Andrić i Matoš: Dva grla

Subota, 10. siječnja 1914. bit će dan kada su za hrvatsku književnost zanavijek izgubljena dva zvonka i darovita pjesnička grla, pristigla u Zagreb iz dalekih provincija. U bolnici Sestara milosrdnica, četrdesetogodišnjem Antunu Gustavu Matošu doktor Dragutin Mašek odstranit će grkljan – eno ga, navodno, i danas, dobro uščuvanog u formaldehidu, ja ga nisam vidio – a kod privatnog će kirurga, koji se zvao Oskar Aleksander, kao i onaj sjajni židovski slikar, operaciju na grlu, vjerojatno odstranjenje mandula, otrpit će dvadesetjednogodišnji Ivo Andrić. Dan kasnije, Andrić će pisati svome gimnazijskom drugu i najvjernijem epistolaristu Vojmiru Durbešiću u Krakov: “Jedna operacija je užasno ružna stvar, a još je ružnije da se za tu rugobu i nužno plaća. Tako me je boljelo i tako sam oslabio da mislim da sam kažnjen za sve grijehe i da su ispunjene želje i mojih najgorih neprijatelja.” Mjesec dana kasnije, 11. veljače 1914. Matoš je na samrtničkoj postelji, Andrić je u Beču, gdje u svoj dnevnik zapisuje: “Hrvat biti i s Hrvatima živjeti znači biti stradalnik i osuđen na vječiti mrak nerazumijevanja. Ja sam se jeftino prodao đavlu.” Srećom, đavao nije bio naročito zainteresiran za Ivanovu dušu i književno djelo.

Sedamnaestog ožujka, opet je bila subota, kada je Matoš istrgnuo cijev koja mu je zamjenjivala grkljan i namah umro nakon mjeseci strašnih patnji. Njegova posmrtna slava unutar hrvatske književnosti bit će upravo razmjerna s njegovom odsutnošću. Posjednici akademskih sinekura, slabi pisci i pokoji darovit izuzetak napisat će toliko toga o njemu, da bi se od zaprimljenih honorara i inih matošijanskih beriva mogli preplatiti svi, inače ne baš mali, pjesnikovi zemaljski dugovi. Izlivena je, po običaju, i posmrtna maska, na kojoj on, poluotvorenih usta, izmučenog i izluđenog izraza lica, onako niskog čela i golema nosa, podsjeća na ekspresionističke likovne portrete, takozvane izopačene umjetnosti, ili na glavu s kakve barokne štukature, koja prijeti da će pasti na slučajnog prolaznika i ubiti ga. Smrt na to lice nije spustila mir.

Andrić ga je volio kao čovjeka s druge strane, kao protivnika. Piše svom Durbešiću: “Građane se tuče logikom, i teškim istinama, a prema njemu osećam neku čudnu nežnost, što je imamo prema rabijatnim bolesnicima koji se deru: pustite me, meni ništa ne fali! Smešno je nesreću sažaljevati, ali se poštovanja pred njom mora imati. I ja ga (G.M.) poštujem jer je nesrećan, i još više, jer ne zna da je nesrećan.” Matoš je bio vojni dezerter. Bježao je 1894. pred austrijskom vojnom službom, najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Preplivavao je Dunav, a u zatiljku je, kaže, osjećao senzaciju kuršuma. Kako bi hrvatska književnost danas izgledala da su ga njegovi tada ubili? Vjera osmoškolskih nastavnica hrvatskoga jezika kaže da bi nam literatura bila nezamislivo oskudnija, pustija. Istina je, međutim, da bi sve bilo isto. AGM ime je zagrebačke gradske tvrtke zadužene za izdavaštvo, AGM naziv je jednog lokala u centru, a što je zbilja ostalo od pjesnika, danas? Nekoliko istrgnutih šovenskih citata, za kojim posegnu hrvatski političari kad im ustreba dokaza o srpskoj podlosti i gadosti, i ništa drugo. Hrvatski jezik se Matoša ne sjeća, kao ni Kranjčevića, ne sjeća se on ničega, jer su mu iščupali grkljan i oduzeli pravo na sjećanje. Tko je to učinio?

Tri godine u Beogradu Matoš živi i lumpuje. Eno ga u krčmi Dardaneli, koja i danas postoji, zarađuje svirajući čelo i objavljujući po novinama svoje prčevite članke, koji ga svađaju sa sredinom u koju je došao. Ali to mu Srbi ne zamjeraju. Beograd je u svoja dobra vremena znao prihvaćati oponente, gradeći svoj metropolitanizam na bunama i otporima protiv sebe samoga i svojih vrednota. Po tome se, uostalom, grad i razlikuje od palanke. U palankama došljake smatraju neželjenim gostima, uljezima, podstanarima, u lice im lažno citiraju Matoša…

Po Beogradu se druži s Jankom Veselinovićem, piše kod njega u listu Pobratim, ali mu nije po duši Veselinovićeva u vremenu zaostala proza. To mu preko novina javno i saopći. Surađuje, vrlo živo, i sa sarajevskom Nadom, jednim od najvažnijih književnih časopisa ovoga jezika, koji je, iz pozadine, uređivao Kranjčević, premda ga je potpisivao Kosta Hörmann, činovnik Zemaljske vlade i sakupljač narodnoga blaga. Nada je, zapravo, bila Kallayev bečki režimski projekt, ali piscima to nije smetalo, pa je Nada, istodobno, mogla biti estetski savršeno čist i uobličen artefakt.

Nakon odlaska iz Beograda, u siječnju 1898, Matoš tumara Europom, i sljedeće godine nastanjuje se u Parizu, gdje ostaje sve do 1904, kada se vraća u Beograd. Tek 1908. je stiglo pomilovanje za vojne dezertere, pa se ponovo može naseliti u Zagrebu, gradu svoga djetinjstva. Još mu je malo života ostalo, provodi ga po krčmama i novinskim redakcijama. Bio je pravaš, ali nikako i nikad austrofil, a u tom njegovom pravaštvu bilo je nečega što se više tiče čovjekova osobnog karaktera, nego njegove društvenosti. Matoševo pravaštvo išlo je linijom većeg otpora, uz nos zagrebačkoj društvenoj i političkoj normi, nasuprot malograđanima i njihovom ukusu. Kao da se plašio krda i ugode pripadanja grupi, stvoren da bude mučenik, ostao je valjda i najveći nonkonformist u dvadesetstoljetnoj hrvatskoj društvenoj povijesti.

Teško je zamisliti kako bi izgledao njegov život da ga bolest nije skolila i da, kao i Kranjčević, nije umro u godinama kada je tek ulazio u pravu književnost. Mirne duše to možemo za obojicu reći: bili su tek na početku, iako su za sobom ostavili dobru stalažu sabranih djela, i stotinu i više godina bogatih sinekura svojim lažnim i lažljivim proučavateljima. Ali Matoš i Kranjčević, dva stekliša, bili su samima sebi jedina književna mjera, tako da su i svojim počecima nadmašili sva mjerila hudih suvremenika.

Ivo Andrić ni u kojem pogledu nije htio dijeliti Matoševu sudbinu. Svoju jeftino prodanu dušu od đavola je dobio besplatno nazad, pa je bježao iz Zagreba, ili je iz Zagreba prognan, da se više nikada u taj grad ne vrati, niti da za njim ikad zažali. Pljuvao je za Andrićem, pa pljuje i danas, neki sitan i bezimen ološ, ali ne dobaci njihova pljuvačka daleko, ama ni do Dugog Sela. U gradu kojem je ostavio samo svoje mandule – koje, na žalost, nisu mogle biti konzervirane, jer je riječ o žlijezdama slabo uočljivim, sitnim – Andrić je od pisaca volio i poštovao samo Matoša. Između njega i Krleže neće nikad biti ljubavi, premda su im i sudbine i književni interesi bili srodniji nego što se čini. Krleža je prezirao Andrićev književni egzil, i to što je prevario đavla, ali je i sam, ustvari, živio u egzilu u rodnome gradu, varakao se sa đavlom i podnosio da ga sugrađani zaustavljaju po Iličkom trgu s pitanjem: “A zašto vi, gospon Krleža, mrzite sve što je hrvatsko?” Tko ne vjeruje, neka pogleda u zadnju knjigu Krležinih Dnevnika, u izdanju sarajevskog Oslobođenja.

Matošu je Andrić posvetio predavanje održano u Hrvatskome študentskom društvu Zvonimir, u Beču, koje će zatim objaviti u časopisu Vihor, kod Vladimira Čerine. Naslov članka je “A. G. Matoš”. U tom borbenom tekstu Andrić je već vrlo neljubazan prema Hrvatskoj i prema hrvatstvu – što je, danas nezamislivo, izazvalo ovacije u bečkom Zvonimiru – ali je, s druge strane, izrekao i zapisao najljepšu ljubavnu pohvalu Matošu, punu razumijevanja, kakvo nikada nitko za tog pjesnika više neće imati. Taj Andrićev esej istovremeni je oproštaj s Matošem i s Hrvatskom. Od njega se rastaje s puno nježnosti, od nje gnjevno i s nekom vrstom superiornog prezira. Takav bi se prezir mogao razumjeti da je Andrić 1914. imao svijest o tome da će postati jedini južnoslavenski nobelovac, da je znao da će napisati sve ono što je naumio i što nije naumio, i da će ga proslaviti njegova bosanska i orijentalna tema, koja će mu se dugo činiti prolaznom fazom, pred povratak poeziji i “čistoj” književnosti. Takav bi se Andrićev prezir prema zemlji od koje se rastaje mogao razumjeti da je 1914. mogao biti siguran u jugoslavensko ujedinjenje i u Beograd kao svoje životno i književno utočište. Ali kako ništa od svega toga nije mogao znati, bila je to gesta očajnika. Gesta sasvim matoševska. Esej “A. G. Matoš” svršava riječima: “Sva Hrvatska nelijepo hrče. Budni su samo pjesnici i atentatori.” Što je od toga ostalo sto godina kasnije? Danas Hrvatska lijepo hrče, nema više budnih.

Sva su grla odavno razrezana, šušti iz njih pljuvačka, nanošena umirućim izdahom. O sto četrdesetoj godišnjici Matoševa rođenja, gradska firma AGM bit će prodana privatniku koji dobro plati.

Miljenko Jergović 07. 09. 2013.