Najveći dio života, najdragocjeniju svoju životnu energiju i pjesnički dar, Nikola Bertolino uložio je u pokušaj da Baudelairea i Rimbauda prevede tako da na srpskom – ili kako on to inzistira i kako on svoj jezik imenuje i doživljava – srpskohrvatskome budu što bliže jeziku izvornika. Sasvim podčinjen njima, i još nekolicini velikih francuskih i ruskih pjesnika, Bertolino svojom poniznošću, i dostojanstvom u toj poniznosti, pomalo podsjeća na onoga Ishigurovog batlera. Darovitiji i obrazovaniji od najznačajnijega dijela svoga književnog naraštaja, on se sasvim predao poslu i misiji prevoditelja kakvi postoje u velikim kulturama i jezicima, koji ne prevode sve i svašta, nego ostaju do kraja posvećeni jednom ili dvojici velikih pjesnika, prevodeći bezbroj puta jedne iste pjesme, ne bi li ih kako priveli svome jeziku. Tako i nije pretjerano reći da srpsku kulturu i književnost, a s njome i hrvatsku – u onoj mjeri u kojoj se njegovi prijevodi nalaze na hrvatskim policama i u memorijama hrvatskih čitatelja, velikom čini Nikola Bertolino, prije i više nego svi njezini doista veliki pjesnici i prozaisti. Veliki pisci su, uglavnom, samonikle pojave, koje nisu rađali narodi, nego njihove biološke matere, dok veliki prevoditelji značajno svjedoče o društvenoj i kulturnoj klimi, i ne može ih biti ako je ona nepogodna.
Nikola Bertolino rođen je 1931. u Buenos Airesu, u porodici dalmatinskih iseljenika. Kao dječaka preselili su ga u domovinu, gdje je, u vrlo burnim okolnostima, preživio i rat. U Beogradu je studirao romanistiku, tu se adaptirao, naselio, oženio i proživio najznačajniji dio života. Radio je u nakladništvu, bio urednik nekih od najznačajnijih književnih edicija tokom sedamdesetih i osamdesetih i aktivan sudionik društveno-političkoga života jugoslavenske prijestolnice. 2004. objavio je prvi nastavak svojih memoara, knjigu Zavičaji, koju evo već godinama uporno pokušavam pronaći po najprašnjavijim policama malih beogradskih knjižara, a ljubazne me trgovkinje upućuju s kraja na kraj grada, kunući se da je dotična knjiga tu i tu zadnji put viđena, ali uzalud. Zavičaje nisam pronašao, ni pročitao. Drugi nastavak memoara, Novi zavičaji, objavljen je 2008, u izdanju „Medijske knjižare Krug“, maloga, ali ipak uhvatljivoga beogradskog izdavača, i u njemu Bertolino priča o vremenima od svoga doseljenja u Beograd, u siječnju 1947, sve do raspada Jugoslavije i posljednjih dana mira.
Novi zavičaji izvrstan su prozni komad, zabavan, duhovit i pametan. U njemu se Bertolino pokazuje kao pisac neusporedive elegancije i pouzdan svjedok vremena, koji ima tu lijepu i tako rijetku osobinu da sebe prikaže manjim nego što jest pa svi oko njega u priči i u životu mogu neometano rasti. Ni u čemu on ne ističe i ne izdvaja vlastiti slučaj, niti svoju pamet i moralni osjećaj postavlja kao mjeru stvari. Ništa on nije vidio bolje i prije od drugih. Nema u ovoj knjizi one tako česte proročke memoarističke navade po kojoj bi ovaj svijet bio sretniji, ne bi bilo ratova, ni gladi u Africi, nacionalizma, ni mržnje među ljudima, samo da su slušali njega koji, evo, baš, milošću Božjom, o svome životu i o društvenoj povijesti upravo svjedoči. Bertolina je nosilo more vremena, bacalo ga okolo, lijevo i desno, kao što je bacalo i sve druge, a on o tome govori bez taštine i bez potrebe da dokazuje kako je uvijek bio u pravu. S jedne strane, možda tako i jest, možda tako i mora biti kada je netko tako uman i u dubinskom smislu civiliziran da život ulupa u prevođenje nekolicine velikih pjesnika. Takvo prevođenje podrazumijeva gotovo monaško odricanje od osobne sujete, pa onda čovjek o sebi i svojim slabostima govori kao da govori o drugome. Ali ima nešto što je važnije: da bi se o vremenu svjedočilo pišući o „slabome“ sebi, o svojoj trapavosti i nesnalaženju u povijesti, o svom socijalnom oportunizmu i o antitalentu za marševski korak niz kasarnski krug i kroz život, mora se raspolagati vrlo ozbiljnim književnim darom. Naime, tako pisati je naprosto teško. Lakše je govoriti o sebi bogu, nego o sebi malom čovjeku.
Ali ima i nešto što je, zapravo, stvarna okosnica i tema ove knjige, a prema čemu je Bertolino aristokratski tašt, nesklapan u vremenu i prostoru, i tako veličanstveno i odlučno neprilagođen i isključiv. On se, naime, rodio kao Hrvat, i on jest Hrvat. To bez imalo femkanja i opterećenja kaže. Uostalom, zašto bi bio problem biti Hrvat? Pa čak i biti Hrvat u Beogradu. Da, ali zahvaljujući svojim Novim zavičajima, gradu Beogradu i zemlji Srbiji, jeziku (ili – u njegovom slučaju – jezičkoj varijanti), kulturi i životnome iskustvu, Bertolino je, zamislite samo to – Srbin. Dobro, nije strašno, čovjek se može roditi kao Jedno, a tokom života postati Drugo. U vrijednosnome smislu to ga ne čini ni boljim, ni lošijim. Konverzija je, između ostaloga, zorna potvrda da čovjek o nečemu uopće i misli. Glupani nikada ne konvertiraju. E, ali Bertolino nije taj slučaj, on uopće i nimalo nije konvertirao. On jest postao Srbin, ali je ostao Hrvat. Stvara li to u njemu gužvu? Tuče li se u njemu Hrvat sa Srbinom? Je li se jedan morao smanjivati u odnosu na drugoga, i gdje u čovjeku prestaje Hrvat, a gdje počinje Srbin? Odgovori su jednostavni: on je, jer tako jedino i može biti, jedan cijeli Hrvat i jedan cijeli Srbin. I ništa se tu ni sa čime ne tuče. Pritom, Bertolino je veliki Hrvat, Hrvatina, reklo bi se, i veliki Srbin, ili Srbenda, jer su ga oni oko njega, sitni Srbi i sitni Hrvati, naveli da o svome hrvatstvu i o svome srpstvu u životu razmišlja više i duže nego što je to ikada činio netko od tih ubitačno dosadnih srpskih nacionalističkih vaški i hrvatskih kleronacionalističkih ušiju.
Kada je 1971. došao u Zagreb kao predsjednik Udruženja književnih prevodilaca Srbije, da bude gost na godišnjoj skupštini Hrvatskoga društva prevoditelja, dočekao ga je bojkot. Nitko s njime nije htio razgovarati, i baš kada je htio napustiti skupštinu i vratiti se što prije u Beograd, hrvatski kolega, predsjednik društva Leo Držić pozvao ga je u Klub, na večeru. Samo da ga na kraju uvrijedi, da mu kaže: „Bertolino, vi ste se odrodili.“ O, kako li mi je znan taj uljuđeni diskurs velikoga hrvatskog prevoditelja i kulturnog pregaoca Lea Držića! O kako mi je samo znano to rodno hrvatstvo, koje će vas pristojno upozoriti na to da vi zapravo i niste Hrvat, ne pripadate rodu, jer oni su, eto, tako odlučili, da bi vam na koncu hinjski prducnuli u juhu kojom su vas, evo, počastili, e sve pokazujući svoju mitleuropsku finoću i odmjerenu gostoljubivost.
A odnekud mi je poznat i osjećaj, o kojem Bertolino na više mjesta piše, kada vas u otvorenom i srdačnom Beogradu krenu upozoravati da ste tu ipak – stranac. Za srpske je nacionaliste i malograđane on bio Hrvat, čovjek sa čudnim talijanskim prezimenom, netko tko se nije legitimirao kao naš, vječiti stranac i vječiti Žid, koji nigdje nije, po hrvatski rečeno, svoj na svome. A on to nije, on je proklet, on je sam i on je Židov, premda nije mojsijevske vjere, zato što je Hrvat, i zato što je Srbin, i zato što je oboje odjednom i na način koji je drukčiji od načina većine. Postoji barem četiri i pol milijuna načina kako se može biti Hrvat i još barem devet milijuna načina kako se može biti Srbin, ali čim to shvati, čovjek ostaje sam.
Naši zavičaji važna su knjiga srpske, hrvatske i srpskohrvatske književnosti. Iz nje se o jeziku i identitetu da saznati više nego iz drugih naših knjiga. Kroz nju kao protagonisti i Bertolinijevi prijatelji ili znanci promaknu Miodrag Bulatović, Slobodan Milošević, Danilo Kiš, Vasko Popa, Dragan Jeremić, ali i Vlado Gotovac, Ksenija Urličić i Žarko Domljan. Lijepa je i bolna njegova priča o pucanju prijateljstva s Domljanom.
U zla doba ljudi i bez svoje krivnje postaju šovinisti. Kada mu se rodio sin, Bertolino mu je, u dogovoru sa ženom, dao ime Tomislav. Lijepo hrvatsko kraljevsko ime, koje nikome neće smetati, niti će dječaku činiti probleme u životu. Ali Bertolinov otac našao se smrtno uvrijeđenim, jer unuk, po obiteljskom običaju, nije ponio djedovo ime. Bertolinov otac zvao se Ante. I nekad se u Buenos Airesu predstavljao kao Jugoslaven. Ali sada je sinu poručio da više nikada neće kročiti u njegov „srpski brlog“. Nikola Bertolino oprostio je i ocu. Bio je to samo trenutak ludila, koji je zatim dugo trebalo popravljati. Kada mu se rodila kćerka, dao joj je ime – Antonija.
Bertolino – biti Srbin, a biti Hrvat
Najveći dio života, najdragocjeniju svoju životnu energiju i pjesnički dar, Nikola Bertolino uložio je u pokušaj da Baudelairea i Rimbauda prevede tako da na srpskom – ili kako on to inzistira i kako on svoj jezik imenuje i doživljava – srpskohrvatskome budu što bliže jeziku izvornika. Sasvim podčinjen njima, i još nekolicini velikih francuskih i ruskih pjesnika, Bertolino svojom poniznošću, i dostojanstvom u toj poniznosti, pomalo podsjeća na onoga Ishigurovog batlera. Darovitiji i obrazovaniji od najznačajnijega dijela svoga književnog naraštaja, on se sasvim predao poslu i misiji prevoditelja kakvi postoje u velikim kulturama i jezicima, koji ne prevode sve i svašta, nego ostaju do kraja posvećeni jednom ili dvojici velikih pjesnika, prevodeći bezbroj puta jedne iste pjesme, ne bi li ih kako priveli svome jeziku. Tako i nije pretjerano reći da srpsku kulturu i književnost, a s njome i hrvatsku – u onoj mjeri u kojoj se njegovi prijevodi nalaze na hrvatskim policama i u memorijama hrvatskih čitatelja, velikom čini Nikola Bertolino, prije i više nego svi njezini doista veliki pjesnici i prozaisti. Veliki pisci su, uglavnom, samonikle pojave, koje nisu rađali narodi, nego njihove biološke matere, dok veliki prevoditelji značajno svjedoče o društvenoj i kulturnoj klimi, i ne može ih biti ako je ona nepogodna.
Nikola Bertolino rođen je 1931. u Buenos Airesu, u porodici dalmatinskih iseljenika. Kao dječaka preselili su ga u domovinu, gdje je, u vrlo burnim okolnostima, preživio i rat. U Beogradu je studirao romanistiku, tu se adaptirao, naselio, oženio i proživio najznačajniji dio života. Radio je u nakladništvu, bio urednik nekih od najznačajnijih književnih edicija tokom sedamdesetih i osamdesetih i aktivan sudionik društveno-političkoga života jugoslavenske prijestolnice. 2004. objavio je prvi nastavak svojih memoara, knjigu Zavičaji, koju evo već godinama uporno pokušavam pronaći po najprašnjavijim policama malih beogradskih knjižara, a ljubazne me trgovkinje upućuju s kraja na kraj grada, kunući se da je dotična knjiga tu i tu zadnji put viđena, ali uzalud. Zavičaje nisam pronašao, ni pročitao. Drugi nastavak memoara, Novi zavičaji, objavljen je 2008, u izdanju „Medijske knjižare Krug“, maloga, ali ipak uhvatljivoga beogradskog izdavača, i u njemu Bertolino priča o vremenima od svoga doseljenja u Beograd, u siječnju 1947, sve do raspada Jugoslavije i posljednjih dana mira.
Novi zavičaji izvrstan su prozni komad, zabavan, duhovit i pametan. U njemu se Bertolino pokazuje kao pisac neusporedive elegancije i pouzdan svjedok vremena, koji ima tu lijepu i tako rijetku osobinu da sebe prikaže manjim nego što jest pa svi oko njega u priči i u životu mogu neometano rasti. Ni u čemu on ne ističe i ne izdvaja vlastiti slučaj, niti svoju pamet i moralni osjećaj postavlja kao mjeru stvari. Ništa on nije vidio bolje i prije od drugih. Nema u ovoj knjizi one tako česte proročke memoarističke navade po kojoj bi ovaj svijet bio sretniji, ne bi bilo ratova, ni gladi u Africi, nacionalizma, ni mržnje među ljudima, samo da su slušali njega koji, evo, baš, milošću Božjom, o svome životu i o društvenoj povijesti upravo svjedoči. Bertolina je nosilo more vremena, bacalo ga okolo, lijevo i desno, kao što je bacalo i sve druge, a on o tome govori bez taštine i bez potrebe da dokazuje kako je uvijek bio u pravu. S jedne strane, možda tako i jest, možda tako i mora biti kada je netko tako uman i u dubinskom smislu civiliziran da život ulupa u prevođenje nekolicine velikih pjesnika. Takvo prevođenje podrazumijeva gotovo monaško odricanje od osobne sujete, pa onda čovjek o sebi i svojim slabostima govori kao da govori o drugome. Ali ima nešto što je važnije: da bi se o vremenu svjedočilo pišući o „slabome“ sebi, o svojoj trapavosti i nesnalaženju u povijesti, o svom socijalnom oportunizmu i o antitalentu za marševski korak niz kasarnski krug i kroz život, mora se raspolagati vrlo ozbiljnim književnim darom. Naime, tako pisati je naprosto teško. Lakše je govoriti o sebi bogu, nego o sebi malom čovjeku.
Ali ima i nešto što je, zapravo, stvarna okosnica i tema ove knjige, a prema čemu je Bertolino aristokratski tašt, nesklapan u vremenu i prostoru, i tako veličanstveno i odlučno neprilagođen i isključiv. On se, naime, rodio kao Hrvat, i on jest Hrvat. To bez imalo femkanja i opterećenja kaže. Uostalom, zašto bi bio problem biti Hrvat? Pa čak i biti Hrvat u Beogradu. Da, ali zahvaljujući svojim Novim zavičajima, gradu Beogradu i zemlji Srbiji, jeziku (ili – u njegovom slučaju – jezičkoj varijanti), kulturi i životnome iskustvu, Bertolino je, zamislite samo to – Srbin. Dobro, nije strašno, čovjek se može roditi kao Jedno, a tokom života postati Drugo. U vrijednosnome smislu to ga ne čini ni boljim, ni lošijim. Konverzija je, između ostaloga, zorna potvrda da čovjek o nečemu uopće i misli. Glupani nikada ne konvertiraju. E, ali Bertolino nije taj slučaj, on uopće i nimalo nije konvertirao. On jest postao Srbin, ali je ostao Hrvat. Stvara li to u njemu gužvu? Tuče li se u njemu Hrvat sa Srbinom? Je li se jedan morao smanjivati u odnosu na drugoga, i gdje u čovjeku prestaje Hrvat, a gdje počinje Srbin? Odgovori su jednostavni: on je, jer tako jedino i može biti, jedan cijeli Hrvat i jedan cijeli Srbin. I ništa se tu ni sa čime ne tuče. Pritom, Bertolino je veliki Hrvat, Hrvatina, reklo bi se, i veliki Srbin, ili Srbenda, jer su ga oni oko njega, sitni Srbi i sitni Hrvati, naveli da o svome hrvatstvu i o svome srpstvu u životu razmišlja više i duže nego što je to ikada činio netko od tih ubitačno dosadnih srpskih nacionalističkih vaški i hrvatskih kleronacionalističkih ušiju.
Kada je 1971. došao u Zagreb kao predsjednik Udruženja književnih prevodilaca Srbije, da bude gost na godišnjoj skupštini Hrvatskoga društva prevoditelja, dočekao ga je bojkot. Nitko s njime nije htio razgovarati, i baš kada je htio napustiti skupštinu i vratiti se što prije u Beograd, hrvatski kolega, predsjednik društva Leo Držić pozvao ga je u Klub, na večeru. Samo da ga na kraju uvrijedi, da mu kaže: „Bertolino, vi ste se odrodili.“ O, kako li mi je znan taj uljuđeni diskurs velikoga hrvatskog prevoditelja i kulturnog pregaoca Lea Držića! O kako mi je samo znano to rodno hrvatstvo, koje će vas pristojno upozoriti na to da vi zapravo i niste Hrvat, ne pripadate rodu, jer oni su, eto, tako odlučili, da bi vam na koncu hinjski prducnuli u juhu kojom su vas, evo, počastili, e sve pokazujući svoju mitleuropsku finoću i odmjerenu gostoljubivost.
A odnekud mi je poznat i osjećaj, o kojem Bertolino na više mjesta piše, kada vas u otvorenom i srdačnom Beogradu krenu upozoravati da ste tu ipak – stranac. Za srpske je nacionaliste i malograđane on bio Hrvat, čovjek sa čudnim talijanskim prezimenom, netko tko se nije legitimirao kao naš, vječiti stranac i vječiti Žid, koji nigdje nije, po hrvatski rečeno, svoj na svome. A on to nije, on je proklet, on je sam i on je Židov, premda nije mojsijevske vjere, zato što je Hrvat, i zato što je Srbin, i zato što je oboje odjednom i na način koji je drukčiji od načina većine. Postoji barem četiri i pol milijuna načina kako se može biti Hrvat i još barem devet milijuna načina kako se može biti Srbin, ali čim to shvati, čovjek ostaje sam.
Naši zavičaji važna su knjiga srpske, hrvatske i srpskohrvatske književnosti. Iz nje se o jeziku i identitetu da saznati više nego iz drugih naših knjiga. Kroz nju kao protagonisti i Bertolinijevi prijatelji ili znanci promaknu Miodrag Bulatović, Slobodan Milošević, Danilo Kiš, Vasko Popa, Dragan Jeremić, ali i Vlado Gotovac, Ksenija Urličić i Žarko Domljan. Lijepa je i bolna njegova priča o pucanju prijateljstva s Domljanom.
U zla doba ljudi i bez svoje krivnje postaju šovinisti. Kada mu se rodio sin, Bertolino mu je, u dogovoru sa ženom, dao ime Tomislav. Lijepo hrvatsko kraljevsko ime, koje nikome neće smetati, niti će dječaku činiti probleme u životu. Ali Bertolinov otac našao se smrtno uvrijeđenim, jer unuk, po obiteljskom običaju, nije ponio djedovo ime. Bertolinov otac zvao se Ante. I nekad se u Buenos Airesu predstavljao kao Jugoslaven. Ali sada je sinu poručio da više nikada neće kročiti u njegov „srpski brlog“. Nikola Bertolino oprostio je i ocu. Bio je to samo trenutak ludila, koji je zatim dugo trebalo popravljati. Kada mu se rodila kćerka, dao joj je ime – Antonija.