Od osamnaestog prosinca 1945. do trinaestog siječnja 1946. živio je na bijelome kruhu zagrebački liječnik Đuro Vranešić. Toliko su vremena imali da ga spašavaju njegovi kolege medicinari, kao i brojni ugledni Zagrepčani, antifašisti, dobrostojeći Židovi, predratni lijevi intelektualci, koje je za rata od smrti čuvao u svome sanatoriju. Toliko je vremena imao slikarski klasik i nestor hrvatskoga likovnog angažmana Krsto Hegedušić. Isto toliko: dirigent, profinjenoga duha, glazbeni prosvjetitelj i budući utemeljitelj zagrebačke opere Milan Sachs. A prije, i iznad svih drugih, svih dvadeset osam dana da spašava Đuru Vranešića imao je Miroslav Krleža. Za revolucionarna vremena dugo je bilo to vrijeme, toliko dugo da je teret smrtne presude s danas anonimnih partizanskih tužitelja i sudaca prevaljen na savjest onih koji Vranešića nisu spašavali, a preko njih, posredno i metaforično, na hrvatsku kulturu i njezino živo i povijesno pamćenje.
U tih dvadeset osam dana Krleža je, vjerojatno, premirao od straha, premda je prethodno već bio u Beogradu (suđenje je, naime, jedno, pa drugo, trajalo mjesecima), gdje je od Tita, ali i od Đilasa, dobio potvrdu da Đuru Vranešića treba osloboditi. Ali nakon što je konačna presuda, pred Vrhovnim sudom Hrvatske, izrečena, on je samo danima pisao neka smušena, slabo sročena, kriva pisma, koja više i nisu stizala na prave adrese. Nije imao snage – što mu nemamo prva zamjeriti, ali smijemo konstatirati – da negdje, u nekoj kancelariji, udari šakom o stol ili da, naprosto, vlastiti život riskira zbog života svoga ratnog spasitelja. A drugi, drugi su, znate već kako je to u Zagrebu u to doba godine, slavili Božić i spajali blagdane, obigravali sezonska sniženja po Interšparu i Merkatoru, odlazili na novogodišnje prijeme, na televiziji gledali novogodišnji koncert iz Beča, fićukali zvončići, zvončići, zvone cijeli dan, i čekali da prođe sva ta ludnica i da crveni konačno pogube tog Vranešića, pa da se nastavi živjeti kako spada: ljubimruke, milostiva! Naš naklon, gospon profesor! A poslije, možda, da kažu: kak je u nezgodno vreme pal taj Juricin pravosudni problem! Da nisu bili blagdani, bil bi i danas živ!
Đuro Vranešić je, na neki neobičan način, bio dio tog svijeta koji ga nije želio spašavati. Iako je on spašavao njih. Ali je bio jednako neodgovoran, mislio je da će sve mimo njega proći, da ga se politika i historija neće ni očešati, jer on je, ipak, doktor, slavni zagrebački doktor, i ništa ga, zapravo, i ne zanima, osim medicine, dobrobiti pacijenata i druženja sa slavnima i s važnima. Na kraju, pao nam je na savjest, jer je u grda vremena Đuro Vranešić bio pravednik. Ali u ista je vremena Đuro Vranešić bio i krivac, suradnik okupatora, sitan i lakomislen kvisling, gestapovski i ustaški selebriti, rado viđen gost na prijemima, ali i jedan od predutemeljitelja – istina slučajnih – Nezavisne Države Hrvatske, a zatim petljanac oko pitanja rasnih zakona. Sa stanovišta revolucije, ali i sa stanovišta pobjednika u Drugome svjetskom ratu, istoga se čovjeka ne može istovremeno nagraditi za goleme zasluge koje je imao i za hrvatsku kulturu i za grad Zagreb i njegove najugroženije, a silno važne stanovnike, i osuditi ga na robiju, jer je činio ono zbog čega bi i svatko drugi bio osuđen na robiju. Zato se takvima, a bilo je takvih na raznim stranama poslijeratne Europe, opraštala njihova krivnja. Ne samo zato što je tako pravedno, nego i zato što je suđenje zlim pravednicima ili pravednim zlikovcima težak teret na savjesti budućega društva.
Milan Gavrović u knjizi “Čovjek iz Krležine mape” (Novi Liber, Zagreb 2011.) ne ulazi u metaforiku slučaja Vranešić, niti u posljedice koje je na živote pojedinaca, kao i na hrvatsku kulturu i društvo u cjelini, ostavilo pogubljenje ovoga čovjeka. On samo niže činjenice, slaže ih – uzorno vješto i pregledno – u jedan smrtopis, a manje životopis, jer Gavrovića zapravo i ne zanima poopćavanje Vranešićeve sudbine, niti priča o hrvatskim savjestima i odgovornostima. Njegov interes je, što je paradoksalno za ovu vrstu knjiga, zapravo vrlo osoban i skoro da je testamentarnog karaktera. Naime, Krešimir Vranešić, Đurin sin, Gavrovićev je šulkolega iz gimnazije u Križanićevoj, i cjeloživotni prijatelj. Pišući o njegovu ocu, u nekom važnom smislu on piše i o sebi. U pozadini ove knjige sjajno se ocrtava, premda nenapisana, drama jednoga naraštaja, čiji su očevi svoje živote, ili samo svoje savjesti – ali to je za sinove i kćeri skoro pa isto, rasuli po ratištima i stratištima Drugoga svjetskog rata.
Osim što je intelektualni i estetski kolos hrvatske književnosti, Miroslav Krleža je, što god danas ološ govorio, i moralna vertikala hrvatske književnosti. Zato i jest, u svojim posljedicama, tako strašan njegov moralni propust u odnosu na Đuru Vranešića. Taj propust se, ponovimo, ne sastoji u tome što ga nije spašavao kada je to mogao. I Krleža je imao pravo na strah. Ali priču o Vranešiću morao je ispričati, ne samo zato što mu je on spasio život i što ga je, svom težinom svoga straha, nosio na savjesti, nego i zato što veće i važnije književne, beletrističke teme on nakon Drugoga svjetskog rata nije ni imao. Sve drugo bilo je politika, misionarstvo i prosvjetiteljstvo, ili reminiscencija na herojsku i gubitničku prošlost (recimo, Zastave), dok je Vranešić morao biti, i sigurno je bio, tema iz same Krležine utrobe. Na način na koji je, recimo, Meši Selimoviću tema bio nepravedno osuđeni brat (iz te je teme nastao “Derviš i smrt”, ali i “Tvrđava”). Vrlo loše o piscu će posvjedočiti činjenica izbjegavanja takve teme.
No, Krleža je postupio kao dobar katolik: svoj grijeh je nosio sve do kraja i puštao je da ga, malo pomalo, gricka, kao mišić što gricka sir. Postupio je i kao pravi Hrvat: potiho je svjedočio o tome da mu je Đuro Vranešić pomogao, i ponašao se kao da se o tome ne smije glasno govoriti, premda je upravo on, Krleža, sam određivao koliko se i kako o tome smije i može govoriti. Na kraju, postupio je kao lik iz naših narodnih priča i legendi: sina svog spasitelja, doktora Krešimira Vranešića, imenovao je za svoga univerzalnog nasljednika. Ali sve je to malo i sitno, kao da Krleža nije bio Krleža, a golema praznina zjapi i zijeva iza onoga što je ostalo neizrečeno i nenapisano.
Pitanje odgovornosti i krivnje, osobne i kolektivne, za ono što se u Jugoslaviji događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i u prvim poratnim godinama i mjesecima, jedno je od najvažnijih u našim nacionalnim, porodičnim i osobnim povijestima. Ono se, kako vidimo i osjećamo, prenosi s koljena na koljeno, kosturi nam – ali doista kosturi – svako malo ispadaju iz ormara, a iskompleksirani i frustrirani fašisti, svakako više nego antifašisti, vlastite životne nesreće i nevolje pokušavaju ispravljati tako što se tim kosturima kite, ili s kosturima plešu po Gornjemu gradu i zagrebačkoj prvostolnici, e ne bi li ubojice proglasili pravednicima. Fašisti imaju pravo biti neodgovorni, čak i kada su ministri unutarnjih poslova, ali neodgovorni nemaju pravo biti sinovi, kćeri i unuci, kao što neodgovornom nikada, pa ni danas, nije imala pravo biti kultura, ili književnost, čija je prva dužnost da razumije ono što ne razumiju drugi, kao na primjer to da se moglo biti i pravednik, a istovremeno, bez previše brige oko posljedica, vjerovati u pobjedu Adolfa Hitlera i velikoga njemačkog reicha.
Milan Gavrović ugledni je ekonomski novinar u mirovini. Cijenjen i poštovan gospodin, koji je 1990. proglašen tehnološkim viškom i zatjeran u mirovinu. Razlog je bio gotovo samorazumljiv: čovjek je rođen 1935. u Beogradu. Otac odvjetnik i partizan, strijeljan 1941, nakon pada Užičke republike. Jednom je, piše u knjizi, dugo nakon rata, rekao Kreši “da je njegov otac bio to i to, dakle da je bio kriv”. Tiho, bojeći se da nešto u njihovome odnosu ne pokvari, Krešo mu je odgovorio: “Ali moj je tata na prvom suđenju oslobođen krivnje.” Očito, potresla je Gavrovića takva prijateljeva reakcija, pa se sjetio citata iz “Bašte sljezove boje” Branka Ćopića: “… prođe ga i ozlojeđenost, ostade samo lako čuđenje i sagorjeli talog tihe tuge.” I dva sina, od dva oca. Skoro da je, u našim balkanskim krvoprolićima i historijama, to i jedini mogući završetak. Dva sina, pomirena nad dvije toliko različite, a posve iste smrti.
Đuro Vranešić: Smrt i sinovi
Od osamnaestog prosinca 1945. do trinaestog siječnja 1946. živio je na bijelome kruhu zagrebački liječnik Đuro Vranešić. Toliko su vremena imali da ga spašavaju njegovi kolege medicinari, kao i brojni ugledni Zagrepčani, antifašisti, dobrostojeći Židovi, predratni lijevi intelektualci, koje je za rata od smrti čuvao u svome sanatoriju. Toliko je vremena imao slikarski klasik i nestor hrvatskoga likovnog angažmana Krsto Hegedušić. Isto toliko: dirigent, profinjenoga duha, glazbeni prosvjetitelj i budući utemeljitelj zagrebačke opere Milan Sachs. A prije, i iznad svih drugih, svih dvadeset osam dana da spašava Đuru Vranešića imao je Miroslav Krleža. Za revolucionarna vremena dugo je bilo to vrijeme, toliko dugo da je teret smrtne presude s danas anonimnih partizanskih tužitelja i sudaca prevaljen na savjest onih koji Vranešića nisu spašavali, a preko njih, posredno i metaforično, na hrvatsku kulturu i njezino živo i povijesno pamćenje.
U tih dvadeset osam dana Krleža je, vjerojatno, premirao od straha, premda je prethodno već bio u Beogradu (suđenje je, naime, jedno, pa drugo, trajalo mjesecima), gdje je od Tita, ali i od Đilasa, dobio potvrdu da Đuru Vranešića treba osloboditi. Ali nakon što je konačna presuda, pred Vrhovnim sudom Hrvatske, izrečena, on je samo danima pisao neka smušena, slabo sročena, kriva pisma, koja više i nisu stizala na prave adrese. Nije imao snage – što mu nemamo prva zamjeriti, ali smijemo konstatirati – da negdje, u nekoj kancelariji, udari šakom o stol ili da, naprosto, vlastiti život riskira zbog života svoga ratnog spasitelja. A drugi, drugi su, znate već kako je to u Zagrebu u to doba godine, slavili Božić i spajali blagdane, obigravali sezonska sniženja po Interšparu i Merkatoru, odlazili na novogodišnje prijeme, na televiziji gledali novogodišnji koncert iz Beča, fićukali zvončići, zvončići, zvone cijeli dan, i čekali da prođe sva ta ludnica i da crveni konačno pogube tog Vranešića, pa da se nastavi živjeti kako spada: ljubimruke, milostiva! Naš naklon, gospon profesor! A poslije, možda, da kažu: kak je u nezgodno vreme pal taj Juricin pravosudni problem! Da nisu bili blagdani, bil bi i danas živ!
Đuro Vranešić je, na neki neobičan način, bio dio tog svijeta koji ga nije želio spašavati. Iako je on spašavao njih. Ali je bio jednako neodgovoran, mislio je da će sve mimo njega proći, da ga se politika i historija neće ni očešati, jer on je, ipak, doktor, slavni zagrebački doktor, i ništa ga, zapravo, i ne zanima, osim medicine, dobrobiti pacijenata i druženja sa slavnima i s važnima. Na kraju, pao nam je na savjest, jer je u grda vremena Đuro Vranešić bio pravednik. Ali u ista je vremena Đuro Vranešić bio i krivac, suradnik okupatora, sitan i lakomislen kvisling, gestapovski i ustaški selebriti, rado viđen gost na prijemima, ali i jedan od predutemeljitelja – istina slučajnih – Nezavisne Države Hrvatske, a zatim petljanac oko pitanja rasnih zakona. Sa stanovišta revolucije, ali i sa stanovišta pobjednika u Drugome svjetskom ratu, istoga se čovjeka ne može istovremeno nagraditi za goleme zasluge koje je imao i za hrvatsku kulturu i za grad Zagreb i njegove najugroženije, a silno važne stanovnike, i osuditi ga na robiju, jer je činio ono zbog čega bi i svatko drugi bio osuđen na robiju. Zato se takvima, a bilo je takvih na raznim stranama poslijeratne Europe, opraštala njihova krivnja. Ne samo zato što je tako pravedno, nego i zato što je suđenje zlim pravednicima ili pravednim zlikovcima težak teret na savjesti budućega društva.
Milan Gavrović u knjizi “Čovjek iz Krležine mape” (Novi Liber, Zagreb 2011.) ne ulazi u metaforiku slučaja Vranešić, niti u posljedice koje je na živote pojedinaca, kao i na hrvatsku kulturu i društvo u cjelini, ostavilo pogubljenje ovoga čovjeka. On samo niže činjenice, slaže ih – uzorno vješto i pregledno – u jedan smrtopis, a manje životopis, jer Gavrovića zapravo i ne zanima poopćavanje Vranešićeve sudbine, niti priča o hrvatskim savjestima i odgovornostima. Njegov interes je, što je paradoksalno za ovu vrstu knjiga, zapravo vrlo osoban i skoro da je testamentarnog karaktera. Naime, Krešimir Vranešić, Đurin sin, Gavrovićev je šulkolega iz gimnazije u Križanićevoj, i cjeloživotni prijatelj. Pišući o njegovu ocu, u nekom važnom smislu on piše i o sebi. U pozadini ove knjige sjajno se ocrtava, premda nenapisana, drama jednoga naraštaja, čiji su očevi svoje živote, ili samo svoje savjesti – ali to je za sinove i kćeri skoro pa isto, rasuli po ratištima i stratištima Drugoga svjetskog rata.
Osim što je intelektualni i estetski kolos hrvatske književnosti, Miroslav Krleža je, što god danas ološ govorio, i moralna vertikala hrvatske književnosti. Zato i jest, u svojim posljedicama, tako strašan njegov moralni propust u odnosu na Đuru Vranešića. Taj propust se, ponovimo, ne sastoji u tome što ga nije spašavao kada je to mogao. I Krleža je imao pravo na strah. Ali priču o Vranešiću morao je ispričati, ne samo zato što mu je on spasio život i što ga je, svom težinom svoga straha, nosio na savjesti, nego i zato što veće i važnije književne, beletrističke teme on nakon Drugoga svjetskog rata nije ni imao. Sve drugo bilo je politika, misionarstvo i prosvjetiteljstvo, ili reminiscencija na herojsku i gubitničku prošlost (recimo, Zastave), dok je Vranešić morao biti, i sigurno je bio, tema iz same Krležine utrobe. Na način na koji je, recimo, Meši Selimoviću tema bio nepravedno osuđeni brat (iz te je teme nastao “Derviš i smrt”, ali i “Tvrđava”). Vrlo loše o piscu će posvjedočiti činjenica izbjegavanja takve teme.
No, Krleža je postupio kao dobar katolik: svoj grijeh je nosio sve do kraja i puštao je da ga, malo pomalo, gricka, kao mišić što gricka sir. Postupio je i kao pravi Hrvat: potiho je svjedočio o tome da mu je Đuro Vranešić pomogao, i ponašao se kao da se o tome ne smije glasno govoriti, premda je upravo on, Krleža, sam određivao koliko se i kako o tome smije i može govoriti. Na kraju, postupio je kao lik iz naših narodnih priča i legendi: sina svog spasitelja, doktora Krešimira Vranešića, imenovao je za svoga univerzalnog nasljednika. Ali sve je to malo i sitno, kao da Krleža nije bio Krleža, a golema praznina zjapi i zijeva iza onoga što je ostalo neizrečeno i nenapisano.
Pitanje odgovornosti i krivnje, osobne i kolektivne, za ono što se u Jugoslaviji događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata i u prvim poratnim godinama i mjesecima, jedno je od najvažnijih u našim nacionalnim, porodičnim i osobnim povijestima. Ono se, kako vidimo i osjećamo, prenosi s koljena na koljeno, kosturi nam – ali doista kosturi – svako malo ispadaju iz ormara, a iskompleksirani i frustrirani fašisti, svakako više nego antifašisti, vlastite životne nesreće i nevolje pokušavaju ispravljati tako što se tim kosturima kite, ili s kosturima plešu po Gornjemu gradu i zagrebačkoj prvostolnici, e ne bi li ubojice proglasili pravednicima. Fašisti imaju pravo biti neodgovorni, čak i kada su ministri unutarnjih poslova, ali neodgovorni nemaju pravo biti sinovi, kćeri i unuci, kao što neodgovornom nikada, pa ni danas, nije imala pravo biti kultura, ili književnost, čija je prva dužnost da razumije ono što ne razumiju drugi, kao na primjer to da se moglo biti i pravednik, a istovremeno, bez previše brige oko posljedica, vjerovati u pobjedu Adolfa Hitlera i velikoga njemačkog reicha.
Milan Gavrović ugledni je ekonomski novinar u mirovini. Cijenjen i poštovan gospodin, koji je 1990. proglašen tehnološkim viškom i zatjeran u mirovinu. Razlog je bio gotovo samorazumljiv: čovjek je rođen 1935. u Beogradu. Otac odvjetnik i partizan, strijeljan 1941, nakon pada Užičke republike. Jednom je, piše u knjizi, dugo nakon rata, rekao Kreši “da je njegov otac bio to i to, dakle da je bio kriv”. Tiho, bojeći se da nešto u njihovome odnosu ne pokvari, Krešo mu je odgovorio: “Ali moj je tata na prvom suđenju oslobođen krivnje.” Očito, potresla je Gavrovića takva prijateljeva reakcija, pa se sjetio citata iz “Bašte sljezove boje” Branka Ćopića: “… prođe ga i ozlojeđenost, ostade samo lako čuđenje i sagorjeli talog tihe tuge.” I dva sina, od dva oca. Skoro da je, u našim balkanskim krvoprolićima i historijama, to i jedini mogući završetak. Dva sina, pomirena nad dvije toliko različite, a posve iste smrti.