Naše kuće davno su se odrekle graditeljskog identiteta. Ne moraju imati arhitektonski identitet, potpis ni nacrt. Nadograđivane, adaptirane, preuređene, naše kuće imaju izranjavljena lica žena koje bi da estetskom kirurgijom zaustave vrijeme. Naše kuće se ne prepoznaju po fasadama, jer ih često niti nemaju. Kuće bez fasada su kuće s posttraumatskim stresnim poremećajem. S njihovih je lica zguljena maska civilizacije i mira. Lice umirućeg svelo se i pretvorilo u dva oka. Naše su se kuće tako svele na prozore. Prozor je okrenut prema svijetu, kroz prozor se kreće u svijet, kroz prozor svijet ulazi u kuću. U prozoru se prepoznaje identitet naše kuće i njenih ukućana. U prozoru je zaustavljeno vrijeme. Prozor je otisak prsta. Svaki je različit.
Izložba “Prozori Hrvatske” sociološki je, antropološki, kulturalni foto-esej, ili pogled na jednu zemlju i njezine identitete. Na prozorima se prepoznaje ono što ljudi uslijed vječite hrvatske društveno-političke represije i autorepresije već stotinu godina skrivaju: miješanje civilizacija i različitih kulturoloških, vjerskih, nacionalnih, imperijalnih identiteta. Između kamenih dalmatinskih okvira, u koje su uvijena i ukovana četiri željezna vijka za četiri prozorske šarke, i drvenih okvira na drvenim turopoljskim i posavskim kućama, prolazi granica Mediterana i Balkana, ili istočne Europe, koja se, sva u fragilnoj toplini i živosti drveta prostire sve do krajnjeg sjevera, do Baltika i do pradavnih hrastovih šuma, uz koje niču iste takve hrastove šume i katedrale od hrastovine. Ova granica prosječena je posred majušne Hrvatske, ona prozore na kućama čini različitima, kao što različitima čini i ljude. Drevni su, stoljećima stari kameni prozori na dalmatinskim kućama. Ali isto su tako drevni, stoljećima stari drveni prozori na kućama u Turopolju i niz rijeku Savu. U oknima su izvezene zavjesice, u prozorima cvjeta blago kućno cvijeće, u našim krajevima jednako drevno kao i kamen, drvo i zavjesica. Ovo je mikrokultura žardinjera i saksija, s maćuhicama i begonijama.
Pa onda raskošni panonski prozori, s gipsanim ukrasima i okvirima koji se bogato rastvaraju, poput haljina na raskošno zaokruženim baroknim divama, koji su povijesno i civilizacijski udaljeni i od mediteranskog kamena i od balkanskog i istočnoeuropskog hrasta. I još jedno čudo koje nam je došlo s Austro Ugarskom, u vrijeme kada je arhitektura postajala samoj sebi svrha i vodilo se računa o ljepoti kuće i, naravno, o tome da svaki detalj na fasadi bude u odnosu savršene simetrije s drugim detaljima: slijepi prozori. Tamo gdje ljudi nisu željeli prozor, ali je prema strogim i konzervativnim estetskim principima prozor morao biti, nastajalo je to strašno čudo: uokvireni komad zida, slijepi prozor, oko koje ne vidi i ničemu ne služi, do li da slijepo izvire iz glave.
Smrt kuće vidi se u prozoru. Krov će još neko vrijeme stajati kako jest, i urušit će se dugo nakon što stanara u kući više ne bude. Ali u prozoru će se odmah vidjeti da njih više nema. Nekim mrtvim kućama sklopljene su oči, zatvorena okna, zaškurene škure. Druge praznih i ukočenih pogleda zure na ulicu ili u dvorište. A nakon što protekne vrijeme, i nestane krova, u nekim je prozorskim oknima uokvireno nebo. Ali to više i nije kuća, nego je skelet od kuće. Trenutak u kojem ruševina postaje lijepa, kad usred kuće izrastu smokva i kupina, u prozore se useli nebo.
Na fotografijama Biljane Gaurine ovaj put skoro da i nema ljudi. Ne treba ih ni biti. Ovo su prozori. Ali, ipak, otelo joj se nešto od njene prirode, umjetničke ili općeljudske, pa ispod jednog prozora, na klupici prekrivenoj šarenom ponjavom sjedi vesela zabrađena baka u šarenoj košulji i džemperu bez rukava, od stoput parane pa nanovo pletene vune, a kod drugog prozora su čak dvije: jedna na stolici pod oknom, s krunicom oko nadlanice, a druga unutra, naslonjena na prozorsku dasku. Obje su udovice, u onoj vječnoj dalmatinskoj udovičkoj crnini.
Što god da slika, Biljana Gaurina će pokazati neku od takvih žena. Čak i na onim njezinim fotografijama na kojima ih ne može biti, kada fotografira hrvatske selebritije ili estradne zvijezde, što će za potrebe naslovnih stranica biti unakažene u fotošopu, negdje se naslućuje, osjeća se duh stare, maramom pokrivene dalmatinske žene. Prema njima Gaurina pokazuje najveću strast, one su njen grb i njena zastava, njen konačni identitet, upisan joj rođenjem ili odrastanjem u svijetu iz kojeg je potekla. Mlada i vrlo lijepa, pojave kakva bi pristajala ulicama, salonima i dvoranama modernih i bogatih zapadnoeuropskih gradova, Biljana je u svom oku, u oku i u prozorskom oknu, jedna od tih vječno starih dalmatinskih žena u crnini. Baba je vladar njezina duhovnog i kulturnog imperija. Baba je sav Biljanin svijet.
Otvorena u četvrtak, 25. lipnja, u Bolu na Braču, u sklopu “Festivala kulture Imena”, izložba “Prozori Hrvatske” važna je za nas, više nego za svoju autoricu. Lijepo je, i nekako poetički tačno i ispravno da su fotografije izložene u galeriji koja nosi ime Branislava Deškovića, kipara koji se u drugom mediju i prije jednog stoljeća bavio bliskim temama. Biljana Gaurina u Deškoviću nalazi dobrog duha, zaštitnika. I čast mu čini svojom izložbom.
Biljana Gaurina: Poetika prozora
Naše kuće davno su se odrekle graditeljskog identiteta. Ne moraju imati arhitektonski identitet, potpis ni nacrt. Nadograđivane, adaptirane, preuređene, naše kuće imaju izranjavljena lica žena koje bi da estetskom kirurgijom zaustave vrijeme. Naše kuće se ne prepoznaju po fasadama, jer ih često niti nemaju. Kuće bez fasada su kuće s posttraumatskim stresnim poremećajem. S njihovih je lica zguljena maska civilizacije i mira. Lice umirućeg svelo se i pretvorilo u dva oka. Naše su se kuće tako svele na prozore. Prozor je okrenut prema svijetu, kroz prozor se kreće u svijet, kroz prozor svijet ulazi u kuću. U prozoru se prepoznaje identitet naše kuće i njenih ukućana. U prozoru je zaustavljeno vrijeme. Prozor je otisak prsta. Svaki je različit.
Izložba “Prozori Hrvatske” sociološki je, antropološki, kulturalni foto-esej, ili pogled na jednu zemlju i njezine identitete. Na prozorima se prepoznaje ono što ljudi uslijed vječite hrvatske društveno-političke represije i autorepresije već stotinu godina skrivaju: miješanje civilizacija i različitih kulturoloških, vjerskih, nacionalnih, imperijalnih identiteta. Između kamenih dalmatinskih okvira, u koje su uvijena i ukovana četiri željezna vijka za četiri prozorske šarke, i drvenih okvira na drvenim turopoljskim i posavskim kućama, prolazi granica Mediterana i Balkana, ili istočne Europe, koja se, sva u fragilnoj toplini i živosti drveta prostire sve do krajnjeg sjevera, do Baltika i do pradavnih hrastovih šuma, uz koje niču iste takve hrastove šume i katedrale od hrastovine. Ova granica prosječena je posred majušne Hrvatske, ona prozore na kućama čini različitima, kao što različitima čini i ljude. Drevni su, stoljećima stari kameni prozori na dalmatinskim kućama. Ali isto su tako drevni, stoljećima stari drveni prozori na kućama u Turopolju i niz rijeku Savu. U oknima su izvezene zavjesice, u prozorima cvjeta blago kućno cvijeće, u našim krajevima jednako drevno kao i kamen, drvo i zavjesica. Ovo je mikrokultura žardinjera i saksija, s maćuhicama i begonijama.
Pa onda raskošni panonski prozori, s gipsanim ukrasima i okvirima koji se bogato rastvaraju, poput haljina na raskošno zaokruženim baroknim divama, koji su povijesno i civilizacijski udaljeni i od mediteranskog kamena i od balkanskog i istočnoeuropskog hrasta. I još jedno čudo koje nam je došlo s Austro Ugarskom, u vrijeme kada je arhitektura postajala samoj sebi svrha i vodilo se računa o ljepoti kuće i, naravno, o tome da svaki detalj na fasadi bude u odnosu savršene simetrije s drugim detaljima: slijepi prozori. Tamo gdje ljudi nisu željeli prozor, ali je prema strogim i konzervativnim estetskim principima prozor morao biti, nastajalo je to strašno čudo: uokvireni komad zida, slijepi prozor, oko koje ne vidi i ničemu ne služi, do li da slijepo izvire iz glave.
Smrt kuće vidi se u prozoru. Krov će još neko vrijeme stajati kako jest, i urušit će se dugo nakon što stanara u kući više ne bude. Ali u prozoru će se odmah vidjeti da njih više nema. Nekim mrtvim kućama sklopljene su oči, zatvorena okna, zaškurene škure. Druge praznih i ukočenih pogleda zure na ulicu ili u dvorište. A nakon što protekne vrijeme, i nestane krova, u nekim je prozorskim oknima uokvireno nebo. Ali to više i nije kuća, nego je skelet od kuće. Trenutak u kojem ruševina postaje lijepa, kad usred kuće izrastu smokva i kupina, u prozore se useli nebo.
Na fotografijama Biljane Gaurine ovaj put skoro da i nema ljudi. Ne treba ih ni biti. Ovo su prozori. Ali, ipak, otelo joj se nešto od njene prirode, umjetničke ili općeljudske, pa ispod jednog prozora, na klupici prekrivenoj šarenom ponjavom sjedi vesela zabrađena baka u šarenoj košulji i džemperu bez rukava, od stoput parane pa nanovo pletene vune, a kod drugog prozora su čak dvije: jedna na stolici pod oknom, s krunicom oko nadlanice, a druga unutra, naslonjena na prozorsku dasku. Obje su udovice, u onoj vječnoj dalmatinskoj udovičkoj crnini.
Što god da slika, Biljana Gaurina će pokazati neku od takvih žena. Čak i na onim njezinim fotografijama na kojima ih ne može biti, kada fotografira hrvatske selebritije ili estradne zvijezde, što će za potrebe naslovnih stranica biti unakažene u fotošopu, negdje se naslućuje, osjeća se duh stare, maramom pokrivene dalmatinske žene. Prema njima Gaurina pokazuje najveću strast, one su njen grb i njena zastava, njen konačni identitet, upisan joj rođenjem ili odrastanjem u svijetu iz kojeg je potekla. Mlada i vrlo lijepa, pojave kakva bi pristajala ulicama, salonima i dvoranama modernih i bogatih zapadnoeuropskih gradova, Biljana je u svom oku, u oku i u prozorskom oknu, jedna od tih vječno starih dalmatinskih žena u crnini. Baba je vladar njezina duhovnog i kulturnog imperija. Baba je sav Biljanin svijet.
Otvorena u četvrtak, 25. lipnja, u Bolu na Braču, u sklopu “Festivala kulture Imena”, izložba “Prozori Hrvatske” važna je za nas, više nego za svoju autoricu. Lijepo je, i nekako poetički tačno i ispravno da su fotografije izložene u galeriji koja nosi ime Branislava Deškovića, kipara koji se u drugom mediju i prije jednog stoljeća bavio bliskim temama. Biljana Gaurina u Deškoviću nalazi dobrog duha, zaštitnika. I čast mu čini svojom izložbom.