U vremenima velike popularnosti Brucea Leeja nunčake kućne izrade bile su jedan od najvažnijih elemenata muške inicijacije
Prosinac je 1975, izlazim iz „Društva za tjelesno vaspitanje Partizan“, gdje su me upisali da dvaput tjedno gimnasticiram. Zaključili su da sam trapav, pa misle da će mi to pomoći. Hladno je, petnaestak stepeni ispod nule, garež je popadala po debelom snijegu koji je prije nekoliko tjedana pao, nikoga živog na ulici, samo u parku, preko puta Partizana, dječak, godinu-dvije od mene mlađi, bori se protiv nevidljivoga protivnika. Stopala u poderanim tenisicama, koje zovemo šangajke, tonu u snijeg, nigdje čarapa, sijeva gola koža ispod prekratkih hlača, ali njega nije briga, nije mu hladno, nego uz borbene uzvike, što nalikuju glasanju vrana pred kišu, razmahuje nunčakama i pobjeđuje u neravnopravnoj borbi s višestruko brojnijim neprijateljem. Nakon što ih savlada barem desetoricu, prelazi na smrtonosne udarce nogom, lijevom pa desnom, sve se primičući crnoj brončanoj bisti narodnoga učitelja i prosvjetitelja Vase Pelagića, kojemu će, posve nenadano, zadati nekoliko udaraca nunčakama, a zatim naglo odskočiti u stranu, prije nego što Vaso uzvrati, i nastaviti borbu s nevidljivim protivnicima.
Gledam ga tako i pazim da ne primijeti da ga gledam. Jer mogao bi izaći iz igre i krenuti za mnom, da u stvarnosti provjeri snagu svoga oružja. Iako je barem za glavu manji i fizički slabiji, vjerojatno bi ubio boga u meni. Osim što je Cigančić s Gorice i nitko ga nije učio koliko jako smije udarati, on u nešto vjeruje i ima svoju borilačku vještinu. Konačno, usred zime gazi po snijegu u poderanim platnenim tenama, i nema nikoga tko bi mu rekao da će se prehladiti. Iako nam se životi nikada neće ukrstiti, niti ćemo živjeti na istome svijetu, taj će dječak za mene ostati nepobjediv. Ja njega i danas pamtim, dok on mene nije ni primijetio.
Tih je godina Bruce Lee bio idol njegovog svijeta. Kino Partizan, koje se također nalazi tu, pedesetak metara niže, i kino Prvi maj bili su puni Roma svih generacija kada bi igrali hongkonški filmovi. Pratili su Maloga zmaja u njegovim avanturama, premda je u to vrijeme bio već dvije godine pokojnik. Nisu čitali novine, niti su imali televizore, pa da to znaju. Ako bi im tko i rekao, nije to mogao biti podatak od većega značaja. U visokostiliziranoj igri kung fu boraca i njihove publike, mora da je zemaljska smrt Bruce Leea bila otprilike onako malo važna, kao što glumac koji će zaigrati Hamleta nijednom ne pomisli da je William Shakespeare jednom davno umro.
Svatko je morao imati svoje nunčake. Dječaci iz gradskih kuća čupali su tronošcima i stolicama noge, pa ih, dvije po dvije, spajali lancima i zakivali čavlima, pa bi s tako načinjenim nunčakama izlazili na ulicu da s drugima odmjere snagu i vještinu (najradije s onima koji su nenaoružani), a negdje u zasjedi čekali bi ih jači i stariji i otimali im oružje. Naravno, raširen je bio mit, u koji su svi vjerovali, da čake – kako se oružje skraćeno zvalo – kradu Cigani, što je dijelom i bila istina. No, cijela je istina govorila da je sramota priznati u društvu da ti je netko ukrao čake. Osim ako je lopov bio Cigan: osim što su Cigani bili jači i opasniji, njihova je vjera tvrđa. Zato su onda svi, čim ostanu razoružani, govorili da su ih napali Cigani.
Bilo je nemoguće rukovati nunčakama ručne izrade. Baš nitko njima nije toliko vješto baratao da bi postale pravo hladno oružje. Oni nesretnici koje bi negdje u gradu, na povratku iz škole, stigli kung fu borci, zaradili bi batine filmskim udarcima ruku i nogu, dok su čake u takvom degeneku bile prilično neupotrebljive. Borac je više morao paziti da se ne udari po prstima ili po čelu, i da mu ne popusti čavao kojim je zakovao lanac za nogu od tronošca, nego što je mogao računati na to da će nanijeti gubitke protivniku. Ali time nunčake nisu gubile na popularnosti, niti se cijeli jedan naraštaj manje trudio da kopira i savlada pokrete Brucea Leea, iz filmova koji su se gledali po desetak puta. Gradski dječaci bi nakon nekoga vremena još i odustali, jer bi nalazili druge interese, ali Cigani, ili što bi se ubitačno netočno reklo – pripadnici romske narodnosti, nastavili su boriti se do posljednjega. Možda im je bolje išlo, a možda su točnije shvatili o čemu se u toj igri zapravo radi. Dok je za bljedolike kung fu bio vrsta tuče ili fizičkoga obračuna, za njih je to bila vrsta plesa. Razmahujući nunčakama, puno su preciznije uspijevali ponoviti pokrete Maloga Zmaja. Imali su dar borbe protiv nevidljivoga protivnika, za razliku od nas koji smo insistirali na tome da uvijek sve bude jako vidljivo.
Tražio sam u njezinoj biografiji potvrdu da Saša Vojković ima kompetencije za čitanje za razumijevanjem relativno jednostavnih fikcionalnih tekstova, ali sam umjesto toga našao nešto važnije. Vojkovićka me je podsjetina na Malog Zmaja ispred kina Partizan
Nikada nisam išao u kino da gledam neki kung fu film. Ni na televiziji nisam gledao nijedan film s Bruceom Leeom. Vidio sam samo neke inserte i djelovali su mi u svakome pogledu odbojno. Tako je bilo onih godina, a ništa se ni poslije nije promijenilo. Bruce Lee bi ove jeseni navršio sedamdesetu, da 1973. nije umro od nekog misterioznog alergijskog šoka. Desetar S. J. mi je 1984. u Kninu rekao da je Brucea Leea ubila CIA, jer se borio za prava obespravljenih. Nisam proturječio, da me ne bi poslao da za kaznu ribam zahode. Naravno, nisam čupao noge stolicama i kovao nunčake. Nikad ih, tijekom djetinjstva, nisam ni imao u rukama. Prve nunčake, ali prave pravcate, dobio sam za jedan rođendan od glumca Edvina Liverića. Kada ih držim u rukama, na um mi padnu oni dječaci koji bi za ovakve čake dali pola života. Nema pravde u svijetu što su dopale baš mene, u vrijeme kada njih više nema. Kratko su živjeli, ili su se razišli po europskim zatvorima. Kung fu je nekad bio ciganski balet. Nisam ga plesao jer sam bio plašljiv i trapav.
Kada sam čuo da se osoba koja je s drugom, meni znanom osobom, dijelila državne novce za dugometražni igrani film zove Saša Vojković, nisam o njoj ništa znao. Ni kojeg je spola. Upisao sam to ime u tražilicu, da ustanovim njezine kompetencije za čitanje fikcionalnog teksta s razumijevanjem teškim trideset milijuna kuna. Osoba je, saznao sam, ženskoga spola i vlada nizom različitih teorijskih znanja, koja sva mogu, ali i ne moraju, imati veze s filmom. Nisam naišao ni na šta što bi potvrđivalo vještinu čitanja s razumijevanjem. Prethodno sam u novinama pročitao diskvalifikaciju što ju je Saša Vojković izrekla na račun scenarija na kojemu uz ime Gorana Rušinovića stoji i moje ime. Veli da scenarij ne valja, jer u didaskaliji stoji ime jednoga lika, a u tekstu ime drugoga lika. Vodeći računa o potrošnji društvenih sredstava i demonstrirajući što za nju znači čitanje s razumijevanjem, Saša Vojković se, znači, uplašila da bi redatelj Goran Rušinović, da nije njenog oštrog oka, snimio scenu s krivim likom, jer mu je scenarist Goran Rušinović tako sugerirao u didaskaliji, te da bi tako nedužni redatelj Rušinović stradao od nedovoljno budnog scenarista Rušinovića, i bila bi uludo potrošena značajna društvena sredstva. Ali pustimo to, ne pričam ovo da bih nešto toj ženi zamjerao.
Baš suprotno. Ona me je obasjala pa sam se sjetio prosinca 1975, i onog dječaka koji se, usred parka i dubokog garavog snijega, bori protiv nevidljivog protivnika. Naime, među brojnim, za pripovijedanje priča i njihovo razumijevanje, beskorisnim znanjima Saše Vojković, stoji i da je na licu mjesta, u Hong Kongu, specijalizirala hongkonški film. Ona se, dakle, u ovoj priči pojavljuje kao Mala Zmajica, i tako zatvara jednu davnu, skoro zaboravljenu priču, započetu u vrijeme naivnosti, s Malim Zmajem, u parku, preko puta kina Partizan, a dovršenu ovih dana, u vrijeme tranzicijskih moralno potkapacitiranih superjunaka, kojima nije ništa podijeliti trideset milijuna kuna.
Saša Vojković svoju je dužnost obavila uzorno. Ali možda više ne bi trebala javno spominjati tekst na kojem je i moje ime. Onima koji su pretjerano mlatarali nunčakama događalo bi se da si razbiju zube.
Dječak u tijelu Malog Zmaja
U vremenima velike popularnosti Brucea Leeja nunčake kućne izrade bile su jedan od najvažnijih elemenata muške inicijacije
Prosinac je 1975, izlazim iz „Društva za tjelesno vaspitanje Partizan“, gdje su me upisali da dvaput tjedno gimnasticiram. Zaključili su da sam trapav, pa misle da će mi to pomoći. Hladno je, petnaestak stepeni ispod nule, garež je popadala po debelom snijegu koji je prije nekoliko tjedana pao, nikoga živog na ulici, samo u parku, preko puta Partizana, dječak, godinu-dvije od mene mlađi, bori se protiv nevidljivoga protivnika. Stopala u poderanim tenisicama, koje zovemo šangajke, tonu u snijeg, nigdje čarapa, sijeva gola koža ispod prekratkih hlača, ali njega nije briga, nije mu hladno, nego uz borbene uzvike, što nalikuju glasanju vrana pred kišu, razmahuje nunčakama i pobjeđuje u neravnopravnoj borbi s višestruko brojnijim neprijateljem. Nakon što ih savlada barem desetoricu, prelazi na smrtonosne udarce nogom, lijevom pa desnom, sve se primičući crnoj brončanoj bisti narodnoga učitelja i prosvjetitelja Vase Pelagića, kojemu će, posve nenadano, zadati nekoliko udaraca nunčakama, a zatim naglo odskočiti u stranu, prije nego što Vaso uzvrati, i nastaviti borbu s nevidljivim protivnicima.
Gledam ga tako i pazim da ne primijeti da ga gledam. Jer mogao bi izaći iz igre i krenuti za mnom, da u stvarnosti provjeri snagu svoga oružja. Iako je barem za glavu manji i fizički slabiji, vjerojatno bi ubio boga u meni. Osim što je Cigančić s Gorice i nitko ga nije učio koliko jako smije udarati, on u nešto vjeruje i ima svoju borilačku vještinu. Konačno, usred zime gazi po snijegu u poderanim platnenim tenama, i nema nikoga tko bi mu rekao da će se prehladiti. Iako nam se životi nikada neće ukrstiti, niti ćemo živjeti na istome svijetu, taj će dječak za mene ostati nepobjediv. Ja njega i danas pamtim, dok on mene nije ni primijetio.
Tih je godina Bruce Lee bio idol njegovog svijeta. Kino Partizan, koje se također nalazi tu, pedesetak metara niže, i kino Prvi maj bili su puni Roma svih generacija kada bi igrali hongkonški filmovi. Pratili su Maloga zmaja u njegovim avanturama, premda je u to vrijeme bio već dvije godine pokojnik. Nisu čitali novine, niti su imali televizore, pa da to znaju. Ako bi im tko i rekao, nije to mogao biti podatak od većega značaja. U visokostiliziranoj igri kung fu boraca i njihove publike, mora da je zemaljska smrt Bruce Leea bila otprilike onako malo važna, kao što glumac koji će zaigrati Hamleta nijednom ne pomisli da je William Shakespeare jednom davno umro.
Svatko je morao imati svoje nunčake. Dječaci iz gradskih kuća čupali su tronošcima i stolicama noge, pa ih, dvije po dvije, spajali lancima i zakivali čavlima, pa bi s tako načinjenim nunčakama izlazili na ulicu da s drugima odmjere snagu i vještinu (najradije s onima koji su nenaoružani), a negdje u zasjedi čekali bi ih jači i stariji i otimali im oružje. Naravno, raširen je bio mit, u koji su svi vjerovali, da čake – kako se oružje skraćeno zvalo – kradu Cigani, što je dijelom i bila istina. No, cijela je istina govorila da je sramota priznati u društvu da ti je netko ukrao čake. Osim ako je lopov bio Cigan: osim što su Cigani bili jači i opasniji, njihova je vjera tvrđa. Zato su onda svi, čim ostanu razoružani, govorili da su ih napali Cigani.
Bilo je nemoguće rukovati nunčakama ručne izrade. Baš nitko njima nije toliko vješto baratao da bi postale pravo hladno oružje. Oni nesretnici koje bi negdje u gradu, na povratku iz škole, stigli kung fu borci, zaradili bi batine filmskim udarcima ruku i nogu, dok su čake u takvom degeneku bile prilično neupotrebljive. Borac je više morao paziti da se ne udari po prstima ili po čelu, i da mu ne popusti čavao kojim je zakovao lanac za nogu od tronošca, nego što je mogao računati na to da će nanijeti gubitke protivniku. Ali time nunčake nisu gubile na popularnosti, niti se cijeli jedan naraštaj manje trudio da kopira i savlada pokrete Brucea Leea, iz filmova koji su se gledali po desetak puta. Gradski dječaci bi nakon nekoga vremena još i odustali, jer bi nalazili druge interese, ali Cigani, ili što bi se ubitačno netočno reklo – pripadnici romske narodnosti, nastavili su boriti se do posljednjega. Možda im je bolje išlo, a možda su točnije shvatili o čemu se u toj igri zapravo radi. Dok je za bljedolike kung fu bio vrsta tuče ili fizičkoga obračuna, za njih je to bila vrsta plesa. Razmahujući nunčakama, puno su preciznije uspijevali ponoviti pokrete Maloga Zmaja. Imali su dar borbe protiv nevidljivoga protivnika, za razliku od nas koji smo insistirali na tome da uvijek sve bude jako vidljivo.
Nikada nisam išao u kino da gledam neki kung fu film. Ni na televiziji nisam gledao nijedan film s Bruceom Leeom. Vidio sam samo neke inserte i djelovali su mi u svakome pogledu odbojno. Tako je bilo onih godina, a ništa se ni poslije nije promijenilo. Bruce Lee bi ove jeseni navršio sedamdesetu, da 1973. nije umro od nekog misterioznog alergijskog šoka. Desetar S. J. mi je 1984. u Kninu rekao da je Brucea Leea ubila CIA, jer se borio za prava obespravljenih. Nisam proturječio, da me ne bi poslao da za kaznu ribam zahode. Naravno, nisam čupao noge stolicama i kovao nunčake. Nikad ih, tijekom djetinjstva, nisam ni imao u rukama. Prve nunčake, ali prave pravcate, dobio sam za jedan rođendan od glumca Edvina Liverića. Kada ih držim u rukama, na um mi padnu oni dječaci koji bi za ovakve čake dali pola života. Nema pravde u svijetu što su dopale baš mene, u vrijeme kada njih više nema. Kratko su živjeli, ili su se razišli po europskim zatvorima. Kung fu je nekad bio ciganski balet. Nisam ga plesao jer sam bio plašljiv i trapav.
Kada sam čuo da se osoba koja je s drugom, meni znanom osobom, dijelila državne novce za dugometražni igrani film zove Saša Vojković, nisam o njoj ništa znao. Ni kojeg je spola. Upisao sam to ime u tražilicu, da ustanovim njezine kompetencije za čitanje fikcionalnog teksta s razumijevanjem teškim trideset milijuna kuna. Osoba je, saznao sam, ženskoga spola i vlada nizom različitih teorijskih znanja, koja sva mogu, ali i ne moraju, imati veze s filmom. Nisam naišao ni na šta što bi potvrđivalo vještinu čitanja s razumijevanjem. Prethodno sam u novinama pročitao diskvalifikaciju što ju je Saša Vojković izrekla na račun scenarija na kojemu uz ime Gorana Rušinovića stoji i moje ime. Veli da scenarij ne valja, jer u didaskaliji stoji ime jednoga lika, a u tekstu ime drugoga lika. Vodeći računa o potrošnji društvenih sredstava i demonstrirajući što za nju znači čitanje s razumijevanjem, Saša Vojković se, znači, uplašila da bi redatelj Goran Rušinović, da nije njenog oštrog oka, snimio scenu s krivim likom, jer mu je scenarist Goran Rušinović tako sugerirao u didaskaliji, te da bi tako nedužni redatelj Rušinović stradao od nedovoljno budnog scenarista Rušinovića, i bila bi uludo potrošena značajna društvena sredstva. Ali pustimo to, ne pričam ovo da bih nešto toj ženi zamjerao.
Baš suprotno. Ona me je obasjala pa sam se sjetio prosinca 1975, i onog dječaka koji se, usred parka i dubokog garavog snijega, bori protiv nevidljivog protivnika. Naime, među brojnim, za pripovijedanje priča i njihovo razumijevanje, beskorisnim znanjima Saše Vojković, stoji i da je na licu mjesta, u Hong Kongu, specijalizirala hongkonški film. Ona se, dakle, u ovoj priči pojavljuje kao Mala Zmajica, i tako zatvara jednu davnu, skoro zaboravljenu priču, započetu u vrijeme naivnosti, s Malim Zmajem, u parku, preko puta kina Partizan, a dovršenu ovih dana, u vrijeme tranzicijskih moralno potkapacitiranih superjunaka, kojima nije ništa podijeliti trideset milijuna kuna.
Saša Vojković svoju je dužnost obavila uzorno. Ali možda više ne bi trebala javno spominjati tekst na kojem je i moje ime. Onima koji su pretjerano mlatarali nunčakama događalo bi se da si razbiju zube.