincijsko i zatureno, mimo puteva i metropola, Nedžad Ibrišimović u sebi nije imao ničega provincijalnog ili provincijskog. I u toj je stvari bio dostojan vlastite literature, ali i vlastite ideje o literaturi i o tome što ona treba biti. U jesen, ili je to već bila zima 1992, kada već odavno nije bilo struje u gradu, pa je slušanje radija nosilo nešto od religijskoga ceremonijala, a baterije su se štedjele, uglavnom, samo za vijesti, Nedžad Ibrišimović je na radiju čitao svoju “Knjigu Adema Kahrimana”, prozu o ratu i iz rata koji je okolo upravo trajao, ali takvu prozu kao da je sve to bilo jednom davno, kao što smo jednom davno bili i mi koji to na radiju upravo slušamo, i kao da smo i Adem Kahriman i svi mi zajedno prošli kroz pamet i kroz dušu, kroz to stoput spomenuto Nedžadovo umijeće čuđenja, i kao da smo mu živi prešli preko jezika, i evo nas sad tu. Ta prva verzija Adema Kahrimana, koju će kasnije nadopisivati i nadopisivanjem kvariti, izazvala je tako intenzivan estetski doživljaj da ću dugo, da ću često i danas snagu emocionalnog udara nekoga proznog teksta uspoređivati s Ademom Kahrimanom, čitanim na sarajevskom radiju, glasom Nedžada Ibrišimovića.

Nisam primijetio da je u Hrvatskoj igdje notirana smrt ovoga pisca. Mimo otužnih manjinsko-klerikalnih klovnova po predsobljima zagrebačkih književnih društava, gdje većinci sa svojih marulićevskih visina na bošnjačke, crnogorske, pa i srpske pisce gledaju sa specifičnim intelektualnim simpatijama – baš kao da se to na njihove oči orangutani i čimpanze uče pisati sonete, Nedžada Ibrišimovića u Hrvatskoj nakon zadnjega rata zapravo nije ni bilo. A nije ga previše bilo ni prije. Istina, od te hrvatske izočnosti nije imao veće štete. Na gubitku su oni koji ga nisu čitali. Kada bi se sav živi vrh južnoslavenskih književnosti trebao sabrati i rasporediti u dva renaulta 4, bilo bi unutra mjesta za Nedžada Ibrišimovića. Možda baš za upravljačem crvene četvorke.

Miljenko Jergović 24. 09. 2011.