Zapravo, znam kako me je mimoišlo da vidim Cirkus Columbiju, novi film Danisa Tanovića. Na sarajevsku premijeru nisam stigao, a na onu zagrebačku mi se nije išlo. Nisam htio poslije gledati sve te od jala, jada i ljubomore zgrčene osmijehe, koje više ne bi mogli razbiti ni dobar kiropraktičar, ni vijest o dobitku na lutriji, kako prilaze i čestitaju režiseru, hvaleći mu film, za koji će, čim zamaknu za ugao, reći kako ništa ne valja, jer da je Cirkus Columbia sentimentalna i cmoljava bosanska egzotika jednoga precijenjenog tipa koji je dobio Oskara samo zato što je siroti Bosanac. Zato, kažem, nisam išao na zagrebačku premijeru. Ali, priznajem to, strepio sam i da Tanovićev film, zbilja, ne valja. Strepnja me je, međutim, pustila kada sam u novinama, na stranicama filmske kritike, krenuo čitati sve same mrzovoljne tekstove, pisane kao u nekoj teškoj, višetjednoj, opstipacijskoj krizi. Znao sam da film ne može biti loš.
Tako sam prije nekoliko dana, u jednome kiosku, na Baščaršiji, kupio dvd s Tanovićevim filmom, i s mirom u duši ga pošao gledati. U jednome od prvih kadrova, na jednoj hercegovačkoj, mediteranskoj avliji, kao u kakvome Počitelju ili Ljubuškom, u neki lijep, vedar i čist dan, budi se glavni junak nasred onoga ružnog socijalističkog ležaja, zbaci jorgan sa sebe, i rasanjuje se, dok mu mati izlazi iz kuće, i nešto govori. Ne viđa se baš često, zapravo ne viđa se nikad, u stvarnome životu takav ležaj, sve s posteljinom, a nasred avlije. U stvarnome životu iznenada zna i kiša pasti, pa bi mogli pokisnuti i kauč i spavač, ali takav pomak, ako je dobro i s nekim razlogom učinjen, na filmu, i u filmskome životu, neće smetati. Uostalom, ljeto je, vrelo hercegovačko, i spava se katkad po avlijama, jer je unutra vruće. Osim toga, postelja pod vedrim nebom, a usred grada, sugerira i ponešto od mentaliteta: u tim se hercegovačkim i bosanskim, mediteranskim i orijentalno-mediteranskim čaršijama, gradićima i varošicama, važan dio života, čak i onoga najintimnijeg, događa vani, da se sve vidi i zna. Ili da se sve sigurnije skrije, nego što se uspijeva skriti iza sedam brava.
Ali nije zato Danis Tanović snimio i ovaj kadar i scenu. On je to učinio zbog njegove vizualnosti, a možda i male posvete koja je u nju upisana. Naime, prizor te avlije, sa starinskom dvorišnom česmom i saksijama cvijeća, s fasadom i kaldrmom, obasjan svjetlom vedroga neba, kao da je ukraden sa slika Safeta Zeca. Svako malo će se, kako film bude tekao, kroz njega provlačiti Zecove slike. One će sugerirati ponešto od socijalnog i kulturnog identiteta svijeta o kojemu govori priča Cirkusa Columbije, i stvarat će onaj kontekst, ono neispričano, a važno da bi film bio filmom, čega u ovdašnjim filmovima obično nema niti u tragovima, i po čemu se, uostalom, veliki filmski režiseri razlikuju od malih. Danis Tanović je, naime, veliki filmski režiser. On to nije zato što je dobio Oskara. Ali je i Oskara dobio zato što je veliki… Čudna je to matematika, teško shvatljiva zavidnome svijetu.
Cirkus Columbia film je fascinantne slikovne ljepote i tačnosti, odlične glume i filigranske gradnje likova. Osim što je to jedna intimna priča, i porodična drama, ona zahvati cijeli mali grad, čini nam se – sve njegove stanovnike, pa je teško, gotovo i nemoguće, u Tanovićevom kadru, među tolikim ljudima, pronaći statistu. Svako je lice neki lik, svako igra i postoji sa svojom životnom pričom, koja, možda, neće biti ispričana, ali će biti naznačena taman toliko da se dalje razvije u gledateljevoj imaginaciji, dok gleda film, i poslije, nakon što izađe iz kina (makar to bilo i kućno kino).
Ono što je Emira Kusturicu razlikuje od tog nekog slabog i nemoćnog filmskog svijeta, koji se vrzma po razvalinama jugoslavenske kinematografije, jest i nizanje planova u svakome kadru, i briga da se život ne pretvori u kulisu filmske priče. Danis Tanović virtuozno je ispunio, oslikao i oživio svoju priču, i svaki njezin kadar. To mu, vjerojatno, ne bi bilo drago čuti, iz neki tužnih, izvanfilmskih i neumjetničkih razloga, što su ovladali našim životima, ali Cirkus Columbia ima sigurnost, čvrstinu i mitotvornu snagu kakvu je imao Otac na službenom putu. Napokon, Miki Manojlović je ulogu Divka Buntića odigrao kako nije ništa drugo u posljednjih dvadesetak godina. Mira Furlan bila je ona predratna Mira Furlan, na što su se onda nastavili i mladi Boris Ler, i divna Jelena Stupljanin, i za njima cijela, silna bosanskohercegovačka glumačka galerija, te odlični Milan Štrljić u poslovičnoj ulozi gada i davni Svetislav Goncić, koji je s tačnošću i izvornošću kakvoga naturščikabodigrao oficira Savu. Takav siguran, a živopisan kasting nije viđen nakon drugoga Kusturičinog filma.
Naravno, Cirkus Columbia ne može ponoviti internacionalni uspjeh Oca na službenom putu. Ono što je u priči tog filma veliko i važno, dio je neke specifično naše, bolno lokalne i žalosne rasprave o našemu raspadu i o raspadima naših malih čaršija, gradova i varoši. Odlučivši se za Cirkus Columbiju, ali više od toga, za način na koji će svoju priču ispričati, Danis Tanović ne samo da, vrlo svjesno, nije snimao film za strance, nego je morao znati da stranci neće ni shvatiti ono što je u toj priči najvažnije. U vrijeme Kusturičina Oca, naš svijet bio je kompaktan i već dovoljno star i dekandentan (jer je utemeljen 1945.), i sve što smo o njemu mogli reći, snimiti ili napisati, strancima je moglo biti zanimljivo. Zbilja važni filmovi i knjige o ovome vremenu bit će još dugo strancima nezanimljivi (ali neka to ne tješi batinaški zdrug hrvatskih književnih antitalenata, kao ni njihove kinoamatere, jer se ova činjenica odnosi na Tanovića i Tanoviće, a nikako na njih).
Mit koji stvara Cirkus Columbia pripada Hercegovini, i to njezinom pretežitom hrvatskom dijelu. Lik Divka Buntića, emigranta koji se u osvit rata vraća kući, središnji je u lik toga svijeta, i vremena s početka devedesetih. On je jedan od stotina i tisuća takvih hercegovačkih Odiseja. Ali istovremeno, on je duboko tragična ličnost, koja između života, normalnosti, ljubavi, i onoga što će se sutra dogoditi, izabire rat. Ne zato što je ratni huškač, što je žedan krvi ili što je veliki domoljub, nego zato što mu je život vodio takvome kraju. U finalu filma – koji, ipak, ne bi trebalo prepričavati, Divko Buntić pokazao se kao pozitivac, na jedan tako divno neobičan i neočekivan način. U tom je finalu i sav moralitet ovoga poštenoga i čestitog filma.
U golemoj mjeri, Cirkus Columbia teče mimo priče romanesknog prvijenca Ivice Đikića, svojedobno nagrađenog najznačajnijom književnom nagradom zapadno od Drine, tuzlanskim Mešom Selimovićem. Iz knjige su ostali samo likovi, i jedan važni crni mačak. Sačuvana je i atmosfera maloga grada, koju je, istina, Tanović samo malo razvedrio i obasjao svojim čistim okom. U romanu je sve, ipak, bilo tmurnije. Ali čak i da se Ivica Đikić ne pojavljuje kao koscenarist, moglo bi se reći da je njegova knjiga dobila svoj veliki film. Naravno, romanopisci nemaju previše zasluga za dobre ekranizacije svojih djela – čak ni kada su koscenaristi – ali u nas se, na žalost, ne može dogoditi da kakvo jadno spisateljsko djelce dočeka dobar film. Premda bi sa svim tim ljudima bilo lakše živjeti kada bi i to bilo moguće.
U jednom trenutku filma konobar gostu kaže: Iz inata se samo govna jedu. Zbog nečega mi je važno s tom rečenicom završiti ovu priču.
Danis Tanović, umijeće stvaranja mita
Zapravo, znam kako me je mimoišlo da vidim Cirkus Columbiju, novi film Danisa Tanovića. Na sarajevsku premijeru nisam stigao, a na onu zagrebačku mi se nije išlo. Nisam htio poslije gledati sve te od jala, jada i ljubomore zgrčene osmijehe, koje više ne bi mogli razbiti ni dobar kiropraktičar, ni vijest o dobitku na lutriji, kako prilaze i čestitaju režiseru, hvaleći mu film, za koji će, čim zamaknu za ugao, reći kako ništa ne valja, jer da je Cirkus Columbia sentimentalna i cmoljava bosanska egzotika jednoga precijenjenog tipa koji je dobio Oskara samo zato što je siroti Bosanac. Zato, kažem, nisam išao na zagrebačku premijeru. Ali, priznajem to, strepio sam i da Tanovićev film, zbilja, ne valja. Strepnja me je, međutim, pustila kada sam u novinama, na stranicama filmske kritike, krenuo čitati sve same mrzovoljne tekstove, pisane kao u nekoj teškoj, višetjednoj, opstipacijskoj krizi. Znao sam da film ne može biti loš.
Tako sam prije nekoliko dana, u jednome kiosku, na Baščaršiji, kupio dvd s Tanovićevim filmom, i s mirom u duši ga pošao gledati. U jednome od prvih kadrova, na jednoj hercegovačkoj, mediteranskoj avliji, kao u kakvome Počitelju ili Ljubuškom, u neki lijep, vedar i čist dan, budi se glavni junak nasred onoga ružnog socijalističkog ležaja, zbaci jorgan sa sebe, i rasanjuje se, dok mu mati izlazi iz kuće, i nešto govori. Ne viđa se baš često, zapravo ne viđa se nikad, u stvarnome životu takav ležaj, sve s posteljinom, a nasred avlije. U stvarnome životu iznenada zna i kiša pasti, pa bi mogli pokisnuti i kauč i spavač, ali takav pomak, ako je dobro i s nekim razlogom učinjen, na filmu, i u filmskome životu, neće smetati. Uostalom, ljeto je, vrelo hercegovačko, i spava se katkad po avlijama, jer je unutra vruće. Osim toga, postelja pod vedrim nebom, a usred grada, sugerira i ponešto od mentaliteta: u tim se hercegovačkim i bosanskim, mediteranskim i orijentalno-mediteranskim čaršijama, gradićima i varošicama, važan dio života, čak i onoga najintimnijeg, događa vani, da se sve vidi i zna. Ili da se sve sigurnije skrije, nego što se uspijeva skriti iza sedam brava.
Ali nije zato Danis Tanović snimio i ovaj kadar i scenu. On je to učinio zbog njegove vizualnosti, a možda i male posvete koja je u nju upisana. Naime, prizor te avlije, sa starinskom dvorišnom česmom i saksijama cvijeća, s fasadom i kaldrmom, obasjan svjetlom vedroga neba, kao da je ukraden sa slika Safeta Zeca. Svako malo će se, kako film bude tekao, kroz njega provlačiti Zecove slike. One će sugerirati ponešto od socijalnog i kulturnog identiteta svijeta o kojemu govori priča Cirkusa Columbije, i stvarat će onaj kontekst, ono neispričano, a važno da bi film bio filmom, čega u ovdašnjim filmovima obično nema niti u tragovima, i po čemu se, uostalom, veliki filmski režiseri razlikuju od malih. Danis Tanović je, naime, veliki filmski režiser. On to nije zato što je dobio Oskara. Ali je i Oskara dobio zato što je veliki… Čudna je to matematika, teško shvatljiva zavidnome svijetu.
Cirkus Columbia film je fascinantne slikovne ljepote i tačnosti, odlične glume i filigranske gradnje likova. Osim što je to jedna intimna priča, i porodična drama, ona zahvati cijeli mali grad, čini nam se – sve njegove stanovnike, pa je teško, gotovo i nemoguće, u Tanovićevom kadru, među tolikim ljudima, pronaći statistu. Svako je lice neki lik, svako igra i postoji sa svojom životnom pričom, koja, možda, neće biti ispričana, ali će biti naznačena taman toliko da se dalje razvije u gledateljevoj imaginaciji, dok gleda film, i poslije, nakon što izađe iz kina (makar to bilo i kućno kino).
Ono što je Emira Kusturicu razlikuje od tog nekog slabog i nemoćnog filmskog svijeta, koji se vrzma po razvalinama jugoslavenske kinematografije, jest i nizanje planova u svakome kadru, i briga da se život ne pretvori u kulisu filmske priče. Danis Tanović virtuozno je ispunio, oslikao i oživio svoju priču, i svaki njezin kadar. To mu, vjerojatno, ne bi bilo drago čuti, iz neki tužnih, izvanfilmskih i neumjetničkih razloga, što su ovladali našim životima, ali Cirkus Columbia ima sigurnost, čvrstinu i mitotvornu snagu kakvu je imao Otac na službenom putu. Napokon, Miki Manojlović je ulogu Divka Buntića odigrao kako nije ništa drugo u posljednjih dvadesetak godina. Mira Furlan bila je ona predratna Mira Furlan, na što su se onda nastavili i mladi Boris Ler, i divna Jelena Stupljanin, i za njima cijela, silna bosanskohercegovačka glumačka galerija, te odlični Milan Štrljić u poslovičnoj ulozi gada i davni Svetislav Goncić, koji je s tačnošću i izvornošću kakvoga naturščikabodigrao oficira Savu. Takav siguran, a živopisan kasting nije viđen nakon drugoga Kusturičinog filma.
Naravno, Cirkus Columbia ne može ponoviti internacionalni uspjeh Oca na službenom putu. Ono što je u priči tog filma veliko i važno, dio je neke specifično naše, bolno lokalne i žalosne rasprave o našemu raspadu i o raspadima naših malih čaršija, gradova i varoši. Odlučivši se za Cirkus Columbiju, ali više od toga, za način na koji će svoju priču ispričati, Danis Tanović ne samo da, vrlo svjesno, nije snimao film za strance, nego je morao znati da stranci neće ni shvatiti ono što je u toj priči najvažnije. U vrijeme Kusturičina Oca, naš svijet bio je kompaktan i već dovoljno star i dekandentan (jer je utemeljen 1945.), i sve što smo o njemu mogli reći, snimiti ili napisati, strancima je moglo biti zanimljivo. Zbilja važni filmovi i knjige o ovome vremenu bit će još dugo strancima nezanimljivi (ali neka to ne tješi batinaški zdrug hrvatskih književnih antitalenata, kao ni njihove kinoamatere, jer se ova činjenica odnosi na Tanovića i Tanoviće, a nikako na njih).
Mit koji stvara Cirkus Columbia pripada Hercegovini, i to njezinom pretežitom hrvatskom dijelu. Lik Divka Buntića, emigranta koji se u osvit rata vraća kući, središnji je u lik toga svijeta, i vremena s početka devedesetih. On je jedan od stotina i tisuća takvih hercegovačkih Odiseja. Ali istovremeno, on je duboko tragična ličnost, koja između života, normalnosti, ljubavi, i onoga što će se sutra dogoditi, izabire rat. Ne zato što je ratni huškač, što je žedan krvi ili što je veliki domoljub, nego zato što mu je život vodio takvome kraju. U finalu filma – koji, ipak, ne bi trebalo prepričavati, Divko Buntić pokazao se kao pozitivac, na jedan tako divno neobičan i neočekivan način. U tom je finalu i sav moralitet ovoga poštenoga i čestitog filma.
U golemoj mjeri, Cirkus Columbia teče mimo priče romanesknog prvijenca Ivice Đikića, svojedobno nagrađenog najznačajnijom književnom nagradom zapadno od Drine, tuzlanskim Mešom Selimovićem. Iz knjige su ostali samo likovi, i jedan važni crni mačak. Sačuvana je i atmosfera maloga grada, koju je, istina, Tanović samo malo razvedrio i obasjao svojim čistim okom. U romanu je sve, ipak, bilo tmurnije. Ali čak i da se Ivica Đikić ne pojavljuje kao koscenarist, moglo bi se reći da je njegova knjiga dobila svoj veliki film. Naravno, romanopisci nemaju previše zasluga za dobre ekranizacije svojih djela – čak ni kada su koscenaristi – ali u nas se, na žalost, ne može dogoditi da kakvo jadno spisateljsko djelce dočeka dobar film. Premda bi sa svim tim ljudima bilo lakše živjeti kada bi i to bilo moguće.
U jednom trenutku filma konobar gostu kaže: Iz inata se samo govna jedu. Zbog nečega mi je važno s tom rečenicom završiti ovu priču.