Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, a onda je čovjek prema sebi i svom obrazu stvorio sat. Otprilike ovako bi mogla glasiti rečenica od koje započinje roman Ahmeta Hamdija Tanpinara “Institut za namještanje satova”. Negdje u tijelu romana slična rečenica i postoji, ali čitatelj zbog nečega ima potrebu da ju napiše po svojoj mjeri, značenju i zvuku, mimo pisca i njegova izvrsnog prevoditelja Envera Ibrahimkadića. Tanpinarov je roman višestruka alegorija, u kojoj je, vjerojatno, najočitiji onaj sloj koji se može shvatiti kao priča o nastajanju europske, sekularne, nacionalističke i suvremene Turske. Taj civilizacijski lom, koji je uslijedio kada je Mustafa Kemal, otac postosmanske turske nacije, ali i republike, jednome društvu na izdisaju odlučio promijeniti većinu onoga po čemu se prepoznavalo kao kulturna zajednica, od pisma, donekle i jezika, odnosa prema religiji i odijevanja, sve do načina ishrane, glazbe, književnosti i svakodnevice, ne može se usporediti ni s jednim događaje, ni s jednom revolucijom u europskoj povijesti. Može li se onda o tome uopće i pisati roman?
Ahmet Hamdi Tanpinar (1901-1962) bio je visokoobrazovani državni činovnik, parlamentarni zastupnik, inspektor pri Ministarstvu obrazovanja i sveučilišni profesor estetike. Dosta je putovao i živio u zapadnoj Europi, i bio je jedan od onih turskih umjetnika i političara koji ne samo da su vjerovali u europsku Tursku, nego su toj vjeri posvetili svoje živote. Ako itko u Europi njihovog doba, pa i u ovoj našoj današnjoj, ima posve osviješteno značenje pojma Europljanin, tada su to upravo Turci kakav je bio Tanpinar. I koliko god “Institut za namještanje satova” bio roman o Turskoj, to je i vrlo aktualan roman o Europi. I to satirični, fino izrugujući i savršeno stilizirani, kakav se, doista, rijetko napiše, pogotovu u takvom, pomalo neobičnom intelektualnom i duhovnom registru. Naime, u odnosu na svu dramu europeizacije Turske, Tanpinar se odnosi otprilike na onakav način na koji Jaroslav Hašek tretira dramu Prvoga svjetskog rata. Ne, ovo nije humoristički roman, kao “Dobri vojak Švejk”, ali pomak od stvarnosti, kao i odnos prema institucijama države i tradicije, doista jesu švejkovski.
U tradiciji islamskoga svijeta, sat ili časovnik bez sumnje ima bitno važniju ulogu nego u kršćanskim tradicijama. Dobrom katoliku ili pravoslavcu nije od presudne važnosti koliko je tačno sati, niti postoje takve dužnosti prema Bogu koje bi ta dvojica morali obavljati precizno do u minut. A musliman će, recimo, načiniti grdan kvar, teško će se ogriješiti, post će učiniti bezvrijednim, ako se u vrijeme mjeseca ramazana deset minuta prerano omrsi. Iza islamskoga obreda stoji čitava kalendarska, astronomska i urarska znanost, i razvijena svijest o tome da se i najmanji djelići vremena međusobno mogu jako razlikovati. E, zato i satovi moraju biti tačni!
A kada se, u procesu europeizacije, vjera iz praktičnih razloga, ali i pod političkim diktatom, na kojih stotinjak godina ostavi po strani, časovničarska strast samo će promijeniti adresata. Dužnost prema Bogu pretvorit će se u dužnost prema zemaljskim, svakodnevnim obavezama ili, kako bi se to danas lijepo kazalo, prema kapitalu.
I tako je nastala ta fantomska institucija, koja vodi računa o tome da svi satovi u Istanbulu i u Turskoj pokazuju tačno vrijeme. Ali to je i neka vrsta onoga alanfordovskoga Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, smiješna i besmislena državna ustanova, čiji je najvažniji smisao u birokratiziranju svakodnevice. Način na koji se ljudi zapošljavaju u Institutu za namještanje satova neobično je sličan, ako ne i istovjetan, načinu na koji se zapošljavaju u Hrvatskoj elektroprivredi ili u hrvatskim ministarstvima, nakon svake smjene vlasti. Evo, kako to definira Halit Regulator, koji upravlja institutom: “U našu ustanovu neće ući nitko tko nema savršene reference, nitko koga dobro ne poznajemo. Naš je princip u tom smislu prilično strog. Upravo će stoga polovicu naših uposlenika činiti naši rođaci i nama vrlo bliski ljudi. A preostala će polovica biti regrutirana iz redova onih koje su preporučile visokopozicionirane ličnosti od našeg apsolutnog povjerenja.” S natječajem ili bez njega, ali nije li upravo tako danas, u hrvatskim državnim službama?
Ali to je samo jedan sloj priče, koji možda i nije najznačajniji. Ovo je, naime, i socijalni i obiteljski roman, ovo je i priča o osobnoj, intimnoj drami europeizacije, ali i jedna savršena, zamamno ispripovijedana bajka, koja se čita i mimo svoga društveno-političkog, kulturnog ili povijesnog konteksta. Ahmet Hamdi Tanpinar je poput najboljih pisaca latinoameričkoga magijskog realizma. Takav je da mu čitatelj vjeruje i najnevjerojatnije stvari, čak i kada na spektakularne načine, u istoj rečenici, promijeni nekoliko pripovjedačkih registara, pa iz poludokumentarističke priče uskoči u priču iz Tisuću i jedne noći, pa se odmah zatim nađe u kafkijanskome kancelarijskom sivilu.
“Svako je ljudsko biće pakao drugome ljudskom biću”, piše Tanpinar, ali ne da bi parafrazirao francuske egzistencijaliste ili pisao na njihovome tragu. Pakao o kojem on pripovijeda je drukčiji. U jednoj umetnutoj priči unutar priče, u skoro usputnoj anegdoti, on priča o Jusufu Kamil paši, koji je bio toliko potresen kada ga je posjetio sultan, da mu je prepustio svo svoje bogatstvo i samoga sebe, na dar, i pouzdao se tako, nesretnik, da će mu sultan sve to natrag darovati. Očekivanje takvoga čina milosti, to je cijeli jedan pakao. U njemu žive Tanpinarovi junaci, i taj je pakao danak modernizaciji i europeizaciji Turske, ali tko bi bio takva budala da sad kaže kako u njemu ne živimo i mi, evo danas, i prije i nakon našega europskog referenduma.
“Institut za namještanje satova” je, na svaki način uzorno, objavila zaprešićka Fraktura Seida Serdarevića, koja se u zadnje dvije godine, u tom dobu krize, recesije, ali i kukavičluka među hrvatskim nakladnicima, pretvorila u izvan svake sumnje najvažnijega, ali već i najvećeg domaćeg izdavača lijepe književnosti (valja se nadati da će o ovoj činjenici povesti računa u Ministarstvu kulture, te da će onemogućiti trgovačke lance čiji su vlasnici danas neusporedivo manje značajni, ali politički i materijalno moćni trgovci i nakladnici, u njihovim možebitnim nastojanjima da financijskim ucjenama i neisplaćivanjem svojih dugova slome Frakturu). Ali Tanpinarov roman je i u Frakturi izuzetak. Naprosto zato što se ovakve knjige niti u jednoj kulturi ne pojavljuju pretjerano često. Na svijetu je, naime, manje velikih pisaca, a pogotovu velikih romana, nego što bi čovjek pomislio. “Institut za namještanje satova” veliki je roman europske književnosti, te je i njegovo objavljivanje na hrvatskome jeziku veliki trenutak za ovu kulturu. I koliko god sve to bilo veliko i u svojoj veličini možebitno pompozno, dugo već nismo bili u prilici čitati neku toliko zabavnu i uveseljavajuću knjigu.
Ahmet Hamdi Tanpinar: Sat i narod
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, a onda je čovjek prema sebi i svom obrazu stvorio sat. Otprilike ovako bi mogla glasiti rečenica od koje započinje roman Ahmeta Hamdija Tanpinara “Institut za namještanje satova”. Negdje u tijelu romana slična rečenica i postoji, ali čitatelj zbog nečega ima potrebu da ju napiše po svojoj mjeri, značenju i zvuku, mimo pisca i njegova izvrsnog prevoditelja Envera Ibrahimkadića. Tanpinarov je roman višestruka alegorija, u kojoj je, vjerojatno, najočitiji onaj sloj koji se može shvatiti kao priča o nastajanju europske, sekularne, nacionalističke i suvremene Turske. Taj civilizacijski lom, koji je uslijedio kada je Mustafa Kemal, otac postosmanske turske nacije, ali i republike, jednome društvu na izdisaju odlučio promijeniti većinu onoga po čemu se prepoznavalo kao kulturna zajednica, od pisma, donekle i jezika, odnosa prema religiji i odijevanja, sve do načina ishrane, glazbe, književnosti i svakodnevice, ne može se usporediti ni s jednim događaje, ni s jednom revolucijom u europskoj povijesti. Može li se onda o tome uopće i pisati roman?
Ahmet Hamdi Tanpinar (1901-1962) bio je visokoobrazovani državni činovnik, parlamentarni zastupnik, inspektor pri Ministarstvu obrazovanja i sveučilišni profesor estetike. Dosta je putovao i živio u zapadnoj Europi, i bio je jedan od onih turskih umjetnika i političara koji ne samo da su vjerovali u europsku Tursku, nego su toj vjeri posvetili svoje živote. Ako itko u Europi njihovog doba, pa i u ovoj našoj današnjoj, ima posve osviješteno značenje pojma Europljanin, tada su to upravo Turci kakav je bio Tanpinar. I koliko god “Institut za namještanje satova” bio roman o Turskoj, to je i vrlo aktualan roman o Europi. I to satirični, fino izrugujući i savršeno stilizirani, kakav se, doista, rijetko napiše, pogotovu u takvom, pomalo neobičnom intelektualnom i duhovnom registru. Naime, u odnosu na svu dramu europeizacije Turske, Tanpinar se odnosi otprilike na onakav način na koji Jaroslav Hašek tretira dramu Prvoga svjetskog rata. Ne, ovo nije humoristički roman, kao “Dobri vojak Švejk”, ali pomak od stvarnosti, kao i odnos prema institucijama države i tradicije, doista jesu švejkovski.
U tradiciji islamskoga svijeta, sat ili časovnik bez sumnje ima bitno važniju ulogu nego u kršćanskim tradicijama. Dobrom katoliku ili pravoslavcu nije od presudne važnosti koliko je tačno sati, niti postoje takve dužnosti prema Bogu koje bi ta dvojica morali obavljati precizno do u minut. A musliman će, recimo, načiniti grdan kvar, teško će se ogriješiti, post će učiniti bezvrijednim, ako se u vrijeme mjeseca ramazana deset minuta prerano omrsi. Iza islamskoga obreda stoji čitava kalendarska, astronomska i urarska znanost, i razvijena svijest o tome da se i najmanji djelići vremena međusobno mogu jako razlikovati. E, zato i satovi moraju biti tačni!
A kada se, u procesu europeizacije, vjera iz praktičnih razloga, ali i pod političkim diktatom, na kojih stotinjak godina ostavi po strani, časovničarska strast samo će promijeniti adresata. Dužnost prema Bogu pretvorit će se u dužnost prema zemaljskim, svakodnevnim obavezama ili, kako bi se to danas lijepo kazalo, prema kapitalu.
I tako je nastala ta fantomska institucija, koja vodi računa o tome da svi satovi u Istanbulu i u Turskoj pokazuju tačno vrijeme. Ali to je i neka vrsta onoga alanfordovskoga Ministarstva za istraživanje ruda i gubljenje vremena, smiješna i besmislena državna ustanova, čiji je najvažniji smisao u birokratiziranju svakodnevice. Način na koji se ljudi zapošljavaju u Institutu za namještanje satova neobično je sličan, ako ne i istovjetan, načinu na koji se zapošljavaju u Hrvatskoj elektroprivredi ili u hrvatskim ministarstvima, nakon svake smjene vlasti. Evo, kako to definira Halit Regulator, koji upravlja institutom: “U našu ustanovu neće ući nitko tko nema savršene reference, nitko koga dobro ne poznajemo. Naš je princip u tom smislu prilično strog. Upravo će stoga polovicu naših uposlenika činiti naši rođaci i nama vrlo bliski ljudi. A preostala će polovica biti regrutirana iz redova onih koje su preporučile visokopozicionirane ličnosti od našeg apsolutnog povjerenja.” S natječajem ili bez njega, ali nije li upravo tako danas, u hrvatskim državnim službama?
Ali to je samo jedan sloj priče, koji možda i nije najznačajniji. Ovo je, naime, i socijalni i obiteljski roman, ovo je i priča o osobnoj, intimnoj drami europeizacije, ali i jedna savršena, zamamno ispripovijedana bajka, koja se čita i mimo svoga društveno-političkog, kulturnog ili povijesnog konteksta. Ahmet Hamdi Tanpinar je poput najboljih pisaca latinoameričkoga magijskog realizma. Takav je da mu čitatelj vjeruje i najnevjerojatnije stvari, čak i kada na spektakularne načine, u istoj rečenici, promijeni nekoliko pripovjedačkih registara, pa iz poludokumentarističke priče uskoči u priču iz Tisuću i jedne noći, pa se odmah zatim nađe u kafkijanskome kancelarijskom sivilu.
“Svako je ljudsko biće pakao drugome ljudskom biću”, piše Tanpinar, ali ne da bi parafrazirao francuske egzistencijaliste ili pisao na njihovome tragu. Pakao o kojem on pripovijeda je drukčiji. U jednoj umetnutoj priči unutar priče, u skoro usputnoj anegdoti, on priča o Jusufu Kamil paši, koji je bio toliko potresen kada ga je posjetio sultan, da mu je prepustio svo svoje bogatstvo i samoga sebe, na dar, i pouzdao se tako, nesretnik, da će mu sultan sve to natrag darovati. Očekivanje takvoga čina milosti, to je cijeli jedan pakao. U njemu žive Tanpinarovi junaci, i taj je pakao danak modernizaciji i europeizaciji Turske, ali tko bi bio takva budala da sad kaže kako u njemu ne živimo i mi, evo danas, i prije i nakon našega europskog referenduma.
“Institut za namještanje satova” je, na svaki način uzorno, objavila zaprešićka Fraktura Seida Serdarevića, koja se u zadnje dvije godine, u tom dobu krize, recesije, ali i kukavičluka među hrvatskim nakladnicima, pretvorila u izvan svake sumnje najvažnijega, ali već i najvećeg domaćeg izdavača lijepe književnosti (valja se nadati da će o ovoj činjenici povesti računa u Ministarstvu kulture, te da će onemogućiti trgovačke lance čiji su vlasnici danas neusporedivo manje značajni, ali politički i materijalno moćni trgovci i nakladnici, u njihovim možebitnim nastojanjima da financijskim ucjenama i neisplaćivanjem svojih dugova slome Frakturu). Ali Tanpinarov roman je i u Frakturi izuzetak. Naprosto zato što se ovakve knjige niti u jednoj kulturi ne pojavljuju pretjerano često. Na svijetu je, naime, manje velikih pisaca, a pogotovu velikih romana, nego što bi čovjek pomislio. “Institut za namještanje satova” veliki je roman europske književnosti, te je i njegovo objavljivanje na hrvatskome jeziku veliki trenutak za ovu kulturu. I koliko god sve to bilo veliko i u svojoj veličini možebitno pompozno, dugo već nismo bili u prilici čitati neku toliko zabavnu i uveseljavajuću knjigu.