Antonio Tabucchi (1943.) od onih je ljudi koji su imali sreće, dara i hrabrosti da biraju domovinu i kulturu po mjeri vlastitog osjećaja za dobro i lijepo. Kao student, početkom šezdesetih, često je putovao u Pariz, i tako je na jednoj uličnoj tezgi slučajno naišao na francuski prijevod jednoga portugalskoga pjesnika kojega prethodno nije poznavao. Bio je to Fernando Pessoa. Pedesetak godina kasnije, hvaljen, slavljen i voljen, distingviran pripovjedač, jedan od najotmjenijih stilista današnjice, Tabucchi će umrijeti u Lisabonu, i bit će sahranjen u tome gradu, daleko od rodne Pize, od Italije i od Siene, gdje je, sve do penzije, radio kao sveučilišni profesor portugalskog jezika i književnosti. Nitko ga iz Italije nije tjerao, nisu ga zgromile nikakve crvene ni crne revolucije i kontrarevolucije, nikoga nije izdao, nikada nije bio emigrant, ali Portugal je bio njegova stvarna, odabrana domovina. Ili mu je Fernando Pessoa bio domovina.
Portugalski jezik počeo je učiti tek nakon što je na francuskome pročitao Pessoinu antikvarnu knjižicu. Diplomirao je na portugalskim nadrealistima, pa je prevodio Pessou, pisao o njemu eseje i jedan kazališni komad, da bi kasnije, kao već slavan pisac, pjesnikov lik uvodio u svoje romane. Fikcionalizirao je njegovu biografiju, pripovijedao o Pessoi, a onda i o njegovim heteronimima, o maskama, književnim i privatnim personama, kojih je bilo toliko da u Lisabonu postoji institut koji se bavi istraživanjem identiteta i imena pod kojima je pisao i objavljivao Fernando Pessoa, i vjerojatno se još uvijek ne zna za sva njegova imena i lica. U Tabucchijevoj prozi nikada nije do kraja jasno što je fakcija, a što fikcija, premda u njegovim pripovjedačkim strategijama mistifikacije nemaju važniju ulogu, niti svoga čitatelja on navodi na krive tragove, lažne dokumente, izmišljene podatke… Tabucchi nije borhesovac, on samo nadopisuje i nadgrađuje Pessoine osobnosti i personae, i na taj način pjesniku odaje počast. U dugoj historiji književnih počasti i posveta, takve još nije bilo. Ili ovaj čitatelj, neuk i skroman, nije takvih posveta čitao.
Na hrvatski jezik Antonio Tabucchi je sporadično prevođen, kod manjih nakladnika (Ocean more, Sysprint). Baš i nije iskazano veliko zanimanje za njegovim djelima, nije se o njima pisalo po novinama, a da o radiju i televiziji ne govorimo. Hrvatska radiotelevizija nije zabilježila ni Tabucchijevu smrt. Ta vijest prošla je u ovoj zemlji po ivici javnoga interesa, pa ako je ponegdje objavljena, bivalo je to u dnu rubrike s vijestima, da se ispuni zadani prostor, nastao slijepim dizajnerskim modeliranjem novinskih stranica, zbog kojega se vijesti moraju izmišljati i onda kada ih nema. Smrt Antonija Tabucchija u nas je bila upravo ta, nepostojeća, izmišljena, vještačka vijest, odnekud prepisana, šuplja i gluha, poput sudske presude koja se mora objaviti po nekoj dosadnoj sili zakona.
Drugdje, Tabucchi je, pogotovo u posljednjih desetak godina, vrlo monden pisac. Apartan i neuklopiv u teorijske nauke i vjerovanja, nepodesan za imitiranje, obuzet temama koje – da se izrazimo dućandžijskim jezikom – ne zanimaju široku publiku, ali istodobno, jedan od onih posvećenika, koji imaju božanski dar pripovjedačkog zavođenja, zahvaljujući kojem ih čitaju i oni čitatelji koji zapravo ne razumiju o čemu i o kome ti pisci pišu. I kada beletrizira Pessou, i kada piše o nečemu drugom, Tabucchi skoro uvijek piše o Portugalu i o portugalskom društvu u različita vremena.
Do danas, meni najvažniji njegov roman, i – ako to nije pretjerano privatno – jedan od dražih mi proznih komada, uopće, jest “Pereira tvrdi da”. Premijerno u Italiji objavljena 1994, ova je knjiga već sljedeće godine tiskana u srpskome prijevodu, a zatim je u Beogradu i u Sarajevu objavljeno još nekoliko izdanja, kod različitih izdavača. Priča je neobično postavljena: Pereira, debeljuškast, neprivlačan i pomalo dosadan tip, urednik kulture u novinama, nekome nepoznatom podnosi iscrpan, inkantacijama obilježen izvještaj, pomalo nalik doušničkoj dojavi, o onome što mu se upravo događa. Kolovoz je 1938, vrijeme kada katolički aktivist i fašist Antonio Salazar učvršćuje svoju buduću višedesetljetnu diktaturu, u Španjolskoj je pri kraju građanski rat, u Europi započinje Drugi svjetski, a Portugal je negdje iza, na kraju svijeta, i u tom Portugalu, na kraju svih krajeva, zadnji – Pereira. Taj dosadni, pomalo suvišni čovjek, smušen, plašljiv i bez ideala, u jednome ljetnom mjesecu doživi katarzu, dok se preko njegovih leđa i savjesti slamaju društveni principi. Kroz Pereiru progovara duh vremena, ali način na koji se to dogodi jedinstven je, jer između duha vremena i te zabiti na kraju svijeta, između velikih historijskih ličnosti i dosadnjakovića Pereire, više razlike nema. Duh vremena neugledan je i malen kao novinska trafika.
“Pereira tvrdi da” roman je čija veličina, hipnotična snaga i uvjerljivost proizlaze iz nečega što čitatelju ostaje tajnom. Zaista je malo takvih knjiga. Nemoguće ju je raskopati, rastaviti ili razumno objasniti ono što je Antonio Tabucchi proizveo kao estetsku, umjetničku i intelektualnu činjenicu. Taj roman stoji kao inherentna pojava, mimo žanra u kojemu je napisan, mimo vremena kada je napisan i vremena o kojem govori, pa čak i mimo osobe autora. Pritom, “Pereira tvrdi da” neočekivana je, u današnjoj Europi vrlo aktualna, rasprava o slobodi tiska i o građanskim slobodama uopće… Ali ni to nije važno. Mogao je to biti roman i o nečemu desetom, mogao je Pereira biti apotekar. Važno je, nečuveno važno, što je Pereira jedan od arhe-tipova i arhe-likova, poput Fausta ili Petra Pana, nastao u vremenu kada se, pogrešno, moglo učiniti da su svi arhetipovi odavno definirani i tipizirani.
Od 2000. Antonio Tabucchi bio je stalni kandidat za Nobelovu nagradu. Pa iako Nobel, važan i velik, nikada nije bio, niti može biti, krajnje mjerilo književne vrijednosti, nepravedno je, doista, što je Tabucchi zaobiđen. Ne samo zbog Pereire i zbog Fernanda Pessoe, ne samo zbog niza dobrih i uglavnom neusporedivih knjiga, nego i zato što su njegov život i životne odluke bili do kraja određeni književnošću. U onome u čemu su druge ljude, i druge pisce, vodili politički, društveni, historijski ili porodični, privatni, emocionalni razlozi, Tabucchija su vodili razlozi poezije. Netko bi, ali krivo, mogao pomisliti da je to starinski pogled na stvari i da poezija, pa ni Fernando Pessoa, više nisu tako važni da bi čovjek iz pjesništva mogao derivirati i donositi odluke o vlastitom životu. Ali zapravo nikada nije bilo takvih vremena, nikada pjesništvo nije bilo teologija ili državni zakon i nikada se preko pjesama nije odabirala domovina. U našem posvemašnjem bezdomovinstvu, nama koji smo rođeni i odrasli u vremenima kada već odavno nije bilo domovine i naroda dostojnih izdaje (zadnji put se o tome moglo ozbiljno razgovarati 1941.), nama i našem naraštaju koji je, osobno i privatno, doživio da bude izdan i prevaren od nekoliko slabih i nedostojnih domovina, Tabucchijev izbor domovine po pjesničkoj srodnosti učini se jedinim časnim životnim i književnim izborom. Možda mi se i zbog toga čini da je nepravedno što Tabucchi nije dobio Nobelovu nagradu. Tko li bi tu nagradu nasljedovao: Italija, gdje se rodio i na čijem je jeziku pisao svoju prozu, ili Portugal, gdje mu je bilo sve drugo?
U velikom razgovoru, koji je u lipnju prošle godine za kulturni dodatak beogradske Politike s piscem vodila Snežana Simić, Antonio Tabucchi priča o fenomenu nostalgije: “Obično se misli da se nostalgija odnosi na nešto lepo i pozitivno što smo doživeli i čega više nema. Ali to je simplifikacija. Ljudski duh je mnogo složen, zato je književnost jedna privilegovana sonda za odvažni ulazak u njegove nezgodne lavirinte… Shvatio sam da se može imati nostalgija za lošijim, recimo to tako.”
U svim se Tabucchijevim romanima i pripovjetkama prevedenim na naše jezike osjeti nostalgija. Na kraju je, u posljednjoj na srpski prevedenoj knjizi “Vreme brzo stari”, u kojoj napušta Portugal i puno pripovijeda o istočnoj Europi, uronio u tu čudnu nostalgiju za nekim gorim starim vremenima. I opet je bio tako lijep i pametan, lako pripovijedajući o onome o čemu drugi ne bi ni olovno teško i nikako, pripovijedao je o nečemu za što manje osjetljivi ne znaju niti da postoji. I po tome je Tabucchi važan: on svoje čitatelje čini osjetljivijima nego što ustvari jesu. To je književnost koja pripitomljava ljude.
Antonio Tabucchi: Portugalac
Antonio Tabucchi (1943.) od onih je ljudi koji su imali sreće, dara i hrabrosti da biraju domovinu i kulturu po mjeri vlastitog osjećaja za dobro i lijepo. Kao student, početkom šezdesetih, često je putovao u Pariz, i tako je na jednoj uličnoj tezgi slučajno naišao na francuski prijevod jednoga portugalskoga pjesnika kojega prethodno nije poznavao. Bio je to Fernando Pessoa. Pedesetak godina kasnije, hvaljen, slavljen i voljen, distingviran pripovjedač, jedan od najotmjenijih stilista današnjice, Tabucchi će umrijeti u Lisabonu, i bit će sahranjen u tome gradu, daleko od rodne Pize, od Italije i od Siene, gdje je, sve do penzije, radio kao sveučilišni profesor portugalskog jezika i književnosti. Nitko ga iz Italije nije tjerao, nisu ga zgromile nikakve crvene ni crne revolucije i kontrarevolucije, nikoga nije izdao, nikada nije bio emigrant, ali Portugal je bio njegova stvarna, odabrana domovina. Ili mu je Fernando Pessoa bio domovina.
Portugalski jezik počeo je učiti tek nakon što je na francuskome pročitao Pessoinu antikvarnu knjižicu. Diplomirao je na portugalskim nadrealistima, pa je prevodio Pessou, pisao o njemu eseje i jedan kazališni komad, da bi kasnije, kao već slavan pisac, pjesnikov lik uvodio u svoje romane. Fikcionalizirao je njegovu biografiju, pripovijedao o Pessoi, a onda i o njegovim heteronimima, o maskama, književnim i privatnim personama, kojih je bilo toliko da u Lisabonu postoji institut koji se bavi istraživanjem identiteta i imena pod kojima je pisao i objavljivao Fernando Pessoa, i vjerojatno se još uvijek ne zna za sva njegova imena i lica. U Tabucchijevoj prozi nikada nije do kraja jasno što je fakcija, a što fikcija, premda u njegovim pripovjedačkim strategijama mistifikacije nemaju važniju ulogu, niti svoga čitatelja on navodi na krive tragove, lažne dokumente, izmišljene podatke… Tabucchi nije borhesovac, on samo nadopisuje i nadgrađuje Pessoine osobnosti i personae, i na taj način pjesniku odaje počast. U dugoj historiji književnih počasti i posveta, takve još nije bilo. Ili ovaj čitatelj, neuk i skroman, nije takvih posveta čitao.
Na hrvatski jezik Antonio Tabucchi je sporadično prevođen, kod manjih nakladnika (Ocean more, Sysprint). Baš i nije iskazano veliko zanimanje za njegovim djelima, nije se o njima pisalo po novinama, a da o radiju i televiziji ne govorimo. Hrvatska radiotelevizija nije zabilježila ni Tabucchijevu smrt. Ta vijest prošla je u ovoj zemlji po ivici javnoga interesa, pa ako je ponegdje objavljena, bivalo je to u dnu rubrike s vijestima, da se ispuni zadani prostor, nastao slijepim dizajnerskim modeliranjem novinskih stranica, zbog kojega se vijesti moraju izmišljati i onda kada ih nema. Smrt Antonija Tabucchija u nas je bila upravo ta, nepostojeća, izmišljena, vještačka vijest, odnekud prepisana, šuplja i gluha, poput sudske presude koja se mora objaviti po nekoj dosadnoj sili zakona.
Drugdje, Tabucchi je, pogotovo u posljednjih desetak godina, vrlo monden pisac. Apartan i neuklopiv u teorijske nauke i vjerovanja, nepodesan za imitiranje, obuzet temama koje – da se izrazimo dućandžijskim jezikom – ne zanimaju široku publiku, ali istodobno, jedan od onih posvećenika, koji imaju božanski dar pripovjedačkog zavođenja, zahvaljujući kojem ih čitaju i oni čitatelji koji zapravo ne razumiju o čemu i o kome ti pisci pišu. I kada beletrizira Pessou, i kada piše o nečemu drugom, Tabucchi skoro uvijek piše o Portugalu i o portugalskom društvu u različita vremena.
Do danas, meni najvažniji njegov roman, i – ako to nije pretjerano privatno – jedan od dražih mi proznih komada, uopće, jest “Pereira tvrdi da”. Premijerno u Italiji objavljena 1994, ova je knjiga već sljedeće godine tiskana u srpskome prijevodu, a zatim je u Beogradu i u Sarajevu objavljeno još nekoliko izdanja, kod različitih izdavača. Priča je neobično postavljena: Pereira, debeljuškast, neprivlačan i pomalo dosadan tip, urednik kulture u novinama, nekome nepoznatom podnosi iscrpan, inkantacijama obilježen izvještaj, pomalo nalik doušničkoj dojavi, o onome što mu se upravo događa. Kolovoz je 1938, vrijeme kada katolički aktivist i fašist Antonio Salazar učvršćuje svoju buduću višedesetljetnu diktaturu, u Španjolskoj je pri kraju građanski rat, u Europi započinje Drugi svjetski, a Portugal je negdje iza, na kraju svijeta, i u tom Portugalu, na kraju svih krajeva, zadnji – Pereira. Taj dosadni, pomalo suvišni čovjek, smušen, plašljiv i bez ideala, u jednome ljetnom mjesecu doživi katarzu, dok se preko njegovih leđa i savjesti slamaju društveni principi. Kroz Pereiru progovara duh vremena, ali način na koji se to dogodi jedinstven je, jer između duha vremena i te zabiti na kraju svijeta, između velikih historijskih ličnosti i dosadnjakovića Pereire, više razlike nema. Duh vremena neugledan je i malen kao novinska trafika.
“Pereira tvrdi da” roman je čija veličina, hipnotična snaga i uvjerljivost proizlaze iz nečega što čitatelju ostaje tajnom. Zaista je malo takvih knjiga. Nemoguće ju je raskopati, rastaviti ili razumno objasniti ono što je Antonio Tabucchi proizveo kao estetsku, umjetničku i intelektualnu činjenicu. Taj roman stoji kao inherentna pojava, mimo žanra u kojemu je napisan, mimo vremena kada je napisan i vremena o kojem govori, pa čak i mimo osobe autora. Pritom, “Pereira tvrdi da” neočekivana je, u današnjoj Europi vrlo aktualna, rasprava o slobodi tiska i o građanskim slobodama uopće… Ali ni to nije važno. Mogao je to biti roman i o nečemu desetom, mogao je Pereira biti apotekar. Važno je, nečuveno važno, što je Pereira jedan od arhe-tipova i arhe-likova, poput Fausta ili Petra Pana, nastao u vremenu kada se, pogrešno, moglo učiniti da su svi arhetipovi odavno definirani i tipizirani.
Od 2000. Antonio Tabucchi bio je stalni kandidat za Nobelovu nagradu. Pa iako Nobel, važan i velik, nikada nije bio, niti može biti, krajnje mjerilo književne vrijednosti, nepravedno je, doista, što je Tabucchi zaobiđen. Ne samo zbog Pereire i zbog Fernanda Pessoe, ne samo zbog niza dobrih i uglavnom neusporedivih knjiga, nego i zato što su njegov život i životne odluke bili do kraja određeni književnošću. U onome u čemu su druge ljude, i druge pisce, vodili politički, društveni, historijski ili porodični, privatni, emocionalni razlozi, Tabucchija su vodili razlozi poezije. Netko bi, ali krivo, mogao pomisliti da je to starinski pogled na stvari i da poezija, pa ni Fernando Pessoa, više nisu tako važni da bi čovjek iz pjesništva mogao derivirati i donositi odluke o vlastitom životu. Ali zapravo nikada nije bilo takvih vremena, nikada pjesništvo nije bilo teologija ili državni zakon i nikada se preko pjesama nije odabirala domovina. U našem posvemašnjem bezdomovinstvu, nama koji smo rođeni i odrasli u vremenima kada već odavno nije bilo domovine i naroda dostojnih izdaje (zadnji put se o tome moglo ozbiljno razgovarati 1941.), nama i našem naraštaju koji je, osobno i privatno, doživio da bude izdan i prevaren od nekoliko slabih i nedostojnih domovina, Tabucchijev izbor domovine po pjesničkoj srodnosti učini se jedinim časnim životnim i književnim izborom. Možda mi se i zbog toga čini da je nepravedno što Tabucchi nije dobio Nobelovu nagradu. Tko li bi tu nagradu nasljedovao: Italija, gdje se rodio i na čijem je jeziku pisao svoju prozu, ili Portugal, gdje mu je bilo sve drugo?
U velikom razgovoru, koji je u lipnju prošle godine za kulturni dodatak beogradske Politike s piscem vodila Snežana Simić, Antonio Tabucchi priča o fenomenu nostalgije: “Obično se misli da se nostalgija odnosi na nešto lepo i pozitivno što smo doživeli i čega više nema. Ali to je simplifikacija. Ljudski duh je mnogo složen, zato je književnost jedna privilegovana sonda za odvažni ulazak u njegove nezgodne lavirinte… Shvatio sam da se može imati nostalgija za lošijim, recimo to tako.”
U svim se Tabucchijevim romanima i pripovjetkama prevedenim na naše jezike osjeti nostalgija. Na kraju je, u posljednjoj na srpski prevedenoj knjizi “Vreme brzo stari”, u kojoj napušta Portugal i puno pripovijeda o istočnoj Europi, uronio u tu čudnu nostalgiju za nekim gorim starim vremenima. I opet je bio tako lijep i pametan, lako pripovijedajući o onome o čemu drugi ne bi ni olovno teško i nikako, pripovijedao je o nečemu za što manje osjetljivi ne znaju niti da postoji. I po tome je Tabucchi važan: on svoje čitatelje čini osjetljivijima nego što ustvari jesu. To je književnost koja pripitomljava ljude.