Tomas Tranströmer, nobelovac

Što li je samo bilo na umu dvadesetčetverogodišnjem apsolventu psihologije, povijesti religije i književnosti, da se 1955, bez ikakvoga prtljaga, gotovo bez novaca, iz Stockholma zaputi dvije tisuće kilometara prema jugu, da se probije kroz tada još uvijek vrlo čvrstu željeznu zavjesu (bilo je to dvije godine nakon Staljinove smrti, prije Hruščovljevog prevratničkog tajnog govora, u vrijeme kada je Goli otok bio prepunjen idealistima i narodnim neprijateljima), i da proputuje Jugoslaviju, i to onaj njezin malo istočniji dio, ne pokazujući nimalo želje da se kao Nordijac okupa u toplome moru. Bio je u Sarajevu, u Rumi i u Šapcu, preko Banje Koviljače spustio se sve do Kosova i Mitrovice, te na kraju stigao do Peći. Usput se gadno razbolio, pa je nekoliko dana odležao u pećkoj bolnici, u sobi među pedesetoro bolesnika. Kasnije se s dragošću sjećao te avanture, od koje bi, možda, neka epska duša, kakav brbljiviji prozni pisac i dobar reporter, načinio veliku i važnu knjigu, ali njemu, očito je, nije bilo do toga. Ni poslije ga nikada neće zanimati ta vrsta teksta. On neće postati pisac velike povijesti i prevratničkih političkih angažmana. Na svoje mladenačko putovanje otputio se iz nekih unutrašnjih, intimnih razloga, pa je takvo bilo i ono što je sa putovanja donio kući.

Tomas Tranströmer tada je već imao jednu objavljenu knjigu. Naslov joj je “Sedamnaest pjesama”. Doista ih je samo sedamnaest, i još nisu duge. Knjiga je u Švedskoj bila zapažena, a od pjesnikova dara očekivalo se mnogo. U sljedećih četrdesetak godina, do 1996. godine u kojoj je zaključio knjigu sabranih pjesama, napisao je sto trideset pjesama, ili jedva tri pjesme godišnje. Pritom, pisao je u pravilnom ritmu, skoro građanski uredno, i objavljivao novu knjigu svake četiri godine. Onako kako je strog i sveden, ali od prve knjige definiran i dovršen, njegov pjesnički niz, tako je škrt i sveden njegov pjesnički jezik. Tranströmer tvrdi kako se atmosfera pjesme zgušnjava kada se u pjesmi premalo kaže. U tom čudnom tvrdičluku na riječima i u malom obimu životnoga djela, on je, kako to primjećuje njegov prevoditelj i važni srpski pisac Moma Dimić, sličan samo Emilu Cioranu. Ali istovremeno, primijetit će ponizan i jednako zanesen čitatelj dvojice velikih pisaca, Tomas Tranströmer je kontrapunkt, antipod Cioranov. Premda introvertan poput Bergmanovih šutljivih persona, Tranströmer je dobroćudni i vedri kršćanin, koji vjeruje u uskrsnuće. Svijetao je, nasuprot mračnome rumunjskom geniju.

Premda je već relativno rano postao slavan (navodno, najprevođeniji europski pjesnik nakon Drugoga svjetskog rata) i premda je Švedska jedna od onih zemalja u kojima se može živjeti i od poezije – naime, država se brine da pjesnici mogu ugodno živjeti, a da se ne moraju baviti poslovima koji se jako razlikuju od pisanja pjesama – Tranströmer nikada nije želio biti samo pjesnik. Radio je u kazneno-popravnome domu za maloljetne delinkvente, bavio se obrazovanjem djece s posebnim potrebama i mentalnim hendikepom, i živio jednim prilično obavezujućim profesionalnim životom, sve dok 1990. nije doživio jak moždani udar. Tada je izgubio i moć govora, ali je, u mirovini, nastavio pisati pjesme, dopisivati se s prijateljima, prevoditi, sudjelovati u književnome životu. Knjigu memoarske proze “Sjećanja me gledaju” objavio je 1993. Osam godina kasnije objavio je i knjigu svojih haikua, pisanih, u kontinuitetu, još od 1959. U toj je formi našao savršeni način da s malo riječi zgusne atmosferu pjesme. Tranströmerovi haikui ne podliježu onoj iritantnoj folklorizaciji i fascinaciji Japanom, kakva se tako često osjeti u zapadnjačkih pjesnika.

Kad ne bi radio kao psiholog, Tranströmer je putovao svijetom. Nije obilazio velike svjetske metropole, nego je išao u Afriku, u Tursku i u Aziju, zaticao se na mjestima na kojima, kao ni u pećkoj bolnici 1955, nema zapadnjaka, ali nije nije imao mondenih ili ideoloških motiva, nije tražio gurue i nove proroke, niti se pokušavao iz prve ruke upoznati sa svim pogubama liberalnog kapitalizma, američkog imperijalizma i kolonijalizma. Pa čak nije prečesto ni pisao o mjestima na koja je odlazio. Tek se u pojedinim pjesmama osjete nagovještaji geografski udaljenoga svijeta, spomene se poneki toponim ili ime.

Dok je tako živio svojim netipičnim životnim ritmom, ne dopuštajući da ga slava omete u onome što bi radio i da nije postao slavan, Tranströmera su prevodili i književni velikani poput Czeslawa Milosza ili Genadija Ajgija, čašćen je brojnim europskim i američkim nagradama za pjesništvo, i zapravo već jako dugo doživljavan je kao neka neobična kulturna institucija, a ne kao stvaran čovjek. U bivšoj Jugoslaviji, u tada brojnim i vrlo autoritativnim književnim časopisima, često je prevođen, pisalo se o njemu, pjesnici su mu posvećivali pjesme. Malo pred rat, 1990. u Vršcu je nagrađen tada (a i danas) vrlo uglednom Evropskom književnom nagradom, koju dodjeljuje Književna opština Vršac (zanimljiva i jedinstvena književno-kulturna ustanova, koju je osnivao Vasko Popa). Na dodjelu nije mogao doći, jer se, nekoliko dana po objavi vijesti o nagradi, razbolio. Trinaest godina kasnije, nagrađen je Zlatnim vencem Struških večeri poezije (po imenima laureata jednom od najuglednijih svjetskih pjesničkih nagrada). Na srpskome jeziku objavljeno je nekoliko Tranströmerovih knjiga, a Moma Dimić preveo je i, u Nolitovoj elitnoj ediciji velikih svjetskih pisaca, objavio njegove “Sabrane pesme”. Objavljena 2003. godine, bila je to, čini mi se, i posljednja knjiga u toj biblioteci, jer je Nolit uskoro propao. Tranströmerova je knjiga, naravno, objavljena i u makedonskome prijevodu. Na hrvatskom ga se, ako je vjerovati “Leksikonu svjetske književnosti”, koji je izdala Školska knjiga, može naći samo u Slamnigovim i Šoljanovim prijevodima s engleskoga, iz godina 1961. i 1970.

Ima neke ganutljive pravde u odluci švedskih akademika da se na dan svete Lucije, Nobelova nagrada za književnost za 2011. dodijeli Tomasu Tranströmeru. Nije važno to što već desetak godina, na početku listopada, njegovo ime spominjalo u novinskim prognozama i na internim i javnim kladionicama, pa čak nije toliko važno ni to što je nagrađen doista veliki pjesnik, jedan od nesumnjivo najvećih poznatih europskih pjesnika našega doba, jer je bilo i uvijek će biti slavnih i velikih pisaca koji nikada neće dobiti Nobelovu nagradu, ali je doista lijepo, praznik je za čitatelje, što je nagrađen jedan od onih, koji nije ni kralj, ni princ, ni plemić bilo koje vrste, pa ni plemić europske poezije i književnosti.

Ne trebate mi to vjerovati, ali jutro pred proglašenje mislio sam o njemu. Kada mi je u kuću došao dimnjačar, da pred zimu očisti peć i dimnjak, htio sam se uhvatiti za dugme i reći: Tranströmer. Ali bi me sram pred čovjekom, jer mi je jedino dugme bilo na rasporku.

Miljenko Jergović 11. 10. 2011.