Književnost koja je uvijek nastajala između Boga i vraga
U hladno i maglovito turopoljsko jutro sjedim pred televizorom i gledam na CNN-u rudare kako izlaze iz zemlje. Ganutljivi, ali i amblematični prizori, po kojima će se pamtiti 2010. godina i koji će ući u sve televizijske kalendare i radijske emisije na temu dogodilo se na današnji dan. Drugi po redu je van izašao Mario Antonio Sepúlveda Espinace, koji je izrekao onu stilski savršenu parabolu, moguću samo u velikim jezicima i u kulturama koje vode računa o tome kako se što kaže, da je, bivajući zatrpan u rudniku, bio između Boga i vraga, ali da je na kraju Bog pobijedio. Još je nešto rekao ovaj imenjak velikoga čileanskog pisca Luisa Fernanda Sepúlvede: “Sve što sada tražimo je da se prema nama ne odnosite kao prema umjetnicima ili medijskim zvijezdama. Želim da se prema meni, kao i do sada, odnosite kao prema Mariju Antoniju Sepúlvedi Espinaceu, radniku i rudaru.” Tako izgovorene, ove riječi na lijep, starinski način brane radničko dostojanstvo, ali i red stvari u jednoj ozbiljnoj i po svemu odrasloj društvenoj zajednici. Meni koji sam ga gledao iz daleke Hrvatske, u kojoj nema rudara i u čijem glavnom gradu ne izlaze novine koje bi shvatile tu tanahnu razliku između pičke i rudnika, njegove riječi bile su živa i vibrantna književnost.
Rudare je, zajedno s njihovom rodbinom, dočekivao čileanski predsjednik Sebastian Pinera. Rukovali su se, ljubili, pjevali nacionalnu himnu, izvodili folklorni ceremonijal koji je svugdje sličan. Zatim je predsjednik održao govor, i rekao da se nada da će ubuduće Čile ljude širom svijeta asocirati na spašavanje rudara, a ne na vojnu diktaturu, kao u proteklih četrdesetak godina, tačnije od 11. rujna 1973, kada je u krvavome vojnom udaru, pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država i državnog sekretara Henryja Kissingera, uspostavljena filonacistička vlada generala Augusta Pinocheta. Bez obzira na to što sam Pinera nije sasvim nevin u odnosu na Pinochetove godine, vrijedilo ga je čuti.
Događaji viđeni na CNN-u, koji su pronašli glavno mjesto na naslovnicama većine svjetskih novina, naravno u ozbiljnim zemljama, već su postali amblemima 2010 godine. Čileanski rudari ljudi su s imenima i prezimenima, ali i, marksistički rečeno, s izgrađenom klasičnom sviješću
Dok sam sve to gledao na CNN-u, nisam se, međutim, osjećao kao živ čovjek. O sebi sam mislio kao o liku iz romana Roberta Bolaña, pisca rođenog 1953. u Santiago de Chileu, latinoameričkoga bezdomnika, kojega su već u djetinjstvu roditelji selili iz grada u grad, ali je najduže živio u Meksiku. Kada je početkom sedamdesetih vječiti gubitnik svih izbora, socijalist, doktor Salvador Allende napokon pobijedio, Bolaño se vratio u domovinu, da podrži antikapitalističku revoluciju. U danima nakon 11. rujna uhićen je i vjerojatno bi ga pogubili, kao i stotine intelektualaca, umjetnika i lijevih aktivista na stadionu National, ali su ga spasila dvojica zatvorskih čuvara, bivših školskih drugova. Nakon toga se potucao po Srednjoj Americi, da bi se 1977. konačno preselio u Španjolsku, oženio se i živio blizu Barcelone. Radio je kao čistač ulica i fizički radnik. Nije imao završenu ni srednju školu, jer je kao dječak bio asocijalan, neuklopiv i disleksičan. Sebe je smatrao pjesnikom i zapravo ga ništa, u profesionalnom smislu, osim poezije nije ni zanimalo. Prozu je počeo pisati nakon što je 1990. dobio dijete, i to isključivo iz egzistencijalno-materijalnih razloga. U desetak godina, koliko mu je još bilo ostalo od života, pisao je više od jednoga romana godišnje. Iako je manji dio života proveo u rodnoj zemlji, u koju se nikada nije vratio nakon što je morao bježati u krajnje ekstremnim uvjetima, Čile je za Bolaña tačka trajne čežnje i nostalgije. Čak i kada, kao u “Čileanskom nokturnu”, piše o klerofašistima i licemjerima i o olovnim čileanskim godinama, on gradi čeznutljiv narativni spomenik. S Robertom Bolañom, Čile je postao važno mjesto u imaginarnom atlasu svijeta, među gradovima i zemljama, stvarnim ili izmišljenim, koji su stekli svoja fikcionalna, prozna i poetska imena.
Roberto Bolaño, zahvaljujući isključivo maru naklada Vuković&Runjić i njihovih sjajnih prevoditeljica, hrvatskom je čitateljstvu simbolično predstavljen romanom ‘Divlji detektivi?, koji nije najtipičnije, ali je možda najradikalnije njegovo djelo. Planetarnoj modi Bolaña Hrvatska na žalost nije dorasla
Bolaño je umro u Barceloni, dok je čekao presađivanje jetre. Jednu su mu izjeli hepatitis, droga i alkohol. Operaciju je neprestano odgađao zbog rukopisa što ih je trebalo dovršiti. Nakon smrti je postao slavan diljem svijeta, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je otkriven kao genij neke nove i drukčije književnosti. Usput je poharao i sve top liste, ali to sigurno Bolañu nije bio cilj, niti mjera njegovih književnih ambicija. U kulturi i književnosti čijim je protagonistom želio biti, pjesništvo se više cijeni od prodaje. To bi vam trebalo biti jasno i iz riječi Marija Antonija Sepulvede Espinacea, rudara.
U nas su, zasad, izašla samo dva Bolañova prijevoda. Prvo 2008, očajno dizajniran, još gore uređen, u nakladi zagrebačkog AGM-a, roman “Čileanski nokturno”. Zatim 2010, s više poštovanja prema autoru i na višoj profesionalnoj razini, u izdanju naklade Vuković&Runjić, roman “Divlji detektivi”. Komadićak njegova pjesništva objavljen je u časopisu Poezija, i to bi, uglavnom, bilo sve. Koliko god moda Roberta Bolaña bila planetarno sveobuhvatna i koliko god se širila i po glosi magazinima i predjelima takozvane niske i popularne kulture, ona do Hrvatske, iz specifičnih medijskih i kulturnih razloga, nije mogla doprijeti. Ti bi se razlozi ponovo mogli svesti na razliku između pičke i rudnika, te na činjenicu da drugdje postoje novine kojima je važnije ono što je od to dvoje dublje.
Kada izlaze na slobodu, ljudi moraju nositi tamne naočale, jer bi ih sloboda toliko zabljesnula da bi oslijepili. To ne govori o njima i njihovim očima, nego o nama koji smo na njezinu svjetlost naviknuti pa je i ne primjećujemo I ne znamo se, za razliku od rudara i Bolaña, slobodom služiti
Osim u hrvatskome, “Čileanski nokturno” – pod ljepšim i suštinski tačnijim naslovom “Čile noću” – možemo naći u srpskome prijevodu književnika Igora Marojevića. Da se radi o vrlo različitim prijevodima, i da srpski i hrvatski, ovisno od talenta onoga tko se ovim jezicima služi, mogu biti i vrlo različiti jezici, toliko različiti da bi i Vila Babićkinja bila oduševljena, svjedoči zadnja rečenica ovoga kratkog, ali moćnog, moralno i emocionalno katarzičnog romana. U hrvatskome prijevodu ona glasi: “A onda se podiglo strašno nevrijeme.” U Marojevićevom prijevodu, pak, ovako: “I onda počinje oluja govana.” Na čitatelju je da prosudi koja je od ovih rečenica uvjerljivija.
Divlji detektivi neobičan su, krajnje furiozan i opčinjavajući prozni komad od petstotinjak stranica, koji demantira veći dio onoga što bi roman u žanrovskome smislu, a iz perspektive ovdašnje profesorčadi i kritičarčadi, imao biti, ali što je zanimljivije i svakako relevantnije, demantira i svaki postojeći i zamislivi model komercijalne knjige ili bestselera. Naime, premda su na hiperkomercijaliziranom angloameričkom tržištu prodani u stotinama tisuća primjeraka, “Divlji detektivi” su knjiga koju je, zapravo, nemoguće sasvim pratiti. Pisani u kratkim narativnim fragmentima, koji žanrovski, ali i poetički, nalikuju iskazima svjedoka u filmskim dokumentarcima, oni reminisciraju mozaik burne povijesti utrobnog realizma i njegovih protagonista. A što bi sad, dođavola, bio utrobni realizam? Izmišljeni kvaziavangardistički pjesnički pokret, kojem pripada i Bolañov fikcionalni alter ego Arturo Belano.
Mario Antonio Sepúlveda Espinace drugi je rudar koji je izašao van i odmah je osjetio potrebu da elegantno, biranim riječima, naglasi razliku između rudnika i estrade. Tako to biva u ozbiljnim i samosvjesnim kulturama
Roman se, u beskonačnom nizu rukavaca, od kojih većina na koncu ostane nedovršena, bivaju skrajnuti ili ih pripovjedač pošalje u fade out (hrvatski bi se, možda, moglo reći – u utihnuće), odvija pred čitateljskim očima i u njegovoj imaginaciji, a da mu, zapravo, nikada ne bude do kraja jasno šta to čita i o čemu se tu, ustvari, radi. Međutim, napetost koja ne opada, dapače, ona raste od prve do posljednje stranice, drži se na bezbrojnim mistifikacijama, stotinama kulturoloških, političkih i inih referenci, čija većina stranome čitatelju jednostavno promakne, te na svetome Bolañovom daru da u svakome trenutku, u svakoj rečenici svakoga svog teksta, ostvari atmosferu sasvim određenog, skoro dokumentarnog mjesta i vremena. Na kraju, od tih, naoko zamršenih i krajnje artificijelnih postavki, čitatelj dobiva pametan, zabavan i omamljujući prozni tekst. Bio bi grijeh ne spomenuti da su hrvatskome čitateljstvu marnim prijevodom, u koji je valjalo uložiti golemi trud, ali i ozbiljno znanje i obrazovanje, “Divlje detektive” omogućile Ariana Švigir i Simona Delić.
I onda, zašto sam se osjećao kao lik njegova romana, dok sam na CNN-u, usred turopljske magle, s prvih obronaka Vukomeričkih gorica, gledao rudare kako izlaze iz zemlje i čileanskoga predsjednika, sveučilišnog profesora i bogataša, koji se opasno kurvao s Pinochetovim režimom, koji ih, istinski tronut, ljubi i grli? Zato što se Bolañova proza u socijalnom smislu lako da svesti na tako postavljene i definirane likove. Ali i zato što se najveći pisci neke kulture, njezina jezika i vremena, prepoznaju po tome što čitatelj u živome životu prepoznaje njihovu prozu. I kao što letimičan pogled na Bosnu počesto biva pogled u nenapisane romane i pripovijetke Ive Andrića, tako je i ta scena, zajedno sa mnom koji je promatram i CNN-om koji je interpretira, prepisana od Roberta Bolaña.
Bolaño
Književnost koja je uvijek nastajala između Boga i vraga
U hladno i maglovito turopoljsko jutro sjedim pred televizorom i gledam na CNN-u rudare kako izlaze iz zemlje. Ganutljivi, ali i amblematični prizori, po kojima će se pamtiti 2010. godina i koji će ući u sve televizijske kalendare i radijske emisije na temu dogodilo se na današnji dan. Drugi po redu je van izašao Mario Antonio Sepúlveda Espinace, koji je izrekao onu stilski savršenu parabolu, moguću samo u velikim jezicima i u kulturama koje vode računa o tome kako se što kaže, da je, bivajući zatrpan u rudniku, bio između Boga i vraga, ali da je na kraju Bog pobijedio. Još je nešto rekao ovaj imenjak velikoga čileanskog pisca Luisa Fernanda Sepúlvede: “Sve što sada tražimo je da se prema nama ne odnosite kao prema umjetnicima ili medijskim zvijezdama. Želim da se prema meni, kao i do sada, odnosite kao prema Mariju Antoniju Sepúlvedi Espinaceu, radniku i rudaru.” Tako izgovorene, ove riječi na lijep, starinski način brane radničko dostojanstvo, ali i red stvari u jednoj ozbiljnoj i po svemu odrasloj društvenoj zajednici. Meni koji sam ga gledao iz daleke Hrvatske, u kojoj nema rudara i u čijem glavnom gradu ne izlaze novine koje bi shvatile tu tanahnu razliku između pičke i rudnika, njegove riječi bile su živa i vibrantna književnost.
Rudare je, zajedno s njihovom rodbinom, dočekivao čileanski predsjednik Sebastian Pinera. Rukovali su se, ljubili, pjevali nacionalnu himnu, izvodili folklorni ceremonijal koji je svugdje sličan. Zatim je predsjednik održao govor, i rekao da se nada da će ubuduće Čile ljude širom svijeta asocirati na spašavanje rudara, a ne na vojnu diktaturu, kao u proteklih četrdesetak godina, tačnije od 11. rujna 1973, kada je u krvavome vojnom udaru, pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Američkih Država i državnog sekretara Henryja Kissingera, uspostavljena filonacistička vlada generala Augusta Pinocheta. Bez obzira na to što sam Pinera nije sasvim nevin u odnosu na Pinochetove godine, vrijedilo ga je čuti.
Dok sam sve to gledao na CNN-u, nisam se, međutim, osjećao kao živ čovjek. O sebi sam mislio kao o liku iz romana Roberta Bolaña, pisca rođenog 1953. u Santiago de Chileu, latinoameričkoga bezdomnika, kojega su već u djetinjstvu roditelji selili iz grada u grad, ali je najduže živio u Meksiku. Kada je početkom sedamdesetih vječiti gubitnik svih izbora, socijalist, doktor Salvador Allende napokon pobijedio, Bolaño se vratio u domovinu, da podrži antikapitalističku revoluciju. U danima nakon 11. rujna uhićen je i vjerojatno bi ga pogubili, kao i stotine intelektualaca, umjetnika i lijevih aktivista na stadionu National, ali su ga spasila dvojica zatvorskih čuvara, bivših školskih drugova. Nakon toga se potucao po Srednjoj Americi, da bi se 1977. konačno preselio u Španjolsku, oženio se i živio blizu Barcelone. Radio je kao čistač ulica i fizički radnik. Nije imao završenu ni srednju školu, jer je kao dječak bio asocijalan, neuklopiv i disleksičan. Sebe je smatrao pjesnikom i zapravo ga ništa, u profesionalnom smislu, osim poezije nije ni zanimalo. Prozu je počeo pisati nakon što je 1990. dobio dijete, i to isključivo iz egzistencijalno-materijalnih razloga. U desetak godina, koliko mu je još bilo ostalo od života, pisao je više od jednoga romana godišnje. Iako je manji dio života proveo u rodnoj zemlji, u koju se nikada nije vratio nakon što je morao bježati u krajnje ekstremnim uvjetima, Čile je za Bolaña tačka trajne čežnje i nostalgije. Čak i kada, kao u “Čileanskom nokturnu”, piše o klerofašistima i licemjerima i o olovnim čileanskim godinama, on gradi čeznutljiv narativni spomenik. S Robertom Bolañom, Čile je postao važno mjesto u imaginarnom atlasu svijeta, među gradovima i zemljama, stvarnim ili izmišljenim, koji su stekli svoja fikcionalna, prozna i poetska imena.
Bolaño je umro u Barceloni, dok je čekao presađivanje jetre. Jednu su mu izjeli hepatitis, droga i alkohol. Operaciju je neprestano odgađao zbog rukopisa što ih je trebalo dovršiti. Nakon smrti je postao slavan diljem svijeta, a naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je otkriven kao genij neke nove i drukčije književnosti. Usput je poharao i sve top liste, ali to sigurno Bolañu nije bio cilj, niti mjera njegovih književnih ambicija. U kulturi i književnosti čijim je protagonistom želio biti, pjesništvo se više cijeni od prodaje. To bi vam trebalo biti jasno i iz riječi Marija Antonija Sepulvede Espinacea, rudara.
U nas su, zasad, izašla samo dva Bolañova prijevoda. Prvo 2008, očajno dizajniran, još gore uređen, u nakladi zagrebačkog AGM-a, roman “Čileanski nokturno”. Zatim 2010, s više poštovanja prema autoru i na višoj profesionalnoj razini, u izdanju naklade Vuković&Runjić, roman “Divlji detektivi”. Komadićak njegova pjesništva objavljen je u časopisu Poezija, i to bi, uglavnom, bilo sve. Koliko god moda Roberta Bolaña bila planetarno sveobuhvatna i koliko god se širila i po glosi magazinima i predjelima takozvane niske i popularne kulture, ona do Hrvatske, iz specifičnih medijskih i kulturnih razloga, nije mogla doprijeti. Ti bi se razlozi ponovo mogli svesti na razliku između pičke i rudnika, te na činjenicu da drugdje postoje novine kojima je važnije ono što je od to dvoje dublje.
Osim u hrvatskome, “Čileanski nokturno” – pod ljepšim i suštinski tačnijim naslovom “Čile noću” – možemo naći u srpskome prijevodu književnika Igora Marojevića. Da se radi o vrlo različitim prijevodima, i da srpski i hrvatski, ovisno od talenta onoga tko se ovim jezicima služi, mogu biti i vrlo različiti jezici, toliko različiti da bi i Vila Babićkinja bila oduševljena, svjedoči zadnja rečenica ovoga kratkog, ali moćnog, moralno i emocionalno katarzičnog romana. U hrvatskome prijevodu ona glasi: “A onda se podiglo strašno nevrijeme.” U Marojevićevom prijevodu, pak, ovako: “I onda počinje oluja govana.” Na čitatelju je da prosudi koja je od ovih rečenica uvjerljivija.
Divlji detektivi neobičan su, krajnje furiozan i opčinjavajući prozni komad od petstotinjak stranica, koji demantira veći dio onoga što bi roman u žanrovskome smislu, a iz perspektive ovdašnje profesorčadi i kritičarčadi, imao biti, ali što je zanimljivije i svakako relevantnije, demantira i svaki postojeći i zamislivi model komercijalne knjige ili bestselera. Naime, premda su na hiperkomercijaliziranom angloameričkom tržištu prodani u stotinama tisuća primjeraka, “Divlji detektivi” su knjiga koju je, zapravo, nemoguće sasvim pratiti. Pisani u kratkim narativnim fragmentima, koji žanrovski, ali i poetički, nalikuju iskazima svjedoka u filmskim dokumentarcima, oni reminisciraju mozaik burne povijesti utrobnog realizma i njegovih protagonista. A što bi sad, dođavola, bio utrobni realizam? Izmišljeni kvaziavangardistički pjesnički pokret, kojem pripada i Bolañov fikcionalni alter ego Arturo Belano.
Roman se, u beskonačnom nizu rukavaca, od kojih većina na koncu ostane nedovršena, bivaju skrajnuti ili ih pripovjedač pošalje u fade out (hrvatski bi se, možda, moglo reći – u utihnuće), odvija pred čitateljskim očima i u njegovoj imaginaciji, a da mu, zapravo, nikada ne bude do kraja jasno šta to čita i o čemu se tu, ustvari, radi. Međutim, napetost koja ne opada, dapače, ona raste od prve do posljednje stranice, drži se na bezbrojnim mistifikacijama, stotinama kulturoloških, političkih i inih referenci, čija većina stranome čitatelju jednostavno promakne, te na svetome Bolañovom daru da u svakome trenutku, u svakoj rečenici svakoga svog teksta, ostvari atmosferu sasvim određenog, skoro dokumentarnog mjesta i vremena. Na kraju, od tih, naoko zamršenih i krajnje artificijelnih postavki, čitatelj dobiva pametan, zabavan i omamljujući prozni tekst. Bio bi grijeh ne spomenuti da su hrvatskome čitateljstvu marnim prijevodom, u koji je valjalo uložiti golemi trud, ali i ozbiljno znanje i obrazovanje, “Divlje detektive” omogućile Ariana Švigir i Simona Delić.
I onda, zašto sam se osjećao kao lik njegova romana, dok sam na CNN-u, usred turopljske magle, s prvih obronaka Vukomeričkih gorica, gledao rudare kako izlaze iz zemlje i čileanskoga predsjednika, sveučilišnog profesora i bogataša, koji se opasno kurvao s Pinochetovim režimom, koji ih, istinski tronut, ljubi i grli? Zato što se Bolañova proza u socijalnom smislu lako da svesti na tako postavljene i definirane likove. Ali i zato što se najveći pisci neke kulture, njezina jezika i vremena, prepoznaju po tome što čitatelj u živome životu prepoznaje njihovu prozu. I kao što letimičan pogled na Bosnu počesto biva pogled u nenapisane romane i pripovijetke Ive Andrića, tako je i ta scena, zajedno sa mnom koji je promatram i CNN-om koji je interpretira, prepisana od Roberta Bolaña.