Zamisao je bila jednostavna i ne osobito originalna: razgovarati s ljudima koji su, na različite načine i u različitim okolnostima, preživjeli dvadeseto stoljeće, da bi se od mozaika njihovih biografija pokušala načiniti biografija jednoga vijeka. Za ostvarenje ovakve ideje novinaru bili su potrebni tek ispovjednički talent i spremnost da se razgovara s onoliko ljudi, i onoliko dugo, koliko će biti potrebno da stoljeće izjede samo sebe, da vrijeme iscuri i da – biologijskim jezikom rečeno – prirodno izumru i posljednji koji se stoljeća od početka do kraja sjećaju. Kako je “kratko dvadeseto stoljeće” počelo 1914, a Aris Angelis svoj radijski serijal “Ljudi XX. stoljeća” započeo je 1988, trebalo je proći dvadesetak godina da posao bude priveden kraju. Započeo ga je kao četrdesetdvogodišnjak, a završava ga kao čovjek kojemu je, prema aktualnom zakonu, ostala još samo godina do starosne mirovine. Od ranih srednjih godina, do praga starosti, Angelis je radio jedan isti posao, po zamisli koja, kao što rekosmo, nije bila originalna. I drugi su započinjali s prikupljanjem svjedočanstava o vijeku koji je bio pred istekom, ali bi ubrzo odustajali. Neke su odvukli sporedni interesi, neki su bili nedovoljno istrajni, treći su odustajali zbog emocionalnog pritiska. Ne može čovjek izdržati tolika sjećanja.
Na kraju, godinu dana nakon što je dovršio svoj serijal, ili nakon što su pomrli i posljednji svjedoci Principovog pucnja u grudi dvadesetog vijeka, Aris Angelis priredio je knjigu s odabranim razgovorima. Zapravo, s dijelovima razgovora. Od petstotinjak sugovornika, odabrao je njih dvadeset šest, da vlastitim sudbinama posvjedoče sudbinu stoljeća. Tako je dobivena knjiga kojom je novinar pokušao odgovoriti na onu ideju s početka priče. U tome je bio krajnje subjektivan, kao što su subjektivni, već time što govore o sebi, morali biti i njegovi sugovornici. Knjigu je, malo pred ljeto, u godini najteže krize hrvatskoga izdavaštva, kada više nije objavljivano skoro ništa, objavio Disput, pod urednikovanjem Josipa Pandurića.
U Angelisovom izboru našle su se velika nacionalna imena, poput Ivana Supeka ili Mie Oremović, nobelovac Vladimir Prelog, ali i jedna od stvarnih ikona dvadesetog stoljeća, komunistički martir Karlo Štajner, da posvjedoči o specifičnoj sibirskoj i logorskoj perspektivi stoljeća. No, većina Angelisovih ljudi, od svih petsto, kao i od probranih dvadeset i šest, anonimni su svjedoci, čija imena javnosti ništa ne znače i nisu od značaja za širu zajednicu. To je, recimo, ona prva specifičnost, koja “Ljude XX stoljeća” razlikuje od većine sličnih projekata. Drugo, premda ni na radiju ni u knjizi Angelis nije skrivao vlastiti svjetonazor, razgovarao je s različitim ljudima, često i krajnje suprotstavljenim, do toga da su jedni bili u službi zla, dok se nad drugima provodilo isto zlo. Angelis nikada ne pada u zamku da kome od njih sudi, ili da prosuđuje u pitanjima osobnih uvjerenja i kolektivne ponesenosti, koja je u međuvremenu postala historijom. On je samo sugovornik, plemenit i spreman da pokaže razumijevanje, posve u skladu sa svojim kerubinskim prezimenom. Sudit će povijest, ako je ima, sudit će savjest, onima koji je imaju, sudit će Bog, onima koji istinski vjeruju…
U oknjiženom obliku “Ljudi XX stoljeća”, a pogotovu kompaktna ploča s ulomcima razgovora, koja je integralni dio izdanja, djeluju kao filmski foršpan nečega što je puno veće, slojevitije i dublje, ali što će ostati neobjavljeno, jer nadilazi skromne mogućnosti jednoga malog hrvatskog izdavača. Naime, tek sa cjelovitim izdanjem, u kojemu bi se našla većina od petsto ljudi i osamsto radijskih emisija, ali i baš sve ono što je svaki od odabranih rekao, bio bi pogođen smisao projekta. Tek bi se u tom dugom nizu od dvadesetak knjižurina, puno debljih nego što je ova jedna, i još tko zna koliko kompaktnih diskova, mogla očitati freska dvadesetog stoljeća, koju je načinio Aris Angelis. Koliko god se takav niz činio megalomanskim i koliki god se građani zabrinuto pitali tko će to čitati i slušati, ili – tačnije upitano – tko će sve to platiti, tako uobličeni “Ljudi XX stoljeća” u potpunosti bi ispunili jedan od važnijih ciljeva zbog kojih je Strossmayer osnovao cijelu jednu akademiju nauka i umjetnosti, koju će, zatim, njegovi nasljednici, na diku sebi i svome rodu, prozvati hrvatskom. Dokumentirala bi se tako kulturna i socijalna memorija jednoga hrvatskog stoljeća, pribilježena zahvaljujući, uglavnom, jednome jedinom čovjeku. Ali time bi se tom istom čovjeku, Arisu Angelisu, zacijelo dao prevelik značaj, jer bi se priznalo da je on, koji pritom i nije akademik, niti će akademik ikada biti, obavio veći posao na dokumentiranju kulturne i socijalne memorije, nego cijela HAZU. U znatnijim društvima i većim kulturama dogodi se lako da nekom čovjeku priznaju kako je obavio velik posao, ali u nas to nije moguće, jer bi se s jednim priznanjem te vrste urušio cijeli sustav. Jedna mala, na marljivosti ljudskoj i na novinarskom daru zasnovana istina, razorila bi tako hrvatsku književnu i kulturnu laž, pa bi poharala naciju gore nego atomska bomba Hirošimu i Nagasaki. Zato je potrebno do kraja lagati, pa kazati da je to bilo samo novinarenje, pa je, eto, Aris Angelis imao “Ljude XX stoljeća”, dok je Branimir Bilić imao “Misli XX stoljeća”. Između ljudi i misli dovoljno je prostora za ama baš svaku hrvatsku laž.
Disputova knjiga najviše će se svidjeti onima koji nikada nisu slušali Angelisovu emisiju. Oni, pak, koji su emisiju redovito slušali, u njoj će, kako to već biva, tražiti samo ono čega u knjizi nema, i onda će se razočaravati. Ali to je redovita pojava kod ovakvih izdanja, kod antologijskih izbora općenito, pogotovo ako oni, kao što to u ovom slučaju jest, podrazumijevaju veliki broj potencijalnih antologičara. Svi redovni slušatelji ove emisije, potencijalni su antologičari, koji će si, listajući i čitajući knjigu, umišljati da bi bolje izabrali nego što je to učinio autor. No, to je, vjerojatno, i najveći kompliment koji bi se Arisu Angelisu mogao uputiti – veći i od istine da je po pitanju kulturne i socijalne memorije Hrvata u dvadesetom stoljeću kompetentniji od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – jer ta vrsta nezadovoljstva i posvećeničkog sveznanja, kakvom će slušatelji dočekati knjigu, karakteristična je za sljedbenike svakoga kulta. A “Ljudi XX stoljeća” su, doista, kult.
Tu emisiju slušao sam otkako sam u ljeto 1993. trajno produžio svoj privremeni boravak u Zagrebu. Često u autu, subotom, vozeći se nekamo. Ako bih bio sam, obično bih se sit isplakao. Ne zato što su ti ljudi bivali tužni, taman posla, bili su sve, samo ne tužni, ali u samoj gesti sjećanja, dugog sjećanja, pa još ako je praćena i dostojnim pripovjedačkim darom, a Angelis je vrag, on u svakom probudi pripovjedača, nešto je duboko ganutljivo, što čovjeka tjera na suze. U međuvremenu, postao sam poklonik Angelisovog kulta – premda čovjeka jedva da sam i upoznao – i pojedine motive iz njegovih emisija koristio sam u svojim romanima, nikad ne navodeći izvor. Ali ono što me je kod Arisa Angelisa otpočetka plašilo, i što mi je do danas, i u ovoj knjizi, ostalo nevjerojatnim jest to kako je dvadeset godina mogao razgovarati sa starim ljudima, zbližiti se s većinom njih kroz vrlo intimne ispovijedi, a zatim ih, jednog za drugim, ispraćati u grob. Većina njegovih sugovornika, zapravo skoro svi od njih petsto, minuli su za našim stoljećem. Isteklo vrijeme može se prežaliti, ali teško se prežale ljudi. Crkveni ispovjednici vjeruju, ili se prave da vjeruju, kako grešnike ispraćaju u bolji i savršeniji svijet, kao da s nekoga velikog željezničkog kolodvora ispraćaju vlakove pune poznatog svijeta. Aris Angelis, međutim, nije ispovijedao u ime Boga, nego u ime dvadesetog stoljeća, dakle nečega što je nastalo kao proizvod društvenog dogovora, a zatim postalo čimbenik čovjekove uobrazilje. Kao i Bog, možda.
Angelis, ispovjednik dvadesetog stoljeća
Zamisao je bila jednostavna i ne osobito originalna: razgovarati s ljudima koji su, na različite načine i u različitim okolnostima, preživjeli dvadeseto stoljeće, da bi se od mozaika njihovih biografija pokušala načiniti biografija jednoga vijeka. Za ostvarenje ovakve ideje novinaru bili su potrebni tek ispovjednički talent i spremnost da se razgovara s onoliko ljudi, i onoliko dugo, koliko će biti potrebno da stoljeće izjede samo sebe, da vrijeme iscuri i da – biologijskim jezikom rečeno – prirodno izumru i posljednji koji se stoljeća od početka do kraja sjećaju. Kako je “kratko dvadeseto stoljeće” počelo 1914, a Aris Angelis svoj radijski serijal “Ljudi XX. stoljeća” započeo je 1988, trebalo je proći dvadesetak godina da posao bude priveden kraju. Započeo ga je kao četrdesetdvogodišnjak, a završava ga kao čovjek kojemu je, prema aktualnom zakonu, ostala još samo godina do starosne mirovine. Od ranih srednjih godina, do praga starosti, Angelis je radio jedan isti posao, po zamisli koja, kao što rekosmo, nije bila originalna. I drugi su započinjali s prikupljanjem svjedočanstava o vijeku koji je bio pred istekom, ali bi ubrzo odustajali. Neke su odvukli sporedni interesi, neki su bili nedovoljno istrajni, treći su odustajali zbog emocionalnog pritiska. Ne može čovjek izdržati tolika sjećanja.
Na kraju, godinu dana nakon što je dovršio svoj serijal, ili nakon što su pomrli i posljednji svjedoci Principovog pucnja u grudi dvadesetog vijeka, Aris Angelis priredio je knjigu s odabranim razgovorima. Zapravo, s dijelovima razgovora. Od petstotinjak sugovornika, odabrao je njih dvadeset šest, da vlastitim sudbinama posvjedoče sudbinu stoljeća. Tako je dobivena knjiga kojom je novinar pokušao odgovoriti na onu ideju s početka priče. U tome je bio krajnje subjektivan, kao što su subjektivni, već time što govore o sebi, morali biti i njegovi sugovornici. Knjigu je, malo pred ljeto, u godini najteže krize hrvatskoga izdavaštva, kada više nije objavljivano skoro ništa, objavio Disput, pod urednikovanjem Josipa Pandurića.
U Angelisovom izboru našle su se velika nacionalna imena, poput Ivana Supeka ili Mie Oremović, nobelovac Vladimir Prelog, ali i jedna od stvarnih ikona dvadesetog stoljeća, komunistički martir Karlo Štajner, da posvjedoči o specifičnoj sibirskoj i logorskoj perspektivi stoljeća. No, većina Angelisovih ljudi, od svih petsto, kao i od probranih dvadeset i šest, anonimni su svjedoci, čija imena javnosti ništa ne znače i nisu od značaja za širu zajednicu. To je, recimo, ona prva specifičnost, koja “Ljude XX stoljeća” razlikuje od većine sličnih projekata. Drugo, premda ni na radiju ni u knjizi Angelis nije skrivao vlastiti svjetonazor, razgovarao je s različitim ljudima, često i krajnje suprotstavljenim, do toga da su jedni bili u službi zla, dok se nad drugima provodilo isto zlo. Angelis nikada ne pada u zamku da kome od njih sudi, ili da prosuđuje u pitanjima osobnih uvjerenja i kolektivne ponesenosti, koja je u međuvremenu postala historijom. On je samo sugovornik, plemenit i spreman da pokaže razumijevanje, posve u skladu sa svojim kerubinskim prezimenom. Sudit će povijest, ako je ima, sudit će savjest, onima koji je imaju, sudit će Bog, onima koji istinski vjeruju…
U oknjiženom obliku “Ljudi XX stoljeća”, a pogotovu kompaktna ploča s ulomcima razgovora, koja je integralni dio izdanja, djeluju kao filmski foršpan nečega što je puno veće, slojevitije i dublje, ali što će ostati neobjavljeno, jer nadilazi skromne mogućnosti jednoga malog hrvatskog izdavača. Naime, tek sa cjelovitim izdanjem, u kojemu bi se našla većina od petsto ljudi i osamsto radijskih emisija, ali i baš sve ono što je svaki od odabranih rekao, bio bi pogođen smisao projekta. Tek bi se u tom dugom nizu od dvadesetak knjižurina, puno debljih nego što je ova jedna, i još tko zna koliko kompaktnih diskova, mogla očitati freska dvadesetog stoljeća, koju je načinio Aris Angelis. Koliko god se takav niz činio megalomanskim i koliki god se građani zabrinuto pitali tko će to čitati i slušati, ili – tačnije upitano – tko će sve to platiti, tako uobličeni “Ljudi XX stoljeća” u potpunosti bi ispunili jedan od važnijih ciljeva zbog kojih je Strossmayer osnovao cijelu jednu akademiju nauka i umjetnosti, koju će, zatim, njegovi nasljednici, na diku sebi i svome rodu, prozvati hrvatskom. Dokumentirala bi se tako kulturna i socijalna memorija jednoga hrvatskog stoljeća, pribilježena zahvaljujući, uglavnom, jednome jedinom čovjeku. Ali time bi se tom istom čovjeku, Arisu Angelisu, zacijelo dao prevelik značaj, jer bi se priznalo da je on, koji pritom i nije akademik, niti će akademik ikada biti, obavio veći posao na dokumentiranju kulturne i socijalne memorije, nego cijela HAZU. U znatnijim društvima i većim kulturama dogodi se lako da nekom čovjeku priznaju kako je obavio velik posao, ali u nas to nije moguće, jer bi se s jednim priznanjem te vrste urušio cijeli sustav. Jedna mala, na marljivosti ljudskoj i na novinarskom daru zasnovana istina, razorila bi tako hrvatsku književnu i kulturnu laž, pa bi poharala naciju gore nego atomska bomba Hirošimu i Nagasaki. Zato je potrebno do kraja lagati, pa kazati da je to bilo samo novinarenje, pa je, eto, Aris Angelis imao “Ljude XX stoljeća”, dok je Branimir Bilić imao “Misli XX stoljeća”. Između ljudi i misli dovoljno je prostora za ama baš svaku hrvatsku laž.
Disputova knjiga najviše će se svidjeti onima koji nikada nisu slušali Angelisovu emisiju. Oni, pak, koji su emisiju redovito slušali, u njoj će, kako to već biva, tražiti samo ono čega u knjizi nema, i onda će se razočaravati. Ali to je redovita pojava kod ovakvih izdanja, kod antologijskih izbora općenito, pogotovo ako oni, kao što to u ovom slučaju jest, podrazumijevaju veliki broj potencijalnih antologičara. Svi redovni slušatelji ove emisije, potencijalni su antologičari, koji će si, listajući i čitajući knjigu, umišljati da bi bolje izabrali nego što je to učinio autor. No, to je, vjerojatno, i najveći kompliment koji bi se Arisu Angelisu mogao uputiti – veći i od istine da je po pitanju kulturne i socijalne memorije Hrvata u dvadesetom stoljeću kompetentniji od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – jer ta vrsta nezadovoljstva i posvećeničkog sveznanja, kakvom će slušatelji dočekati knjigu, karakteristična je za sljedbenike svakoga kulta. A “Ljudi XX stoljeća” su, doista, kult.
Tu emisiju slušao sam otkako sam u ljeto 1993. trajno produžio svoj privremeni boravak u Zagrebu. Često u autu, subotom, vozeći se nekamo. Ako bih bio sam, obično bih se sit isplakao. Ne zato što su ti ljudi bivali tužni, taman posla, bili su sve, samo ne tužni, ali u samoj gesti sjećanja, dugog sjećanja, pa još ako je praćena i dostojnim pripovjedačkim darom, a Angelis je vrag, on u svakom probudi pripovjedača, nešto je duboko ganutljivo, što čovjeka tjera na suze. U međuvremenu, postao sam poklonik Angelisovog kulta – premda čovjeka jedva da sam i upoznao – i pojedine motive iz njegovih emisija koristio sam u svojim romanima, nikad ne navodeći izvor. Ali ono što me je kod Arisa Angelisa otpočetka plašilo, i što mi je do danas, i u ovoj knjizi, ostalo nevjerojatnim jest to kako je dvadeset godina mogao razgovarati sa starim ljudima, zbližiti se s većinom njih kroz vrlo intimne ispovijedi, a zatim ih, jednog za drugim, ispraćati u grob. Većina njegovih sugovornika, zapravo skoro svi od njih petsto, minuli su za našim stoljećem. Isteklo vrijeme može se prežaliti, ali teško se prežale ljudi. Crkveni ispovjednici vjeruju, ili se prave da vjeruju, kako grešnike ispraćaju u bolji i savršeniji svijet, kao da s nekoga velikog željezničkog kolodvora ispraćaju vlakove pune poznatog svijeta. Aris Angelis, međutim, nije ispovijedao u ime Boga, nego u ime dvadesetog stoljeća, dakle nečega što je nastalo kao proizvod društvenog dogovora, a zatim postalo čimbenik čovjekove uobrazilje. Kao i Bog, možda.