Majka je voljela čitati, i čitala je dok god je knjigu mogla držati u rukama. Posljednja koju je pročitala bila je tanka: Cees Nooteboom: “U planinama Nizozemske” (izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1992, koje je kupila od uličnih preprodavača kod Narodnog pozorišta). Nakon toga je dopola pročitala “Bombone od meda” Milane Vlaović, ali se bolest već tako razvila da joj je knjiga bila preteška. “Bombone od meda” pročitala je prijateljica, da bi joj onda mogla prepričati nastavak. Majka je čitala uglavnom zato da preko romana i priča, kroz tuđe i izmišljene primjere, objasni svoj život. Riječ život značila je, uglavnom, isto što i riječ nesreća. Kao fusnotu jednome poglavlju knjige “Rod” trebao bih napisati knjižicu, ne deblju od Planina Nizozemske, o knjigama koje je majka voljela, o njezinoj čitateljskoj poetici, i načinu na koji je knjige kupovala, u mladosti, prije rata, u ratu, i kada je već ostarila. Ja ću živjeti sto godina, vikala je, kao da je ne čujemo, ili kao da se sa smrću nadmudruje. Živjela je jedva sedamdeset.
Jedna od njezinih knjiga bila je “Vadisrce” Borisa Viana. Čitam je zadnjih tridesetak godina, sve pokušavajući da shvatim što je majci toliko važno u toj knjizi, osim naslova, koji baš zvuči kao da ga je ona izmislila, a ne Ivanka Marković, u prijevodu s francuskoga, džepno izdanje BIGZ-a 1977. “Vadisrce” je priča o ljudima u jednom selu, kroz koje teče rječica stida, u koju svijet baca svoje otpatke: tijela umrlih, otkinute noge, ruke, glave. Sjećam se da je u priči i jedna luda, histerična majka, koja lako plane, priča bez velikog smisla i reda; ona me je, kada sam “Vadisrce” prvi put čitao, podsjetila upravo na nju. Neoprezno sam joj to rekao, pa se rasplakala, vikala na mene, govorila da sam nezahvalan, i zapravo potvrdila moj utisak, više nego dojam, kako je ona ta luda majka. Kasnije smo, odvojeni jedno od drugoga, ispočetka čitali “Vadisrce”. Ona zato što je voljela tu knjigu, a ja zato što sam pokušavao saznati zašto je toliko voli. Majka, inače, nije bila pretjerano sklona globalnim metaforama, alegoriji, nadrealizmu, bajkama za odrasle. Voljela je tačne, i po mogućnosti tragične priče. Veliku književnost koja čitatelju oduzima dah. Sentimentalne priče, po mogućnosti iz epohe u kojoj je živjela, priče o ženama koje su sve izdržale, o mučenicama i heroinama. Ničega od toga nije bilo u “Vadisrcu”.
Boris Vian u posljednjih će desetak-petnaest godina biti prevođen i u Hrvatskoj. Ali ti su prijevodi tvrdi, neduhoviti i jezično striktni, kao da su nastajali pod jezikoslovnim korbačem Stjepana Babića. “Vadisrce” je tako postalo “Srcoder”. Sigurno će se naći netko da kaže kako je to bolji prijevod, i kako pojma nemam, ali majka je umrla, i nije me briga. Postoje istinite i lažne riječi: vadisrce je istinita riječ, srcoder je lažna riječ. I gotovo. Borisa Viana vrijedi čitati u srpskim prijevodima.
Rodio se u bogatoj obitelji, koja mu je mogla pružiti sve u životu. Kao dječak razbolio se od reumatske groznice, odmah zatim i od tifusa, i živio je s teškim srčanim oštećenjem. Nije se smio naprezati. Nije, recimo, smio svirati trubu, a Boris Vian je baš naumio biti jazz trubač. Svirao je dobro i pogibeljno, po zadimljenim pariškim klubovima, sa crnim američkim glazbenicima, čija imena ne treba spominjati, da greškom ne zasjene ime Borisa Viana. Pisao je glazbene kritike, okušao se kao šansonijer, prevodio je Raymonda Chandlera, bio operni libretist, filmski scenarist, inženjer metalurgije, izumitelj i glumac. U književnost je ušao, baš pod utjecajem Chandlera, kao Vernon Sullivan, izmišljeni američki pisac, kojega on samo prevodi. Tako se predstavljajući napisao je i roman “Pljuvat ću na vaše grobove”, koji je u nas objavljen 1990, u suizdanju Gradine iz Niša i beogradskog Vuka Karadžića, s fotografijom Roberta Mapplethorpea na naslovnoj stranici, koja je prikazivala muškarca u odijelu, snimljenog između od natkoljenica do grudi, s fantastičnim crnim penisom, opuštenim niz rasporak. Prevoditelj je bio Mladen Kožul. Ova je knjiga u Francuskoj izazvala strašan skandal, jer je objavljena u rana poslijeratna vremena, a naslov “Pljuvat ću na vaše grobove” vrlo je ispravno bio shvaćen. Identitet pisca je razotkriven, Boris Vian se našao pred sudom, i došao je na loš glas, koji će ga pratiti sve do kraja života. Ali Francuska je zemlja velike kulture, široka i slobodna, pa u Francuskoj i nije tako loše biti na lošemu glasu.
Romani koje će Vian pisati pod svojim imenom bit će drukčiji, ni nalik Vernonu Sullivanu, osim po nekoj čudnoj, piscu inherentnoj ironičnosti i parodičnosti, s kojom je majka, očito, dobro komunicirala. Meni je, sve do zadnjih godina, bilo teško prihvatiti takav Vianov ton. A onda mi je, najednom, postao blizak i gotovo familijaran, kada mi se učinilo da se majka u životu ponaša kao da nije živo čeljade, nego ju je napisao Boris Vian. Danas, kada je više nema, mogu i reći da je majka Vianov lik, i da živi između stranica Vianovih romana, u prijevodima koji su nastajali prije ratova u devedesetima, u knjigama na mojim policama – nekima koje sam joj oduzeo dok je još bila živa, drugima koje sam sam kupovao – i na policama svih provincijskih, zatvorskih, školskih biblioteka, tamo gdje nisu spaljivani i u kontejnere bacani srpski ekavski prijevodi. Volim li danas tog pisca? Ne znam odgovor.
Boris Vian umro je od srčane kapi, na prvi dan ljeta 1959-og, s navršenih trideset devet. Upravo je pogledao filmsku adaptaciju najslavnije svoje knjige “Pljuvat ću na vaše grobove”, i strašno se iznervirao. Posljednje riječi su mu, navodno, bile: “Ovi bi momci da budu Amerikanci? Hoće moj kurac!” Tako bi glasio moj vrlo slobodni prijevod. Boris Vian se potom srušio nazad u stolicu, i ostao mrtav usred kina.
Nekoliko mjeseci nakon majčine smrti, u Beogradu sam naišao na novo izdanje Omnibusa (drugoga najvažnijeg strip izdavača u Bivšoj), i odmah ga kupio. Đorđe Milović (1960.) je, u nizu svojih vianovskih istraživanja, nacrtao i “Vadisrce”. Nekoliko godina ranije već je objavio “Crvenu travu”, a kako Vian nije pisac realističnoga prosedea, jasne i linearne fabule, i jednoga narativnog toka, nego mu se priče često slijevaju poput delte, Milovićevi su stripovi nužno neka vrsta interpretacije Viana, pa i vizualno kodirane kritike. A “Vadisrce” je mnogo bolji crtani roman od “Crvene trave”, malo remek-djelo, u kojemu je Vianova priča ispričana na neki običniji, istovremeno prozračniji i zagonetniji način. Umjesto teških boja, koje je pisac bacao po platnu u širokom i često nekontroliranom zamahu, Milović je “Vadisrce” naslikao u tonovima vodenih bojica. Od svih priče u knjizi, zadržao je priču o ludoj i histeričnoj majci, ali tako da je ublaži, objasni i nekako uljudi. Zadržao je, recimo, jedan moćan detalj: kada majka govori kako neće žaliti ako joj djeca pri dojenju upropaste grudi. Ionako se, govorila je, nema više kome dopasti. Znam da me je ta scena u knjizi podsjećala na ljetovanja u Podaci, Dubi, Drveniku, mogao sam imati sedam-osam godina, kada bi mi majka pokazivala strije na svome trbuhu, govoreći: “Ovo mi je od tebe!”
Ne mogu reći da mi nedostaje, premda je se često sjetim. Ali samo jednom sam se sjetio majke tako da sam zaboravio na to da je umrla. Pomislio sam, dočitavajući Đorđa Milovića, da ću joj ponijeti Milovićevo “Vadisrce” kada sljedeći put budem išao u Sarajevo. Misao je trajala vrlo kratko, djelić sekunde, nakon čega sam osjetio nešto kao da mi je srce preskočilo. Kao da je ispalo iz ritma. I odmah zatim sve je bilo normalno.
Nije voljela stripove. Nije ih razumjela. Previše slika. To joj je smetalo. Ne znam što bi rekla o Milovićevom “Vadisrcu”, da li bi imala strpljenja da ga pročita. Vjerojatno ne bi. Tako da ni ovaj put ne bismo podijelili oduševljenje.
Posljednje književno djelo koje je citirala da bi mi dočarala kako se osjeća bilo je “Vadisrce”, u telefonskom razgovoru s kraja listopada, kada joj je ostalo malo više od mjeseca života. Sjećaš li se što je rekla ona babica kada ju je Žakmor upitao imaju li u kući medicinsku enciklopediju? Odgovorio sam da se ne sjećam. I naravno da se nisam sjećao takvih detalja. Rekla mu je: “Imamo samo veliki katalog francuskog proizvođača poljoprivrednih mašina i alatljika iz Sent-Etjena.” E, vidiš, tako je i meni. Imam sve što mi ne treba, a nemam ono što mi treba. Rekla je tako i zaplakala. Često je plakala, sve do posljednjeg dana, sve dok nije dušu isplakala.
Boris Vian: Moje Vadisrce
Majka je voljela čitati, i čitala je dok god je knjigu mogla držati u rukama. Posljednja koju je pročitala bila je tanka: Cees Nooteboom: “U planinama Nizozemske” (izdanje beogradskog BIGZ-a iz 1992, koje je kupila od uličnih preprodavača kod Narodnog pozorišta). Nakon toga je dopola pročitala “Bombone od meda” Milane Vlaović, ali se bolest već tako razvila da joj je knjiga bila preteška. “Bombone od meda” pročitala je prijateljica, da bi joj onda mogla prepričati nastavak. Majka je čitala uglavnom zato da preko romana i priča, kroz tuđe i izmišljene primjere, objasni svoj život. Riječ život značila je, uglavnom, isto što i riječ nesreća. Kao fusnotu jednome poglavlju knjige “Rod” trebao bih napisati knjižicu, ne deblju od Planina Nizozemske, o knjigama koje je majka voljela, o njezinoj čitateljskoj poetici, i načinu na koji je knjige kupovala, u mladosti, prije rata, u ratu, i kada je već ostarila. Ja ću živjeti sto godina, vikala je, kao da je ne čujemo, ili kao da se sa smrću nadmudruje. Živjela je jedva sedamdeset.
Jedna od njezinih knjiga bila je “Vadisrce” Borisa Viana. Čitam je zadnjih tridesetak godina, sve pokušavajući da shvatim što je majci toliko važno u toj knjizi, osim naslova, koji baš zvuči kao da ga je ona izmislila, a ne Ivanka Marković, u prijevodu s francuskoga, džepno izdanje BIGZ-a 1977. “Vadisrce” je priča o ljudima u jednom selu, kroz koje teče rječica stida, u koju svijet baca svoje otpatke: tijela umrlih, otkinute noge, ruke, glave. Sjećam se da je u priči i jedna luda, histerična majka, koja lako plane, priča bez velikog smisla i reda; ona me je, kada sam “Vadisrce” prvi put čitao, podsjetila upravo na nju. Neoprezno sam joj to rekao, pa se rasplakala, vikala na mene, govorila da sam nezahvalan, i zapravo potvrdila moj utisak, više nego dojam, kako je ona ta luda majka. Kasnije smo, odvojeni jedno od drugoga, ispočetka čitali “Vadisrce”. Ona zato što je voljela tu knjigu, a ja zato što sam pokušavao saznati zašto je toliko voli. Majka, inače, nije bila pretjerano sklona globalnim metaforama, alegoriji, nadrealizmu, bajkama za odrasle. Voljela je tačne, i po mogućnosti tragične priče. Veliku književnost koja čitatelju oduzima dah. Sentimentalne priče, po mogućnosti iz epohe u kojoj je živjela, priče o ženama koje su sve izdržale, o mučenicama i heroinama. Ničega od toga nije bilo u “Vadisrcu”.
Boris Vian u posljednjih će desetak-petnaest godina biti prevođen i u Hrvatskoj. Ali ti su prijevodi tvrdi, neduhoviti i jezično striktni, kao da su nastajali pod jezikoslovnim korbačem Stjepana Babića. “Vadisrce” je tako postalo “Srcoder”. Sigurno će se naći netko da kaže kako je to bolji prijevod, i kako pojma nemam, ali majka je umrla, i nije me briga. Postoje istinite i lažne riječi: vadisrce je istinita riječ, srcoder je lažna riječ. I gotovo. Borisa Viana vrijedi čitati u srpskim prijevodima.
Rodio se u bogatoj obitelji, koja mu je mogla pružiti sve u životu. Kao dječak razbolio se od reumatske groznice, odmah zatim i od tifusa, i živio je s teškim srčanim oštećenjem. Nije se smio naprezati. Nije, recimo, smio svirati trubu, a Boris Vian je baš naumio biti jazz trubač. Svirao je dobro i pogibeljno, po zadimljenim pariškim klubovima, sa crnim američkim glazbenicima, čija imena ne treba spominjati, da greškom ne zasjene ime Borisa Viana. Pisao je glazbene kritike, okušao se kao šansonijer, prevodio je Raymonda Chandlera, bio operni libretist, filmski scenarist, inženjer metalurgije, izumitelj i glumac. U književnost je ušao, baš pod utjecajem Chandlera, kao Vernon Sullivan, izmišljeni američki pisac, kojega on samo prevodi. Tako se predstavljajući napisao je i roman “Pljuvat ću na vaše grobove”, koji je u nas objavljen 1990, u suizdanju Gradine iz Niša i beogradskog Vuka Karadžića, s fotografijom Roberta Mapplethorpea na naslovnoj stranici, koja je prikazivala muškarca u odijelu, snimljenog između od natkoljenica do grudi, s fantastičnim crnim penisom, opuštenim niz rasporak. Prevoditelj je bio Mladen Kožul. Ova je knjiga u Francuskoj izazvala strašan skandal, jer je objavljena u rana poslijeratna vremena, a naslov “Pljuvat ću na vaše grobove” vrlo je ispravno bio shvaćen. Identitet pisca je razotkriven, Boris Vian se našao pred sudom, i došao je na loš glas, koji će ga pratiti sve do kraja života. Ali Francuska je zemlja velike kulture, široka i slobodna, pa u Francuskoj i nije tako loše biti na lošemu glasu.
Romani koje će Vian pisati pod svojim imenom bit će drukčiji, ni nalik Vernonu Sullivanu, osim po nekoj čudnoj, piscu inherentnoj ironičnosti i parodičnosti, s kojom je majka, očito, dobro komunicirala. Meni je, sve do zadnjih godina, bilo teško prihvatiti takav Vianov ton. A onda mi je, najednom, postao blizak i gotovo familijaran, kada mi se učinilo da se majka u životu ponaša kao da nije živo čeljade, nego ju je napisao Boris Vian. Danas, kada je više nema, mogu i reći da je majka Vianov lik, i da živi između stranica Vianovih romana, u prijevodima koji su nastajali prije ratova u devedesetima, u knjigama na mojim policama – nekima koje sam joj oduzeo dok je još bila živa, drugima koje sam sam kupovao – i na policama svih provincijskih, zatvorskih, školskih biblioteka, tamo gdje nisu spaljivani i u kontejnere bacani srpski ekavski prijevodi. Volim li danas tog pisca? Ne znam odgovor.
Boris Vian umro je od srčane kapi, na prvi dan ljeta 1959-og, s navršenih trideset devet. Upravo je pogledao filmsku adaptaciju najslavnije svoje knjige “Pljuvat ću na vaše grobove”, i strašno se iznervirao. Posljednje riječi su mu, navodno, bile: “Ovi bi momci da budu Amerikanci? Hoće moj kurac!” Tako bi glasio moj vrlo slobodni prijevod. Boris Vian se potom srušio nazad u stolicu, i ostao mrtav usred kina.
Nekoliko mjeseci nakon majčine smrti, u Beogradu sam naišao na novo izdanje Omnibusa (drugoga najvažnijeg strip izdavača u Bivšoj), i odmah ga kupio. Đorđe Milović (1960.) je, u nizu svojih vianovskih istraživanja, nacrtao i “Vadisrce”. Nekoliko godina ranije već je objavio “Crvenu travu”, a kako Vian nije pisac realističnoga prosedea, jasne i linearne fabule, i jednoga narativnog toka, nego mu se priče često slijevaju poput delte, Milovićevi su stripovi nužno neka vrsta interpretacije Viana, pa i vizualno kodirane kritike. A “Vadisrce” je mnogo bolji crtani roman od “Crvene trave”, malo remek-djelo, u kojemu je Vianova priča ispričana na neki običniji, istovremeno prozračniji i zagonetniji način. Umjesto teških boja, koje je pisac bacao po platnu u širokom i često nekontroliranom zamahu, Milović je “Vadisrce” naslikao u tonovima vodenih bojica. Od svih priče u knjizi, zadržao je priču o ludoj i histeričnoj majci, ali tako da je ublaži, objasni i nekako uljudi. Zadržao je, recimo, jedan moćan detalj: kada majka govori kako neće žaliti ako joj djeca pri dojenju upropaste grudi. Ionako se, govorila je, nema više kome dopasti. Znam da me je ta scena u knjizi podsjećala na ljetovanja u Podaci, Dubi, Drveniku, mogao sam imati sedam-osam godina, kada bi mi majka pokazivala strije na svome trbuhu, govoreći: “Ovo mi je od tebe!”
Ne mogu reći da mi nedostaje, premda je se često sjetim. Ali samo jednom sam se sjetio majke tako da sam zaboravio na to da je umrla. Pomislio sam, dočitavajući Đorđa Milovića, da ću joj ponijeti Milovićevo “Vadisrce” kada sljedeći put budem išao u Sarajevo. Misao je trajala vrlo kratko, djelić sekunde, nakon čega sam osjetio nešto kao da mi je srce preskočilo. Kao da je ispalo iz ritma. I odmah zatim sve je bilo normalno.
Nije voljela stripove. Nije ih razumjela. Previše slika. To joj je smetalo. Ne znam što bi rekla o Milovićevom “Vadisrcu”, da li bi imala strpljenja da ga pročita. Vjerojatno ne bi. Tako da ni ovaj put ne bismo podijelili oduševljenje.
Posljednje književno djelo koje je citirala da bi mi dočarala kako se osjeća bilo je “Vadisrce”, u telefonskom razgovoru s kraja listopada, kada joj je ostalo malo više od mjeseca života. Sjećaš li se što je rekla ona babica kada ju je Žakmor upitao imaju li u kući medicinsku enciklopediju? Odgovorio sam da se ne sjećam. I naravno da se nisam sjećao takvih detalja. Rekla mu je: “Imamo samo veliki katalog francuskog proizvođača poljoprivrednih mašina i alatljika iz Sent-Etjena.” E, vidiš, tako je i meni. Imam sve što mi ne treba, a nemam ono što mi treba. Rekla je tako i zaplakala. Često je plakala, sve do posljednjeg dana, sve dok nije dušu isplakala.