Krajem 1960. mladi se pjesnik demonstrativno seli iz Beograda u Zagreb. Potom se, u pismu upućenom novinama, odriče svih nagrada koje je dobio. I na kraju se, u noći između 11. i 12. veljače 1961, objesio o granu jednoga tankog, nejakog stabla na zagrebačkom Cmroku. Njegova smrt odjeknula je zemljom koja je još uvijek držala do svojih pjesnika, prijatelji su pisali ganutljive nekrologe, posvećivali mu pjesme, išli na pogreb u Beograd. S tragičnim krajem čovjekova života započinjala je velika, po mnogo čemu neusporediva pjesnička karijera, stvorena je legenda, koja će se prenositi s naraštaja na naraštaj, sve do početka devedesetih. Kada se raspadne Jugoslavija, rasut će se i legenda Branka Miljkovića. I on će konačno zauzeti svoje mjesto u historiji srpske književnosti. Njegovo mjesto u toj je historiji važno i znatno, ali, ipak, neusporedivo s mjestom koje je imao u kolektivnom imaginariju jedne iščezle zemlje i njene kulture.
Poeziju je prevodio s ruskog i francuskog, predavao se simbolističkim utjecajima, ali je, više nego bilo čim drugim, bio obilježen Heraklitom Mračnim, i njegovim fragmentima. Tako je i pisao, okupljajući pjesmu oko jednoga efektnog stiha, snažne i zvučne misli, jezičnog praska, ili je svodeći samo na fragment, na tih nekoliko riječi, koje, možda, i nemaju dubok smisao, ali će ih čitatelj pamtiti kao najveću mudrost svoga doba. Najlepše pevaju zablude. Nema pesme izvan istine. Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi? Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju. Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?
Posljednji Miljkovićev fragment zapravo je završni distih iz pjesme “Poeziju će svi pisati”, koji i danas povremeno nađemo udjenutog u dnevne komentare i kolumne ovlaštenih političkih analitičara, a dogodi se, čak, i da hrvatski političar učeno citira Miljkovića, nalazeći u njegovom stihu objašnjenje svakoga kolektivnog razočaranja prilikama u društvu. Premda se, možda, radi o malo drukčijoj priči: pjesnik je, naime, u istu ravan doveo apstraktni pojam i žive ljude, slobodu i propjevale sužnje. Da bi se Sloboda mjerila sa sužnjima, ona bi se najprije trebala utjeloviti (ili jezikom istočnoga obreda – ovaplotiti). U druga Tita, prema komunističkom evanđelju. Ili u Isusa Krista, Franju Tuđmana, Rafaela viteza Bobana, prema novohrvatskom evanđelju. I da se onda tako ovaploćena, kao na nekom nastranom talent show natjecanju, omjeri s raspjevanim robovima. Koliko god je ovaj distih očaravao naraštaje vjernika i fantasta, tako da ga citiraju i danas, ja ga nisam volio. Valjda i zato što se nisam mogao identificirati ni sa sužnjima, ni sa slobodom.
Branko Miljković bio je pjesnik čiji su stihovi korišteni kao efektna verbalna pirotehnika za svečane priredbe prigodom praznika domovine i revolucije. Napisao je jednu od najcitiranijih pjesama o Titu (“Da ga čuje Zagorje se primaklo Avali/ More Nebojšinoj Kuli/ Gde je njegova reč tu je cela zemlja…), ali i vrlo poznatu pjesmu o Jugoslaviji (“Evo kako je počela u dan svoje nužnosti/ Sve što nema vatre u sebi sagori/ Što sagori postaje noć/ Što ne izgori rađa dan…”). I danas te pjesme čujem, izgovorene do plača uzdrhtalim glasovima svojih školskih drugarica, i još nisam izgubio dar da im se podsmjehnem, i da im onako mladim i zanesenim domahnem iz strašne i ravnodušne budućnosti koja je uslijedila. One su sad, drage moje, u svojim kanadama, amerikama i evropama, ili već dugo, napuštene, griju svoje zimske grobove, u nadi da bi netko mogao naići.
Sve to ne znači da nisam volio Branka Miljkovića, i da ga ne volim danas, koliko god mu vrijeme bilo nesklono. Ali ti su stihovi malo drukčiji. Imao je dvadeset i tri, kada je pjesmu “Duša rakije” započeo stihom: “Na promaji smo između dva sveta”, koji me, dječaka, fascinirao, toliko da sam na čas, a onda i na dugo vrijeme, pomislio kako je sav smisao poezije u tome da pjesnik napiše takav, tačan i genijalan stih. U tome je, uostalom, i smisao govora, smisao jezika. No, što je u ovom Miljkovićevom stihu tako dobro? Nema u njemu jezične igre, zvuči kao njegoševska filozofska misao, dok tako pjeva o raspetosti čovjekovoj između ovoga i onog svijeta. Bilo bi to nešto obično, trivijalno i svakodnevno, poput staračke tužbe na kostobolju i pubertetske žalopojke nad smrtnošću čovjekovom, e da nije – promaje.
Slavna je balkanska opsjednutost stradanjem ljudskim od propuha. Ništa nam toliko ne naškodi kao propuh. Ničega se toliko ne čuvamo kao propuha. I umirući u nas traži da mu zatvore prozor, da ga promaja ne propuše. Zatvaraju se u isti čas svi prozori u autobusu, vlaku, automobilu. Bilo ljeto ili zima, mraz, vrućina ili kiša, naši ljudi, na cjelokupnom području štokavskoga jezika, i dokle god dopiru kulturni utjecaji Hrvata i Srba, panično upozoravaju na propuh i promaju. Naravno, u tome ih nitko ne razumije, ni Nijemci, ni Afrikanci, ni Amerikanci plitke pameti i slabog obrazovanja. I svima je njima, cijelom svijetu, teško objasniti taj naš zajednički metafizički strah od propuha. Djeca i Johann Wolfgang von Goethe plaše se mraka. Vikinzi i Hogar Strašni u strahu su da im nebo ne padne na glavu. A mi se, eto, plašimo propuha, koji u Miljkovićevu stihu puše između ovoga i onog svijeta. Puše, plaši nas, i stih čini stihom, koji je, kao i mnogi dobri stihovi, neprevodiv. Da bi ga se razumjelo, valja najprije prevesti jednu malu, hermetičnu i slabo frekventnu civilizaciju.
Ne mora sve nešto da znači. Dovoljno je da postoji u skladu i nagovještaju nekog smisla. Dovoljno je da zvuči utješno. Recimo, pjesma “Pohvala svetu”, koja počinje i završava istim distihom: “Ne napuštaj me svete/ Ne idi naivna lasto”, koji ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke. Ovakvim bi se stihovima lako narugali, svi bi to mogli, ali se ovakve stihove ne može poništiti. Oni postoje sami za sebe, kao kamen, potok, panj, i nema tog ruganja koje bi ih poništilo. Obični i sami, neobjašnjivi, oni su čista poezija, u kojoj je, istovremeno, upisan i Miljkovićev DNK, i način na koji je skladao svoje pjesme. Sav u imperativima, u uzvicima i u tragici elemenata (vode, zraka, zemlje, vatre), Branko Miljković je svoju privatnu egzaltaciju upjevavao s egzaltacijom svoga vremena. On epohi drži tercu, i ne distonava, što su naročito znali cijeniti oni koji su između šezdesetih i devedesetih bili dovoljno mladi za poeziju. Bio je to pjesnik vatrenih gimnazista i gimnazistkinja, studentesa materinjeg jezika iz unutrašnjosti, koje su zbog njega posvršavale kao umirovljene knjižničarke što se nikada nisu udavale, i osim vjere u književnost drugu religiju nisu upoznale.
Evo jedne Miljkovićeve ljubavne strofe:
Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac.
Šezdesetih, ove su riječi bile gromke i silne. U međuvremenu su oplićale i oslabile, rastočile se u cinizmu epohe, tako da se u ovim stihovima danas raspoznaju šavovi, preočigledne su u njima pjesničke namjere, i može nam se učiniti kako su ti stihovi postali bizarni i smiješni na način frizura i mode, na način punđi i šanel kostimića, kada ih gledamo u crno-bijelim televizijskim snimcima. Miljković kao da je postao žrtva vlastite retorike i sentimentalnosti.
Ali, u sljedećoj pjesmi, programatskog naslova “Provetravanje pesme”, stvari se najednom mijenjaju, i cinici stradaju od vlastitog cinizma: “Vreme prošlo je vreme stvarnije/ Kao prošlogodišnja žetva koja se vratila u zemlju/ Treba sve ponovo i drugačije reći/ Život još nije završen iako je prošao”. A nekoliko strofa prije: “Kao lekar zaljubljen u bolesti/ Ljubavi pitam te čemu si me naučila/ Kakvim nepotrebnim znanjima/ Pticama zaljubljenim u sonet i ćirilicu”.
Dok smo se prije nekoliko dana po Konavlima i istočnoj Hercegovini vozili pustim svibanjskim cestama, sa svih su strana nalijetale, i pred našim se jurećim autom, kao na nekom opasnom zrakoplovnom mitingu, križale, mimoilazile, približavale i udaljavale, bezbrojne lastavice. Svo vrijeme mi se činilo da ću ih udariti branikom, da će mi se razlijepiti po staklu, i da ću ovoga ljeta na duši nositi lastavice. Ptice su, međutim, bile brže. Tako mi se, konačno, rastvorilo značenje Miljkovićevih ptica zaljubljenih u sonet i ćirilicu. Sjetio sam ih se nakon toliko vremena.
Vjerujem da se Branko Miljković ne bi ubio da nije živio u vrijeme kada je poezija još uvijek bila važna, u zemlji koja je poznavala svoje pjesnike. Da je preživio, ovog bi proljeća bio osamdesetogodišnjak.
Branko Miljković: Sonet i ćirilica
Krajem 1960. mladi se pjesnik demonstrativno seli iz Beograda u Zagreb. Potom se, u pismu upućenom novinama, odriče svih nagrada koje je dobio. I na kraju se, u noći između 11. i 12. veljače 1961, objesio o granu jednoga tankog, nejakog stabla na zagrebačkom Cmroku. Njegova smrt odjeknula je zemljom koja je još uvijek držala do svojih pjesnika, prijatelji su pisali ganutljive nekrologe, posvećivali mu pjesme, išli na pogreb u Beograd. S tragičnim krajem čovjekova života započinjala je velika, po mnogo čemu neusporediva pjesnička karijera, stvorena je legenda, koja će se prenositi s naraštaja na naraštaj, sve do početka devedesetih. Kada se raspadne Jugoslavija, rasut će se i legenda Branka Miljkovića. I on će konačno zauzeti svoje mjesto u historiji srpske književnosti. Njegovo mjesto u toj je historiji važno i znatno, ali, ipak, neusporedivo s mjestom koje je imao u kolektivnom imaginariju jedne iščezle zemlje i njene kulture.
Poeziju je prevodio s ruskog i francuskog, predavao se simbolističkim utjecajima, ali je, više nego bilo čim drugim, bio obilježen Heraklitom Mračnim, i njegovim fragmentima. Tako je i pisao, okupljajući pjesmu oko jednoga efektnog stiha, snažne i zvučne misli, jezičnog praska, ili je svodeći samo na fragment, na tih nekoliko riječi, koje, možda, i nemaju dubok smisao, ali će ih čitatelj pamtiti kao najveću mudrost svoga doba. Najlepše pevaju zablude. Nema pesme izvan istine. Dok budeš pevao ko će tvoje breme da nosi? Ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju. Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?
Posljednji Miljkovićev fragment zapravo je završni distih iz pjesme “Poeziju će svi pisati”, koji i danas povremeno nađemo udjenutog u dnevne komentare i kolumne ovlaštenih političkih analitičara, a dogodi se, čak, i da hrvatski političar učeno citira Miljkovića, nalazeći u njegovom stihu objašnjenje svakoga kolektivnog razočaranja prilikama u društvu. Premda se, možda, radi o malo drukčijoj priči: pjesnik je, naime, u istu ravan doveo apstraktni pojam i žive ljude, slobodu i propjevale sužnje. Da bi se Sloboda mjerila sa sužnjima, ona bi se najprije trebala utjeloviti (ili jezikom istočnoga obreda – ovaplotiti). U druga Tita, prema komunističkom evanđelju. Ili u Isusa Krista, Franju Tuđmana, Rafaela viteza Bobana, prema novohrvatskom evanđelju. I da se onda tako ovaploćena, kao na nekom nastranom talent show natjecanju, omjeri s raspjevanim robovima. Koliko god je ovaj distih očaravao naraštaje vjernika i fantasta, tako da ga citiraju i danas, ja ga nisam volio. Valjda i zato što se nisam mogao identificirati ni sa sužnjima, ni sa slobodom.
Branko Miljković bio je pjesnik čiji su stihovi korišteni kao efektna verbalna pirotehnika za svečane priredbe prigodom praznika domovine i revolucije. Napisao je jednu od najcitiranijih pjesama o Titu (“Da ga čuje Zagorje se primaklo Avali/ More Nebojšinoj Kuli/ Gde je njegova reč tu je cela zemlja…), ali i vrlo poznatu pjesmu o Jugoslaviji (“Evo kako je počela u dan svoje nužnosti/ Sve što nema vatre u sebi sagori/ Što sagori postaje noć/ Što ne izgori rađa dan…”). I danas te pjesme čujem, izgovorene do plača uzdrhtalim glasovima svojih školskih drugarica, i još nisam izgubio dar da im se podsmjehnem, i da im onako mladim i zanesenim domahnem iz strašne i ravnodušne budućnosti koja je uslijedila. One su sad, drage moje, u svojim kanadama, amerikama i evropama, ili već dugo, napuštene, griju svoje zimske grobove, u nadi da bi netko mogao naići.
Sve to ne znači da nisam volio Branka Miljkovića, i da ga ne volim danas, koliko god mu vrijeme bilo nesklono. Ali ti su stihovi malo drukčiji. Imao je dvadeset i tri, kada je pjesmu “Duša rakije” započeo stihom: “Na promaji smo između dva sveta”, koji me, dječaka, fascinirao, toliko da sam na čas, a onda i na dugo vrijeme, pomislio kako je sav smisao poezije u tome da pjesnik napiše takav, tačan i genijalan stih. U tome je, uostalom, i smisao govora, smisao jezika. No, što je u ovom Miljkovićevom stihu tako dobro? Nema u njemu jezične igre, zvuči kao njegoševska filozofska misao, dok tako pjeva o raspetosti čovjekovoj između ovoga i onog svijeta. Bilo bi to nešto obično, trivijalno i svakodnevno, poput staračke tužbe na kostobolju i pubertetske žalopojke nad smrtnošću čovjekovom, e da nije – promaje.
Slavna je balkanska opsjednutost stradanjem ljudskim od propuha. Ništa nam toliko ne naškodi kao propuh. Ničega se toliko ne čuvamo kao propuha. I umirući u nas traži da mu zatvore prozor, da ga promaja ne propuše. Zatvaraju se u isti čas svi prozori u autobusu, vlaku, automobilu. Bilo ljeto ili zima, mraz, vrućina ili kiša, naši ljudi, na cjelokupnom području štokavskoga jezika, i dokle god dopiru kulturni utjecaji Hrvata i Srba, panično upozoravaju na propuh i promaju. Naravno, u tome ih nitko ne razumije, ni Nijemci, ni Afrikanci, ni Amerikanci plitke pameti i slabog obrazovanja. I svima je njima, cijelom svijetu, teško objasniti taj naš zajednički metafizički strah od propuha. Djeca i Johann Wolfgang von Goethe plaše se mraka. Vikinzi i Hogar Strašni u strahu su da im nebo ne padne na glavu. A mi se, eto, plašimo propuha, koji u Miljkovićevu stihu puše između ovoga i onog svijeta. Puše, plaši nas, i stih čini stihom, koji je, kao i mnogi dobri stihovi, neprevodiv. Da bi ga se razumjelo, valja najprije prevesti jednu malu, hermetičnu i slabo frekventnu civilizaciju.
Ne mora sve nešto da znači. Dovoljno je da postoji u skladu i nagovještaju nekog smisla. Dovoljno je da zvuči utješno. Recimo, pjesma “Pohvala svetu”, koja počinje i završava istim distihom: “Ne napuštaj me svete/ Ne idi naivna lasto”, koji ne znači ništa i ne treba nikom, nego samo smiruje i tješi, poput dječje uspavanke. Ovakvim bi se stihovima lako narugali, svi bi to mogli, ali se ovakve stihove ne može poništiti. Oni postoje sami za sebe, kao kamen, potok, panj, i nema tog ruganja koje bi ih poništilo. Obični i sami, neobjašnjivi, oni su čista poezija, u kojoj je, istovremeno, upisan i Miljkovićev DNK, i način na koji je skladao svoje pjesme. Sav u imperativima, u uzvicima i u tragici elemenata (vode, zraka, zemlje, vatre), Branko Miljković je svoju privatnu egzaltaciju upjevavao s egzaltacijom svoga vremena. On epohi drži tercu, i ne distonava, što su naročito znali cijeniti oni koji su između šezdesetih i devedesetih bili dovoljno mladi za poeziju. Bio je to pjesnik vatrenih gimnazista i gimnazistkinja, studentesa materinjeg jezika iz unutrašnjosti, koje su zbog njega posvršavale kao umirovljene knjižničarke što se nikada nisu udavale, i osim vjere u književnost drugu religiju nisu upoznale.
Evo jedne Miljkovićeve ljubavne strofe:
Ja volim sreću koja nije srećna
Pesmu koja miri zavađene reči
Slobodu koja ima svoje robove
I usnu koja se kupuje za poljubac.
Šezdesetih, ove su riječi bile gromke i silne. U međuvremenu su oplićale i oslabile, rastočile se u cinizmu epohe, tako da se u ovim stihovima danas raspoznaju šavovi, preočigledne su u njima pjesničke namjere, i može nam se učiniti kako su ti stihovi postali bizarni i smiješni na način frizura i mode, na način punđi i šanel kostimića, kada ih gledamo u crno-bijelim televizijskim snimcima. Miljković kao da je postao žrtva vlastite retorike i sentimentalnosti.
Ali, u sljedećoj pjesmi, programatskog naslova “Provetravanje pesme”, stvari se najednom mijenjaju, i cinici stradaju od vlastitog cinizma: “Vreme prošlo je vreme stvarnije/ Kao prošlogodišnja žetva koja se vratila u zemlju/ Treba sve ponovo i drugačije reći/ Život još nije završen iako je prošao”. A nekoliko strofa prije: “Kao lekar zaljubljen u bolesti/ Ljubavi pitam te čemu si me naučila/ Kakvim nepotrebnim znanjima/ Pticama zaljubljenim u sonet i ćirilicu”.
Dok smo se prije nekoliko dana po Konavlima i istočnoj Hercegovini vozili pustim svibanjskim cestama, sa svih su strana nalijetale, i pred našim se jurećim autom, kao na nekom opasnom zrakoplovnom mitingu, križale, mimoilazile, približavale i udaljavale, bezbrojne lastavice. Svo vrijeme mi se činilo da ću ih udariti branikom, da će mi se razlijepiti po staklu, i da ću ovoga ljeta na duši nositi lastavice. Ptice su, međutim, bile brže. Tako mi se, konačno, rastvorilo značenje Miljkovićevih ptica zaljubljenih u sonet i ćirilicu. Sjetio sam ih se nakon toliko vremena.
Vjerujem da se Branko Miljković ne bi ubio da nije živio u vrijeme kada je poezija još uvijek bila važna, u zemlji koja je poznavala svoje pjesnike. Da je preživio, ovog bi proljeća bio osamdesetogodišnjak.