Tristo godina koje nas dijele od Bacha kao da nije ni prošlo. U velikoj njemačkoj kulturi tristo godina isto je što i tristo dana, sati, trenutaka. Sve što je u tom vremenu srušeno, nanovo je sagrađeno. Sve što se dogodilo, precizno je zapisano. Ništa nije izostalo, izblijedjelo, pretvorilo se u mit. Samo su umirali ljudi, kao što su umirali i nama.
Za malenu, uglavnom usmenu i legendarnu hrvatsku kulturu dugo je svako vrijeme koje nadilazi trajanje od jedne generacije. Naše kulturno sjećanje jedva da dopre do krajnjih granica porodičnog sjećanja, koje se prostire kroz tri generacije: od unuka, preko ćaće i matera, do babe i dida. Kada umre baba, umire jedan svemir, krati se naše vrijeme, sahne pamćenje. Za hrvatsku kulturu tristo godina je neshvatljivo dugo, nedohvatljivo davno. Ne samo da ona nema Bacha ni Shakespearea, nego ne posjeduje ni svijest o tome da bi samo neki Bach i Shakespeare mogli prekratiti hrvatsko vrijeme, objasniti i rasprostrijeti vrijeme, poput čarobnog ćilima, pod noge živih Hrvata. Cervantes je vremeplov na kojem Španjolci, i svi drugi kojima je španjolski jezik materinski, plove kroz vjekove, odlaze na izlete u šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, pa se vraćaju. Mi vremeplova nemamo. Idemo pješke i mjerimo razdaljine vlastitim životima. Tristo godina nama je strašno mnogo.
Sinjski kraj mala je krajina usred male Hrvatske. Ali zemljopisne veličine ne bi trebalo apsolutizirati. Kao ni kulture. Koliko god bile male i beznačajne, iz njih se, ponekad, rađaju čuda. Nisu Nijemci, Englezi, Španjolci veliki jer su njihove matere rodile Bacha, Shakespearea i Cervantesa, nego su veliki zato što su te trojice svjesni. Što bi bio Johann Sebastian Bach da se rodio u Sinju? Junak u borbama protiv Turaka? Ne, to nikako ne. Bio bi biskup. I njegov Dobro ugođeni klavir ne bi značio ono što ovako znači.
Tristo godina Sinjske alke neshvatljivo je dugo vrijeme iz hrvatske perspektive. Ali nije iz sinjske. Iako je njena povijest slabo zapisana i često zasnivana na kazivanjima, posrednim svjedočenjima, legendama i legendarnim pretjerivanjima, iako u njoj nema ni Bacha ni Cervantesa, ipak je to dugo vrijeme povezano jednim trajanjem, kao što su povezana dva kraja jako dugog konopa.
U jedan, u dva, u sridu, u ništa. I tako tri stoljeća. Ali ima ono čudo, koje nitko živ nije vidio, ali se zna da postoji, kada alkar kopljem alku podigne u zrak, ona leti, i on je vrhom dočeka u sridu. Od alke do alke živi se s mišlju na to čudo. Životi prolaze od Velike Gospe do Velike Gospe, u ponavljanju i varijacijama, kao Bachova fuga. Stasavaju konji, na konjima stasavaju mladići, koji se jednom godišnje obuku i nakite po modi od prije tri stoljeća. Tada su, prije tristo godina, pobijedili u boju protiv Turaka, u bici o kojoj se ne zna, uglavnom, ništa. Ili se zna i previše toga: u porodičnim predanjima, u narodnim pjesmama i pripovijestima, u tom vatrometu čovjekove imaginacije u kojem se gubi svijest o faktografiji historijskog događaja.
Vitezu je važna njegova mondura. Ona ga pomalo i čini vitezom. Tako je u Sinju, a drukčije nije bilo gdje u svijetu, gdje god je viteza i drevnih viteških tradicija. Današnji alkar na sebi ne bi smio imati ništa što nije nosio njegov dida i pradida, njegov kurđel i askurđel, koji je prije tri stoljeća sudjelovao na prvoj alki, onoj koja je održana u čast boja protiv Turaka. I sve to valja ušiti, prošiti, zakrpiti, učvrstiti, ispeglati. Prije sto godina šumprešavalo se starinskim šumprešima, koji su punjeni užarenim ugljevljem, danas se pegla i glača suvremenim Rowenta uređajima. Ali ruka koja to čini je ista, ista je briga i bodrenje. Samo se ti meni vrati živ, a sve drugo će biti dobro. Matere, sestre, vjerne ljube: ne čine one od vitezova pobjednike, nego ih uče kako da budu zadnji, kako da ostanu poraženi. To je mnogo, mnogo teže. Bez takvog se znanja ne pobjeđuje.
U Alki sudjeluju muškarci, oni koji su rođeni u Sinju i Sinjskoj krajini. Zbog Alke je Sinj morao dobiti svoje rodilište. Ali u povijesnom, kulturološkom i emocionalnom smislu Alka je ženska stvar. Ženska tradicija. Da nije, ne bi ni trajala tristo godina. Ništa što je muško u Hrvatskoj toliko ne potraje. Svakom sjećanju i pamćenju, svakoj tradiciji glave dođe muška nepismenost. Mit, legenda i trač.
Biljana Gaurina fotografirala je alkaruše. Žene, sestre, majke, cure sinjskih alkara. Riječ današnjemu uglačanom i ispranom uhu zvuči ružno. Ali ona je lijepa i tačna. Alkaruše ispraćaju alkare u poraz. Svaki do jednog će izgubiti. A taj jedan je pobjednik. Ali i njega je ispratila mater, žena, sestra, cura. I rodica koja mu je ko sestra. Mater je za njim izlila kantu vode, da mu sve poteče kao ta voda. Pobijedio je, jer su tu bile one koje bi spremno ponijele njegov poraz. Vječne žene sinjske. U šarenim narodnim nošnjama, kao u starinskim reklamama za bombonijere Kraš, kao u pričama Dinka Šimunovića. U crnoj udovičkoj robi, u modernim gradskim haljinama za izlazak, onakve kakvim ih je stigao Biljanin fotografski objektiv.
Prikazuje li njen objektiv objektivnu stvarnost? Ne, u ovoj je prigodi uljepšava. One su se pripremale za slikanje, rekla im je da se pripreme. Jer i to je u duhu Alke. Ako muški na konje uzjahuju samo ako im je svako dugme na svome mjestu, svako dugme i svaki konac, onako kako je trebalo biti i prije tristo godina, tada i one imaju pravo da ih se slika onda kada su samima sebi najljepše. Samo što na alkarskim odorama vrijeme stoji, a na njihovim ženskim haljinama vrijeme prolazi. One su slika povijesti, one su povijest Sinja. Te žene i njihove haljine.
Baba Pavica Ivković bosiljkom škropi fotografkinju. Ružica Filipović Grčić, mala alajčauševa kćer, pozira uz vodu. Pred njom je duga mladost. Zora Filipović Grčić crvenim koncem zašiva alkarsku šubaru. Marija Filipović Grčić tješi malenog sina koji se rasplakao pozirajući u minijaturnoj alkarskoj odori. Lijepa i mlada, ponijet će svu težinu muških suza. Muški plaču zbog ludorija, i zato su lijepi samo dok su djeca. Vojvodina žena Mara Vučić pozira u Zagrebu. Za leđima joj Katedrala. Josipa Marić na prozor iznosi zastavu. Dunja Staničić priprema svoga alkara, namješta mu pas. Muška je urednost neuvjerljiva. Uredan si samo ako znaš da te ona gleda. Danica Hrgović u crnini se gleda sa Sinjskom Gospom. Obje se smiju. Daira Šujić bratu namješta odoru. Ukočen je pred veliku trku. Anđelki Masnić nad glavom je slika konja koji trče kroz vodu. Anđelka Ivković daje soli konju bijelcu. Na bijelim su konjima jahali vođe i osloboditelji. Bijela je boja tuge i sreće, kako u kojem kraju i kako kad. Anđa Filipović Grčić, najljepša žena na izložbi, priprema odoru za alkara i gleda u Biljanu. Ljepota je u vremenu koja te ne proružnja i ne prozlije. Zato je gospođa Anđa tako lijepa. Ana Radanović u bijelom na rukama drži kćer u bijelom. Kćeri su spasile Atenu, spasit će i Sinj. Ana Poljak u nošnji, u polju, sabire u sebi sva tri sinjska stoljeća. Važna su imena tih žena koliko i slike.
Alkaruše Biljane Gaurine fotografski su esej o jednom mogućem hrvatskom sjećanju. I o ostvarenom sinjskom sjećanju. Alka je žensko sjećanje. Muški stvaraju mit.
Biljana Gaurina: Alkaruše
Tristo godina koje nas dijele od Bacha kao da nije ni prošlo. U velikoj njemačkoj kulturi tristo godina isto je što i tristo dana, sati, trenutaka. Sve što je u tom vremenu srušeno, nanovo je sagrađeno. Sve što se dogodilo, precizno je zapisano. Ništa nije izostalo, izblijedjelo, pretvorilo se u mit. Samo su umirali ljudi, kao što su umirali i nama.
Za malenu, uglavnom usmenu i legendarnu hrvatsku kulturu dugo je svako vrijeme koje nadilazi trajanje od jedne generacije. Naše kulturno sjećanje jedva da dopre do krajnjih granica porodičnog sjećanja, koje se prostire kroz tri generacije: od unuka, preko ćaće i matera, do babe i dida. Kada umre baba, umire jedan svemir, krati se naše vrijeme, sahne pamćenje. Za hrvatsku kulturu tristo godina je neshvatljivo dugo, nedohvatljivo davno. Ne samo da ona nema Bacha ni Shakespearea, nego ne posjeduje ni svijest o tome da bi samo neki Bach i Shakespeare mogli prekratiti hrvatsko vrijeme, objasniti i rasprostrijeti vrijeme, poput čarobnog ćilima, pod noge živih Hrvata. Cervantes je vremeplov na kojem Španjolci, i svi drugi kojima je španjolski jezik materinski, plove kroz vjekove, odlaze na izlete u šesnaesto i sedamnaesto stoljeće, pa se vraćaju. Mi vremeplova nemamo. Idemo pješke i mjerimo razdaljine vlastitim životima. Tristo godina nama je strašno mnogo.
Sinjski kraj mala je krajina usred male Hrvatske. Ali zemljopisne veličine ne bi trebalo apsolutizirati. Kao ni kulture. Koliko god bile male i beznačajne, iz njih se, ponekad, rađaju čuda. Nisu Nijemci, Englezi, Španjolci veliki jer su njihove matere rodile Bacha, Shakespearea i Cervantesa, nego su veliki zato što su te trojice svjesni. Što bi bio Johann Sebastian Bach da se rodio u Sinju? Junak u borbama protiv Turaka? Ne, to nikako ne. Bio bi biskup. I njegov Dobro ugođeni klavir ne bi značio ono što ovako znači.
Tristo godina Sinjske alke neshvatljivo je dugo vrijeme iz hrvatske perspektive. Ali nije iz sinjske. Iako je njena povijest slabo zapisana i često zasnivana na kazivanjima, posrednim svjedočenjima, legendama i legendarnim pretjerivanjima, iako u njoj nema ni Bacha ni Cervantesa, ipak je to dugo vrijeme povezano jednim trajanjem, kao što su povezana dva kraja jako dugog konopa.
U jedan, u dva, u sridu, u ništa. I tako tri stoljeća. Ali ima ono čudo, koje nitko živ nije vidio, ali se zna da postoji, kada alkar kopljem alku podigne u zrak, ona leti, i on je vrhom dočeka u sridu. Od alke do alke živi se s mišlju na to čudo. Životi prolaze od Velike Gospe do Velike Gospe, u ponavljanju i varijacijama, kao Bachova fuga. Stasavaju konji, na konjima stasavaju mladići, koji se jednom godišnje obuku i nakite po modi od prije tri stoljeća. Tada su, prije tristo godina, pobijedili u boju protiv Turaka, u bici o kojoj se ne zna, uglavnom, ništa. Ili se zna i previše toga: u porodičnim predanjima, u narodnim pjesmama i pripovijestima, u tom vatrometu čovjekove imaginacije u kojem se gubi svijest o faktografiji historijskog događaja.
Vitezu je važna njegova mondura. Ona ga pomalo i čini vitezom. Tako je u Sinju, a drukčije nije bilo gdje u svijetu, gdje god je viteza i drevnih viteških tradicija. Današnji alkar na sebi ne bi smio imati ništa što nije nosio njegov dida i pradida, njegov kurđel i askurđel, koji je prije tri stoljeća sudjelovao na prvoj alki, onoj koja je održana u čast boja protiv Turaka. I sve to valja ušiti, prošiti, zakrpiti, učvrstiti, ispeglati. Prije sto godina šumprešavalo se starinskim šumprešima, koji su punjeni užarenim ugljevljem, danas se pegla i glača suvremenim Rowenta uređajima. Ali ruka koja to čini je ista, ista je briga i bodrenje. Samo se ti meni vrati živ, a sve drugo će biti dobro. Matere, sestre, vjerne ljube: ne čine one od vitezova pobjednike, nego ih uče kako da budu zadnji, kako da ostanu poraženi. To je mnogo, mnogo teže. Bez takvog se znanja ne pobjeđuje.
U Alki sudjeluju muškarci, oni koji su rođeni u Sinju i Sinjskoj krajini. Zbog Alke je Sinj morao dobiti svoje rodilište. Ali u povijesnom, kulturološkom i emocionalnom smislu Alka je ženska stvar. Ženska tradicija. Da nije, ne bi ni trajala tristo godina. Ništa što je muško u Hrvatskoj toliko ne potraje. Svakom sjećanju i pamćenju, svakoj tradiciji glave dođe muška nepismenost. Mit, legenda i trač.
Biljana Gaurina fotografirala je alkaruše. Žene, sestre, majke, cure sinjskih alkara. Riječ današnjemu uglačanom i ispranom uhu zvuči ružno. Ali ona je lijepa i tačna. Alkaruše ispraćaju alkare u poraz. Svaki do jednog će izgubiti. A taj jedan je pobjednik. Ali i njega je ispratila mater, žena, sestra, cura. I rodica koja mu je ko sestra. Mater je za njim izlila kantu vode, da mu sve poteče kao ta voda. Pobijedio je, jer su tu bile one koje bi spremno ponijele njegov poraz. Vječne žene sinjske. U šarenim narodnim nošnjama, kao u starinskim reklamama za bombonijere Kraš, kao u pričama Dinka Šimunovića. U crnoj udovičkoj robi, u modernim gradskim haljinama za izlazak, onakve kakvim ih je stigao Biljanin fotografski objektiv.
Prikazuje li njen objektiv objektivnu stvarnost? Ne, u ovoj je prigodi uljepšava. One su se pripremale za slikanje, rekla im je da se pripreme. Jer i to je u duhu Alke. Ako muški na konje uzjahuju samo ako im je svako dugme na svome mjestu, svako dugme i svaki konac, onako kako je trebalo biti i prije tristo godina, tada i one imaju pravo da ih se slika onda kada su samima sebi najljepše. Samo što na alkarskim odorama vrijeme stoji, a na njihovim ženskim haljinama vrijeme prolazi. One su slika povijesti, one su povijest Sinja. Te žene i njihove haljine.
Baba Pavica Ivković bosiljkom škropi fotografkinju. Ružica Filipović Grčić, mala alajčauševa kćer, pozira uz vodu. Pred njom je duga mladost. Zora Filipović Grčić crvenim koncem zašiva alkarsku šubaru. Marija Filipović Grčić tješi malenog sina koji se rasplakao pozirajući u minijaturnoj alkarskoj odori. Lijepa i mlada, ponijet će svu težinu muških suza. Muški plaču zbog ludorija, i zato su lijepi samo dok su djeca. Vojvodina žena Mara Vučić pozira u Zagrebu. Za leđima joj Katedrala. Josipa Marić na prozor iznosi zastavu. Dunja Staničić priprema svoga alkara, namješta mu pas. Muška je urednost neuvjerljiva. Uredan si samo ako znaš da te ona gleda. Danica Hrgović u crnini se gleda sa Sinjskom Gospom. Obje se smiju. Daira Šujić bratu namješta odoru. Ukočen je pred veliku trku. Anđelki Masnić nad glavom je slika konja koji trče kroz vodu. Anđelka Ivković daje soli konju bijelcu. Na bijelim su konjima jahali vođe i osloboditelji. Bijela je boja tuge i sreće, kako u kojem kraju i kako kad. Anđa Filipović Grčić, najljepša žena na izložbi, priprema odoru za alkara i gleda u Biljanu. Ljepota je u vremenu koja te ne proružnja i ne prozlije. Zato je gospođa Anđa tako lijepa. Ana Radanović u bijelom na rukama drži kćer u bijelom. Kćeri su spasile Atenu, spasit će i Sinj. Ana Poljak u nošnji, u polju, sabire u sebi sva tri sinjska stoljeća. Važna su imena tih žena koliko i slike.
Alkaruše Biljane Gaurine fotografski su esej o jednom mogućem hrvatskom sjećanju. I o ostvarenom sinjskom sjećanju. Alka je žensko sjećanje. Muški stvaraju mit.