Kada sam u svibnju 1993. došao u Zagreb, gdje ću, spletom okolnosti, vlastitom inercijom, te iz razloga koji se tiču moga privatnog odnosa prema tom lijepom i tužnom gradu s krajnjih rubova Bernhardove Austrije i Krležina Balkana, na kraju i ostati i zasnovati svoje dugo stranstvovanje, jedno od prvih mjesta koje sam pohodio bio je restoran Baltazar. Smješten na Novoj Vesi, malo iznad Kaptola, u kvartu prebendarskih kurija, popovskih i biskupskih rezidencija, knjižara s vjerskom literaturom, koje sam pohodio za dječačkih i mladalačkih posjeta gradu, tokom osamdesetih, kada je u tim knjigama i novinama, i na tom povlaštenom, nad gradom blago izdignutom prostoru, hrvatskome Vatikanu, bilo neke privlačne, opasne opozicijske mistike i misterije, koja je adolescentu prijala, jer mu se činilo, posve krivo, kako tu, na Kaptolu, započinje ona Poljska, koja nam se tada, zahvaljujući grafički efektnom logotipu Solidarnošći, i silnoj književnoj i filmskoj kulturi koja ju je pratila i podržavala, činila tako silno privlačnom. Kada sam, u ta vremena, u knjižari Kršćanske sadašnjosti, našao Odabrana djela Grahama Greenea, kojih nije bilo u našim, civilnim, knjižarama, doista sam bio povjerovao kako iza kaptolskih zidina žive neki mudri ljudi, koji nemaju namjeru tamjanom kaditi po našoj građanskoj svakodnevici, nego će nam donijeti neku novu, bogatiju i slobodniju kulturu, e ne bi li nas preko kulture evangelizirali i priveli dragome Bogu. Bio sam u krivu, ali svejedno, nikad Kaptol i Nova Ves za mene nisu sasvim izgubili taj čar tajanstva i kulturološke urote, makar i kao fikcije s temom sjećanja na dječaštvo. Možda me je sve to vodilo da šećući Kaptolom, tog svibnja, pred dvadeset sedmi rođendan, uđem u Baltazar.
Bio je to skup, ali jednostavno koncipiran restoran, u kojem se, kao i danas, jelo meso s roštilja, “zapečeni grah”, “složena salata sa sirom”. Zapečeni grah bio je vješta imitacija jela koje se nekada zvalo gravče na tavče, samo što više nije bilo originalnog graha tetovca, jer se njegova domovina našla iza sedam crta balkanskih fronti, a “složena salata sa sirom” bio je tipični hrvatski, brozovićevski naziv, kao da je izjezičen u tadašnjem književno-lingvističkom laboratoriju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, za šopsku salatu. Tu sam se, u Baltazaru, tog proljeća i ljeta, barem jednom tjedno, učio novom hrvatskom jeziku, bez obzira na to što moja tadašnja plaća (koju mi je, ne krijem to ni danas, isplaćivao Miroslav Kutle) baš i nije dostajala za takav izbor restorana, i bilo bi razumnije da sam njome namirivao neke druge životne troškove, ali hrana mi je i tada bila jedino životno zadovoljstvo čija se ljepota ne može precijeniti. Konačno, što vam preostaje kao podstanaru iz nekoga sumnjivog potkrovlja, izbjeglome iz grada u kojem je preživio četrnaest mjeseci opsade, i nesigurnom u to dokle bi morao ići i gdje bi se trebao zaustaviti, nego da se iz istih stopa zaputite u najbolji restoran? Nema ispravnijeg mjesta i hrama, na kojemu bi čovjek čuvao svoje dostojanstvo i svako svoje građansko i manjinsko pravo, uključujući ono najvažnije: pravo na slobodnu samoću. O tome je ponešto napisao i Witold Gombrowicz, u svojim Dnevnicima, napominjući, recimo, i to kako nikad, ni uz kakve intelektualne napore, kolektivističke bludnje i ideološke nadgradnje, jedno ćufte neće postati dobar biftek na žaru.
Da, tako je, biftek na žaru moja je mjera u životu i u Baltazaru. U ovih osamnaest godina taj biftek je ostao isti, jednako sočan, ukusan i supstancijalan u svojoj biftekovskoj naravi. Sve se u međuvremenu mijenjalo, kvarilo i izokretalo: novine, knjige i novinski izdavači. Urušavala se i runila svaka naslućena tradicija. Nakon nekoliko dana, mjeseci ili godina, više se nitko ničega ne bi sjećao, jer ništa u ovoj kulturi ionako nikada nije ni bilo važno, osim pokojega fosila i starine za pokazivanje strancima, i ponekoga mrtvaca, na čijoj bi biografiji parazitirali kadaverski crvi nacionalne književnosti. U tom blaženom truljenju, koje, zapravo, nikome ne smeta, iako će zasmetati svaki kojem dotično truljenje smeta, biftek na žaru, u jednome nadkaptolskom restoranu, najvrednija je kulturna tradicija. Ne mogu se sjetiti ničega što bi trajalo u kontinuitetu svih osamnaest mojih zagrebačkih godina, što bi povezivalo to vrijeme, predstavljalo njegovu antologiju i njegove plejade. Stoga bi Baltazarovom bifteku vrijedilo posvetiti skupu i bogatu monografiju, koju bi, umjesto svih tih besmislenih hongkonških filmova sa sljemenskih obronaka i još besmislenijih jednokratnih filmskih festivala, financirali Ministarstvo kulture i Zagrebački gradski ured za kulturu. Svaka se kultura, pa čak i urinokultura, zasniva isključivo na trajanjima i tradicijama, na razvoju bolesti ili stilskog pravca, umjetničkog pokreta… Ako nema kontinuiteta, tada ne može postojati ni diskontinuitet, ne može postojati kultura. Ja se, eto, u ovih osamnaest godina, u ovdašnjoj književnosti, umjetnosti i kulturi, ne uspijevam sjetiti drugog kontinuiteta, osim Baltazarovog bifteka na žaru.
Razlika između kapitalističke korporacije, koliko god ona ozbiljna i odgovorna bila (a u nas takvih nema – ozbiljnih i odgovornih) i radionice za proizvodnju kulturnih vrijednosti u najširem smislu riječi – muške i ženske konfekcije, gumenih lopti, novina, knjiga ili hrane – sastoji se u odnosu prema radu i radnicima. Korporacije su sklone „provjetravanju“, kako nazivaju otpuštanje radnika, te zato ništa i ne proizvode, osim ucjena šire društvene zajednice i države, viška kapitala, brenda i socijalnih fiksacija. Radionice, pak, vode računa o tome da su radnici jedini u stanju proizvesti specifičnu razliku u proizvodu, ono što sve zagrebačke bifteke razlikuje od Baltazarovog, koji se, eto, ne mijenja već osamnaest godina. Ne mijenjaju se ni Baltazarovi konobari i kuhari, kao ni ono sitno i nevidljivo restoransko osoblje. Osim što je to samo po sebi vrijednost, i što proizvodi tradiciju u političkome, ideološkom i kulturnom smislu, to je i odgovor zašto je Baltazarov biftek bolji od drugih.
Mjereći vlastitu biografiju Baltazarom, čini mi se kako se u tom vremenu, zapravo, ništa nije ni promijenilo. Samo je sve jasnije, čišće i bistrije, i sve je izvjesnije da iz Zagreba skoro neću odlaziti. U međuvremenu mi se, naime, svidjelo biti tu. Ono što je u ovom gradu visoko, doista je visoko, i čuda se mogu vidjeti po tim fasadama, po lijepim počivavšim licima hrvatske književnosti i kulture, i na pitomim i pametnim licima zagrebačkih mesara i piljara, a što je u Zagrebu nisko, to je stvarno toliko nisko da čovjeka takva niskost nužno mora razveseliti i obodriti, poput vonja amonijaka iz javnih zahoda po krajputaškim krčmama, u kasno doba noći, negdje na Ličkoj magistrali, kada se čovjeku jako pripiša, a pomalo se plaši da bi ga neprijatelj na pišanju mogao ščepati za gušu i priupitati zašto mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko. A sve zahodske informacije su, naravno, stigle do ličkih vukojebina iz Zagreba i iz tamošnjih uglednih institucija hrvatske kulture, čiji je, izgleda, glavni zadatak spriječiti poštena čovjeka da u miru piša po provinciji. Zato postoji jedan restoran, koji će nadomjestiti insuficijenciju metropolskih kulturnih tradicija. Da nije Baltazara, ne znam čime bih mjerio svoje zagrebačko vrijeme, a nečim se mjeriti mora. To je najvažniji smisao tradicije.
Biftek nad Kaptolom: Baltazar
Kada sam u svibnju 1993. došao u Zagreb, gdje ću, spletom okolnosti, vlastitom inercijom, te iz razloga koji se tiču moga privatnog odnosa prema tom lijepom i tužnom gradu s krajnjih rubova Bernhardove Austrije i Krležina Balkana, na kraju i ostati i zasnovati svoje dugo stranstvovanje, jedno od prvih mjesta koje sam pohodio bio je restoran Baltazar. Smješten na Novoj Vesi, malo iznad Kaptola, u kvartu prebendarskih kurija, popovskih i biskupskih rezidencija, knjižara s vjerskom literaturom, koje sam pohodio za dječačkih i mladalačkih posjeta gradu, tokom osamdesetih, kada je u tim knjigama i novinama, i na tom povlaštenom, nad gradom blago izdignutom prostoru, hrvatskome Vatikanu, bilo neke privlačne, opasne opozicijske mistike i misterije, koja je adolescentu prijala, jer mu se činilo, posve krivo, kako tu, na Kaptolu, započinje ona Poljska, koja nam se tada, zahvaljujući grafički efektnom logotipu Solidarnošći, i silnoj književnoj i filmskoj kulturi koja ju je pratila i podržavala, činila tako silno privlačnom. Kada sam, u ta vremena, u knjižari Kršćanske sadašnjosti, našao Odabrana djela Grahama Greenea, kojih nije bilo u našim, civilnim, knjižarama, doista sam bio povjerovao kako iza kaptolskih zidina žive neki mudri ljudi, koji nemaju namjeru tamjanom kaditi po našoj građanskoj svakodnevici, nego će nam donijeti neku novu, bogatiju i slobodniju kulturu, e ne bi li nas preko kulture evangelizirali i priveli dragome Bogu. Bio sam u krivu, ali svejedno, nikad Kaptol i Nova Ves za mene nisu sasvim izgubili taj čar tajanstva i kulturološke urote, makar i kao fikcije s temom sjećanja na dječaštvo. Možda me je sve to vodilo da šećući Kaptolom, tog svibnja, pred dvadeset sedmi rođendan, uđem u Baltazar.
Bio je to skup, ali jednostavno koncipiran restoran, u kojem se, kao i danas, jelo meso s roštilja, “zapečeni grah”, “složena salata sa sirom”. Zapečeni grah bio je vješta imitacija jela koje se nekada zvalo gravče na tavče, samo što više nije bilo originalnog graha tetovca, jer se njegova domovina našla iza sedam crta balkanskih fronti, a “složena salata sa sirom” bio je tipični hrvatski, brozovićevski naziv, kao da je izjezičen u tadašnjem književno-lingvističkom laboratoriju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, za šopsku salatu. Tu sam se, u Baltazaru, tog proljeća i ljeta, barem jednom tjedno, učio novom hrvatskom jeziku, bez obzira na to što moja tadašnja plaća (koju mi je, ne krijem to ni danas, isplaćivao Miroslav Kutle) baš i nije dostajala za takav izbor restorana, i bilo bi razumnije da sam njome namirivao neke druge životne troškove, ali hrana mi je i tada bila jedino životno zadovoljstvo čija se ljepota ne može precijeniti. Konačno, što vam preostaje kao podstanaru iz nekoga sumnjivog potkrovlja, izbjeglome iz grada u kojem je preživio četrnaest mjeseci opsade, i nesigurnom u to dokle bi morao ići i gdje bi se trebao zaustaviti, nego da se iz istih stopa zaputite u najbolji restoran? Nema ispravnijeg mjesta i hrama, na kojemu bi čovjek čuvao svoje dostojanstvo i svako svoje građansko i manjinsko pravo, uključujući ono najvažnije: pravo na slobodnu samoću. O tome je ponešto napisao i Witold Gombrowicz, u svojim Dnevnicima, napominjući, recimo, i to kako nikad, ni uz kakve intelektualne napore, kolektivističke bludnje i ideološke nadgradnje, jedno ćufte neće postati dobar biftek na žaru.
Da, tako je, biftek na žaru moja je mjera u životu i u Baltazaru. U ovih osamnaest godina taj biftek je ostao isti, jednako sočan, ukusan i supstancijalan u svojoj biftekovskoj naravi. Sve se u međuvremenu mijenjalo, kvarilo i izokretalo: novine, knjige i novinski izdavači. Urušavala se i runila svaka naslućena tradicija. Nakon nekoliko dana, mjeseci ili godina, više se nitko ničega ne bi sjećao, jer ništa u ovoj kulturi ionako nikada nije ni bilo važno, osim pokojega fosila i starine za pokazivanje strancima, i ponekoga mrtvaca, na čijoj bi biografiji parazitirali kadaverski crvi nacionalne književnosti. U tom blaženom truljenju, koje, zapravo, nikome ne smeta, iako će zasmetati svaki kojem dotično truljenje smeta, biftek na žaru, u jednome nadkaptolskom restoranu, najvrednija je kulturna tradicija. Ne mogu se sjetiti ničega što bi trajalo u kontinuitetu svih osamnaest mojih zagrebačkih godina, što bi povezivalo to vrijeme, predstavljalo njegovu antologiju i njegove plejade. Stoga bi Baltazarovom bifteku vrijedilo posvetiti skupu i bogatu monografiju, koju bi, umjesto svih tih besmislenih hongkonških filmova sa sljemenskih obronaka i još besmislenijih jednokratnih filmskih festivala, financirali Ministarstvo kulture i Zagrebački gradski ured za kulturu. Svaka se kultura, pa čak i urinokultura, zasniva isključivo na trajanjima i tradicijama, na razvoju bolesti ili stilskog pravca, umjetničkog pokreta… Ako nema kontinuiteta, tada ne može postojati ni diskontinuitet, ne može postojati kultura. Ja se, eto, u ovih osamnaest godina, u ovdašnjoj književnosti, umjetnosti i kulturi, ne uspijevam sjetiti drugog kontinuiteta, osim Baltazarovog bifteka na žaru.
Razlika između kapitalističke korporacije, koliko god ona ozbiljna i odgovorna bila (a u nas takvih nema – ozbiljnih i odgovornih) i radionice za proizvodnju kulturnih vrijednosti u najširem smislu riječi – muške i ženske konfekcije, gumenih lopti, novina, knjiga ili hrane – sastoji se u odnosu prema radu i radnicima. Korporacije su sklone „provjetravanju“, kako nazivaju otpuštanje radnika, te zato ništa i ne proizvode, osim ucjena šire društvene zajednice i države, viška kapitala, brenda i socijalnih fiksacija. Radionice, pak, vode računa o tome da su radnici jedini u stanju proizvesti specifičnu razliku u proizvodu, ono što sve zagrebačke bifteke razlikuje od Baltazarovog, koji se, eto, ne mijenja već osamnaest godina. Ne mijenjaju se ni Baltazarovi konobari i kuhari, kao ni ono sitno i nevidljivo restoransko osoblje. Osim što je to samo po sebi vrijednost, i što proizvodi tradiciju u političkome, ideološkom i kulturnom smislu, to je i odgovor zašto je Baltazarov biftek bolji od drugih.
Mjereći vlastitu biografiju Baltazarom, čini mi se kako se u tom vremenu, zapravo, ništa nije ni promijenilo. Samo je sve jasnije, čišće i bistrije, i sve je izvjesnije da iz Zagreba skoro neću odlaziti. U međuvremenu mi se, naime, svidjelo biti tu. Ono što je u ovom gradu visoko, doista je visoko, i čuda se mogu vidjeti po tim fasadama, po lijepim počivavšim licima hrvatske književnosti i kulture, i na pitomim i pametnim licima zagrebačkih mesara i piljara, a što je u Zagrebu nisko, to je stvarno toliko nisko da čovjeka takva niskost nužno mora razveseliti i obodriti, poput vonja amonijaka iz javnih zahoda po krajputaškim krčmama, u kasno doba noći, negdje na Ličkoj magistrali, kada se čovjeku jako pripiša, a pomalo se plaši da bi ga neprijatelj na pišanju mogao ščepati za gušu i priupitati zašto mrzi Hrvatsku i sve što je hrvatsko. A sve zahodske informacije su, naravno, stigle do ličkih vukojebina iz Zagreba i iz tamošnjih uglednih institucija hrvatske kulture, čiji je, izgleda, glavni zadatak spriječiti poštena čovjeka da u miru piša po provinciji. Zato postoji jedan restoran, koji će nadomjestiti insuficijenciju metropolskih kulturnih tradicija. Da nije Baltazara, ne znam čime bih mjerio svoje zagrebačko vrijeme, a nečim se mjeriti mora. To je najvažniji smisao tradicije.