Negdje se to događalo krajem devetnaestog, a negdje početkom dvadesetog stoljeća, ali svakako u dobu Belle epoque, kada su i građani, a za njima i sirotinja, stekli pravo na vlastite portrete. Prije toga stoljećima to je bio privilegij gospode, pomorskih kapetana, ratnika i velikaša. Samo su oni mogli vidjeti kako izgledaju na slici, mogli su se odmaknuti od sebe i promatrati se tuđim okom, pomalo uljepšani i monumentalni, ali ipak onakvi kakvi su doista bili. To ih je, više od svih drugih simbola i manifestacija njihova bogatstva, razlikovalo od drugog svijeta. Danas je taj osjećaj teško zamisliti, ali mora da je bilo silno uzbudljivo prepoznavati svoje lice na slici, i znati o sebi nešto što golema većina pučana o sebi nikada neće znati.
A onda su se duž dalmatinske obale i po zaleđu pojavile prve fotografske radnje, pa je pravo na sliku odmah postalo svačije. Ili skoro svačije. Dan nakon vjenčanja mladenci su odlazili u mjesnog fotografa, on bi njihova lica prenio na fotografsku ploču, a zatim i na papir, svojeručno bi uokvirio sliku, koja će potom, kroz cijelo dvadeseto stoljeće visjeti na zidu spavaće sobe, iznad bračne postelje, koja je, po nekom pravilu, bila miraz baš za to vjenčanje, i često je u sobi ostala do danas. Ti drevni komadi namještaja, bidermajer, secesija i na kraju art deco, iz duboke austrougarske provincije postali su, kao i ta fotografija iznad postelje, znak identiteta jednoga našeg svijeta, ali i vremena kada je, zahvaljujući napretku i demokratizaciji umjetničkih obrta, uspostavljena simbolička građanska ravnopravnost, i svatko je dobio pravo na vlastiti portret.
Biljana Gaurina, zagrebačka fotografkinja sa sinjskim zavičajem, ispričala je jednu fotografsku priču o tom stoljeću. Baba Mara na slikama djeluje distancirano i zatvoreno, kao da nerado surađuje s umjetnicom – kojoj je, što nije nevažno, i u životu baka. Kada pozira, ukočena je i koncentrirana na vlastitu pojavnost, ili – kako bi se to lijepo i točno kazalo – na svoju zrelu ljudsku i žensku ljepotu. A kada biva ulovljena u loženju štednjaka na drva, ona je opet krajnje kontrolirana. Gledateljsko oko, naviklo na snažnu ekspresiju reportažnih i novinskih fotografija našega vremena, na krvava, uplakana ili osjećajima izobličena lica, moglo bi ostati zbunjeno. Također, u miru i u pozi babe Mare nema ništa ni od one psihopatologije i rezignacije s fotografija Diane Arbus i armije njezinih sljedbenika i imitatora. Baba Marin je svijet, kako ga sugeriraju slike njezine unuke, savršeno normalan i običan.
Gledatelj će steći dojam, u kojem ima nečega istinski potresnoga, da se baba Mara prema objektivu odnosi na jednak način kao na onoj slici, snimljenoj u dane vjenčanja. Njezina medijska osviještenost iz nekog je drugog vremena, u kojemu se vodilo više računa o dostojanstvu osobe koja se izlaže toj nadasve delikatnoj situaciji fotografiranja. Iz načina na koji se ponašamo pred fotografskim aparatom lako se može zaključiti u kojem smo vremenu živjeli, stoga ni najobičniji portret za osobnu iskaznicu ne bilježi samo obrise i karakteristike nekoga lica, nego portretira i jednu epohu.
Biljana Gaurina načinila je, ovim ciklusom slika, antropološku, etnološku i kulturološku studiju naraštaja dalmatinskih žena, koje su se udavale, živjele, doživotno nosile svoju udovičku crninu i umirale na tim posteljama, ispod vjenčanih fotografija s kojima je započelo naše stoljeće. Istovremeno, načinila je i sasvim osobnu biografiju jedne od njih. Uspjelo joj je, jednim fascinantnim nizom slika, ispričati priču koja je, istovremeno, opća i kolektivna, ali i vrlo osobna i duboko intimna, bez obzira na baba Marinu odluku da ostane zatvorena prema fotografskom objektivu. Ta priča na amblematičan način svjedoči i o jednom matrijarhalnom svijetu Dalmacije u dvadesetom stoljeću: tradicija njihovoga udovištva u velikoj mjeri bila je uvjetovana poviješću, ratovima, otkrićima novih svjetova. Muževi su najprije izginuli na frontama Prvoga svjetskog rata, potom se nisu vratili s naviganja, jer je brod potopilo negdje kod Rta dobre nade, ili je potonuo nakon sudara s ledenim brijegom, negdje u sjevernom Atlantiku, zatim su izginuli na Sutjesci, strijeljani kao suradnici okupatora, zaklani i bačeni u jame, u vrijeme pred povlačenje Đujićevih četnika, pa su otišli na pečalbu u Australiju i Novu Zelandu, i više se nikada od njih nije čulo glasa. A ako i ne bi bilo tako, nigdje kao u Dalmaciji ne bi se tako jasno vidjelo i osjetilo da žene žive duže od muškaraca. Osim toga, ako bi koji i ostao udovac, on bi se obično opet oženio, dok se one više nisu udavale. Te su žene stvorile novi socijalni žanr, uspostavile su druge običaje i silno utjecale na društvena pravila i identitet svojih mjesta i cijele pokrajine.
Biljana Gaurina niže slike ove izložbe u poetici filmske ili stripovske montaže. Baba Mara loži vatru, a onda u krupnome kadru vidimo plamen. Na štednjaku se diže tanak tračak pare iz teće u kojoj se kuha juha. I onda, na posljetku, vidjet ćemo i pjat s juhom. Poput filmskih kadrova, slike jedna drugoj čine kontekst. Cjelina priče vrlo je pažljivo i duhovito komponirana, ali u toj kompoziciji ima nešto čega umjetnica, vjerojatno, nije svjesna i što je, na neki način, i najneobičnije u samome djelu. Naime, distanciranost i asketizam babe Mare prenio se na kompoziciju izložbe, te narativno vrlo striktan, strog i sveden izbor slika. Ili, precizno rečeno, bez obzira na to što ih dijeli velika generacijska razlika, fotografkinja i njezin model kao da su svjetonazorski neobično slične osobe. To je jako lijepo i zavodljivo.
Priča Biljane Gaurine teče kroz suptilno, ali precizno i kontrolirano, preplitanje epskih i lirskih elemenata. Obje akterke, očito je, imaju zazor od patetike i cmoljavih raspoloženja, a njihova grezost ne samo da slikama daje neku uzvišenu, dostojanstvenu ljepotu i čistotu, nego ih čini emocionalno nabijenim, na jedan drukčiji, gotovo sjevernjački način. Pritom, ono o čemu Gaurina svojim slikama pripovijeda, često zalazi u vrlo osjetljivu sferu naše dinarske i dalmatinske epike, stoput opjevane i udeseterčene, te na neki način žanrovski fiksirane u djelima Ivana Meštrovića, Ivana Raosa, ili – primjerice – Antuna Vrdoljaka. Samo veliki dar umjetnika spašava da ne skonča u minskim poljima općih mjesta, kakva ostaju iza tako velikih naracija. Puno je lakše pričati o zemlji i ljudima o kojima još nitko nije ništa rekao.
S Babom Marom Biljana Gaurina dala je Sinju i Dalmatinskoj zagori važno umjetničko djelo, i ispričala priču o identitetu. Pružila im je ono što su početkom dvadesetog stoljeća mjesni fotografi pružali mladoj i mladoženji.
Baba Mara Biljane Gaurine
Negdje se to događalo krajem devetnaestog, a negdje početkom dvadesetog stoljeća, ali svakako u dobu Belle epoque, kada su i građani, a za njima i sirotinja, stekli pravo na vlastite portrete. Prije toga stoljećima to je bio privilegij gospode, pomorskih kapetana, ratnika i velikaša. Samo su oni mogli vidjeti kako izgledaju na slici, mogli su se odmaknuti od sebe i promatrati se tuđim okom, pomalo uljepšani i monumentalni, ali ipak onakvi kakvi su doista bili. To ih je, više od svih drugih simbola i manifestacija njihova bogatstva, razlikovalo od drugog svijeta. Danas je taj osjećaj teško zamisliti, ali mora da je bilo silno uzbudljivo prepoznavati svoje lice na slici, i znati o sebi nešto što golema većina pučana o sebi nikada neće znati.
A onda su se duž dalmatinske obale i po zaleđu pojavile prve fotografske radnje, pa je pravo na sliku odmah postalo svačije. Ili skoro svačije. Dan nakon vjenčanja mladenci su odlazili u mjesnog fotografa, on bi njihova lica prenio na fotografsku ploču, a zatim i na papir, svojeručno bi uokvirio sliku, koja će potom, kroz cijelo dvadeseto stoljeće visjeti na zidu spavaće sobe, iznad bračne postelje, koja je, po nekom pravilu, bila miraz baš za to vjenčanje, i često je u sobi ostala do danas. Ti drevni komadi namještaja, bidermajer, secesija i na kraju art deco, iz duboke austrougarske provincije postali su, kao i ta fotografija iznad postelje, znak identiteta jednoga našeg svijeta, ali i vremena kada je, zahvaljujući napretku i demokratizaciji umjetničkih obrta, uspostavljena simbolička građanska ravnopravnost, i svatko je dobio pravo na vlastiti portret.
Biljana Gaurina, zagrebačka fotografkinja sa sinjskim zavičajem, ispričala je jednu fotografsku priču o tom stoljeću. Baba Mara na slikama djeluje distancirano i zatvoreno, kao da nerado surađuje s umjetnicom – kojoj je, što nije nevažno, i u životu baka. Kada pozira, ukočena je i koncentrirana na vlastitu pojavnost, ili – kako bi se to lijepo i točno kazalo – na svoju zrelu ljudsku i žensku ljepotu. A kada biva ulovljena u loženju štednjaka na drva, ona je opet krajnje kontrolirana. Gledateljsko oko, naviklo na snažnu ekspresiju reportažnih i novinskih fotografija našega vremena, na krvava, uplakana ili osjećajima izobličena lica, moglo bi ostati zbunjeno. Također, u miru i u pozi babe Mare nema ništa ni od one psihopatologije i rezignacije s fotografija Diane Arbus i armije njezinih sljedbenika i imitatora. Baba Marin je svijet, kako ga sugeriraju slike njezine unuke, savršeno normalan i običan.
Gledatelj će steći dojam, u kojem ima nečega istinski potresnoga, da se baba Mara prema objektivu odnosi na jednak način kao na onoj slici, snimljenoj u dane vjenčanja. Njezina medijska osviještenost iz nekog je drugog vremena, u kojemu se vodilo više računa o dostojanstvu osobe koja se izlaže toj nadasve delikatnoj situaciji fotografiranja. Iz načina na koji se ponašamo pred fotografskim aparatom lako se može zaključiti u kojem smo vremenu živjeli, stoga ni najobičniji portret za osobnu iskaznicu ne bilježi samo obrise i karakteristike nekoga lica, nego portretira i jednu epohu.
Biljana Gaurina načinila je, ovim ciklusom slika, antropološku, etnološku i kulturološku studiju naraštaja dalmatinskih žena, koje su se udavale, živjele, doživotno nosile svoju udovičku crninu i umirale na tim posteljama, ispod vjenčanih fotografija s kojima je započelo naše stoljeće. Istovremeno, načinila je i sasvim osobnu biografiju jedne od njih. Uspjelo joj je, jednim fascinantnim nizom slika, ispričati priču koja je, istovremeno, opća i kolektivna, ali i vrlo osobna i duboko intimna, bez obzira na baba Marinu odluku da ostane zatvorena prema fotografskom objektivu. Ta priča na amblematičan način svjedoči i o jednom matrijarhalnom svijetu Dalmacije u dvadesetom stoljeću: tradicija njihovoga udovištva u velikoj mjeri bila je uvjetovana poviješću, ratovima, otkrićima novih svjetova. Muževi su najprije izginuli na frontama Prvoga svjetskog rata, potom se nisu vratili s naviganja, jer je brod potopilo negdje kod Rta dobre nade, ili je potonuo nakon sudara s ledenim brijegom, negdje u sjevernom Atlantiku, zatim su izginuli na Sutjesci, strijeljani kao suradnici okupatora, zaklani i bačeni u jame, u vrijeme pred povlačenje Đujićevih četnika, pa su otišli na pečalbu u Australiju i Novu Zelandu, i više se nikada od njih nije čulo glasa. A ako i ne bi bilo tako, nigdje kao u Dalmaciji ne bi se tako jasno vidjelo i osjetilo da žene žive duže od muškaraca. Osim toga, ako bi koji i ostao udovac, on bi se obično opet oženio, dok se one više nisu udavale. Te su žene stvorile novi socijalni žanr, uspostavile su druge običaje i silno utjecale na društvena pravila i identitet svojih mjesta i cijele pokrajine.
Biljana Gaurina niže slike ove izložbe u poetici filmske ili stripovske montaže. Baba Mara loži vatru, a onda u krupnome kadru vidimo plamen. Na štednjaku se diže tanak tračak pare iz teće u kojoj se kuha juha. I onda, na posljetku, vidjet ćemo i pjat s juhom. Poput filmskih kadrova, slike jedna drugoj čine kontekst. Cjelina priče vrlo je pažljivo i duhovito komponirana, ali u toj kompoziciji ima nešto čega umjetnica, vjerojatno, nije svjesna i što je, na neki način, i najneobičnije u samome djelu. Naime, distanciranost i asketizam babe Mare prenio se na kompoziciju izložbe, te narativno vrlo striktan, strog i sveden izbor slika. Ili, precizno rečeno, bez obzira na to što ih dijeli velika generacijska razlika, fotografkinja i njezin model kao da su svjetonazorski neobično slične osobe. To je jako lijepo i zavodljivo.
Priča Biljane Gaurine teče kroz suptilno, ali precizno i kontrolirano, preplitanje epskih i lirskih elemenata. Obje akterke, očito je, imaju zazor od patetike i cmoljavih raspoloženja, a njihova grezost ne samo da slikama daje neku uzvišenu, dostojanstvenu ljepotu i čistotu, nego ih čini emocionalno nabijenim, na jedan drukčiji, gotovo sjevernjački način. Pritom, ono o čemu Gaurina svojim slikama pripovijeda, često zalazi u vrlo osjetljivu sferu naše dinarske i dalmatinske epike, stoput opjevane i udeseterčene, te na neki način žanrovski fiksirane u djelima Ivana Meštrovića, Ivana Raosa, ili – primjerice – Antuna Vrdoljaka. Samo veliki dar umjetnika spašava da ne skonča u minskim poljima općih mjesta, kakva ostaju iza tako velikih naracija. Puno je lakše pričati o zemlji i ljudima o kojima još nitko nije ništa rekao.
S Babom Marom Biljana Gaurina dala je Sinju i Dalmatinskoj zagori važno umjetničko djelo, i ispričala priču o identitetu. Pružila im je ono što su početkom dvadesetog stoljeća mjesni fotografi pružali mladoj i mladoženji.