Prije deset godina objavljen je oproštajni živi album grupe Daleka obala, s opusom velikog pjesnika-trubadura broda i plovidbe
Znate ono kada vas boli glava, dosadno vam je u čekaonici dok vlak kasni, na partijskom ste sastanku i slušate salve kritika na svoj račun, ili ste samo plaho mahmurni, pa vam se zavuče neka pjesma, i ponavlja vam se tako u glavi, dok god situacija traje, ili puno duže, satima, danima i tjednima. Meni se tako zimus, kad su me skolile bestidne neke uši i stjenice, javila jedna pjesma Marijana Bana, i jasno sam čuo pjevača, koji je pjevao: “Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime, nisu ovo moje kiše, u meni su kiše tiše…” Slušao sam ga tako, naseljenog tako u moje misli i osjećaje, dok me je dekoncentrirao u svakome mom, istina ne prečestom, pokušaju da razmišljam o argumentima koji proizlaze iz egzistencije te čudne, egzotične gamadi, za koju sam krivo mislio da je izumrla još za masovnih deratizacija u vrijeme socijalizma. Ta je pjesma bila gotova metafora moga trenutnog stanja, ili života, općenito, tako lijepa, cijela i savršena, kakve mogu biti samo one pjesme za koje vam se čini da su starije od riječi od kojih su načinjeni njihovi stihovi. Toliko prirodno zvuči kada Marijan Ban pjeva: “Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moja jutra, nepoznate mračne sjene, buđenja su moja sutra…”, da se čini kako su ove riječi i stihovi nastali kad i melodija, i da u njima jednostavno nema konstrukcije, ničega umjetnog, pa ni pjesničkoga umijeća ili dara koji bi se mogao analizirati, makar da bi se pohvalio.
A onda pjesma prelazi u marš, u militantnu melankoliju jednoga životnog i ljubavnog finala: “Poljubi me, iako znam da nisam ni snažan ni mlad, poljubi me, kao nikada do sad.” Zbilja, ovoga februara, ove stjeničave veljače, nisam više bio ni snažan, ni mlad, ali blagoslov je to za nekoga kojemu se Marijan Ban uvuče u misli i osjećaje.
U svojoj biografiji na webu Marijan Ban (rođen na Dan žena 1963.) piše da je prvih deset godina živio u Kaštel Gomilici, u Jugovinilskoj broj 7, a da je raspuste provodio kod babe i dida u Slavoniji, blizu Alaginaca. Dobar raskorak u formiranju jednoga divnog autsajdera. Kasnije je bio prvak Hrvatske i reprezentativac Jugoslavije u jedrenju, što će, zapravo, odrediti njegovu poetiku i osobnu mitologiju. Pjesnički subjekt u Banovoj poeziji, najčešće, ili je brod, ili je čovjek na brodu, ili nešto između čovjeka i broda, neko prelazno, evolucijsko stanje. Godinama je imao bend, Daleku obalu, u kojem su ga, priča kaže, trpjeli i podnosili, a onda se, u jesen 2001. Daleka obala raspala, o čemu dramatično i dokumentarno svjedoči tekst u knjižici posthumno objavljenog živog albuma, koji je napisao Dražen Vrdoljak. Potom slijedi nešto što bi se u životima i karijerama antitalenata i karijerista moglo nazvati solo karijera. U Banovom slučaju to ne ide. Na njemu se vidjelo da je sam došao na svijet i da će sam otići. Prosječni su se navikavali, uklapali i rasli do benda, krda i naroda.
Prilike mu nisu bile sklone, a ni on, izgleda, nije uvijek baš pretjerano sklon vlastitome talentu, tek, malo je napisao pjesama. Da ih je bilo više, ili da je živio i da živi u nekoj umjetnosti sklonijoj kulturi, u kojoj se više čita i sluša, a pjesnike se sudi po pjesmama, a ne po životnim navikama, Marijan Ban bio bi cijenjen kao veliki hrvatski pjesnik i pjesmar, kompozitor, interpretator ili – o prazne li riječi! – kantautor. Ovako, on je samo jedna od mnogih nedovoljno opisanih lokalnih pojava, senzacija ili epifenomena, koji će se naći u žiži hrvatske javnosti samo kada se pokuša ubiti. No, to ne govori o Banu, nego o onima koji ga, na žalost svoju, ne umiju čuti.
Marijan Ban nije čvrsta i stamena estradna pojava. On je osjetljivo kulturno dobro, koje traži visoku kulturnu svijest okoline, brigu stručnjaka i puno, puno hvale. Briga o kulturnim dobrima besciljan je posao za sve vlahušiće ovoga svijeta, ali se po njoj poznaje svaka kultura
Neke su njegove pjesme, ipak, postale ona vrsta općega, narodnog dobra, kakvom bivaju najvažniji Arsenovi i Džonijevi radovi. Tako ćemo Ruzinavi brod ili Morsku vilu čuti kao amblematske zvučne sličice našega vremena, šlagere koji to, zapravo, i nisu, iz kojih je, kao iz najmanje koščice odavno izumrlog dinosaurusa, moguće rekonstruirati čitav jedan nestali i neupamćeni svijet. Premda nije puno napisao i ne pripada niti jednoj od ovdašnjih umjetničkih ili, ne daj Bože, estradnih elita, taj svijet po Banu jedan je od najrječitijih primjera naših melodija i naracija.
No, njegova meni najdraža, a vjerujem i najbolja pjesma, je Sušac blues. Riječ je o furiozno stihovanoj priči o jednom usamljeničkom plovu i oluji: “Vjetar se diže i ruši na mene, ja njegovu namjeru znam, on želi isprobati snagu, na mene obrušava svu svoju moć, al ja sam krenuo tamo gdje želim i tamo gdje želim ću sigurno doć.” Ima u tom Banovom doživljaju nečega što svojim sinkretizmom podsjeća na rane pjesme Nikole Šopa, ali u mediteranskom, morskom ključu. Recimo, njemu je vjetar jednako živ, kao što je živ i on sam, i jednako je stvor, čiju namjeru valja znati. U tom svijetu, u kojemu su ljudi poput Šopa ili Bana zauvijek sami i mučeni, oživljavaju predmeti i prirodne pojave, u svemu je Bog, i sve je u nekom kretanju i bivanju.
Čujte njegov glas, poderan, tužan i pomalo pijan, kako u kasnu pomorsku noć pjeva iz dubine radio aparata: “Ne, ne bojim se juga, ne bojim se bure, ne bojim se neba, dubine ni dna. Podivljali valovi me uzalud jure, na krilima vjetra poletjet ću ja. Ne, ne mogu mi ništa, ne mogu mi ništa, sve prirodne sile i sav njihov bijes. Ne mogu mi ništa ni žega ni kiša, na krilima vjetra ja nastavljam ples.” I to onda zvuči otprilike jednako autentično, kao kada u našim odavno isteklim djetinjim životima, na jednoj dubrovačkoj kuli, iz Šerbedžije progovara Hamlet, kao da on Hamlet jest, a svi koji će poslije doći samo su šmiranti i imitatori. U Banovom je glasu, u pjesmi koju pjeva, jedan je plov i cijeli jedan proživljeni život. Ili on, barem, tako, uvjerljivo, zvuči. No, što je umjetnost, što su pjesma ili priča izvan uvjerljivosti? Po čemu se, zapravo, ako ne po uvjerljivosti, mogu estetski samjeravati?
Ban je, kao što bje i Džoni, pjevač-deklamator. Nemoguće je imitirati taj glas, ili uvjerljivo ponoviti: “U noći kad nevera stane i nebo kad prekrije zvjezdani roj, more će vidati stečene rane i skupljat će snagu za još jedan boj. I pozvat će u pomoć vjetrove nove, i nebo će munjama parati noć, al ja sam od onih što vječito plove i tamo gdje želim, ja ću tamo i doć.” Malo što tako lijepo u poeziji uspijeva, kao kad zapjeva naivnost. Međutim, možda je upravo to ono jedino što se nikako ne može naučiti ili probuditi u sebi, ako naivnosti nemaš. U njoj je, u naivnosti, Banov dar, ali i njegovo mučeništvo.
Jednom, davno već, prije ljeto ili dva, s nekim sam ljudima, valjda kolegama s posla, čijih se lica i imena sad ne mogu sjetiti, sjedio na suncu, ispred posve prazne Brankine krčme, koja se službeno zove Luxor, a neslužbeno Pajićka. Samo je za susjednim stolom, mrk, sa crnim naočalama preko lica, sjedio krupan, sredovječan čovjek, i pio mineralnu. Ne znam kako sam do toga došao, ali ja sam nabrajao i opisivao glumce i pjevače koji umiju dobro recitirati stihove. I kako bi kojega spomenuo, tako se nepoznatom lice krivilo, kao u nekoj patnji, u probuđenom ulcus duodenumu, možda. A onda više nije mogao izdržati, nego je rekao, tužnim i ponalo uvrijeđenim glasom: “Pa zar ja nisam odlično recitirao Ne daj se Ines?” Tek tad sam prepoznao Bana. Da, rekao sam mu, i nisam spomenuo da mi smeta što je “jednu beogradsku padinu” pretvorio u “jednu velegradsku padinu”, jer u njegovom slučaju to i nije važno. Njemu je bilo drago, i činilo se kao da vjeruje da bih njegovo ime sljedeće spomenuo, da se nije ovako sam javio.
Život je prema čovjeku ponekad mamuran. Ali sve se da i sve može, samo kada se nađe neki razlog i smisao u trpljenju i u strpljenju. Kada se nađe netko da ti u glavi otpjeva pjesmu, koja će funkcionirati kao metafora.
Brodočovjek ili svijet po Banu
Prije deset godina objavljen je oproštajni živi album grupe Daleka obala, s opusom velikog pjesnika-trubadura broda i plovidbe
Znate ono kada vas boli glava, dosadno vam je u čekaonici dok vlak kasni, na partijskom ste sastanku i slušate salve kritika na svoj račun, ili ste samo plaho mahmurni, pa vam se zavuče neka pjesma, i ponavlja vam se tako u glavi, dok god situacija traje, ili puno duže, satima, danima i tjednima. Meni se tako zimus, kad su me skolile bestidne neke uši i stjenice, javila jedna pjesma Marijana Bana, i jasno sam čuo pjevača, koji je pjevao: “Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moje zime, nisu ovo moje kiše, u meni su kiše tiše…” Slušao sam ga tako, naseljenog tako u moje misli i osjećaje, dok me je dekoncentrirao u svakome mom, istina ne prečestom, pokušaju da razmišljam o argumentima koji proizlaze iz egzistencije te čudne, egzotične gamadi, za koju sam krivo mislio da je izumrla još za masovnih deratizacija u vrijeme socijalizma. Ta je pjesma bila gotova metafora moga trenutnog stanja, ili života, općenito, tako lijepa, cijela i savršena, kakve mogu biti samo one pjesme za koje vam se čini da su starije od riječi od kojih su načinjeni njihovi stihovi. Toliko prirodno zvuči kada Marijan Ban pjeva: “Ovo nije moje vrijeme, ovo nisu moja jutra, nepoznate mračne sjene, buđenja su moja sutra…”, da se čini kako su ove riječi i stihovi nastali kad i melodija, i da u njima jednostavno nema konstrukcije, ničega umjetnog, pa ni pjesničkoga umijeća ili dara koji bi se mogao analizirati, makar da bi se pohvalio.
A onda pjesma prelazi u marš, u militantnu melankoliju jednoga životnog i ljubavnog finala: “Poljubi me, iako znam da nisam ni snažan ni mlad, poljubi me, kao nikada do sad.” Zbilja, ovoga februara, ove stjeničave veljače, nisam više bio ni snažan, ni mlad, ali blagoslov je to za nekoga kojemu se Marijan Ban uvuče u misli i osjećaje.
U svojoj biografiji na webu Marijan Ban (rođen na Dan žena 1963.) piše da je prvih deset godina živio u Kaštel Gomilici, u Jugovinilskoj broj 7, a da je raspuste provodio kod babe i dida u Slavoniji, blizu Alaginaca. Dobar raskorak u formiranju jednoga divnog autsajdera. Kasnije je bio prvak Hrvatske i reprezentativac Jugoslavije u jedrenju, što će, zapravo, odrediti njegovu poetiku i osobnu mitologiju. Pjesnički subjekt u Banovoj poeziji, najčešće, ili je brod, ili je čovjek na brodu, ili nešto između čovjeka i broda, neko prelazno, evolucijsko stanje. Godinama je imao bend, Daleku obalu, u kojem su ga, priča kaže, trpjeli i podnosili, a onda se, u jesen 2001. Daleka obala raspala, o čemu dramatično i dokumentarno svjedoči tekst u knjižici posthumno objavljenog živog albuma, koji je napisao Dražen Vrdoljak. Potom slijedi nešto što bi se u životima i karijerama antitalenata i karijerista moglo nazvati solo karijera. U Banovom slučaju to ne ide. Na njemu se vidjelo da je sam došao na svijet i da će sam otići. Prosječni su se navikavali, uklapali i rasli do benda, krda i naroda.
Prilike mu nisu bile sklone, a ni on, izgleda, nije uvijek baš pretjerano sklon vlastitome talentu, tek, malo je napisao pjesama. Da ih je bilo više, ili da je živio i da živi u nekoj umjetnosti sklonijoj kulturi, u kojoj se više čita i sluša, a pjesnike se sudi po pjesmama, a ne po životnim navikama, Marijan Ban bio bi cijenjen kao veliki hrvatski pjesnik i pjesmar, kompozitor, interpretator ili – o prazne li riječi! – kantautor. Ovako, on je samo jedna od mnogih nedovoljno opisanih lokalnih pojava, senzacija ili epifenomena, koji će se naći u žiži hrvatske javnosti samo kada se pokuša ubiti. No, to ne govori o Banu, nego o onima koji ga, na žalost svoju, ne umiju čuti.
Neke su njegove pjesme, ipak, postale ona vrsta općega, narodnog dobra, kakvom bivaju najvažniji Arsenovi i Džonijevi radovi. Tako ćemo Ruzinavi brod ili Morsku vilu čuti kao amblematske zvučne sličice našega vremena, šlagere koji to, zapravo, i nisu, iz kojih je, kao iz najmanje koščice odavno izumrlog dinosaurusa, moguće rekonstruirati čitav jedan nestali i neupamćeni svijet. Premda nije puno napisao i ne pripada niti jednoj od ovdašnjih umjetničkih ili, ne daj Bože, estradnih elita, taj svijet po Banu jedan je od najrječitijih primjera naših melodija i naracija.
No, njegova meni najdraža, a vjerujem i najbolja pjesma, je Sušac blues. Riječ je o furiozno stihovanoj priči o jednom usamljeničkom plovu i oluji: “Vjetar se diže i ruši na mene, ja njegovu namjeru znam, on želi isprobati snagu, na mene obrušava svu svoju moć, al ja sam krenuo tamo gdje želim i tamo gdje želim ću sigurno doć.” Ima u tom Banovom doživljaju nečega što svojim sinkretizmom podsjeća na rane pjesme Nikole Šopa, ali u mediteranskom, morskom ključu. Recimo, njemu je vjetar jednako živ, kao što je živ i on sam, i jednako je stvor, čiju namjeru valja znati. U tom svijetu, u kojemu su ljudi poput Šopa ili Bana zauvijek sami i mučeni, oživljavaju predmeti i prirodne pojave, u svemu je Bog, i sve je u nekom kretanju i bivanju.
Čujte njegov glas, poderan, tužan i pomalo pijan, kako u kasnu pomorsku noć pjeva iz dubine radio aparata: “Ne, ne bojim se juga, ne bojim se bure, ne bojim se neba, dubine ni dna. Podivljali valovi me uzalud jure, na krilima vjetra poletjet ću ja. Ne, ne mogu mi ništa, ne mogu mi ništa, sve prirodne sile i sav njihov bijes. Ne mogu mi ništa ni žega ni kiša, na krilima vjetra ja nastavljam ples.” I to onda zvuči otprilike jednako autentično, kao kada u našim odavno isteklim djetinjim životima, na jednoj dubrovačkoj kuli, iz Šerbedžije progovara Hamlet, kao da on Hamlet jest, a svi koji će poslije doći samo su šmiranti i imitatori. U Banovom je glasu, u pjesmi koju pjeva, jedan je plov i cijeli jedan proživljeni život. Ili on, barem, tako, uvjerljivo, zvuči. No, što je umjetnost, što su pjesma ili priča izvan uvjerljivosti? Po čemu se, zapravo, ako ne po uvjerljivosti, mogu estetski samjeravati?
Ban je, kao što bje i Džoni, pjevač-deklamator. Nemoguće je imitirati taj glas, ili uvjerljivo ponoviti: “U noći kad nevera stane i nebo kad prekrije zvjezdani roj, more će vidati stečene rane i skupljat će snagu za još jedan boj. I pozvat će u pomoć vjetrove nove, i nebo će munjama parati noć, al ja sam od onih što vječito plove i tamo gdje želim, ja ću tamo i doć.” Malo što tako lijepo u poeziji uspijeva, kao kad zapjeva naivnost. Međutim, možda je upravo to ono jedino što se nikako ne može naučiti ili probuditi u sebi, ako naivnosti nemaš. U njoj je, u naivnosti, Banov dar, ali i njegovo mučeništvo.
Jednom, davno već, prije ljeto ili dva, s nekim sam ljudima, valjda kolegama s posla, čijih se lica i imena sad ne mogu sjetiti, sjedio na suncu, ispred posve prazne Brankine krčme, koja se službeno zove Luxor, a neslužbeno Pajićka. Samo je za susjednim stolom, mrk, sa crnim naočalama preko lica, sjedio krupan, sredovječan čovjek, i pio mineralnu. Ne znam kako sam do toga došao, ali ja sam nabrajao i opisivao glumce i pjevače koji umiju dobro recitirati stihove. I kako bi kojega spomenuo, tako se nepoznatom lice krivilo, kao u nekoj patnji, u probuđenom ulcus duodenumu, možda. A onda više nije mogao izdržati, nego je rekao, tužnim i ponalo uvrijeđenim glasom: “Pa zar ja nisam odlično recitirao Ne daj se Ines?” Tek tad sam prepoznao Bana. Da, rekao sam mu, i nisam spomenuo da mi smeta što je “jednu beogradsku padinu” pretvorio u “jednu velegradsku padinu”, jer u njegovom slučaju to i nije važno. Njemu je bilo drago, i činilo se kao da vjeruje da bih njegovo ime sljedeće spomenuo, da se nije ovako sam javio.
Život je prema čovjeku ponekad mamuran. Ali sve se da i sve može, samo kada se nađe neki razlog i smisao u trpljenju i u strpljenju. Kada se nađe netko da ti u glavi otpjeva pjesmu, koja će funkcionirati kao metafora.