Proljeće je 1997, sjedim u foajeu jednoga torinskog hotela s Gregorom von Rezzorijem. On mi govori o prijevodu “Karivana”, upravo objavljenom kod Einaudija, ali ja kao opčinjen zurim u njegove prste: stari europski pisac, rođen dva mjeseca prije nego što će Princip ubiti Princa, u Czernowitzu, u Bukovini, dok govori igra se nalivperom, Parkerovim jubilarnim modelom iz 1941, dizajniranim i sklopljenim dvije godine ranije, i nazvanim 51, u povodu pedeset i prve godišnjice tvrtke. Nisam stručnjak za nalivpera, ali iz nekog razloga – o kojem Von Rezzoriju ne mogu govoriti – i u pomračenju Sudnjega dana prepoznao bih Parker 51.
Godinu dana kasnije Gregor Arnulph Hilarius d’Arezzo umrijet će u Firenci. Bio je romanopisac, filmski scenarist, novinar, likovni umjetnik, kolekcionar umjetnina i glumac. Rodio se kao građanin Austro Ugarske, poslije je bio Rumunj, pa građanin Sovjetskog Saveza. Nakon Drugoga svjetskog rata dugo je bio bez ikakvog državljanstva. Zatim je ponovo posao Austrijanac. Porijeklom iz sicilijanske aristokratske obitelji, koja se u osamnaestom stoljeću selila u Beč. U gradu u kojem se rodio i odrastao govorili su se mnogi jezici, miješali su se identiteti, a s identitetima, posve prirodno, miješale su se i prožimale mnoge predrasude. Tridesetih živio je u Rumunjskoj, a onda je 1938. došao u Berlin, gdje je, kao rumunjski građanin, preživio Drugi svjetski rat.
Sve što je poslije rata napisao kao književnik, bilo je tematski određeno pokušajem rasplitanja vlastitih kulturnih i porodičnih identiteta. Vrlo brzo postao je poznat u Europi i u Sjedinjenim Državama, ali nije spominjan u prvoj ligi njemačkih pisaca. Možda zato što i nije bio Nijemac, a možda i zato što se vrlo rano počeo baviti traumatičnim temama njemačke i europske prošlosti. Poput Singera ili Canettija, podsjećao je svoje čitatelje na jedan uništeni svijet, na Europu Galicije i Bukovine, sudbinski ujedinjenu prije svih ekonomskih i političkih ideja o ujedinjenju.
U prijevodu Slavka Grbešića, zagrebački je Naprijed 1961. tiskao “Hermelina u Černopolu”, jedinu na našim jezicima objavljenu knjigu Gregora von Rezzorija. U podnaslovu stoji “Magrebinski roman”, uz posvetu ocu i napomenu: “uz gloriju”. Taj roman o odrastanju virtuozno je stiliziran popout proza Bruna Schulza i Danila Kiša, i razigran nekim babeljevskim humorom, bez bolećive čežnje i nostalgije: knjiga koja je od početka do kraja napisana kao osobna legitimacija svoga pisca. Ona je gesta jednog apatrida, a takve će biti i neke druge Rezzorijeve knjige. Recimo, “Blumen im Schnee¨, u engleskome prijevodu “The Snows of Yesteryear”, donosi u šest poglavlja građu za jedan nenapisani bildungsroman. U tim svojim Lanjskim snijezima Rezzori donosi biografije svojih bližnjih, oca, sestre, matere, vrlo koncizno napisane, bez ikakvih ukrasa i fikcionalizacije, kao da se ispovijeda pred šalterom nekoga ureda za strance, i na takav, naoko jednostavan način, nastaje jedna na svaki način fascinantna knjiga. Nisu to velike porodične biografije. Veličina knjige je u Von Rezzorijevom odnosu prema tim biografijama.
Treća, možda i najintrigantnija knjiga Rezzorijeve zavičajne legitimacije nosi naslov “Memoari jednoga antisemita”, objavljena je u izvorniku 1979. Ubrzo je prevedena na sve frekventnije europske jezike, izaziva veliku pozornost u Sjedinjenim Američkim Državama. Ono što Rezzorija razlikuje od drugih pisaca teme koja je sadržana u samom naslovu jest to što temeljna gesta njegove proze nije u zgražanju, nego u prepoznavanju. Antisemiti su, u pravilu, neki drugi (kao što su, u vrijeme europskih nacizama, i Židovi bili “neki drugi”), o antisemitima se piše s higijenskom distancom, i vrlo često – bez prepoznavanja i identifikacije. Gregor von Rezzori piše upravo – s prepoznavanjem, o antisemitizmu kao osjećaju vlastitoga svijeta, s kojim je, na neki način, familijariziran i intimiziran. I to je ono što “Memoare jednog antisemita” čini potresnom i šokantnom knjigom, ta slutnja da je iz vrlo blagoga svijeta, skoro pa iz duha neke galicijske Heidi, rođen holokaust.
Svijet Rezzorijevog zavičaja ispunjen je devetnaestostoljetnim oficirima, koji su još uvijek spremni da jedan drugog izazovu na viteški dvoboj, engleskim guvernantama, njemačkim činovnicima i učiteljima, gradskim ludama, rabinima i šarlatanima, pijanom ruskom gospodom i njihovim žalosnim damama, ali u svojoj osnovi, taj svijet je, kao i kod Danila Kiša, okrenutiji svojoj nutrini nego što djeluje prema van, na trgu i na ulici. U njemu je neusporedivo izrazitija svaka porodična povijest od one velike, političke i svjetske povijesti, koja će uskoro do kraja uništiti taj svijet. Iako je Nijemac (je li on u svojim knjigama Nijemac, nismo čak ni u to sigurni?), Rezzori u svome Magrebinskom romanu, u “Hermelinu u Černopolu”, nije dionik njemačke sudbine, niti pripadnik samo toga jednog svijeta. Dječakov je sav Černopol, i to je ono što priču čini tragičnom i velikom, izuzetnom među drugim galicijskim i bukovinskim identitetskim i romanesknim pričama. Gregor von Rezzori je, vrlo dosljedno, pisac svih svojih jezika i kultura, on je pisac “cijeloga Černopola”, na način na koji je – Lovrenovićevom frazom rečeno – Ivo Andrić “pisac cijele Bosne”. I to ga onda, Rezzorija, čini i pomalo neshvaćenim unutar kulture vlastitoga jezika, piscem bez žive domovine i zavičaja, koji neprestano piše upravo o domovini i zavičaju. Idealnim europskim piscem.
Ali sve sam to saznao i shvatio kasnije. Dok sam zurio u njegove prste – ama, je li to Parker 51 – i dok sam ga slušao kako govori o “Sarajevskom Marlboru” i “Karivanima”, Gregora von Rezzorija znao sam samo po imenu. I bolje je tako, jer tko zna što bi bilo sa mnom i kako bih se osjećao da sam čitao “Hermelina u Černopolu” ili da sam, barem, poznavao građansku i unutarnju biografiju tog pisca. Recimo, možda tad ne bih ni primijetio njegovo nalivpero. A to bi bilo šteta.
Moj djed Franjo je u vrijeme kada sam se rodio imao dvije vrijedne stvari koje će odlučiti da mi ostavi u nasljedstvo nakon što me malo bolje upozna. Imao sam valjda pet godina kada je za jednim ručkom svečano izgovorio da svoj željezničarski sat, slavne švicarske marke Zenith, i svoje najvrednije nalivpero (imao ih je još nekoliko, koja je smatrao manje vrijednima), Parker 51, nakon što umre ostavlja meni. To je izazvalo uzdahe negodovanja za stolom – nisu voljeli kad Nono govori o smrti – a meni je bilo svejedno, iako sam već osjećao što je smrt. Činilo mi se, naime, da će Nono umrijeti u nekoj vrlo dalekoj budućnosti. A kada imaš pet godina, i dvije su ti godine daleka budućnost, više od trećine proživljenoga života.
Međutim, istog se proljeća dogodilo nešto što Franjo Rejc nikada nije prebolio. Prošetao je, kao i svake subote, do Zaostroga, na čašu kisele vode (do mirovine bi u birtiji pio pivo, kao penzioner samo – mineralnu vodu, ili rakijicu, ako ga se baš nagovori), imao je uza se, kao i uvijek, svoj džepni željezničarski sat i svoje najvrednije nalivpero. Valjda ga je izvadio da nešto zapiše, ili mu je nekako ispalo, tek na pola puta prema Drveniku, pera više nije bilo u džepu. Vratio se kao bez duše u Zaostrog, molio krčmaricu da mu sačuva pero, ako ga slučajno nađe, ali nije ga našla.
Sljedeće godine, u jesen, umro je, a da nije prestao pričati o tom gubitku. Tako je i ispričao historijat tog Parkera 51, priču koju sam samo fragmentarno upamtio, i više u životu nema nikoga tko bi je se sjećao cijele. Tu ću priču napisati i dodati ono što je u međuvremenu zaboravljeno. Spominjem je samo zato da bi se shvatilo zašto sam bio tako zagledan u prste Gregora von Rezzorija.
Godinama sam žalio za tim izgubljenim nasljedstvom. Tvrdio sam da imam tako ružan rukopis, jer je nestalo Nonetovo pero. S njime bi mi rukopis bio ljepši. I dugo sam vjerovao da će Parker 51 jednoga dana biti pronađen i da će mi ga vratiti zaostroška krčmarica. Poslije sam s prezirom zamišljao onoga tko je Nonetu ukrao pero. Kada sam poodrastao, nešto mi je drugo postalo važno: nadao sam se da je do pera došao netko tko je svjestan njegove vrijednosti. Iako je upravo to od svega najmanje vjerojatno.
Gregor von Rezzori: Parker 51
Proljeće je 1997, sjedim u foajeu jednoga torinskog hotela s Gregorom von Rezzorijem. On mi govori o prijevodu “Karivana”, upravo objavljenom kod Einaudija, ali ja kao opčinjen zurim u njegove prste: stari europski pisac, rođen dva mjeseca prije nego što će Princip ubiti Princa, u Czernowitzu, u Bukovini, dok govori igra se nalivperom, Parkerovim jubilarnim modelom iz 1941, dizajniranim i sklopljenim dvije godine ranije, i nazvanim 51, u povodu pedeset i prve godišnjice tvrtke. Nisam stručnjak za nalivpera, ali iz nekog razloga – o kojem Von Rezzoriju ne mogu govoriti – i u pomračenju Sudnjega dana prepoznao bih Parker 51.
Godinu dana kasnije Gregor Arnulph Hilarius d’Arezzo umrijet će u Firenci. Bio je romanopisac, filmski scenarist, novinar, likovni umjetnik, kolekcionar umjetnina i glumac. Rodio se kao građanin Austro Ugarske, poslije je bio Rumunj, pa građanin Sovjetskog Saveza. Nakon Drugoga svjetskog rata dugo je bio bez ikakvog državljanstva. Zatim je ponovo posao Austrijanac. Porijeklom iz sicilijanske aristokratske obitelji, koja se u osamnaestom stoljeću selila u Beč. U gradu u kojem se rodio i odrastao govorili su se mnogi jezici, miješali su se identiteti, a s identitetima, posve prirodno, miješale su se i prožimale mnoge predrasude. Tridesetih živio je u Rumunjskoj, a onda je 1938. došao u Berlin, gdje je, kao rumunjski građanin, preživio Drugi svjetski rat.
Sve što je poslije rata napisao kao književnik, bilo je tematski određeno pokušajem rasplitanja vlastitih kulturnih i porodičnih identiteta. Vrlo brzo postao je poznat u Europi i u Sjedinjenim Državama, ali nije spominjan u prvoj ligi njemačkih pisaca. Možda zato što i nije bio Nijemac, a možda i zato što se vrlo rano počeo baviti traumatičnim temama njemačke i europske prošlosti. Poput Singera ili Canettija, podsjećao je svoje čitatelje na jedan uništeni svijet, na Europu Galicije i Bukovine, sudbinski ujedinjenu prije svih ekonomskih i političkih ideja o ujedinjenju.
U prijevodu Slavka Grbešića, zagrebački je Naprijed 1961. tiskao “Hermelina u Černopolu”, jedinu na našim jezicima objavljenu knjigu Gregora von Rezzorija. U podnaslovu stoji “Magrebinski roman”, uz posvetu ocu i napomenu: “uz gloriju”. Taj roman o odrastanju virtuozno je stiliziran popout proza Bruna Schulza i Danila Kiša, i razigran nekim babeljevskim humorom, bez bolećive čežnje i nostalgije: knjiga koja je od početka do kraja napisana kao osobna legitimacija svoga pisca. Ona je gesta jednog apatrida, a takve će biti i neke druge Rezzorijeve knjige. Recimo, “Blumen im Schnee¨, u engleskome prijevodu “The Snows of Yesteryear”, donosi u šest poglavlja građu za jedan nenapisani bildungsroman. U tim svojim Lanjskim snijezima Rezzori donosi biografije svojih bližnjih, oca, sestre, matere, vrlo koncizno napisane, bez ikakvih ukrasa i fikcionalizacije, kao da se ispovijeda pred šalterom nekoga ureda za strance, i na takav, naoko jednostavan način, nastaje jedna na svaki način fascinantna knjiga. Nisu to velike porodične biografije. Veličina knjige je u Von Rezzorijevom odnosu prema tim biografijama.
Treća, možda i najintrigantnija knjiga Rezzorijeve zavičajne legitimacije nosi naslov “Memoari jednoga antisemita”, objavljena je u izvorniku 1979. Ubrzo je prevedena na sve frekventnije europske jezike, izaziva veliku pozornost u Sjedinjenim Američkim Državama. Ono što Rezzorija razlikuje od drugih pisaca teme koja je sadržana u samom naslovu jest to što temeljna gesta njegove proze nije u zgražanju, nego u prepoznavanju. Antisemiti su, u pravilu, neki drugi (kao što su, u vrijeme europskih nacizama, i Židovi bili “neki drugi”), o antisemitima se piše s higijenskom distancom, i vrlo često – bez prepoznavanja i identifikacije. Gregor von Rezzori piše upravo – s prepoznavanjem, o antisemitizmu kao osjećaju vlastitoga svijeta, s kojim je, na neki način, familijariziran i intimiziran. I to je ono što “Memoare jednog antisemita” čini potresnom i šokantnom knjigom, ta slutnja da je iz vrlo blagoga svijeta, skoro pa iz duha neke galicijske Heidi, rođen holokaust.
Svijet Rezzorijevog zavičaja ispunjen je devetnaestostoljetnim oficirima, koji su još uvijek spremni da jedan drugog izazovu na viteški dvoboj, engleskim guvernantama, njemačkim činovnicima i učiteljima, gradskim ludama, rabinima i šarlatanima, pijanom ruskom gospodom i njihovim žalosnim damama, ali u svojoj osnovi, taj svijet je, kao i kod Danila Kiša, okrenutiji svojoj nutrini nego što djeluje prema van, na trgu i na ulici. U njemu je neusporedivo izrazitija svaka porodična povijest od one velike, političke i svjetske povijesti, koja će uskoro do kraja uništiti taj svijet. Iako je Nijemac (je li on u svojim knjigama Nijemac, nismo čak ni u to sigurni?), Rezzori u svome Magrebinskom romanu, u “Hermelinu u Černopolu”, nije dionik njemačke sudbine, niti pripadnik samo toga jednog svijeta. Dječakov je sav Černopol, i to je ono što priču čini tragičnom i velikom, izuzetnom među drugim galicijskim i bukovinskim identitetskim i romanesknim pričama. Gregor von Rezzori je, vrlo dosljedno, pisac svih svojih jezika i kultura, on je pisac “cijeloga Černopola”, na način na koji je – Lovrenovićevom frazom rečeno – Ivo Andrić “pisac cijele Bosne”. I to ga onda, Rezzorija, čini i pomalo neshvaćenim unutar kulture vlastitoga jezika, piscem bez žive domovine i zavičaja, koji neprestano piše upravo o domovini i zavičaju. Idealnim europskim piscem.
Ali sve sam to saznao i shvatio kasnije. Dok sam zurio u njegove prste – ama, je li to Parker 51 – i dok sam ga slušao kako govori o “Sarajevskom Marlboru” i “Karivanima”, Gregora von Rezzorija znao sam samo po imenu. I bolje je tako, jer tko zna što bi bilo sa mnom i kako bih se osjećao da sam čitao “Hermelina u Černopolu” ili da sam, barem, poznavao građansku i unutarnju biografiju tog pisca. Recimo, možda tad ne bih ni primijetio njegovo nalivpero. A to bi bilo šteta.
Moj djed Franjo je u vrijeme kada sam se rodio imao dvije vrijedne stvari koje će odlučiti da mi ostavi u nasljedstvo nakon što me malo bolje upozna. Imao sam valjda pet godina kada je za jednim ručkom svečano izgovorio da svoj željezničarski sat, slavne švicarske marke Zenith, i svoje najvrednije nalivpero (imao ih je još nekoliko, koja je smatrao manje vrijednima), Parker 51, nakon što umre ostavlja meni. To je izazvalo uzdahe negodovanja za stolom – nisu voljeli kad Nono govori o smrti – a meni je bilo svejedno, iako sam već osjećao što je smrt. Činilo mi se, naime, da će Nono umrijeti u nekoj vrlo dalekoj budućnosti. A kada imaš pet godina, i dvije su ti godine daleka budućnost, više od trećine proživljenoga života.
Međutim, istog se proljeća dogodilo nešto što Franjo Rejc nikada nije prebolio. Prošetao je, kao i svake subote, do Zaostroga, na čašu kisele vode (do mirovine bi u birtiji pio pivo, kao penzioner samo – mineralnu vodu, ili rakijicu, ako ga se baš nagovori), imao je uza se, kao i uvijek, svoj džepni željezničarski sat i svoje najvrednije nalivpero. Valjda ga je izvadio da nešto zapiše, ili mu je nekako ispalo, tek na pola puta prema Drveniku, pera više nije bilo u džepu. Vratio se kao bez duše u Zaostrog, molio krčmaricu da mu sačuva pero, ako ga slučajno nađe, ali nije ga našla.
Sljedeće godine, u jesen, umro je, a da nije prestao pričati o tom gubitku. Tako je i ispričao historijat tog Parkera 51, priču koju sam samo fragmentarno upamtio, i više u životu nema nikoga tko bi je se sjećao cijele. Tu ću priču napisati i dodati ono što je u međuvremenu zaboravljeno. Spominjem je samo zato da bi se shvatilo zašto sam bio tako zagledan u prste Gregora von Rezzorija.
Godinama sam žalio za tim izgubljenim nasljedstvom. Tvrdio sam da imam tako ružan rukopis, jer je nestalo Nonetovo pero. S njime bi mi rukopis bio ljepši. I dugo sam vjerovao da će Parker 51 jednoga dana biti pronađen i da će mi ga vratiti zaostroška krčmarica. Poslije sam s prezirom zamišljao onoga tko je Nonetu ukrao pero. Kada sam poodrastao, nešto mi je drugo postalo važno: nadao sam se da je do pera došao netko tko je svjestan njegove vrijednosti. Iako je upravo to od svega najmanje vjerojatno.