Amerika, to je ono mjesto koje poznaju svi, nema čovjeka na Zemlji koji u glavi ne bi imao sliku Amerike, i to sasvim vjerodostojnu, tako da slika najudaljenijega, od Amerike najotuđenijega Zemljanina, ima nečega zajedničkog sa svim drugim slikama Amerike, te s nekom općom, kolektivnom predodžbom, ako su takve predodžbe moguće. Amerika je jedan od dva pojma koji su zajednički cijeloj ljudskoj vrsti. Drugi je Bog. Ali dok se Boga osjeća i poznaje iznutra, bilo da je prisutan ili da je odsutan, Amerika je samo slika. Moglo bi se čak reći da tu sliku najbolje poznaju, da je ona najjasnija i najčišća u očima i sjećanju ljudi koji nikada nisu bili u Americi, jer je neopterećena onim što je sporedno i nevažno ili što je neameričko u slici doživljene i viđene Amerike.
Slikar Edward Hopper jedan je od najvažnijih tvoraca te opće, svima poznate slike Amerike. Prizori koje je naslikao danas su i u očima onih koji nikada nisu vidjeli nijednu njegovu sliku. Rođen 1882, proživio je dva svjetska rata, elektrifikaciju svijeta i Fordovu automobilsku revoluciju, ali je najvažniji društveni događaj u njegovome umjetničkom životu bila velika ekonomska kriza i depresija s kraja dvadesetih. Iako je već bio skoro pedesetogodišnjak, tada je konačno formirao i dovršio svoju sliku svijeta, koja će zatim postati prevlađujuća slika Amerike, na osnovu koje će strani imigranti, naročito filmski redatelji poput Alfreda Hitchcocka, Michelangela Antonionija ili Wima Wendersa, stvarati kadrove i prizore tipične Amerike.
Edward Hopper slikar je depresije i velike ekonomske krize s kraja dvadesetih, deklasiranog građanstva i jedne veličanstvene zemlje
Hopperova ulja iz vremena depresije prikazuju muškarce i žene praznih pogleda, kako stoje na pustim benzinskim crpkama, ili usred ljetne žege sjede na posteljama pustih, oskudno opremljenih velegradskih stanova, i gledaju kroz otvorene prozore, iza kojih se više ništa ne događa. U toj pustoši i čamotinji izmjenjuju se doba dana i noći, mijenjaju se osvjetljenja, kojima je Hopper bio opsjednut i preko kojih je savršeno umio karakterizirati likove na svojim platnima, crtežima i grafikama, i stvoriti atmosferu koju poznajemo iz filmova Jima Jarmusha ili iz pojedinih romana Paula Austera. Recimo, oni dijelovi “Knjige iluzija”, u kojima se evociraju vremena nijemoga filma, kao da su preslikani s Hopperovih slika.
U stilskom i tehničkom pogledu Edward Hopper bio je i za svoje vrijeme krajnje konzervativan i arhaičan slikar. Njegova slikarska manira je između akademskog realizma i francuskoga impresionizma, s tim da – pogotovu prije nego što se proslavio – prvo prevladava. Ali postoji nešto što Hoppera razlikuje, izdvaja, čini velikim, mimo svih stilskih formacija, ideoloških određenja i moda. On je na svojim slikama genijalan društveni komentator, s darom za naraciju i za karakterističnu scenu, koja će u sebi sabrati i prikazati atmosferu i iskustvo jednoga dana, godišnjega doba ili političke epohe. Njegova platna imaju dinamiku sličice u stripu ili filmskoga kadra.
Hopper je, kao i mnogi važni slikari njegova vremena, radio i kao novinski i reklamni ilustrator. Naravno, bio je izvanredan crtač, koji je u stanju na malome prostoru, uz minimum sredstava, stvoriti pompozan efekt. Nešto od toga primjetno je i na njegovim slikama: kada ih vidite reproducirane u kakvoj monografiji ili na internetu, mogli biste pomisliti kako se radi o platnima velikih dimenzija. Međutim, većina njegovih slika – uključujući one najvažnije i najpoznatije – jedva da prelaze šezdesetak centimetara. Na neki vrlo specifičan način, bio je i ostao slikar američke sirotinje, deklasiranih činovnika i srednje klase, stradale u godinama depresije, a zatim mobilizirane za europsku klanicu Drugoga svjetskog rata.
Iako nije insistirao na oneobičavanju prizora, najmanje na groteski, Hopper je svoje slike često slikao iz čudnih, pomaknutih rakursa, koji prikazuju više od onoga što bi se vidjelo iz uobičajene, svakodnevne perspektive. Njegovo oko često lebdi ispred prozora, na višim katovima stambenih zgrada, obično osvijetljenih električnim svjetlom, ili zuri negdje iz ugla, obično u gornjemu rakursu, kakve ružne kancelarije. Recimo, na slici “Office at Night”, koja se vrlo često reproducira, vidimo muškarca koji sjedi za kancelarijskim stolom, udubljen u neki spis, dok malo iza i pokraj njega skladno građena tajnica prebire po limenom ormaru s dokumentacijom. Prizor je turoban, skoro pa tužan, jer stvara dojam – unatoč prividu sređenosti i unatoč krajnje izazovnoj haljini – krajnjeg i konačnog životnog poraza. Nije to ona kafkijanska, srednjoeuropska i austrougarska slika birokracije i birokratskoga otuđenja. Ovo je Amerika noćnih kancelarija, kontinuirane strepnje, umjetno stvorene krize i depresije, Amerika uniženih i poraženih snova.
Edward Hopper doživio je pristojnu starost, umro je 1967, dočekavši skoro i niksonovsku eru, u vrijeme rata u Vijetnamu, mirovnih demonstracija i Djece cvijeća. U međuvremenu, Amerika se razvijala i rasla, i bivala sve sličnija njegovim slikama. Kada Richard Nixon bude podnosio ostavku zbog one bizarne afere prisluškivanja, moći ćemo na Hopperovim platnima iz četrdesetih i pedesetih, po pustim uredima i napuštenim, prašnjavim stanovima s pogledom na zgrade preko puta, tražiti prislušne uređaje, bubice u zidovima, mikrofone i odašiljače, koji vode tko zna kamo.
Naravno, Hopper je već bio prestar, a bio je i toliko ozbiljan čovjek, pa se nije mijenjao kako su mu se mijenjali životni uvjeti. Na jednoj od njegovih relativno kasnih slika “South Carolina Morning” iz 1955. gledamo prekrasnu ženu u crvenoj haljini (je li mulatkinja, Afroamerikanka, što li je…), sa crvenim šeširom, čija joj sjena zaklanja oči, koja stoji prekriženih ruku, na pragu stare južnjačke kuće zaškurenih prozora, usred savršene pustoši, u kojoj sve do horizonta nema više ničega i nikoga. Lijevom nogom je blago iskoračena, ali nikoga ne čeka. Ljudi sa slika Edwarda Hoppera obično nikoga ne čekaju. Amerika je njihova fantastična rezignacija.
Kada je shvatio da mu u domovini neće dati da snima filmove, Goran Rušinović je emigrirao. Predložio sam mu tada da se sjeti da je slikar i da crta Ameriku. To je veća ambicija nego snimati hrvatske filmove
Dopustim li si i tu bezobraznu iluziju, zamislit ću da sam divljački bogat, recimo kao dobri Bill Gates. Tada bih kupovao Hopperove slike, gledao ih po svojim zidovima, a zatim ih poklanjao ljudima koji se boje aviona i pate od morske bolesti, pa nikada neće otputovati u Ameriku. Ali ne žalim baš puno za tom iluzijom, jer je Hopper jedan od onih slikara čija djela dobro podnose reproduciranje, između ostaloga i zato što je na njegovim slikama najvažnije ono što se uopće ne vidi, nešto što je već upisano u gledateljevu oku, nešto što nastavlja priču koja je započela na slici. U boljim europskim knjižarama, te u zagrebačkom Algoritmu, može se vidjeti i kupiti nekoliko različitih monografija Edwarda Hoppera, od kojih je, možda, najzanimljivija ona u izdanju milanske Skire, s predivnom reprodukcijom ulja iz 1960. “Second Story Sunlight”.
Kada je shvatio da će u Hrvatskoj zapravo biti trajno onemogućen u snimanju filmova, i da je sve što bi dalje pokušavao tek samozavaravanje i novo taloženje ružnih iskustava i loših emocija, moj prijatelj, filmski redatelj Goran Rušinović je prije godinu dana skupa s obitelji konačno emigrirao u Ameriku. Mudar izbor: čovjek je danas slobodan i sretan, a Hrvatska nije ni primijetila da ga nema. Možda je to glavna prednost demokracije: totalitarna bi se država mučila s njim, ne puštajući ga da ode, pa bi možda trošila novce poreznih obveznika da mu isplaćuje socijalnu pomoć ili da ga ni krivog ni družnog drži u zatvoru. Ali nešto drugo sam htio ispričati, nešto što ima veze s Edwardom Hopperom: kada je odlazio, predložio sam Rušinoviću, inače i akademskom slikaru, sjajnom crtaču, da odmah počne crtati Ameriku. To je važno za nas obojicu, a možda i još za ponekoga: da vidimo je li se ta zemlja, ili ta metafora, išta promijenila, i kako izgleda viđena okom emigranta, s početka novoga tisućljeća. On je prihvatio moj prijedlog, ili je to, možda, bio i nalog sudbine, pa crta i šalje mi svoje crteže. Rušinovićeva Amerika je danas moja Amerika.
Dvije divne iluzije: Bog i Amerika
Amerika, to je ono mjesto koje poznaju svi, nema čovjeka na Zemlji koji u glavi ne bi imao sliku Amerike, i to sasvim vjerodostojnu, tako da slika najudaljenijega, od Amerike najotuđenijega Zemljanina, ima nečega zajedničkog sa svim drugim slikama Amerike, te s nekom općom, kolektivnom predodžbom, ako su takve predodžbe moguće. Amerika je jedan od dva pojma koji su zajednički cijeloj ljudskoj vrsti. Drugi je Bog. Ali dok se Boga osjeća i poznaje iznutra, bilo da je prisutan ili da je odsutan, Amerika je samo slika. Moglo bi se čak reći da tu sliku najbolje poznaju, da je ona najjasnija i najčišća u očima i sjećanju ljudi koji nikada nisu bili u Americi, jer je neopterećena onim što je sporedno i nevažno ili što je neameričko u slici doživljene i viđene Amerike.
Slikar Edward Hopper jedan je od najvažnijih tvoraca te opće, svima poznate slike Amerike. Prizori koje je naslikao danas su i u očima onih koji nikada nisu vidjeli nijednu njegovu sliku. Rođen 1882, proživio je dva svjetska rata, elektrifikaciju svijeta i Fordovu automobilsku revoluciju, ali je najvažniji društveni događaj u njegovome umjetničkom životu bila velika ekonomska kriza i depresija s kraja dvadesetih. Iako je već bio skoro pedesetogodišnjak, tada je konačno formirao i dovršio svoju sliku svijeta, koja će zatim postati prevlađujuća slika Amerike, na osnovu koje će strani imigranti, naročito filmski redatelji poput Alfreda Hitchcocka, Michelangela Antonionija ili Wima Wendersa, stvarati kadrove i prizore tipične Amerike.
Hopperova ulja iz vremena depresije prikazuju muškarce i žene praznih pogleda, kako stoje na pustim benzinskim crpkama, ili usred ljetne žege sjede na posteljama pustih, oskudno opremljenih velegradskih stanova, i gledaju kroz otvorene prozore, iza kojih se više ništa ne događa. U toj pustoši i čamotinji izmjenjuju se doba dana i noći, mijenjaju se osvjetljenja, kojima je Hopper bio opsjednut i preko kojih je savršeno umio karakterizirati likove na svojim platnima, crtežima i grafikama, i stvoriti atmosferu koju poznajemo iz filmova Jima Jarmusha ili iz pojedinih romana Paula Austera. Recimo, oni dijelovi “Knjige iluzija”, u kojima se evociraju vremena nijemoga filma, kao da su preslikani s Hopperovih slika.
U stilskom i tehničkom pogledu Edward Hopper bio je i za svoje vrijeme krajnje konzervativan i arhaičan slikar. Njegova slikarska manira je između akademskog realizma i francuskoga impresionizma, s tim da – pogotovu prije nego što se proslavio – prvo prevladava. Ali postoji nešto što Hoppera razlikuje, izdvaja, čini velikim, mimo svih stilskih formacija, ideoloških određenja i moda. On je na svojim slikama genijalan društveni komentator, s darom za naraciju i za karakterističnu scenu, koja će u sebi sabrati i prikazati atmosferu i iskustvo jednoga dana, godišnjega doba ili političke epohe. Njegova platna imaju dinamiku sličice u stripu ili filmskoga kadra.
Hopper je, kao i mnogi važni slikari njegova vremena, radio i kao novinski i reklamni ilustrator. Naravno, bio je izvanredan crtač, koji je u stanju na malome prostoru, uz minimum sredstava, stvoriti pompozan efekt. Nešto od toga primjetno je i na njegovim slikama: kada ih vidite reproducirane u kakvoj monografiji ili na internetu, mogli biste pomisliti kako se radi o platnima velikih dimenzija. Međutim, većina njegovih slika – uključujući one najvažnije i najpoznatije – jedva da prelaze šezdesetak centimetara. Na neki vrlo specifičan način, bio je i ostao slikar američke sirotinje, deklasiranih činovnika i srednje klase, stradale u godinama depresije, a zatim mobilizirane za europsku klanicu Drugoga svjetskog rata.
Iako nije insistirao na oneobičavanju prizora, najmanje na groteski, Hopper je svoje slike često slikao iz čudnih, pomaknutih rakursa, koji prikazuju više od onoga što bi se vidjelo iz uobičajene, svakodnevne perspektive. Njegovo oko često lebdi ispred prozora, na višim katovima stambenih zgrada, obično osvijetljenih električnim svjetlom, ili zuri negdje iz ugla, obično u gornjemu rakursu, kakve ružne kancelarije. Recimo, na slici “Office at Night”, koja se vrlo često reproducira, vidimo muškarca koji sjedi za kancelarijskim stolom, udubljen u neki spis, dok malo iza i pokraj njega skladno građena tajnica prebire po limenom ormaru s dokumentacijom. Prizor je turoban, skoro pa tužan, jer stvara dojam – unatoč prividu sređenosti i unatoč krajnje izazovnoj haljini – krajnjeg i konačnog životnog poraza. Nije to ona kafkijanska, srednjoeuropska i austrougarska slika birokracije i birokratskoga otuđenja. Ovo je Amerika noćnih kancelarija, kontinuirane strepnje, umjetno stvorene krize i depresije, Amerika uniženih i poraženih snova.
Edward Hopper doživio je pristojnu starost, umro je 1967, dočekavši skoro i niksonovsku eru, u vrijeme rata u Vijetnamu, mirovnih demonstracija i Djece cvijeća. U međuvremenu, Amerika se razvijala i rasla, i bivala sve sličnija njegovim slikama. Kada Richard Nixon bude podnosio ostavku zbog one bizarne afere prisluškivanja, moći ćemo na Hopperovim platnima iz četrdesetih i pedesetih, po pustim uredima i napuštenim, prašnjavim stanovima s pogledom na zgrade preko puta, tražiti prislušne uređaje, bubice u zidovima, mikrofone i odašiljače, koji vode tko zna kamo.
Naravno, Hopper je već bio prestar, a bio je i toliko ozbiljan čovjek, pa se nije mijenjao kako su mu se mijenjali životni uvjeti. Na jednoj od njegovih relativno kasnih slika “South Carolina Morning” iz 1955. gledamo prekrasnu ženu u crvenoj haljini (je li mulatkinja, Afroamerikanka, što li je…), sa crvenim šeširom, čija joj sjena zaklanja oči, koja stoji prekriženih ruku, na pragu stare južnjačke kuće zaškurenih prozora, usred savršene pustoši, u kojoj sve do horizonta nema više ničega i nikoga. Lijevom nogom je blago iskoračena, ali nikoga ne čeka. Ljudi sa slika Edwarda Hoppera obično nikoga ne čekaju. Amerika je njihova fantastična rezignacija.
Dopustim li si i tu bezobraznu iluziju, zamislit ću da sam divljački bogat, recimo kao dobri Bill Gates. Tada bih kupovao Hopperove slike, gledao ih po svojim zidovima, a zatim ih poklanjao ljudima koji se boje aviona i pate od morske bolesti, pa nikada neće otputovati u Ameriku. Ali ne žalim baš puno za tom iluzijom, jer je Hopper jedan od onih slikara čija djela dobro podnose reproduciranje, između ostaloga i zato što je na njegovim slikama najvažnije ono što se uopće ne vidi, nešto što je već upisano u gledateljevu oku, nešto što nastavlja priču koja je započela na slici. U boljim europskim knjižarama, te u zagrebačkom Algoritmu, može se vidjeti i kupiti nekoliko različitih monografija Edwarda Hoppera, od kojih je, možda, najzanimljivija ona u izdanju milanske Skire, s predivnom reprodukcijom ulja iz 1960. “Second Story Sunlight”.
Kada je shvatio da će u Hrvatskoj zapravo biti trajno onemogućen u snimanju filmova, i da je sve što bi dalje pokušavao tek samozavaravanje i novo taloženje ružnih iskustava i loših emocija, moj prijatelj, filmski redatelj Goran Rušinović je prije godinu dana skupa s obitelji konačno emigrirao u Ameriku. Mudar izbor: čovjek je danas slobodan i sretan, a Hrvatska nije ni primijetila da ga nema. Možda je to glavna prednost demokracije: totalitarna bi se država mučila s njim, ne puštajući ga da ode, pa bi možda trošila novce poreznih obveznika da mu isplaćuje socijalnu pomoć ili da ga ni krivog ni družnog drži u zatvoru. Ali nešto drugo sam htio ispričati, nešto što ima veze s Edwardom Hopperom: kada je odlazio, predložio sam Rušinoviću, inače i akademskom slikaru, sjajnom crtaču, da odmah počne crtati Ameriku. To je važno za nas obojicu, a možda i još za ponekoga: da vidimo je li se ta zemlja, ili ta metafora, išta promijenila, i kako izgleda viđena okom emigranta, s početka novoga tisućljeća. On je prihvatio moj prijedlog, ili je to, možda, bio i nalog sudbine, pa crta i šalje mi svoje crteže. Rušinovićeva Amerika je danas moja Amerika.