Nema velikoga filmskoga režisera a da nije dovršio nijedan film, niti romanopisca bez romana, ali jedan od najvećih strip crtača u dugoj povijesti ovdašnjega pripovjednog crtanja – od srednjovjekovnih ikonopisaca do Žeželja i Zografa – nije dovršio nijedan svoj veći rad, niti je u novinskim dokumentacijama moguće pronaći table ili barem pasice njegovih stripova. Alem Ćurin (1953.) je crtao, i još uvijek crta, vrlo aktivno, imao je velike planove i scenarije za epske priče i grafičke novele (u vrijeme dok još i nije postojao taj čudni termin), započinjao bi s radovima na njihovoj izgradnji, ali se nikada nije pomakao daleko od početka. Za utjehu govori se da su njegovi stripovi ostali neobjavljeni, da ih je izlagao po galerijama i da se originali nalaze u privatnom vlasništvu, no prava je istina da Ćurinovi stripovi ne postoje. Ili postoje na način na koji postoje svi oni veličanstveni, tek započeti ili samo izmaštani filmovi Orsona Wellesa, dakle, postoje u kolektivnoj mašti, u glasinama i mistifikacijama njegovih obožavatelja, te Wellesove (i Ćurinove) slijepe publike, koja je u stanju zamisliti i u svojoj mašti odgledati sve ono što ova dvojica sjajnih čudaka nikada nisu ostvarili.
Pritom, najpogrešnije bi bilo ustvrditi kako je Alem Ćurin neostvareni strip autor. On to jest: onoliko i onako kako je i Welles neostvareni filmski redatelj. Osim što je u svim tim počecima, u toj privatnoj histeriji, nervozi i nemogućnosti da krhko i nesavršeno ljudsko tijelo ostvari ono što je zamislio mahniti duh genija, već jedna gotova, velika umjetnost, Alem Ćurin je, za razliku od Orsona Wellesa, smislio način da nadomjesti svoju nesposobnost uklapanja u umjetničku vrstu koju je odabrao. Umjesto da marljivo i asketski niže strip sličice i od njih gradi priču, on se počeo baviti novinskom ilustracijom (tim u nas najmrtvijim, davno propalim i bespotrebnim žanrom), ali tako da u jednoj slici ispriča sve ono što bi inače stalo u cijeli strip. Ambicija bizarna i u načelu neostvariva, ali je Ćurin pojava, ljudska i umjetnička, izvan većine načela.
Dogodilo se tako da su nam se u neka doba, u ljeto 1993, sudbine ukrstile: pisao sam, iz tjedna u tjedan, priče na stranicama Nedjeljne Dalmacije (od kojih će kasnije nastati Sarajevski Marlboro i Karivani), a Ćurina je zadužilo da uz svaku nacrta ilustraciju. Bio je to sudar dvije umnogome suprotne, isključujuće poetike: mog minimalističkog hiperrealizma, pokretanog elementima melodrame, s njegovim nadrealnim, snovitim prikazbama, koje nisu pratile priču, nego su je interpretirale. Kao svijest i podsvijest, kao slučajni prolaznik i njegov Freud, kao Alisa i Alisino zrcalo, odnosile su se moje priče s Alemovim slikama. Vrijeme je bilo ratno, pa su naši osobni slučajevi bili još beznačajniji i sitniji nego što su danas, ali mi se – s odmakom od dvadesetak godina – čini da i nisam sudjelovao u mnogo važnijih stvari u životu od te umjetničke kolaboracije s Alemom Ćurinom. Na žalost, Sarajevski Marlboro nikada nije objavljen – nije bilo izdavača za takvo što – u svom cjelovitom obliku, zajedno s Alemovim slikama. U međuvremenu, originali su završili na raznim stranama, tako da bi takvo, monografsko, izdanje danas bilo teško i načiniti.
Nakon Nedjeljne Dalmacije Ćurin je crtao u Feralu, danas crta u Novostima, iza sebe već ima golem opus tih jednokvadratnih stripova, crteža ili multioriginala (ako svaki njegov rad pomnožimo s tiražom novina u kojima je objavljen), koji su, dosljedno i uvijek, zasebna umjetnička djela, a nikad samo namjenska novinska ilustracija. Bilo je i među našim akademskim umjetnicima, slikarima i grafičarima, onih koji su inspiraciju nalazili u stripu, pa bi poetiku stripa ugrađivali u svoje radove, ali Alem Ćurin je od njih različit jer on ne koristi strip da bi stvarao sliku, grafiku, tradicionalni likovni rad, nego slika nastaje iz njegovog stripa, više kao posljedica nego kao cilj. Jednako kao što nije bio u stanju poštovati zakonitosti žanra i ispričati priču nizom pojednostavljenih sličica, Ćurin se ne prilagođava ni novinskim prohtjevima i pravilima namjenske novinske ilustracije. Svi za koje je do sad radio prilagođavali su se njemu, pristajući na nešto što je bilo drukčije od svega što je ikada bilo odštampano u domaćim ili stranim novinama. Osim što je jedinstven umjetnički slučaj, Alem je i u socijalnom smislu jedinstven. Dopušteno mu je što nije nikom drugom. On je izuzetak u hrvatskome novinstvu, po kojem vidimo kako bi novine izgledale da je bilo više uredničke smjelosti i ludosti, ali, naravno, i da su autorski geniji učestalije pojave u našoj kulturi.
Osim što je stvaralac te neliječeni nervčik i histerik, lude, nekontrolirane i konzistentno nekonzistentne imaginacije, Alem Ćurin je i fanatični sljedbenik, čitatelj i poštovalac tvoraca jedne danas već prilično masivne tradicije komercijalnog, umjetničkog i savršeno nekomercijalnog stripa, domaćeg i stranog. Od svoga znanja, ali i sakupljačke strasti, načinio je knjigu Egostriper (izdanje ogranka Matice hrvatske iz Bizovca i urednika Vjekoslava Đaniša). U toj privatnoj historiji stripa, autobiografiji, društvenoj kronici, fikcionalno-nonfikcionalnoj prozi na rubu sirovog realizma i nadrealizma, ispresijecanoj tablama desetina klasičnih i neklasičnih stripova, Alem Ćurin je, opet, stvorio nešto što je neusporedivo i u svakom pogledu neponovljivo. Umjesto da ta multižanrovska i multipoetička knjiga, u ritmu free jazza, ili neke druge neslušljive umjetničke muzike, djeluje kao papazjanija jednoga potpunog luđaka, ona čitatelja opčini, tjera ga da pristane na autorova pravila igre, ili na to da nikakvih pravila nema, tako da Egostripera čitamo i gledamo kao najususavljenije književno ili likovno djelo, s koncentracijom i pomnjom kakvom ne bismo ispraćali ni puno slavnije i priznatije umjetnike, pisce i slikare, nego što je Alem Ćurin.
Veliki, klasični sarajevski i jugoslavenski slikar Vojo Dimitrijević, koji je u životu prelazio put od figuralnog slikarstva, realizma, ekspresionizma i plakatnog socijalističkog dizajna, do apstraktnog minimalizma, antislikarstva i potpunog poništavanja umjetničke vrste, iskreno se čudio svima koji bi mu zbog toga prigovarali, pa bi govorio da nema razlike između njegovih realističnih figuracija i radikalnih apstrakcija. Sve je to isto, “ja samo težim za uspjelim likovnim djelom”. U tome je bio sav smisao i sadržaj Vojine likovne i umjetničke dosljedne nedosljednosti, u čemu je, na neki drukčiji način, i sav smisao Ćurinovog organiziranog likovnog i tekstualnog košmara.
Egostriper važno je i markatno mjesto u opusu Alema Ćurina (važno već i po tome što je dovršeno i objavljeno), ali je ova knjiga puno značajnija za kulturu – i subkulturu – unutar koje je objavljena. Neće se Egostriper rasprodati u senzacionalnim nakladama, niti će o ovoj knjizi biti organizirani znanstveni simpoziji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, neće se u povodu ove knjige priređivati velika autorska izložba Alema Ćurina u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (premda je upravo zbog Ćurina i nekolicine njemu sličnih taj muzej i sagrađen, da bi se njima priređivale izložbe, a ne da bi se hladni pogon imao gdje hladiti…), niti će se dogoditi išta što bi potvrđivalo značaj i veličinu Alema Ćurina i njegove knjige. Ali će ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje, gdje god ovaj jezik razumiju i smatraju ga svojim, biti onih kojima će Egostriper biti od onih nekoliko knjiga, stripova, gramofonskih ploča, koje su im mijenjale ili preusmjeravale život i životne interese. Takvih neće biti mnogo, niti ih igdje bude mnogo, ali zbog njih je Ćurin među rijetkim pravim skretničarima naše kulture. A po njima, po skretničarima, svaka živa kultura i jest važna.
Rijetko Alema viđam jer živi u gradu koji je zaobišla autocesta i strefio ga Kerum. Već dugo radimo na različitim stranama i mala je mogućnost da nam se ikad ponovi ono što smo tuđom uredničkom odlukom, a pomalo i voljom slučaja, doživjeli te mračne 1993, 1994. i još nekoliko godina zatim… Nedostaje mi Ćurin, ali tako treba biti. Čovjek je dijelom stvoren od nedostajanja. Što smo stariji, taj dio u nama raste i guta sve ono čega dostaje.
Alem Ćurin: Egostriper
Nema velikoga filmskoga režisera a da nije dovršio nijedan film, niti romanopisca bez romana, ali jedan od najvećih strip crtača u dugoj povijesti ovdašnjega pripovjednog crtanja – od srednjovjekovnih ikonopisaca do Žeželja i Zografa – nije dovršio nijedan svoj veći rad, niti je u novinskim dokumentacijama moguće pronaći table ili barem pasice njegovih stripova. Alem Ćurin (1953.) je crtao, i još uvijek crta, vrlo aktivno, imao je velike planove i scenarije za epske priče i grafičke novele (u vrijeme dok još i nije postojao taj čudni termin), započinjao bi s radovima na njihovoj izgradnji, ali se nikada nije pomakao daleko od početka. Za utjehu govori se da su njegovi stripovi ostali neobjavljeni, da ih je izlagao po galerijama i da se originali nalaze u privatnom vlasništvu, no prava je istina da Ćurinovi stripovi ne postoje. Ili postoje na način na koji postoje svi oni veličanstveni, tek započeti ili samo izmaštani filmovi Orsona Wellesa, dakle, postoje u kolektivnoj mašti, u glasinama i mistifikacijama njegovih obožavatelja, te Wellesove (i Ćurinove) slijepe publike, koja je u stanju zamisliti i u svojoj mašti odgledati sve ono što ova dvojica sjajnih čudaka nikada nisu ostvarili.
Pritom, najpogrešnije bi bilo ustvrditi kako je Alem Ćurin neostvareni strip autor. On to jest: onoliko i onako kako je i Welles neostvareni filmski redatelj. Osim što je u svim tim počecima, u toj privatnoj histeriji, nervozi i nemogućnosti da krhko i nesavršeno ljudsko tijelo ostvari ono što je zamislio mahniti duh genija, već jedna gotova, velika umjetnost, Alem Ćurin je, za razliku od Orsona Wellesa, smislio način da nadomjesti svoju nesposobnost uklapanja u umjetničku vrstu koju je odabrao. Umjesto da marljivo i asketski niže strip sličice i od njih gradi priču, on se počeo baviti novinskom ilustracijom (tim u nas najmrtvijim, davno propalim i bespotrebnim žanrom), ali tako da u jednoj slici ispriča sve ono što bi inače stalo u cijeli strip. Ambicija bizarna i u načelu neostvariva, ali je Ćurin pojava, ljudska i umjetnička, izvan većine načela.
Dogodilo se tako da su nam se u neka doba, u ljeto 1993, sudbine ukrstile: pisao sam, iz tjedna u tjedan, priče na stranicama Nedjeljne Dalmacije (od kojih će kasnije nastati Sarajevski Marlboro i Karivani), a Ćurina je zadužilo da uz svaku nacrta ilustraciju. Bio je to sudar dvije umnogome suprotne, isključujuće poetike: mog minimalističkog hiperrealizma, pokretanog elementima melodrame, s njegovim nadrealnim, snovitim prikazbama, koje nisu pratile priču, nego su je interpretirale. Kao svijest i podsvijest, kao slučajni prolaznik i njegov Freud, kao Alisa i Alisino zrcalo, odnosile su se moje priče s Alemovim slikama. Vrijeme je bilo ratno, pa su naši osobni slučajevi bili još beznačajniji i sitniji nego što su danas, ali mi se – s odmakom od dvadesetak godina – čini da i nisam sudjelovao u mnogo važnijih stvari u životu od te umjetničke kolaboracije s Alemom Ćurinom. Na žalost, Sarajevski Marlboro nikada nije objavljen – nije bilo izdavača za takvo što – u svom cjelovitom obliku, zajedno s Alemovim slikama. U međuvremenu, originali su završili na raznim stranama, tako da bi takvo, monografsko, izdanje danas bilo teško i načiniti.
Nakon Nedjeljne Dalmacije Ćurin je crtao u Feralu, danas crta u Novostima, iza sebe već ima golem opus tih jednokvadratnih stripova, crteža ili multioriginala (ako svaki njegov rad pomnožimo s tiražom novina u kojima je objavljen), koji su, dosljedno i uvijek, zasebna umjetnička djela, a nikad samo namjenska novinska ilustracija. Bilo je i među našim akademskim umjetnicima, slikarima i grafičarima, onih koji su inspiraciju nalazili u stripu, pa bi poetiku stripa ugrađivali u svoje radove, ali Alem Ćurin je od njih različit jer on ne koristi strip da bi stvarao sliku, grafiku, tradicionalni likovni rad, nego slika nastaje iz njegovog stripa, više kao posljedica nego kao cilj. Jednako kao što nije bio u stanju poštovati zakonitosti žanra i ispričati priču nizom pojednostavljenih sličica, Ćurin se ne prilagođava ni novinskim prohtjevima i pravilima namjenske novinske ilustracije. Svi za koje je do sad radio prilagođavali su se njemu, pristajući na nešto što je bilo drukčije od svega što je ikada bilo odštampano u domaćim ili stranim novinama. Osim što je jedinstven umjetnički slučaj, Alem je i u socijalnom smislu jedinstven. Dopušteno mu je što nije nikom drugom. On je izuzetak u hrvatskome novinstvu, po kojem vidimo kako bi novine izgledale da je bilo više uredničke smjelosti i ludosti, ali, naravno, i da su autorski geniji učestalije pojave u našoj kulturi.
Osim što je stvaralac te neliječeni nervčik i histerik, lude, nekontrolirane i konzistentno nekonzistentne imaginacije, Alem Ćurin je i fanatični sljedbenik, čitatelj i poštovalac tvoraca jedne danas već prilično masivne tradicije komercijalnog, umjetničkog i savršeno nekomercijalnog stripa, domaćeg i stranog. Od svoga znanja, ali i sakupljačke strasti, načinio je knjigu Egostriper (izdanje ogranka Matice hrvatske iz Bizovca i urednika Vjekoslava Đaniša). U toj privatnoj historiji stripa, autobiografiji, društvenoj kronici, fikcionalno-nonfikcionalnoj prozi na rubu sirovog realizma i nadrealizma, ispresijecanoj tablama desetina klasičnih i neklasičnih stripova, Alem Ćurin je, opet, stvorio nešto što je neusporedivo i u svakom pogledu neponovljivo. Umjesto da ta multižanrovska i multipoetička knjiga, u ritmu free jazza, ili neke druge neslušljive umjetničke muzike, djeluje kao papazjanija jednoga potpunog luđaka, ona čitatelja opčini, tjera ga da pristane na autorova pravila igre, ili na to da nikakvih pravila nema, tako da Egostripera čitamo i gledamo kao najususavljenije književno ili likovno djelo, s koncentracijom i pomnjom kakvom ne bismo ispraćali ni puno slavnije i priznatije umjetnike, pisce i slikare, nego što je Alem Ćurin.
Veliki, klasični sarajevski i jugoslavenski slikar Vojo Dimitrijević, koji je u životu prelazio put od figuralnog slikarstva, realizma, ekspresionizma i plakatnog socijalističkog dizajna, do apstraktnog minimalizma, antislikarstva i potpunog poništavanja umjetničke vrste, iskreno se čudio svima koji bi mu zbog toga prigovarali, pa bi govorio da nema razlike između njegovih realističnih figuracija i radikalnih apstrakcija. Sve je to isto, “ja samo težim za uspjelim likovnim djelom”. U tome je bio sav smisao i sadržaj Vojine likovne i umjetničke dosljedne nedosljednosti, u čemu je, na neki drukčiji način, i sav smisao Ćurinovog organiziranog likovnog i tekstualnog košmara.
Egostriper važno je i markatno mjesto u opusu Alema Ćurina (važno već i po tome što je dovršeno i objavljeno), ali je ova knjiga puno značajnija za kulturu – i subkulturu – unutar koje je objavljena. Neće se Egostriper rasprodati u senzacionalnim nakladama, niti će o ovoj knjizi biti organizirani znanstveni simpoziji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, neće se u povodu ove knjige priređivati velika autorska izložba Alema Ćurina u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (premda je upravo zbog Ćurina i nekolicine njemu sličnih taj muzej i sagrađen, da bi se njima priređivale izložbe, a ne da bi se hladni pogon imao gdje hladiti…), niti će se dogoditi išta što bi potvrđivalo značaj i veličinu Alema Ćurina i njegove knjige. Ali će ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje, gdje god ovaj jezik razumiju i smatraju ga svojim, biti onih kojima će Egostriper biti od onih nekoliko knjiga, stripova, gramofonskih ploča, koje su im mijenjale ili preusmjeravale život i životne interese. Takvih neće biti mnogo, niti ih igdje bude mnogo, ali zbog njih je Ćurin među rijetkim pravim skretničarima naše kulture. A po njima, po skretničarima, svaka živa kultura i jest važna.
Rijetko Alema viđam jer živi u gradu koji je zaobišla autocesta i strefio ga Kerum. Već dugo radimo na različitim stranama i mala je mogućnost da nam se ikad ponovi ono što smo tuđom uredničkom odlukom, a pomalo i voljom slučaja, doživjeli te mračne 1993, 1994. i još nekoliko godina zatim… Nedostaje mi Ćurin, ali tako treba biti. Čovjek je dijelom stvoren od nedostajanja. Što smo stariji, taj dio u nama raste i guta sve ono čega dostaje.