Afera Bosilj: Nema zemlje za Iliju

Bilo je to u jesen 1997. Sjedio sam u foajeu nekoga milanskog hotela, nevoljan što sam daleko od kuće, izložen rukovanjima i upoznavanjima s nepoznatim svijetom, i pitanjima na koja nemam odgovora, kada su mi donijeli, tog dana objavljeno, Einaudijevo izdanje knjige priča Karivani, u talijanskome prijevodu Ljiljane Avirović. Skamenio sam se vidjevši naslovnicu. Grafički urednik kojega nikada neću sresti, ne znam mu ni imena, na moju je knjigu stavio detalj sa slike Ilije Bosilja, srijemskoga paora i samouka, čije su me ikonične figure pratile od djetinjstva, i s kojim sam se tih godina, premda o tome nikada i nigdje nisam pisao, u stanovitom smislu identificirao. Uselio sam se u njegovu biografiju, koja je sva djelovala poput literarne priče. U njoj se na takav način ogledao duh vremena, da sam svoj slučaj sebi samome objašnjavao, i još uvijek ga katkad, u časovima nesanice, živčane slabosti ili kasnoljetnih i jesenjih alergijskih ataka, objašnjavam preko slučaja Ilije Bosilja. Ništa o svemu tome nije znao onaj koji me je častio tim najtočnijim motivom na naslovnici neke moje knjige.

Ilija Bašičević rodio se 1895. u Šidu. Završio je četiri razreda osnovne škole. Bavio se zemljoradnjom, sve dok mu država, kada je već navršio šezdeset i drugu, nije oduzela zemlju. Tada se počeo baviti crtanjem. Sve te njegove rane crteže i gvaševe uništio je sin Dimitrije, zgrožen samom očevom namjerom da se bavi umjetnošću i spreman da ga u tome na svaki način spriječi i demotivira. Dimitrije Bašičević, zagrebački povjesničar umjetnosti, koji doktorira na svome šidskom zemljaku, genijalnom srpskom slikaru Savi Šumanoviću, 1957. je suosnivač Galerije primitivne umjetnosti. Osim što je u to vrijeme mislio da očev rad ništa ne vrijedi, jer je bio suprotan poetici jugoslavenske naivne umjetnosti, pitomoj idili Hlebinske škole, socijalnom i umjetničkom nauku Krste Hegedušića, Dimitrije Bašičević vjerojatno je naslutio nevolje koje bi mogle po njega nastupiti.

“Afera Bosilj” stvorena je početkom šezdesetih, vrhunce doživljava tokom 1964. i 1965, a traje sve do 1971. Odvijala se po stručnim i kulturnim časopisima, ali se vrlo brzo širila i na zagrebačke i beogradske dnevne novine, političke i obiteljske tjednike, poprimivši razmjere jednoga od ogavnijih kulturnih skandala u jugoslavenskoj povijesti. Hajku je poveo sam Krsto Hegedušić, kada je u beogradskoj Ekspres Politici izjavio: “sumnjam da je Bosilj autor”, da bi mu se zatim pridružila zagrebačka kuka i motika, sramoteći oca i sina Bašičevića. Dogodilo se i nešto čega nije bilo ni u zemljama otvorenog staljinizma: Komisija Prosvjetno-kulturnog vijeća grada Zagreba pozvala je Iliju Bosilja Bašičevića da slika pred posebno imenovanom stručnom komisijom, čime bi se utvrdila “autentičnost njegovog stvaralačkog čina”. Taj sramni događaj odvio se 18. veljače 1965. u stanu Dimitrija Bašičevića, u Freuderreichovoj 3/1. Članovi komisije “su se ogradili od ovakvog načina provjeravanja autentičnosti autorstva u oblasti slikarstva, no odazvali su se pozivu naslova sa željom da se u korist raščišćavanja situacije oko Gradske galerije primijeni i ta krajnja metoda.” Tako su komisijski općili, a da im nije ušlo: Matko Meštrović, Zdenko Munk, Radoslav Putar i Vjenceslav Richter. Ova prevažna i nezaobilazna imena hrvatske kulture su, nakon izvršenog opita na živome umjetniku, jednoglasno zaključila da je “njegovo autorstvo odnosnih djela stvarno i nesumnjivo”.

Nakon te sramotne presude, kojom je, kao i u toliko drugih prigoda, hrvatska (i jugoslavenska) kultura sudila samoj sebi, a ne umjetniku kojega se pokušalo likvidirati, Ilija Bosilj je, posve uzaludno, podnio sudsku tužbu protiv svih koji su ga optuživali. Skandal je nastavljen, nastavljeno je istjerivanje vraga iz jednoga starca, genijalnog umjetnika, a njegov je sin bio slijedom javnih poniženja i optužbi da je ustvari on autor očevih slika, primoran da ode iz Galerije primitivne umjetnosti i da ostavi zauvijek nedovršenim polemike u koje je ušao s pojedincima i s kulturnom sredinom koja ga je sramotila ili ga je, blaže rečeno, odbila zaštititi. Zahvaljujući ocu Iliji, u velikoj je mjeri preusmjerena profesionalna karijera Dimitrija Bašičevića, pomaknuli su se njegovi profesionalni interesi, a zatim i način djelovanja. Tako se rodio i Mangelos, Bašičevićev umjetnički alter ego, jedno od najznačajnijih imena hrvatske avangarde, čije će radove, puno nakon umjetnikove smrti, otkupiti njujorška MoMA. O tome se u finim zagrebačkim krugovima ne govori, ali Mangelosa ne bi bilo da nije sramoćenja Ilije Bosilja i njegovog sina. A zapravo, sin se umjetničkim stvaranjem počeo baviti na sličan način kao otac. Jednome su oduzeli zemlju, drugome profesionalnu vjerodostojnost. Pritom, razlika između seljaka i povjesničara umjetnosti u njihovome slučaju uopće nije velika. I jedan i drugi bili su umjetnici u najelementarnijem smislu riječi.

Ilija Bosilj inspiraciju je nalazio u Svetome pismu i u kojekakvim mitološkim tekstovima, ali za razliku od naših, i ne samo naših, naivaca, nije težio preslikavanju stvarnosti. Njegove figure, ljudske i životinjske, bile su krajnje stiliziranje, i to na način koji je istovremeno podsjećao na dječje i pećinske crteže, ali i na antropološke i etnološke studije, Zlatnu granu ili Claudea Levi-Straussa, koji se šezdesetih i sedamdesetih i u nas nosio kao dugosezonska intelektualna moda. Pored dara da sliku koncipira kao niz zagonetnih, ali na kraju – odgonetljivih i racionalnih znakova, Ilija Bosilj imao je za diletanta i samouka neočekivano rafiniran koloristički dar, koji je dosljedno provodio. Premda nema nikakvog opravdanja za postupanje zagrebačkih kulturnih i likovnih komesara prema njemu i njegovom sinu, zapravo jest šokantno da je takve radove naslikao starac sa četiri razreda osnovne škole. Onda biva jasna i reakcija Krste Hegedušića na njegovo slikarstvo: naime, ako je Ilija Bosilj kao umjetnik autentičan, tada iza manirizma hlebinske naive čuči neka golema laž, zgodna tek za razglednice i turističku ponudu socijalističke Jugoslavije i njezine kulture. Naivnim slikarima zadano je da se moraju razlikovati od nenaivnih, akademskih slikara, općenito od umjetnika koji ne žive na selu. Slike Ilije Bosilja narušavaju tako postavljena pravila. A kako bi jednoj zaostaloj i uplašenoj kulturnoj i umjetničkoj sredini bilo ugodnije kada bi ta pravila i dalje postojala, bilo je važno reći da on nije naslikao svoje slike. A kada je dokazano da jest, i dalje su se pravili kao da nije, sve dok u današnjem vremenu, nakon raspada Jugoslavije, Ilija Bosilj u Hrvatskoj ionako nije likvidiran kao umjetnička činjenica. Bez obzira na to što mu je zagrebački komesarijat izdao uvjerenje o autorstvu, on je danas – srpski i svjetski slikar. Hrvatski, nije! Ali ne zato što je sam to odbio biti.

Svoje životno djelo ostavio je rodnome Šidu, gdje je, njemu u čast, utemeljen muzej Ilijanum. Ljetos sam u izlogu jedne male knjižare, u zaturenoj uličici, dvadesetak koraka od Knez Mihajlove, ugledao knjigu “Svet po Iliji”. Objavljena u koprodukciji “Instituta za normalnost i kulturu promene” i Fonda Ilija&Mangelos, ova lijepa, s mjerom i osjećajem napravljena monografija jedno je od onih rijetkih, po svemu iznimnih djela koja njihov čitatelj, gledatelj i posjednik, koristi kao svoju osobnu iskaznicu, ali i kao precizno objašnjenje načina na koji se ova kultura obračunavala s onima koje ne bi uspjela utjerati u svoje uske i plitke formate.

Scena kada Ilija Bosilj pred četveročlanim komesarijatom stvara svoju sliku, da bi jednu kulturnu sredinu, a zatim i cijelu Jugoslaviju, uvjerio u to da uopće postoji, jedna je od najintenzivnijih i najtačnijih slika naših povijesti i sudbina. Činjenica da o tom događaju ne postoji baš nikakva refleksija, deprimantna je kao i tolike druge činjenice hrvatske kulture. Sitna, ruševna i jadna danas je njezina građevina: sve zidić do zidića, a svaki sebe doživljava kao da je Kineski zid, ili barem dubrovačka zidina. Nema tu zemlje za Iliju.

Miljenko Jergović 09. 10. 2010.