Skoro će nova 1991, u modroj volkswagenovoj bubi vozim se pokraj Zavidovića, prema Maglaju, svud okolo je garav snijeg, a iz raspuknutih zvučnika čuje se mahniti glas Hali Gali Halida: “Hajde da se drogiramo, nek se oči sjaje…” Nekoliko kilometara kasnije, kazetofon će sažvakati i progutati vrpcu demo kazete, koju sam mjesecima slušao u autu, tako da ću se do Sarajeva voziti loveći jednu za drugom, lokalne radio stanice, Zenica, Kakanj, Ilijaš, da bi me, na ulazu u grad, voditelj centralnoga večernjeg dnevnika, mene i sve koji ga slušaju, izvijestio da situacija u zemlji nije dobra. Hali Gali Halida, spletom okolnosti, više nikada neću čuti, ali njegovo tužno orijentalno zavijanje, na tragu Sinana Sakića i orkestra Južni vetar, u vrisku harmonike i praštavom raspadanju električnih gitara, ostat će za mene soundtrack jedne ružne jeseni i zime, koju sam, uglavnom, provodio očekujući da sve bude još puno gore. Hali Gali Halid bio je jednokratna studijska parodija underground careva novokomponovane narodne muzike, onoga iz čega će se uskoro, s početkom rata, roditi turbo folk, ali u toj je parodiji bilo nečega ozbiljnog, strašnog i uvjerljivog, kao da se iz tog glasa čuo neki demon kolektivnoga očaja. I drugi su u to vrijeme, iz različitih razloga, s manje ili više pjevačkoga ili imitatorskog dara, persiflirali narodnjake, ali nitko to nije činio kao Goran Bare. On je pjevao kao da je izronio iz onoga smrznutog blata i snijega, uz cestu pokraj Zavidovića.
Dvadeset i jednu godinu kasnije, jesen je 2011, u boljem sam i tišem autu, napredovala je audio oprema, vozim se po Zagrebu i slušam “Teške boje”. Kad se ovako na stvari gleda, učini se da sam u međuvremenu napredovao. Opet je teška i mučna jesen, u zemlji koja se u međuvremenu nešto skupila i smanjila, opet će izbori, samo što kao da se političari plaše vlastitih lica, pa su na plakatima uz cestu samo stranački simboli i neke nerazumljive, loše urimovane i teško pamtljive parole. Baretov glas u međuvremenu je dodatno potamnio, ništa ne parodira, nego pjeva ozbiljne pjesme. Ali od godina, ili od posljedica kojekakvih životnih okolnosti, riječi teško artikulira, zapliće jezikom i jedva ga se razumije, ali pjeva bolje no ikad. Uništen i rasturen, nalik drvenom Isusu Kristu s mahmurnih zagorskih raskrsnica u dane martinja, lijep i prolazan, kao da ga odavno već nema, crn, s očima koje zure u fotografski objektiv kao dva mračna bunara, taj hrvatski narko šik maneken, u posuđenoj bijeloj košulji i odijelu za slikanje, uz veliki intervju u uglednim političko-pornografskim tjednicima, pjeva tako uvjerljivo da se ježim i nakon što dvadeseti put preslušavam album. Odavno već ne slušam tu muziku, ne razumijem ja tu mladež koja danas svira ono što se sviralo 1971. ili 1977, ne shvaćam sav taj dezangažirani punk, nisu mi dragi ti klinci koji su dizajnirani kao da umiru od heroina, a zapravo ne piju, ne puše, ne jedu meso i nisu u životu vidjeli džoint. Svega je toga meni već odavno previše, i sve te vaše nove američke i engleske bendove doživljavam na način na koji sam 1991, putujući od Zavidovića prema Maglaju, doživljavao guslare sa Romanije. Ali “Teške boje” su nešto drugo. One zvuče uvjerljivo kao da netko prvi put svira tu muziku. To nije neka adolescentska, justinbieberovska, retardirajuća, interšparovska imitacija nečijih pjesama ili nekoga vremena, to je, doista, kao da u Detroitu, recimo 1968, u vrijeme velikih sranja u Vijetnamu, čujete MC5: “Kick out the Jams, brothers and sisters!” “Teške boje” su muzika po kojoj ćemo se sjećati ove jeseni i zime (koristim prvo lice množine samo zato što s njim ova rečenica bolje zvuči, premda sumnjam da je ovo mi puno brojnije od moga ja…), mutnoga, teškog i lažljivog vremena, u kojem vlasnici bogataških restorana cinkare svoje goste policiji, a policija cinkari uhićenike novinama, dok suci dijele pravdu poput mrtvih egipatskih faraona.
Rock’n’roll, kao ni popularna muzika, općenito, nikada nisu imali do kraja izvedene i jasne estetske kriterije. Sve se događalo u trenutku kada bi album bio prvi put odsviran, ili kada bi ga publika prvi put čula. Tada bi nešto upalilo, ili ne bi upalilo. Između ostaloga, ono što bi upalilo, bivalo je najbliže duhu, zvuku, mirisu ili atmosferi nekoga vremena. Tako, kada u veličanstvenoj naslovnoj pjesmi Bare pjeva o srcu koje teško pušta suzu, nego “pumpa sa smiješkom”, i pjeva kako on ne svijetli, nego sijeva, slušatelj, kao nekad, kao u vrijeme ranih albuma Azre i pjesama kakva je bila “Poljska u mome srcu”, ima osjećaj da prisustvuje nečemu što postoji samo za ovaj trenutak, i što je nevidljiv netko napisao da bi u pjesmu sabio neki zajednički osjećaj. To je, valjda, ono što, u načelu, razlikuje takozvanu visoku umjetnost, velike romane ili istinsku poeziju, od djela popularne kulture, jer visoka umjetnost niti operira kolektivnim osjećajima, niti može poslužiti kao soundtrack ili pozadinska pripovijest nekoga vremena (premda, ima slučajeva koji i to demantiraju: Šostakovičeva Sedma simfonija, u njoj i danas možemo čuti uzdahe tisuća Lenjingrađana, ili Amerikanaca, koji su je odmah, zahvaljujući brzoj pošti, mogli čuti).
“Reci mi Bože/Koje si boje kože/Bože, daj kaži/To o tebi, da l’ su laži/Ti znaš sve, tako bar govore/Mora da je super gore/Kada se prozori raja otvore.” Tako završava pjesma, koja se, kao ni bilo koja druga stvarno velika rock pjesma ne može ni svesti na tekst, ni do kraja opisati, i koju, kao ni bilo koju drugu stvarno veliku pjesmu, ne može tako otpjevati nitko osim onoga koji ju je otpjevao. U tom hripanju i vrisku električnih gitara, u teškoj, usporavanoj grmljavini bubnjeva, nešto je himnično, što će “Teške boje” izdvojiti od ostatka, inače izvrsnog, albuma. Tekst je, što je za Bareta netipično, sav u slikama, u gotovo lirskim opisima, a ne, kao obično, i kao u ostalim pjesmama na albumu, u autoterapeutskom dijagnosticiranju vlastitih unutrašnjih stanja i osjećaja, bez volje i potrebe da se pokuša pjesmu učiniti lijepom ili pjesnički tačnom. “Teške boje” su baš lijepe.
U ono doba, kada su se krajem osamdesetih pojavile, ili kada su odnekud stigle prve njihove demo kazete, vinkovačke Majke su u jugoslavenskome rock tisku najavljivane kao odgovor na Partibrejkerse. To je, valjda, bio razlog što ih tada, a ni godinama kasnije, nisam pretjerano volio (Hali Gali Halid bio je izuzetak, a to i nisu bile Majke, nego Bare). Usporedba je, naime, bila neumjesna, nisu oni bili vinkovački Partibrejkersi, ama ni nalik. Prije je taj bend podsjećao na srednjebosanske hard rock retardante, munjevite na gitari, teške i slabe na riječima, koji su dolazili uglavnom iz Doboja, ili iz obližnjih kasaba u brdima, između kojih, kao i svugdje, sunce svakodnevno zalazi, ali samo jednom sedmično svanjiva, i gdje je povijest jednom stala kada su se pojavili Black Sabath, a nastavit će se tek onda kada u Bosni počne rat. Koliko god me uvjeravali da ne čujem dobro, ja u sviranju Majki tad nisam čuo ništa drugo. Sjećam se, bio sam na jednome njihovom koncertu, u CDA Mladost, bivšoj fiskulturnoj dvorani Osnovne škole Miljenko Cvitković, i vidio sam kako si Goran Bare razbija pivsku bocu o glavu. Boca je bila prava.
Ovo pričam ne da bih tvrdio kako se u međuvremenu Bare promijenio, ili kako je vrijeme onog majčinstva odavno prošlo. Prije će biti da je sve ostalo isto, samo mi smo drugi, i drukčija su događanja oko nas, manje sve vonja na barut i kolomast tenkovskih gusjenica, ali jednako je očajno i depresivno. Naše su se generacije, većinom, razišle na sve strane, neki su poumirali, neki izginuli, iz nekih je niknuo ološ, od nekih su ostala još samo govna, a on i dalje pjeva, i to radi na takav način da mu već odavno ne trebaju flaše, da ih razbija o glavu. Sam je po sebi čudo, razbijen i ponovo sastavljen, tisuću hiljada puta. Jednom sam ga, u kasno doba noći, vidio kako sjedi na terasi onih kafića iza utrinske tržnice. Pogašena sva svjetla, nigdje nikoga nema, samo metalni stolovi i stolice, i on, razgovara sam, u mraku. Takav je i na ovom albumu. Kada pjeva, povjeruješ da prozori raja postoje.
Goran Bare, majčinstvo
Skoro će nova 1991, u modroj volkswagenovoj bubi vozim se pokraj Zavidovića, prema Maglaju, svud okolo je garav snijeg, a iz raspuknutih zvučnika čuje se mahniti glas Hali Gali Halida: “Hajde da se drogiramo, nek se oči sjaje…” Nekoliko kilometara kasnije, kazetofon će sažvakati i progutati vrpcu demo kazete, koju sam mjesecima slušao u autu, tako da ću se do Sarajeva voziti loveći jednu za drugom, lokalne radio stanice, Zenica, Kakanj, Ilijaš, da bi me, na ulazu u grad, voditelj centralnoga večernjeg dnevnika, mene i sve koji ga slušaju, izvijestio da situacija u zemlji nije dobra. Hali Gali Halida, spletom okolnosti, više nikada neću čuti, ali njegovo tužno orijentalno zavijanje, na tragu Sinana Sakića i orkestra Južni vetar, u vrisku harmonike i praštavom raspadanju električnih gitara, ostat će za mene soundtrack jedne ružne jeseni i zime, koju sam, uglavnom, provodio očekujući da sve bude još puno gore. Hali Gali Halid bio je jednokratna studijska parodija underground careva novokomponovane narodne muzike, onoga iz čega će se uskoro, s početkom rata, roditi turbo folk, ali u toj je parodiji bilo nečega ozbiljnog, strašnog i uvjerljivog, kao da se iz tog glasa čuo neki demon kolektivnoga očaja. I drugi su u to vrijeme, iz različitih razloga, s manje ili više pjevačkoga ili imitatorskog dara, persiflirali narodnjake, ali nitko to nije činio kao Goran Bare. On je pjevao kao da je izronio iz onoga smrznutog blata i snijega, uz cestu pokraj Zavidovića.
Dvadeset i jednu godinu kasnije, jesen je 2011, u boljem sam i tišem autu, napredovala je audio oprema, vozim se po Zagrebu i slušam “Teške boje”. Kad se ovako na stvari gleda, učini se da sam u međuvremenu napredovao. Opet je teška i mučna jesen, u zemlji koja se u međuvremenu nešto skupila i smanjila, opet će izbori, samo što kao da se političari plaše vlastitih lica, pa su na plakatima uz cestu samo stranački simboli i neke nerazumljive, loše urimovane i teško pamtljive parole. Baretov glas u međuvremenu je dodatno potamnio, ništa ne parodira, nego pjeva ozbiljne pjesme. Ali od godina, ili od posljedica kojekakvih životnih okolnosti, riječi teško artikulira, zapliće jezikom i jedva ga se razumije, ali pjeva bolje no ikad. Uništen i rasturen, nalik drvenom Isusu Kristu s mahmurnih zagorskih raskrsnica u dane martinja, lijep i prolazan, kao da ga odavno već nema, crn, s očima koje zure u fotografski objektiv kao dva mračna bunara, taj hrvatski narko šik maneken, u posuđenoj bijeloj košulji i odijelu za slikanje, uz veliki intervju u uglednim političko-pornografskim tjednicima, pjeva tako uvjerljivo da se ježim i nakon što dvadeseti put preslušavam album. Odavno već ne slušam tu muziku, ne razumijem ja tu mladež koja danas svira ono što se sviralo 1971. ili 1977, ne shvaćam sav taj dezangažirani punk, nisu mi dragi ti klinci koji su dizajnirani kao da umiru od heroina, a zapravo ne piju, ne puše, ne jedu meso i nisu u životu vidjeli džoint. Svega je toga meni već odavno previše, i sve te vaše nove američke i engleske bendove doživljavam na način na koji sam 1991, putujući od Zavidovića prema Maglaju, doživljavao guslare sa Romanije. Ali “Teške boje” su nešto drugo. One zvuče uvjerljivo kao da netko prvi put svira tu muziku. To nije neka adolescentska, justinbieberovska, retardirajuća, interšparovska imitacija nečijih pjesama ili nekoga vremena, to je, doista, kao da u Detroitu, recimo 1968, u vrijeme velikih sranja u Vijetnamu, čujete MC5: “Kick out the Jams, brothers and sisters!” “Teške boje” su muzika po kojoj ćemo se sjećati ove jeseni i zime (koristim prvo lice množine samo zato što s njim ova rečenica bolje zvuči, premda sumnjam da je ovo mi puno brojnije od moga ja…), mutnoga, teškog i lažljivog vremena, u kojem vlasnici bogataških restorana cinkare svoje goste policiji, a policija cinkari uhićenike novinama, dok suci dijele pravdu poput mrtvih egipatskih faraona.
Rock’n’roll, kao ni popularna muzika, općenito, nikada nisu imali do kraja izvedene i jasne estetske kriterije. Sve se događalo u trenutku kada bi album bio prvi put odsviran, ili kada bi ga publika prvi put čula. Tada bi nešto upalilo, ili ne bi upalilo. Između ostaloga, ono što bi upalilo, bivalo je najbliže duhu, zvuku, mirisu ili atmosferi nekoga vremena. Tako, kada u veličanstvenoj naslovnoj pjesmi Bare pjeva o srcu koje teško pušta suzu, nego “pumpa sa smiješkom”, i pjeva kako on ne svijetli, nego sijeva, slušatelj, kao nekad, kao u vrijeme ranih albuma Azre i pjesama kakva je bila “Poljska u mome srcu”, ima osjećaj da prisustvuje nečemu što postoji samo za ovaj trenutak, i što je nevidljiv netko napisao da bi u pjesmu sabio neki zajednički osjećaj. To je, valjda, ono što, u načelu, razlikuje takozvanu visoku umjetnost, velike romane ili istinsku poeziju, od djela popularne kulture, jer visoka umjetnost niti operira kolektivnim osjećajima, niti može poslužiti kao soundtrack ili pozadinska pripovijest nekoga vremena (premda, ima slučajeva koji i to demantiraju: Šostakovičeva Sedma simfonija, u njoj i danas možemo čuti uzdahe tisuća Lenjingrađana, ili Amerikanaca, koji su je odmah, zahvaljujući brzoj pošti, mogli čuti).
“Reci mi Bože/Koje si boje kože/Bože, daj kaži/To o tebi, da l’ su laži/Ti znaš sve, tako bar govore/Mora da je super gore/Kada se prozori raja otvore.” Tako završava pjesma, koja se, kao ni bilo koja druga stvarno velika rock pjesma ne može ni svesti na tekst, ni do kraja opisati, i koju, kao ni bilo koju drugu stvarno veliku pjesmu, ne može tako otpjevati nitko osim onoga koji ju je otpjevao. U tom hripanju i vrisku električnih gitara, u teškoj, usporavanoj grmljavini bubnjeva, nešto je himnično, što će “Teške boje” izdvojiti od ostatka, inače izvrsnog, albuma. Tekst je, što je za Bareta netipično, sav u slikama, u gotovo lirskim opisima, a ne, kao obično, i kao u ostalim pjesmama na albumu, u autoterapeutskom dijagnosticiranju vlastitih unutrašnjih stanja i osjećaja, bez volje i potrebe da se pokuša pjesmu učiniti lijepom ili pjesnički tačnom. “Teške boje” su baš lijepe.
U ono doba, kada su se krajem osamdesetih pojavile, ili kada su odnekud stigle prve njihove demo kazete, vinkovačke Majke su u jugoslavenskome rock tisku najavljivane kao odgovor na Partibrejkerse. To je, valjda, bio razlog što ih tada, a ni godinama kasnije, nisam pretjerano volio (Hali Gali Halid bio je izuzetak, a to i nisu bile Majke, nego Bare). Usporedba je, naime, bila neumjesna, nisu oni bili vinkovački Partibrejkersi, ama ni nalik. Prije je taj bend podsjećao na srednjebosanske hard rock retardante, munjevite na gitari, teške i slabe na riječima, koji su dolazili uglavnom iz Doboja, ili iz obližnjih kasaba u brdima, između kojih, kao i svugdje, sunce svakodnevno zalazi, ali samo jednom sedmično svanjiva, i gdje je povijest jednom stala kada su se pojavili Black Sabath, a nastavit će se tek onda kada u Bosni počne rat. Koliko god me uvjeravali da ne čujem dobro, ja u sviranju Majki tad nisam čuo ništa drugo. Sjećam se, bio sam na jednome njihovom koncertu, u CDA Mladost, bivšoj fiskulturnoj dvorani Osnovne škole Miljenko Cvitković, i vidio sam kako si Goran Bare razbija pivsku bocu o glavu. Boca je bila prava.
Ovo pričam ne da bih tvrdio kako se u međuvremenu Bare promijenio, ili kako je vrijeme onog majčinstva odavno prošlo. Prije će biti da je sve ostalo isto, samo mi smo drugi, i drukčija su događanja oko nas, manje sve vonja na barut i kolomast tenkovskih gusjenica, ali jednako je očajno i depresivno. Naše su se generacije, većinom, razišle na sve strane, neki su poumirali, neki izginuli, iz nekih je niknuo ološ, od nekih su ostala još samo govna, a on i dalje pjeva, i to radi na takav način da mu već odavno ne trebaju flaše, da ih razbija o glavu. Sam je po sebi čudo, razbijen i ponovo sastavljen, tisuću hiljada puta. Jednom sam ga, u kasno doba noći, vidio kako sjedi na terasi onih kafića iza utrinske tržnice. Pogašena sva svjetla, nigdje nikoga nema, samo metalni stolovi i stolice, i on, razgovara sam, u mraku. Takav je i na ovom albumu. Kada pjeva, povjeruješ da prozori raja postoje.