Možda je sam otišao, možda mu ne bi nitko ništa, ali neće baš biti da je sam sebe istjerao iz hrvatskih pjesničkih antologija
U knjizi “Suvremeno hrvatsko pjesništvo”, akademika Zvonimira Mrkonjića, u kojoj je pobrojana većina građanki i građana koji su se od 1970. do danas znali naći u takvome duševnom stanju u kojem im je pomagalo jedino bilježenje stihova, ime pjesnika Gorana Babića nalazi se samo na jednom mjestu. Na stranici broj 17, u kratkome poglavlju “Poetika progonstva”, među imenima onih nekoliko bosanskih Hrvata što ih je akademik uspio utjerati u progonstvo, našlo se i njegovo ime, u ovakvoj rečenici: “Sam sebe prognavši, Goran Babić (1944.) prepušten je pravorijeku vlastite poezije: povratku u povijest bez iluzija.” Našao se tu, premda nije Bosanac, niti Hercegovac, nego je životom svojim, iako ne rođenjem, baš onaj pravi, integralni i metropolski Hrvat, kulturni faktotum iz čije je stražnjice izvirivala dobra polovica članstva Društva književnika Hrvatske, sve dok se vremena nisu ponešto promijenila, a Goran Babić završio kao politički emigrant u Beogradu. Ne bi njega akademik spomenuo ni u toj jednoj rečenici, koja je, uostalom, semantički neprobojna, da ne kažemo besmislena, ili ne daj Bože glupava, da nije u njoj nanizao tri riječi prije prvoga zareza. U njima akademik štiti hrvatsku kulturu i politiku od tvarne objede da su bilo koga i bilo kad, odvojeno ili skupa, njih dvije prognale. Iako je Babić kriv, i njegove se krivnje za vlastito samoponiženje i beskarakternost neki hrvatski pisci često sjete, nitko, biva, njega nije progonio. Čak ako tako i jest, ako je Babić otišao sam, čovjeku se mora dići želudac od toga nečuvenog, toliko progoniteljskog, akademikovog trorječja, kojim je pjesnika likvidirao iz njegove sudbine, nakon što ga je, još puno ranije, zajedno s drugim nacionalnim antologičarima, likvidirao iz antologija hrvatske poezije. Nije, valjda, to Goran Babić učinio “sam sebe prognavši”.
U knjizi mikroeseja Gromobran na groblju, što ju je prije dvije godine objavio u banjalučkom Glasu srpskom, na samom kraju stoji tekst Limarija i stara hartija. U njemu Babić priča o Fedoru Lasti, bratu zagrebačkoga glumca Svena, koji je nakon rezolucije Informbiroa emigrirao u Sovjetski Savez. “Kad su se nakon više od dvadeset godina u Moskvi (gdje su gostovali glumci HNK) prvi put sreli u malom njegovom stanu, on se bratu pohvalio gomilom ordenja, limarijom okićenom po paradnom mundiru polkovnika Crvene armije. Uredno obješen u ormaru i zasut naftalinom, taj je mundir sa odličjem predstavljao sav život Feđe Laste, sve za što se decenijama zalagao i zbog čega je, uostalom, i domovinu napustio onda kad je ona (domovina) bila ‘skrenula sa linije’. Ali nije tu kraj Feđine priče jer je i on, nakon nekog vremena, iz tadašnje sive i turobne Moskve ipak posjetio Svena u Zagrebu, prošetao raskošnom Ilicom, obasjan sjajem njenog svjetla. I po povratku u daleku Rusiju pohvalio brata što je u čast Feđinog dolaska onako ukrasio glavnu zagrebačku ulicu. Feđa je, naime, i ranije gledao Potemkinova sela.”
Nakon ovih rečenica, Babić posve mirno svoju sudbinu sravnjuje sa sudbinom Fedora Laste: “Daleko od Griča, jednako privrženi svojim idejama s onu stranu svake stvarnosti, Feđa Lasta i ja kod mlađih i neupućenih ljudi naprosto izazivamo podsmijeh. Mi smo komični fosili, bića zaostala iz nekog bivšeg vremena, mezozoika, pliocena…” I privodi kraju tako Goran Babić svoju nacionalnu izdaju, dostojanstven u svome tekstu, kako to znaju biti veliki pjesnici i ljudi tragičnih sudbina. Za sebe ne traži ništa, niti u svojim okolnostima nalazi išta uzvišeno. Sam i nepokajan, on stoji na mjestu do kojega smjerni akademik doprijeti ne može. Jednako ne razumije Babića, kao što ne bi razumio Fedora Lastu, jer je, za razliku od njih, s ove strane stvarnosti. Obasut počastima, lišen sposobnosti da razumije književnost i razloge za nju.
Nije danas ugodno bivati u antologijama nacionalne poezije, među sve samim mučenicima, dobrim Hrvatima i ponekim ustašoidom. Nađe se tu i pokoji pjesnik, ali nema izdajnika
Nigdje i ni u čemu kao u književnosti ne treba imati razumijevanja za prokletnike, izdajnike, odbačenike, odmetnike. Zašto bi uopće i pisao netko tko je u miru i skladu sa sredinom u kojoj živi i kulturom kojoj pripada? I o čemu pisati ukoliko sve ide glatko, od antologije do antologije, pa sve do časa kada će se cjelokupno životno i književno djelo svesti i pretvoriti u crnu zastavu na pročelju one Strossmayerove akademije? Bez talenta za tuđu nesreću i bez gorde potrebe da se svakodnevno proizvodi svoja vlastita, jednako nema, niti će biti dobre proze, ili poezije. Jad i praznina hrvatskoga pjesništva, onakvoga kakvim ga akademik u svojoj knjižurini vidi, sastoji se u tome što ga prečesto ispisuju sretni, pristojni i društveno adekvatni ljudi, uključujući i hulje koje su, nakon što iskočiše iz Babićeve stražnjice, uskočili u Tuđmanovu, a zatim redom nastavili, sve u sonetnim katrenima i tercinama. Strvina je to, koja ne smrdi, nego miriše, ali ne na hvarsku lavandu, nego na lažni kontinentalni lavandin.
Prije nekoliko tjedana, njuškajući po beogradskim knjižarama, naišao sam na Književni list, a u njem pjesma Gorana Babića, pod naslovom Beskonačno, od samo deset stihova:
Taj vjetar zvani košava
nigdje tako ne udara
ko na Lešću
Kanio sam ići dalje
u svom žiznju
ali neću
Ovdje gdjeno završava
i Dunavo i daljina
Taj vjetar zvani košava
ne jenjava, ne jenjava
Ispod pjesme stoji datum: 10.01.2010. Goran Babić živi u Beogradu, u oskudici, u kojoj zime bivaju naročito teške. Na dvorištu cijepa drva, premeće po šupi književnu dokumentaciju što ju je dovukao iz Zagreba, a koja polako trune i nestaje. On služi doživotnu kaznu oko koje kao da se dogovorio s akademicima i logornicima hrvatske književnosti. I njima, i njemu, istina iz posve različitih razloga, stalo je do toga da Gorana Babića u Hrvatskoj više nema. Njemu je stalo jer je, po vlastitome izboru, prokletnik i izdajnik. Njima, jer bi ih podsjećao tko su, što su i odakle su stigli. Inače, Goran Babić veliki je pjesnik, što se čuje i osjeti i u ovih deset stihova, kudikamo bolji i književniji od hude svoje bratije, ili barem od većine njih. Ali koga je još zato briga.
Uostalom, zato što ih nije briga za pjesništvo, zato su pjesme Gorana Babića i prognali iz svojih antologija, a nema ih, patriotski dosljedno, ni u knjižarama ili u školskoj lektiri, pa čak ni u antikvarijatima. Zato kada akademik brani nevinost svoje kaste i politike, pa veli da je Babić, baš poput hrvatskih Srba nakon Oluje (zar ne akademiče?), prognao samoga sebe, on zalazi u mutne predjele ljudskih sudbina, ali istovremeno ne govori istinu, barem kada je o Babićevim pjesmama riječ. Nisu se valjda i one, mučenice jadne, ili četnikuše hude, također prognale same?
Nije dovoljno tek da se o njegovoj poeziji šuti. Valjalo bi hrabro izaći pred ljude, pa reći, ili napisati, da ona ništa ne vrijedi i da je zato nema u hrvatskim antologijama. Nemaju se više razloga akademik i njegovi plašiti Gorana Babića. Od njega ih štite MUP i NATO.
Goran Babić ili kako prognati pjesnika
Možda je sam otišao, možda mu ne bi nitko ništa, ali neće baš biti da je sam sebe istjerao iz hrvatskih pjesničkih antologija
U knjizi “Suvremeno hrvatsko pjesništvo”, akademika Zvonimira Mrkonjića, u kojoj je pobrojana većina građanki i građana koji su se od 1970. do danas znali naći u takvome duševnom stanju u kojem im je pomagalo jedino bilježenje stihova, ime pjesnika Gorana Babića nalazi se samo na jednom mjestu. Na stranici broj 17, u kratkome poglavlju “Poetika progonstva”, među imenima onih nekoliko bosanskih Hrvata što ih je akademik uspio utjerati u progonstvo, našlo se i njegovo ime, u ovakvoj rečenici: “Sam sebe prognavši, Goran Babić (1944.) prepušten je pravorijeku vlastite poezije: povratku u povijest bez iluzija.” Našao se tu, premda nije Bosanac, niti Hercegovac, nego je životom svojim, iako ne rođenjem, baš onaj pravi, integralni i metropolski Hrvat, kulturni faktotum iz čije je stražnjice izvirivala dobra polovica članstva Društva književnika Hrvatske, sve dok se vremena nisu ponešto promijenila, a Goran Babić završio kao politički emigrant u Beogradu. Ne bi njega akademik spomenuo ni u toj jednoj rečenici, koja je, uostalom, semantički neprobojna, da ne kažemo besmislena, ili ne daj Bože glupava, da nije u njoj nanizao tri riječi prije prvoga zareza. U njima akademik štiti hrvatsku kulturu i politiku od tvarne objede da su bilo koga i bilo kad, odvojeno ili skupa, njih dvije prognale. Iako je Babić kriv, i njegove se krivnje za vlastito samoponiženje i beskarakternost neki hrvatski pisci često sjete, nitko, biva, njega nije progonio. Čak ako tako i jest, ako je Babić otišao sam, čovjeku se mora dići želudac od toga nečuvenog, toliko progoniteljskog, akademikovog trorječja, kojim je pjesnika likvidirao iz njegove sudbine, nakon što ga je, još puno ranije, zajedno s drugim nacionalnim antologičarima, likvidirao iz antologija hrvatske poezije. Nije, valjda, to Goran Babić učinio “sam sebe prognavši”.
U knjizi mikroeseja Gromobran na groblju, što ju je prije dvije godine objavio u banjalučkom Glasu srpskom, na samom kraju stoji tekst Limarija i stara hartija. U njemu Babić priča o Fedoru Lasti, bratu zagrebačkoga glumca Svena, koji je nakon rezolucije Informbiroa emigrirao u Sovjetski Savez. “Kad su se nakon više od dvadeset godina u Moskvi (gdje su gostovali glumci HNK) prvi put sreli u malom njegovom stanu, on se bratu pohvalio gomilom ordenja, limarijom okićenom po paradnom mundiru polkovnika Crvene armije. Uredno obješen u ormaru i zasut naftalinom, taj je mundir sa odličjem predstavljao sav život Feđe Laste, sve za što se decenijama zalagao i zbog čega je, uostalom, i domovinu napustio onda kad je ona (domovina) bila ‘skrenula sa linije’. Ali nije tu kraj Feđine priče jer je i on, nakon nekog vremena, iz tadašnje sive i turobne Moskve ipak posjetio Svena u Zagrebu, prošetao raskošnom Ilicom, obasjan sjajem njenog svjetla. I po povratku u daleku Rusiju pohvalio brata što je u čast Feđinog dolaska onako ukrasio glavnu zagrebačku ulicu. Feđa je, naime, i ranije gledao Potemkinova sela.”
Nakon ovih rečenica, Babić posve mirno svoju sudbinu sravnjuje sa sudbinom Fedora Laste: “Daleko od Griča, jednako privrženi svojim idejama s onu stranu svake stvarnosti, Feđa Lasta i ja kod mlađih i neupućenih ljudi naprosto izazivamo podsmijeh. Mi smo komični fosili, bića zaostala iz nekog bivšeg vremena, mezozoika, pliocena…” I privodi kraju tako Goran Babić svoju nacionalnu izdaju, dostojanstven u svome tekstu, kako to znaju biti veliki pjesnici i ljudi tragičnih sudbina. Za sebe ne traži ništa, niti u svojim okolnostima nalazi išta uzvišeno. Sam i nepokajan, on stoji na mjestu do kojega smjerni akademik doprijeti ne može. Jednako ne razumije Babića, kao što ne bi razumio Fedora Lastu, jer je, za razliku od njih, s ove strane stvarnosti. Obasut počastima, lišen sposobnosti da razumije književnost i razloge za nju.
Nigdje i ni u čemu kao u književnosti ne treba imati razumijevanja za prokletnike, izdajnike, odbačenike, odmetnike. Zašto bi uopće i pisao netko tko je u miru i skladu sa sredinom u kojoj živi i kulturom kojoj pripada? I o čemu pisati ukoliko sve ide glatko, od antologije do antologije, pa sve do časa kada će se cjelokupno životno i književno djelo svesti i pretvoriti u crnu zastavu na pročelju one Strossmayerove akademije? Bez talenta za tuđu nesreću i bez gorde potrebe da se svakodnevno proizvodi svoja vlastita, jednako nema, niti će biti dobre proze, ili poezije. Jad i praznina hrvatskoga pjesništva, onakvoga kakvim ga akademik u svojoj knjižurini vidi, sastoji se u tome što ga prečesto ispisuju sretni, pristojni i društveno adekvatni ljudi, uključujući i hulje koje su, nakon što iskočiše iz Babićeve stražnjice, uskočili u Tuđmanovu, a zatim redom nastavili, sve u sonetnim katrenima i tercinama. Strvina je to, koja ne smrdi, nego miriše, ali ne na hvarsku lavandu, nego na lažni kontinentalni lavandin.
Prije nekoliko tjedana, njuškajući po beogradskim knjižarama, naišao sam na Književni list, a u njem pjesma Gorana Babića, pod naslovom Beskonačno, od samo deset stihova:
Taj vjetar zvani košava
nigdje tako ne udara
ko na Lešću
Kanio sam ići dalje
u svom žiznju
ali neću
Ovdje gdjeno završava
i Dunavo i daljina
Taj vjetar zvani košava
ne jenjava, ne jenjava
Ispod pjesme stoji datum: 10.01.2010. Goran Babić živi u Beogradu, u oskudici, u kojoj zime bivaju naročito teške. Na dvorištu cijepa drva, premeće po šupi književnu dokumentaciju što ju je dovukao iz Zagreba, a koja polako trune i nestaje. On služi doživotnu kaznu oko koje kao da se dogovorio s akademicima i logornicima hrvatske književnosti. I njima, i njemu, istina iz posve različitih razloga, stalo je do toga da Gorana Babića u Hrvatskoj više nema. Njemu je stalo jer je, po vlastitome izboru, prokletnik i izdajnik. Njima, jer bi ih podsjećao tko su, što su i odakle su stigli. Inače, Goran Babić veliki je pjesnik, što se čuje i osjeti i u ovih deset stihova, kudikamo bolji i književniji od hude svoje bratije, ili barem od većine njih. Ali koga je još zato briga.
Uostalom, zato što ih nije briga za pjesništvo, zato su pjesme Gorana Babića i prognali iz svojih antologija, a nema ih, patriotski dosljedno, ni u knjižarama ili u školskoj lektiri, pa čak ni u antikvarijatima. Zato kada akademik brani nevinost svoje kaste i politike, pa veli da je Babić, baš poput hrvatskih Srba nakon Oluje (zar ne akademiče?), prognao samoga sebe, on zalazi u mutne predjele ljudskih sudbina, ali istovremeno ne govori istinu, barem kada je o Babićevim pjesmama riječ. Nisu se valjda i one, mučenice jadne, ili četnikuše hude, također prognale same?
Nije dovoljno tek da se o njegovoj poeziji šuti. Valjalo bi hrabro izaći pred ljude, pa reći, ili napisati, da ona ništa ne vrijedi i da je zato nema u hrvatskim antologijama. Nemaju se više razloga akademik i njegovi plašiti Gorana Babića. Od njega ih štite MUP i NATO.