Budakovi opanci za ministra Fuchsa

Ministar je dužan objasniti zašto se, pod krinkom lektire, u hrvatskim srednjim školama obilježava spomendan NDH

U zabačeno ličko selo, okovano narodnom tradicijom, s privremenog rada u inozemstvu vraća se Marko. Pun je entuzijazma, vjere u napredak i u novo, pa sve svoje krvavo zarađene i ušteđene novce ulaže u modernizaciju života, ili u pokušaj da od svoga sela načini Ameriku. Seljaci su nepovjerljivi prema povratniku, u njemu vide raspikuću, koji će najprije rasturiti svoje imanje, a zatim i cijelo mjesto. On je donio klicu kuge, zarazit će tijela i duše naivnoga i dobrog svijeta, koji je kroz njegovu gladnu povijest, među ovim stijenama i brdima, održala i tako snažnim učinila samo njegova vjera i tradicija.

Moglo se preživjeti, za dugih i ledenih zima, kada više nije bilo drugog za pojesti osim natrulih kora od krumpira, samo tako da se ponavlja isti onaj životni ritual koji je pretke održao kroz prošla stoljeća, i koji je ličke ljude učinio tako snažnim, žilavim i rasno čistim i u njihovoj molitvi, i u njihovoj psovki. Zato su i Marka doživjeli kao glasnika apokalipse.

Ali njegov otac, starina Vid ili Vidoje, kojega su zavičajnim augmentativom prozvali Vidurina (Nije li domišljata ta mitologizacija Like, pogotovu kad pisac tu seosku sklonost augmentativu suoči, u hrvatskoj paradigmi prevladavajućoj, zagrebačkoj sklonosti ljupkim umanjenicama? Nije li se time ovaj pisac dopao metropolskoj književnoj kritici vazda željnoj pastoralnih avantura?), iako je najveći tradicionalist od svih u selu, brani svoga sina Markana – kojega, čini mi se – zovu Markić, i zapada u opasnost da ga se optuži za kolaboraciju s modernistima. Eto, tako je i toliko čestit stari Vid.

E, ali ima on i unuka, Markova sina, koji djeda jako voli i njegovu vjeru i čestitost slijedi, pa mu pomaže u pravljenju opanaka. Taj manufakturni postupak opisan je nevjerojatno precizno, slikovito, a moglo bi se reći i zaneseno. Način na koji se skida dlaka s ovčje kože, pa se režu trake od kojih se zatim šije opanak, vrhunac je cijele pripovijesti, ali i spisateljevog umijeća, na način na koji, recimo, Miroslav Krleža u “Zastavama” svoje te vrhunce cjelokupne hrvatske književnosti dvadesetog vijeka doseže opisujući Budimpeštu i društvenopolitički život grada.

Markić se ruga djedu Vidurini i njegovim opancima, jer se, naravno, cipele kupuju u dućanu s cipelama. I što se onda dogodi? On propada, jer je uludo potrošio i posljednji dolar, priča se završava žalosno, ali poučno: u Hrvatskoj ne uspijeva nijedan modernistički projekt, ljudi su zatucani i uplašeni pred vlastitom poviješću, i može ih spasiti samo beskrajno ponavljanje istih životnih i kulturnih modela, s kojim su naraštajima preživljavali i s kojim su i postali narod koji jesu.

Ovu sam pripovijest, slabu, naivnu i šokantnu u svojoj folklornoj i mentalitetnoj temeljenosti, pročitao prije dvadeset i pet godina, u sarajevskoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci, onoj Vijećnici koju su srpski minobacači spalili u kolovozu 1992, kada sam, cijelo jedno ljeto, provjeravao kakav je pisac bio Mile Budak. “Opanke dida Vidurine” prepričao sam po sjećanju, jer ih više nemam potrebe čitati, pa sam ih, možda, i popravio. Vjerujem da ih pokvario nisam.

Već dvadesetak godina tek stasali hrvatski srednjoškolci, u prvome razredu, na satu hrvatskoga jezika, bivaju inicirani u jednu drukčiju, od Bruxellesa, OSCE-a, Vijeća Europe te svih unutarnjih i vanjskih neprijatelja skrivenu, ali živu, istinsku i stvarnu uspomenu na Nezavisnu Državu Hrvatsku, ustaški pokret i posvemašnju čistoću, nevinost, uspravnost i ispravnost našega katoličkog roda i naroda. Na taj spomendan, koji za razliku od Dana sjećanja na holokuaust nije pod tim nazivom uveden u školske programe, ali za razliku od Dana sjećanja na holokaust trajno obilježava te školske programe i izgrađuje svjetonazor mladih Hrvata, proučava se, na satu lektire, Budakovo djelo “Opanci dida Vidurine”.

Đaci razgledaju fotografije blago nasmiješenog čovjeka s naočalama i s obrazima djeda Mraza, koji se ni na jednoj slici ne mrgodi i kojemu uniforma nekako loše stoji, jer je za vojnika odveć bezazlen. Po prilici onako bezazlen kao što je bezazlena i njegova pripovijest, i cjelokupno njegovo književno djelo, iščitano onoga uzaludnog sarajevskog ljeta, koje je, opet, jednako bezazleno kao i njemačke planinske filmske sage iz tridesetih, pa na kraju, bezazleno kao i pejzažni akvareli bečkoga zgubidana i slikara amatera Adolfa Hitlera.

Naravno, ne treba opterećivati hrvatsku srednjoškolsku mladež korijenima i dometima njemačke fascinacije planinskim vrhovima, te snažnim i odlučnim muškarcima i ženama koji preživljavaju među Alpama, tamo gdje umiru slabi, a ostaju jaki i odlučni, te se tako provodi prirodni odabir unutar čovjekove vrste. Ionako to isto, na jedan drukčiji način, oni mogu naći u “Opancima dida Vidurine”. Ni tu nema zlih, loših i slabih, niti se širi mržnja prema Drugome, jer Drugoga ni ne može biti u pustoj ličkoj zabiti, nego se s potpunim ljudskim razumijevanjem samo svjedoči o naivnosti Markovoj, koji je dolare uludo potrošio.

Nevinosti i čistoći Vidurininoj uče se hrvatski đaci kao nevinosti i čistoći Budakovoj. A zatim se logično, bez bespotrebnih sugestija sa strane, nevinost prenosi na sve koji su stradali na Bleiburgu i križnome putu, sve koji su ikada nosili ustašku uniformu i koji su ratovali za domovinu, i o čijoj se borbi i žrtvi ne smije govoriti izvan nogometnih stadiona, na kojima svi u isti glas kličemo i pjevamo istinu, onu zbog koje se Budakova knjiga i našla u školskoj lektiri, i zbog koje tamo ostaje, bez obzira na to što se smjenjuju ministri i državni tajnici, jer su “Opanci dida Vidurine” to sveto svjetlo koje nitko ne gasi, koliko god ga puta pred Europom i pred domaćim i stranim neprijateljima, kao Petar Krista, zatajili i osporili.

Mile Budak slabašan je pisac i veliki zločinac. Za razliku od njega Knut Hamsun grandiozan je pisac za čiji zločin ne bismo ni znali da nema njegove književne veličine. Josephu Goebbelsu je u znak divljenja poslao svoju Nobelovu medalju. Rekao je da šalje nju, jer drugoga nema. Budak nije imao nikakvu književnu medalju, pa je u Berlin mogao slati samo ljudske glave. Ali čak i da je bio velik kao Hamsun, a da je zločinac bio samo na riječima, Mile Budak ne bi imao svoje mjesto u bilo kakvoj i bilo kojoj školskoj lektiri u Hrvatskoj. Naime, za razliku od Hamsunove Norveške, koja je bila okupirana od Nijemaca, Nezavisna Država Hrvatska bila je subjekt zločina, pa je time hrvatska odgovornost prema Drugome svjetskom ratu drukčija od norveške. Uostalom, u norveškoj lektiri nema Hamsuna.

Ministru obrazovanja Radovanu Fuchsu, kao i predsjednici Vlade, vrijedi još jednom ponoviti ono što oboje, kao dugogodišnji pripadnici hadezeove elite, znaju jako dobro: svake godine u hrvatskim se srednjim školama obilježava spomendan NDH, pod krinkom sata školske lektire. Dio nastavnika Budaka oduvijek bojkotira, riskirajući da ih kolege optuže ili obijede da su srpskoga podrijetla ili da su komunisti. Drugi dio radi ono što im je naređeno: pronose vječno svjetlo i uče mladež da postoje dvije istine, jedna kojom se biva Hrvat, a druga kojom se hrvatski laže. Ministar bi već u ponedjeljak trebao naložiti svojim posilnima, zaduženim za školstvo, da se odreknu Budaka. Jer mogao bi netko pomisliti kako Hrvatska samo čeka ulazak u Europsku Uniju, pa da se glasno progovori o onome o čemu se samo šapće nad fotografijama tih divnih, bezazlenih ljudi u demodiranim vojnim odorama. A to nije istina, zar ne, gospodine Fuchs?

Miljenko Jergović 13. 02. 2010.