Mogao bi ovo biti roman, ili možda film, o dva teologa, profesora u Tübingenu, u ono slavno vrijeme pred šezdesetosmu, kada se lomio i u tom lomu zatim stvarao svijet koji mi danas poznajemo: komunizam je bio na svome vrhuncu i pred konačnim slomom, reformatorske tekovine Ivana XXIII bile su hvaljene i podržavane, kako u Crkvi, tako i izvan nje, i bile su, također, pred slomom, a kapitalistički Zapad tek je čekala studentska pobuna, koja će stvoriti iluziju, ili fatamorganu, kako je i kapitalizam pred slomom… E, baš u to vrijeme njih su dvojica drugovali, živo raspravljali o mogućnostima modernizacije i reformacije načina na koji se Kristov nauk prenosi ljudima, i poštovali su jedan drugoga, premda se, uglavnom, nisu slagali. Godinu dana mlađi od njih dvojice, a nisu još bili ni četrdesetogodišnjaci, bio je Švicarac, ljubitelj umjetnosti i esteta, pomalo hedonist, i u skladu s tim – vozač automobila. Stariji je, pak, bio Bavarac, konzervativniji i tvrđi, s manje kreativnog dara, ali jačega racija i političke inteligencije. Taj je, naravno, vozio samo bicikl.
Međutim, kako je stanovao u padinskome dijelu Tübingena – gdje mu je mlađi, poduzetniji prijatelj pronašao kuću, za njega i njegovu sestru, koja mu je vodila domaćinstvo – nije mogao, kako je namjeravao, biciklom odlaziti na predavanja. Prijatelj je ponudio nešto što u to vrijeme nije bilo uobičajeno ni među običnim sveučilišnim profesorima, a kamoli među teolozima svećenicima, uglavnom kandidatima za visoka biskupska zvanja i vatrenim unutarnjim kritičarima rimske kurije: on će svakoga dana svojom alfa romeo giuliom dolaziti po kolegu i voziti ga na fakultet. Bilo je oko toga snebivanja, ali je na koncu zaključeno kako je to, zapravo, i najbolja ideja.
Roman ili film o kojima govorim, i čiji sinopsis upravo nudim piscu ili scenaristu koji bi sa strašću, znanjem i darom pristupili poslu, govorio bi o svakodnevnim tübingenskim vožnjama dvojice teologa. Tako putujući, oni razmjenjuju životna iskustva, jedan drugom povjeravaju svoje biografije, i ćaskajući o sitnicama stižu do priče o Bogu. Preko sitnica se, naučili smo to od Nikole Šopa (pročitajte u ove jesenje dane nanovo Šopove Svemirske pohode), najprije stiže do Boga. I vozeći prijatelja, tako, mlađi shvaća ono što će mu se puno kasnije rasvijetliti u svoj veličini svojoj, pa i tragici: njihovi putevi prema Bogu ne samo da su različiti, nego vode u dva suprotna smjera.
U svakome dobrom romanu, razlozi i motivacija likova prethodno je već upisana u njihovim biografijama. Premda su obojica Nijemci, ova dvojica ljudi pripadaju radikalno različitim oblicima nijemstva, ili različitim njemačkim iskustvima. Švicarac je rođen u tradicionalnoj, ali liberalnoj katoličkoj porodici, u zemlji koja je suživljena s nacionalnim i vjerskim razlikama, i koja dugo živi u miru. Počeo je aktivno čitati dnevne novine, a da nije navršio ni sedam godina, na što ga je nagnala šokiranost njegovih bližnjih, i cijele društvene zajednice jer je u susjednoj Njemačkoj Hitler došao na vlast. Godine njegova odrastanja i zrenja bile su obilježene iskustvima bliskoga, ali ipak susjedskoga hitlerizma. Rano ga je užasnuo antisemitizam, iz kojeg se užasa, možda, rodila i klica ideje o “svjetskome etosu”. To rano iskustvo sigurno je u njemu stvorilo veliku osjetljivost za druge religije, a naročito one koje bivaju doživljavane kao tuđe ili neprijateljske. Spoznanje Boga, koje ga je vodilo i prema svećeničkoj službi i prema teologiji, u njegovom je slučaju bilo obilježeno otporom prema zlu koje se činilo Drugima, dakle, Židovima, ali i prema sudioništvu i pristajanju vjernih katolika uz takvo zlo.
Stariji, pak, teolog, Bavarac, odrastao je u užasima nacizma. Morao je, po logici vremena, biti član Hitlerove mladeži, a zatim, na kraju rata, bio je i artiljerac u njemačkoj protuzračnoj obrani. Odrastao je u krajnje konzervativnoj sredini, za razliku od kolege Švicarca, koji je u srednjoj školi dijelio razred s djevojkama, on je pohađao muške škole. Za razliku od kolege, koji je marksizam od rana upoznavao, on je u marksizmu i ateizmu vidio samo nešto što ga je plašilo. Nije odrastao u demokraciji i nepoznat mu je ostao njezin smisao. Slobodu je otkrivao plaho, poput kornjače koja će svakoga časa uvući glavu u oklop, spreman da svakoga trenutka u ime Istine odustane od Slobode. Švicarac je, međutim, još tada, vozeći alfu romeo – i to model iz onih vremena kada je alfa još bila visokoestetizirani objekt vozačke žudnje – smatrao kako u kršćanskoj vjeri Istina i Sloboda idu jednu uz drugo, spreman da svojim životom, pa i po cijenu krajnje neposlušnosti, onoga što bi koju stotinu godina ranije vapilo za lomačom, nikada ne dopusti da mu u ime Istine bude uskraćena Sloboda.
Po svemu su ta dvojica bili antipodi: jedan strastven, drugi leden, jedan hrabar, drugi suzdržan, jedan šarmantan, drugi nelijep, jedan Küng, drugi papa. I svejedno su tada, vozeći se do fakulteta, bili prijatelji. Sjajan bi se roman o tome mogao napisati, odličan film snimiti. Jedan od onih filmova u kojima se preko sitnica ispriča velika priča. Evo, predlažem vam da to napišete i snimite.
Švicarac je, naravno, Hans Küng, a Bavarac je Joseph Ratzinger. Drugi je, zahvaljujući svojim sposobnostima, a možda i političkome, ideološkom ili duhovnom profilu postao rimski biskup, papa koji je Hrvatima poznat i po penkali što ju je poklonio premijerki, dok je prvi najznamenitiji buntovnik unutar Katoličke crkve, njezin najznačajniji živi teolog i jedan od, sigurno, najvećih svjetskih mislilaca i pisaca današnjice. Zahvaljujući riječkome Ex librisu, u Hrvatskoj redovito izlaze, sjajno prevedena i uređena, Küngova djela, pa su tako, u suizdavaštvu sa sarajevskim Synopsisom, 2009. objavili i prvi tom njegovih memoara, pod naslovom Izborena sloboda. Kao i svi važni i veliki životopisi, tako je i ova knjiga portret jednoga vremena, našega dvadesetog stoljeća, ali i demonstracija takve književne snage i siline, kakvoj se čitatelj sasvim rijetko ima prigodu izložiti. To je jedna od onih knjiga koja čovjeka izmijeni. Kako se Hrvati, valjda, ne vole mijenjati, tako je Izborena sloboda temeljito prešućena. Crkva u Hrvata dočekala ju je svojom hladnom i tupom mržnjom, a u onoj emisiji Hloverkinih intelektualaca znameniti kunsthisterik o Küngu je govorio kao o nekom bizarnom švicarskom teologu, baš kao da je i Švicarska zaseok kod Svinjarevaca, u kojem službuje i curice pipka neki pijani hadezeovski pop…
Drugi tom memoara, pod naslovom Sporna istina, prevela je Marija Barić (prvi je izišao u prijevodu sarajevskoga pisca Željka Ivankovića), i bit će, ako Bog da, objavljen oko Božića, ove 2011. Zahvaljujući ludome entuzijazmu, a možda i lakomislenosti Zorana Grozdanova, Ex librisova urednika i glavnog pokretača, koji mi je poslao prijelom knjige, čitao sam Spornu istinu ovih novembarskih studenih dana i večeri, i razmišljao o Hansu Küngu i njegovu prijatelju. Naime, ova knjiga je cijela, dijelom izravno, a dijelom neizravno, posvećena Ratzingeru. Konačno, pogledajte kako Küng započinje: “Neka mi bude dano – tome sam se uvijek nadao – doživjet tko će nakon Ivana Pavla II. postati sljedećim papom. Ta se nada ispunila, ali potpuno drugačije nego što smo to željeli i ja i svi oni koji su očekivali papu na liniji Ivana XXIII. i Drugoga vatikanskog koncila… Gotovo svi su moji veliki istomišljenici u borbi za obnovu teologije i Crkve još od Koncila ili mrtvi ili neaktivni – osim jednoga – a taj je postao papom. JOSEPH RATZINGER JE BENEDIKT XVI.” Izgovara to sa žaljenjem, ali nikako i rezignacijom. Küng je od onih pisaca i ljudi koji nemaju problema s time da ostanu sami. Ako je dopušteno s perspektive čitatelja, koji je i sam pisac, govoriti o Küngovim grijesima (a zašto ne bih, nakon što sam već ponudio fragment iz njegova života kao predložak za roman), tada se oni mogu ticati njegova silnog ega. Küng je ponizan samo pred Bogom, a pred ljudima sva mu je poniznost u jedinstvenoj ljudskoj veličini, koju kao da ništa i nitko od ljudi ne može učiniti manjom.
Čitajući Hansa Künga, ne samo njegove memoare, ateist na čas pomisli: pa ako tako pametan, imaginativan i darovit pisac svakim svojim retkom vjeruje u Boga, tada možda… Ali naravno, Boga se spoznaje u sebi, a ne u Küngu. U Küngu se, međutim, jednako snažno može osjetiti stvarna Božja prisutnost, kao što se, recimo, u Bozaniću, u tom praznom hramu njegove duše, može osjetiti da Boga više nema, niti ima onoga zbog čega bi Bog postojao. Ratzingerova je, pak, vjera, ustvari vjera razočarenja i rezignacije. Njegova liturgija u praznim i šupljim dušama najjasnije zvoni.
Hans Küng, vjera i bunt
Mogao bi ovo biti roman, ili možda film, o dva teologa, profesora u Tübingenu, u ono slavno vrijeme pred šezdesetosmu, kada se lomio i u tom lomu zatim stvarao svijet koji mi danas poznajemo: komunizam je bio na svome vrhuncu i pred konačnim slomom, reformatorske tekovine Ivana XXIII bile su hvaljene i podržavane, kako u Crkvi, tako i izvan nje, i bile su, također, pred slomom, a kapitalistički Zapad tek je čekala studentska pobuna, koja će stvoriti iluziju, ili fatamorganu, kako je i kapitalizam pred slomom… E, baš u to vrijeme njih su dvojica drugovali, živo raspravljali o mogućnostima modernizacije i reformacije načina na koji se Kristov nauk prenosi ljudima, i poštovali su jedan drugoga, premda se, uglavnom, nisu slagali. Godinu dana mlađi od njih dvojice, a nisu još bili ni četrdesetogodišnjaci, bio je Švicarac, ljubitelj umjetnosti i esteta, pomalo hedonist, i u skladu s tim – vozač automobila. Stariji je, pak, bio Bavarac, konzervativniji i tvrđi, s manje kreativnog dara, ali jačega racija i političke inteligencije. Taj je, naravno, vozio samo bicikl.
Međutim, kako je stanovao u padinskome dijelu Tübingena – gdje mu je mlađi, poduzetniji prijatelj pronašao kuću, za njega i njegovu sestru, koja mu je vodila domaćinstvo – nije mogao, kako je namjeravao, biciklom odlaziti na predavanja. Prijatelj je ponudio nešto što u to vrijeme nije bilo uobičajeno ni među običnim sveučilišnim profesorima, a kamoli među teolozima svećenicima, uglavnom kandidatima za visoka biskupska zvanja i vatrenim unutarnjim kritičarima rimske kurije: on će svakoga dana svojom alfa romeo giuliom dolaziti po kolegu i voziti ga na fakultet. Bilo je oko toga snebivanja, ali je na koncu zaključeno kako je to, zapravo, i najbolja ideja.
Roman ili film o kojima govorim, i čiji sinopsis upravo nudim piscu ili scenaristu koji bi sa strašću, znanjem i darom pristupili poslu, govorio bi o svakodnevnim tübingenskim vožnjama dvojice teologa. Tako putujući, oni razmjenjuju životna iskustva, jedan drugom povjeravaju svoje biografije, i ćaskajući o sitnicama stižu do priče o Bogu. Preko sitnica se, naučili smo to od Nikole Šopa (pročitajte u ove jesenje dane nanovo Šopove Svemirske pohode), najprije stiže do Boga. I vozeći prijatelja, tako, mlađi shvaća ono što će mu se puno kasnije rasvijetliti u svoj veličini svojoj, pa i tragici: njihovi putevi prema Bogu ne samo da su različiti, nego vode u dva suprotna smjera.
U svakome dobrom romanu, razlozi i motivacija likova prethodno je već upisana u njihovim biografijama. Premda su obojica Nijemci, ova dvojica ljudi pripadaju radikalno različitim oblicima nijemstva, ili različitim njemačkim iskustvima. Švicarac je rođen u tradicionalnoj, ali liberalnoj katoličkoj porodici, u zemlji koja je suživljena s nacionalnim i vjerskim razlikama, i koja dugo živi u miru. Počeo je aktivno čitati dnevne novine, a da nije navršio ni sedam godina, na što ga je nagnala šokiranost njegovih bližnjih, i cijele društvene zajednice jer je u susjednoj Njemačkoj Hitler došao na vlast. Godine njegova odrastanja i zrenja bile su obilježene iskustvima bliskoga, ali ipak susjedskoga hitlerizma. Rano ga je užasnuo antisemitizam, iz kojeg se užasa, možda, rodila i klica ideje o “svjetskome etosu”. To rano iskustvo sigurno je u njemu stvorilo veliku osjetljivost za druge religije, a naročito one koje bivaju doživljavane kao tuđe ili neprijateljske. Spoznanje Boga, koje ga je vodilo i prema svećeničkoj službi i prema teologiji, u njegovom je slučaju bilo obilježeno otporom prema zlu koje se činilo Drugima, dakle, Židovima, ali i prema sudioništvu i pristajanju vjernih katolika uz takvo zlo.
Stariji, pak, teolog, Bavarac, odrastao je u užasima nacizma. Morao je, po logici vremena, biti član Hitlerove mladeži, a zatim, na kraju rata, bio je i artiljerac u njemačkoj protuzračnoj obrani. Odrastao je u krajnje konzervativnoj sredini, za razliku od kolege Švicarca, koji je u srednjoj školi dijelio razred s djevojkama, on je pohađao muške škole. Za razliku od kolege, koji je marksizam od rana upoznavao, on je u marksizmu i ateizmu vidio samo nešto što ga je plašilo. Nije odrastao u demokraciji i nepoznat mu je ostao njezin smisao. Slobodu je otkrivao plaho, poput kornjače koja će svakoga časa uvući glavu u oklop, spreman da svakoga trenutka u ime Istine odustane od Slobode. Švicarac je, međutim, još tada, vozeći alfu romeo – i to model iz onih vremena kada je alfa još bila visokoestetizirani objekt vozačke žudnje – smatrao kako u kršćanskoj vjeri Istina i Sloboda idu jednu uz drugo, spreman da svojim životom, pa i po cijenu krajnje neposlušnosti, onoga što bi koju stotinu godina ranije vapilo za lomačom, nikada ne dopusti da mu u ime Istine bude uskraćena Sloboda.
Po svemu su ta dvojica bili antipodi: jedan strastven, drugi leden, jedan hrabar, drugi suzdržan, jedan šarmantan, drugi nelijep, jedan Küng, drugi papa. I svejedno su tada, vozeći se do fakulteta, bili prijatelji. Sjajan bi se roman o tome mogao napisati, odličan film snimiti. Jedan od onih filmova u kojima se preko sitnica ispriča velika priča. Evo, predlažem vam da to napišete i snimite.
Švicarac je, naravno, Hans Küng, a Bavarac je Joseph Ratzinger. Drugi je, zahvaljujući svojim sposobnostima, a možda i političkome, ideološkom ili duhovnom profilu postao rimski biskup, papa koji je Hrvatima poznat i po penkali što ju je poklonio premijerki, dok je prvi najznamenitiji buntovnik unutar Katoličke crkve, njezin najznačajniji živi teolog i jedan od, sigurno, najvećih svjetskih mislilaca i pisaca današnjice. Zahvaljujući riječkome Ex librisu, u Hrvatskoj redovito izlaze, sjajno prevedena i uređena, Küngova djela, pa su tako, u suizdavaštvu sa sarajevskim Synopsisom, 2009. objavili i prvi tom njegovih memoara, pod naslovom Izborena sloboda. Kao i svi važni i veliki životopisi, tako je i ova knjiga portret jednoga vremena, našega dvadesetog stoljeća, ali i demonstracija takve književne snage i siline, kakvoj se čitatelj sasvim rijetko ima prigodu izložiti. To je jedna od onih knjiga koja čovjeka izmijeni. Kako se Hrvati, valjda, ne vole mijenjati, tako je Izborena sloboda temeljito prešućena. Crkva u Hrvata dočekala ju je svojom hladnom i tupom mržnjom, a u onoj emisiji Hloverkinih intelektualaca znameniti kunsthisterik o Küngu je govorio kao o nekom bizarnom švicarskom teologu, baš kao da je i Švicarska zaseok kod Svinjarevaca, u kojem službuje i curice pipka neki pijani hadezeovski pop…
Drugi tom memoara, pod naslovom Sporna istina, prevela je Marija Barić (prvi je izišao u prijevodu sarajevskoga pisca Željka Ivankovića), i bit će, ako Bog da, objavljen oko Božića, ove 2011. Zahvaljujući ludome entuzijazmu, a možda i lakomislenosti Zorana Grozdanova, Ex librisova urednika i glavnog pokretača, koji mi je poslao prijelom knjige, čitao sam Spornu istinu ovih novembarskih studenih dana i večeri, i razmišljao o Hansu Küngu i njegovu prijatelju. Naime, ova knjiga je cijela, dijelom izravno, a dijelom neizravno, posvećena Ratzingeru. Konačno, pogledajte kako Küng započinje: “Neka mi bude dano – tome sam se uvijek nadao – doživjet tko će nakon Ivana Pavla II. postati sljedećim papom. Ta se nada ispunila, ali potpuno drugačije nego što smo to željeli i ja i svi oni koji su očekivali papu na liniji Ivana XXIII. i Drugoga vatikanskog koncila… Gotovo svi su moji veliki istomišljenici u borbi za obnovu teologije i Crkve još od Koncila ili mrtvi ili neaktivni – osim jednoga – a taj je postao papom. JOSEPH RATZINGER JE BENEDIKT XVI.” Izgovara to sa žaljenjem, ali nikako i rezignacijom. Küng je od onih pisaca i ljudi koji nemaju problema s time da ostanu sami. Ako je dopušteno s perspektive čitatelja, koji je i sam pisac, govoriti o Küngovim grijesima (a zašto ne bih, nakon što sam već ponudio fragment iz njegova života kao predložak za roman), tada se oni mogu ticati njegova silnog ega. Küng je ponizan samo pred Bogom, a pred ljudima sva mu je poniznost u jedinstvenoj ljudskoj veličini, koju kao da ništa i nitko od ljudi ne može učiniti manjom.
Čitajući Hansa Künga, ne samo njegove memoare, ateist na čas pomisli: pa ako tako pametan, imaginativan i darovit pisac svakim svojim retkom vjeruje u Boga, tada možda… Ali naravno, Boga se spoznaje u sebi, a ne u Küngu. U Küngu se, međutim, jednako snažno može osjetiti stvarna Božja prisutnost, kao što se, recimo, u Bozaniću, u tom praznom hramu njegove duše, može osjetiti da Boga više nema, niti ima onoga zbog čega bi Bog postojao. Ratzingerova je, pak, vjera, ustvari vjera razočarenja i rezignacije. Njegova liturgija u praznim i šupljim dušama najjasnije zvoni.