Melita Lorković – Pozajići, Lorkovići, Melita i ja

Mladen Pozajić bio je mrgodan, otežao čovjek, kretao se sporo, kao da je već odavno stigao i nigdje mu se više ne žuri. Oko njega se širio vonj koji sam tada, u svome sarajevskom djetinjstvu, vezivao uz odrasle, starije ljude, da bih godinama kasnije shvatio da tako vonja potrošena jetra. A kako su u Pozajićevoj generaciji muškarci u našemu gradu udarnički trošili svoje jetre na srednjoeuropsku melankoliju i orijentalni akšamluk, tako je i taj miris – uz miris pitralona – obilježio moje odrastanje i uvjerio me, možda i doživotno, da tako vonjaju muškarci. Moj otac je Pozajiću išao u kućne posjete, savjetovao ga kako da se nosi s dotrajalim fizisom, pipkao mu jetru, mjerio tlak, slao ga endokrinolozima i kardiolozima, kao što je to već činio i s drugim uglednim ili manje uglednim građanima, onako kampanjski i mimo zdravstvenog sustava. Drukčije kod tih ljudi nije išlo: u to vrijeme rijetki su bili oni koji su na takav način vodili računa o svome zdravlju da bi svojevoljno odšetali doktoru. Liječnicima se odlazilo na nosilima, često u stanju kliničke smrti.

Tek mnogo godina kasnije, nakon što Mladena Pozajića već odavno nije bilo (umro je u proljeće 1979.), na um mi je prvi put palo o čemu su sve moj otac, tihi ustaški sin, i Pozajić, Zagrepčanin u doživotnom progonstvu, mogli razgovarati. Ali nisu, jer su obojica bili savršeno pomireni sa svojim sudbinama, ili tačnije rečeno: sudbine su preuzele njihove ljudske naravi i karaktere, pa više i nisu bili ništa osim onoga što im je namijenila velika povijest. Pozajić se sa Sarajevom savršeno srodio, bio je ugledan građanin, raja (ovako upotrijebljena, riječ označava društvenog čovjeka, univerzalnog drugara i prijatelja, omiljenu ličnost u nekoj zajednici…), bio je jedan od onih po kojima će se pamtiti cijela epoha u kulturnoj povijesti grada. Došavši nakon rata po službenom rasporedu i po kazni u Sarajevo, da oživi muzički život i osniva Muzičku akademiju, Mladen Pozajić je proveo dobivene naloge i učinio mnogo više od toga: bio je dirigent, skladatelj, organizator glazbenih priredbi, pedagog i pisac. On je za Krležinu enciklopediju sastavljao natuknice o protagonistima muzičkoga života u toj dalekoj, orijentalnoj pokrajini, o kojoj se, mimo Krležina kruga, u Zagrebu govorilo s podcjenjivanjem. I uza sve to, s profesionalne i umjetničke strane, bio je to jedan uništen, upropašten život. Koliko god da je u Sarajevu učinio, a učinio je zaista mnogo, Pozajić je povijesno i politički deklasirana ličnost, prosvjetitelj s ruba poznatog svijeta, umjetnik koji nikada nije ostvario svoje talente. Danas se po njemu zove osnovna muzička škola, u starome dijelu grada, blizu Katoličke bogoslovije. Uspomena na njegovo ime živa je u tom uskom, specijalističkom krugu jednoga u sebe urušenog grada, pa se povremeno može učiniti i da je življa od hrvatske i zagrebačke uspomene na Mladenovu sestru, slavnu pijanisticu Melitu Lorković.

Priča o Pozajićima i Lorkovićima bila bi – kada bi je netko cijelu ispričao – priča o građanskome Zagrebu, o njegovoj veličini i niskosti, o metropolitanskim talentima, provincijalnim naravima, naslijeđenim omrazama, privatnim nesrećama i porodičnim tragedijama, i o svim njegovim vrlo strasnim i krvavim ideologijama, vjerama i zabludama dvadesetog stoljeća. U socijalistička vremena, ta je priča trebala biti prešućena zarad građanskoga reda i mira, i moralno-političke čistoće i ispravnosti “nepokorenoga grada”, a u postsocijalistička, tuđmanovska i neotuđmanovska doba, o ovakvim temama brbljat će se mnogo, uglavnom laži i gluposti, kojima se imala potvrditi zagrebačka građanska nevinost i ispravnost po pitanju svih zločina dvadesetog stoljeća, kao i vječito i neoskvrnuto hrvatsko svetačko mučeništvo iz vremena Drugoga svjetskog rata, i osobito poraća. Uostalom, to je razlog zbog kojega priče o Zagrebu ne bivaju ispričane i što će se sve to, skupa s Krležom, nakon što pomru posljednji svjedoci epohe, profundati u bezdane zaborava, gdje inače svršavaju sjećanja i povijesti svake provincije.

A da može i drukčije, potvrdila je, prije nekoliko tjedana, jedna neočekivana knjiga. U vlastitoj nakladi profesora glazbe i pijanista Jakše Zlatara objavljena je građanska i umjetnička biografija Melite Lorković, koju je napisao njezin sin Radovan, švicarski rezident i profesor glazbe. Sve bi oko te knjige trebalo biti obično i pomalo dosadno, sve s diskografijom, notnim zapisima i ponekom fotografijom, ali Radovan Lorković umjesto da izbjegne sve ono što je intelektualno osjetljivo, o čemu se u boljim kućama ne govori ili što bi moglo narušiti lijepu sliku Hrvata u njihovome hrvatskom zrcalu, smireno je, bez velike pompe i žestokih emocija, vrlo sažeto i stilski disciplinirano ispripovijedao u svojoj knjizi. Ono što smo dobili, knjiga je o građanskome Zagrebu u vremenima oko i za vrijeme Drugoga svjetskog rata, koja uz Josipa Horvata i “Preživjeti u Zagrebu”, te uz knjige Ive Goldsteina, pripada onim rijetkim hrvatskim pokušajima da se o sebi govori bez viktimizacije i bez pokušaja da se prikrije vlastita odgovornost za zločine koji su počinjeni u ime ustaškoga poretka. Lorkovićeva knjiga možda je i prva hrvatska knjiga iz koje se mogu naslutiti razlozi, intelektualne, moralne i emocionalne pretpostavke kojima su bili vođeni suputnici Pavelićevog režima, oni koji u zločinima nisu sudjelovali, niti su zločine podržavali, nego su, primjerice, koncertirali, objavljivali ljubavnu liriku ili, poput Branka Gavelle, u sarajevskom Hrvatskom državnom kazalištu inscenirali Hamleta.

Lorkovići su stara hrvatska korjenika. Od Blaža Lorkovića, prvog hrvatskog ekonomskog pisca i borca za narodno ime, koji je u Zagrebu, kao profesor prava nastupio 1871, razvijala se loza, kojoj je pripadao i Ivan Lorković, napredni političar i okretan um, jedan od čelnika Hrvatsko-srpske koalicije iz vremena Prvoga svjetskog rata, gorljiv pobornik jugoslavenske zajednice, da bi politička uloga Lorkovića u hrvatskoj povijesti neslavno završili s Mladenom, Pavelićevim ministrom vanjskih, pa unutarnjih poslova, i jednim od petorice potpisnika izjave od 30.ožujka 1941, kojom se Treći Reich poziva da pomogne stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Kako je, skupa s ministrom vojske Antom Vokićem, sudjelovao u tajnim pregovorima s HSS-om, koji su trebali rezultirati prelaskom NDH na stranu saveznika, pa su Nijemci otkrili njihov plan, a Pavelić je, da opere ruke od svega, uhitio tobožnje zavjerenike, u Hrvatskoj se, nakon 1990. nastojao stvoriti mit o Vokiću i Lorkoviću kao o pozitivcima, koji nisu dijelili iste ideale s Pavelićem ili, recimo, Luburićem, niti su po jasenovcima i jadovnima provodili ustašku političku i državotvornu praksu. Na žalost, taj mit je daleko od istine, zamućuje istinu, a s njom i tu veliku priču o Pozajićima i Lorkovićima.

Radovan Lorković, međutim, nema problem s tim što mu je Mladen Lorković stric. Ili bi tačnije bilo reći da je on taj problem riješio desetljećima prije nego što je krenuo pisati knjigu. Time ne samo da je pomogao istini, koliko god bilo neugodno živjeti s njom, nego se, u nekom plemenitijem smislu, na takav način odužio duhovima svoje obitelji, Pozajićima i Lorkovićima, a s njima i nekome uglavnom neostvarenom, boljem građanskom Zagrebu.

Melita Lorković rodila se u Županji, na Svetu Katarinu 1907, u obitelji kotarskoga veterinara Dragutina i majke Marije, Mice, koja će u Melitinom i u životu njezina starijeg brata Mladena, a zatim i u odrastanju Melitine djece, odigrati značajnu ulogu. Mama Mica ili Mizzy, nije bila neuka žena, školovala se u učiteljskoj školi i pomalo prebirala po tipkama, pa je djecu poslala da rano uče klavir. Imala je dobar dar ironije, što djeci nikako nije moglo biti ugodno. Piše Radovan Lorković: “Kad je Melita nakon deset godina studija tog djela prvi put s velikim uspjehom izvodila Brahmsov B-dur koncert, na pitanje, je li zadovoljna, Mica je odgovorila: ‘Pa kak ne bi dobro svirala, kad se tak dugo vežbala.'” Otac je bio drukčije naravi, bečki gospodin, kasniji profesor za zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, pisac udžbenika. Roditelji su se svađali, ali su do kraja života ostali skupa.

Nakon Prvoga svjetskog rata preselili su se u Veliku Goricu, Melitu su upisali u internat u Zagrebu, pohađala je Gornjogradsku žensku gimnaziju i učila klavir kod tada znamenite gospođe Caatinelli, koja je podizala i drugu znamenitu zagrebačku pijanisticu prve polovine stoljeća, Doru Gušić. Na Muzičkoj akademiji, u klasi profesora Svetislava Stančića – valjda najvećega glasoviračkog učitelja u hrvatskoj glazbenoj povijesti – upoznala je Vlastu Debelić-Lorković. Njezin brat Radoslav postat će Melitin muž, i tako će njezina sudbina biti vezana s Lorkovićima, njihovom nesrećom i prokletstvom.

Radoslav Lorković nije bio ustaša, ali ipak će biti pogubljen u onome prvom, osvetničkom partizanskom naletu. Prema starijem sinu Hrvoju, Radoslav je primjenjivao neke prilično živopisne, možda sadističke odgojne metode, od kojih je mlađi Radovan bio pošteđen. Bio je prvak Hrvatske u skoku u dalj, darovit kemičar, pristojno zagrebačko gradsko čeljade. Najizraženiji društveni angažman bilo mu je druženje s nekakvim ruskim emigrantima, kod kojih se raspitivao o Oktobarskoj revoluciji, pa je to saznala policija, a Radoslav je fasovao otkaz na poslu, u tvornici Arko (današnjem Badelu). Sljedeće zaposlenje naći će u Usori, malom željezničkom mjestu, južno od Doboja. U Zagreb će se vratiti zahvaljujući ujaku Melitine prijateljice Juliju Donneru, koji će ga primiti za šefa inženjera u svojoj tvornici Moster (današnji Chromos).

Kada nastupi progon Židova, već u prvim tjednima Pavelićeve države, Donner će svisnuti od kapi, a Radoslav će biti postavljen na mjesto direktora tvornice. Tko zna jesu li osloboditelji to znali kada su ga odlučili pogubiti, ali to je bio Radoslavov ozbiljan grijeh. No, do razgovora o takvim grijesima mi nikada nismo stigli, niti je Zagreb ikada za njih bio svjestan. Insistirate li na pitanju je li Radoslav Lorković časno postupio kada je preko groba Židova Donnera postao direktor tvornice koju su preuzele nove vlasti, samo ćete izazvati bijes. Čak i kod ljudi koji, inače, osuđuju Pavelićevu politiku i svjesni su velikog zločina u Jasenovcu.

Dvije godine kasnije Melitin muž, a Mladenov brat, Radoslav Lorković postavljen je na čelo “Državnog ureda za cijene i nadnice”, pa član ravnateljstva u koncertu Bata, u Borovu. Bio je strog direktor, “kultiviran, vjeran i koncilijantan u srži”, kako piše njegov sin, autor knjige Radovan Lorković, i “znao je biti nasilno radikalan u moralu”. Nije lako pretpostaviti što je sve mogao značiti njegov nasilni radikalizam, te gdje je počinjao, gdje prestajao građanski moral onodobnog Zagreba, ali autor u istom odlomku, u istoj misli, napominje i da je otac za vrijeme rata “spašavao kolege, komuniste i Židove”. Ali zar to nisu činili svi, i zar svaki viđeniji građanin, protivnik režima, suputnik, ustaša, pa i ustaški krvnik, nije spasio pojedinog Židova, komunista, Srbina?

Knjiga Radovana Lorkovića i jest tako veličanstvena, kao potpuni izuzetak u hrvatskoj kulturi i književnosti, što njezin autor na više mjesta i na različite načine i postavlja upravo to pitanje. Time se neće osporiti nepravedno, revolucionarno, ali i banditsko pogubljenje Radoslava Lorkovića, kao i tolikih drugih ljudi, slične “krivnje”, odgovornosti i sudbine, ali će čitatelje biografije Melite Lorković suočiti s onim sa čime se Radovan Lorković svjesno suočava skoro cijeloga svog života: s odgovornošću za grandiozan, po svemu neusporediv, društveno nepojmljen i nikad okajan svakodnevni i svakominutni zločin Nezavisne Države Hrvatske. Ili, manje pompozno i tačnije kazano: suočava nas s mračnim tajnama naših dnevnih boravaka i porodičnih biografija.

O ujaku Mladenu Pozajiću, a zatim o majci govori ovo: “Mladen Pozajić naglašenu je političnost smatrao nenormalnom. Slično se i Melita premalo brinula za zbivanja u svijetu pa nije, kao ni Radoslav, znala pravilno ocijeniti događaje Drugoga svjetskog rata, što joj se kasnije vratilo. Iako su je nagovarali da s obitelji emigrira u Švedsku, smatrala je da im u domovini ništa ne može prijetiti. Imala je iluziju čiste savjesti kao garancije sigurnosti. Ni kasnije nije shvatila slojevitost hrvatske političke situacije i pod svakim režimom sakrivene proturječnosti političkih struja. Suprotstavila se energično Mladenu Lorkoviću, kad je jednom u obitelji zastupao nacističke rasne ideje, no kasnije sama nije bila sasvim slobodna od takvih razmišljanja u individualnim slučajevima. Primitivan i lakomislen bečki antisemitizam preživio je do danas u nekim krugovima građanskog Zagreba.” U posljednjoj rečenici, u toj fatalnoj hrvatskoj i zagrebačkoj razlici između nacističkoga antisemitizma ustaških ubojica i provincijalnog bečkog antisemitizma (čiji je duhovni otac bio Karl Lueger, gradonačelnik Beča s kraja devetnaestog stoljeća), kojim je bilo vođeno ono operetno građanstvo koje bi se znalo zauzeti za prijatelja, kuma ili susjeda mojsijevske vjere, ali im je baš fućkalo za one Židove koje nisu imali čast poznavati, u tom prosjeku između ustaške antisemitske prakse i pristojnoga građanstva i njegovih antisemitskih tlapnji, sva je nevolja neshvaćanja onoga što se s hrvatskim Židovima događalo u Drugome svjetskom ratu, u Zagrebu i u drugim gradovima Nezavisne Države Hrvatske.

Obiteljsko stradanje Lorkovića započinje 1944, nakon što je Mladen uhićen kao – navodni – pučist. Melita je do tada već bila ostvarila veliku karijeru, svirajući po najvećim pozornicama osovinskih država, te u zemljama koje je Njemačka okupirala, a legenda kaže da je svirala i pred samim Hitlerom, ali o tome nikakve potvrde nema. Brat Mladen Pozajić bio je dekan Muzičke akademije, ona je ravnala Klavirskim odsjekom, a u slobodno je vrijeme glasoviru poučavala, primjerice, i Poglavnikovu kćer Nadu. Autor knjige i tu epizodu briljantno apsolvira detaljem: u jednom polurečenici navodi kako su se, dok je Melita poučavala Nadu, oni kupali u bazenu Pavelićeve vile na Tuškancu. Ali svega toga je nestalo nakon što su Nijemci razotkrili Vokićevu i Lorkovićevu urotu.

Kada su stigli osloboditelji, Mladen je već bio mrtav, a Radoslav je nestao, da više nikada ne bude pronađen. Stradali su praktično svi punoljetni muški Lorkovići, osim onih koji su se na vrijeme sklonili. Melita Lorković i Mladen Pozajić postaju tihe žrtve revolucionarne retorzije, osuđene na društveni prezir i na anonimnost. Gase se svjetla pozornice, a kada se ponovo upale, oboje će biti drugi i drukčiji ljudi.

Pozajić će život provoditi u Sarajevu, i neće se vratiti ni nakon što proteknu desetljeća i vrate se već svi drugi, koji su u Bosnu odlazili po kazni. On se, kao u nekoj Andrićevoj priči, prilagodio i suživio s tim svijetom, pristajući uz stereotip takozvanoga orijentalnog fatalizma, koji je u sarajevskom slučaju, bez obzira na sve vjerske razlike i zabrane, podrazumijevao i prilične količine alkohola, toga najboljeg anestetika kosmičke boli i odumiranja u provinciji.

A Melitu su, kad su čuli da je bez posla, već 1947. pozvali u Beograd. Zvao ju je Mihailo Vukdragović, skladatelj i profesor na Akademiji, koji je, vjerojatno, Melitu Lorković poznavao iz prijeratnih vremena, kada je u sezoni 1934/35. bio dirigent zagrebačke opere. Vukdragoviću je, naravno, bio dobro poznat razlog zbog kojeg je pijanistica završila u nemilosti, i posve je sigurno da, kao aktivist antifašističkog pokreta za vrijeme rata, nije bio nimalo sućutan prema ustašama i njihovim prilježnicima, ali je – za razliku od tolikih drugih protagonista rane socijalističke epohe – znao omjeriti odgovornost Melite Lorković u onome u čemu je svjesno, ili po logici oportuniteta, sudjelovala, i znao je razlikovati nečiju krivnju i obiteljsku tragiku. Doveo ju je u Beograd, na Akademiju, pomogao joj da postane akter kulturnoga i javnog života metropole.

Ona je sinove ostavila u Zagrebu, na bakinoj brizi, i otisnula se u nešto čemu ne samo da emotivno nije pripadala, nego je osjećala i stanovitu odioznost. Dobila je lijep stan u Francuskoj ulici, u najstrožem centru grada, blizu Narodnog pozorišta i tada već otvorenog Kluba književnika. “Upitana u Beogradu kako se ugledna obitelj Lorković mogla vezati za nacistički režim ustaša, odgovarala je smjerno: ‘Branili su svoju državu.’ Tamo se navodno nije odrekla ni svoje urođene kajkavštine, pa se pričalo, da su njezine beogradske kolege na Akademiju počeli upotrebljavati ‘bum’ i ‘kaj’.” Piše tako o majci Radovan Lorković, miješajući u svojoj knjizi divljenje prema njezinoj umjetničkoj veličini s ponovljenim konstatacijama kako je Melita u pogledu intelektualne, društvene ili – gromke li riječi – nacionalne odgovornosti bila jedna mala, sitna ljudska jedinka, po svemu nalik svome hrvatskom rodu, kronično nespremnom i nesposobnom za bilo kakvu autorefleksiju ili pokajanje.

“Ipak, stari Zagreb nikad nije oprostio Meliti odlazak u nacionalno – usprkos parolama ‘Bratstvo i jedinstvo’ – omraženi Beograd. No Meliti je taj korak značio emancipaciju od uskih zagrebačkih prilika i preduvjet za nastavak kozmopolitskoga životnog stila.” Godine 1958, s pedeset i jednom godinom, umirovila se i napustila Beograd. Posredstvom violinista Josipa Klime došla je, sa skupinom jugoslavenskih glazbenika, u Kairo, gdje je na konzervatoriju deset godina vodila klavirski odsjek i često koncertirala. Učila je arapski – i jezik i pismo – prijateljevala s jednom koptskom obitelji, družila se s diplomatima i bila obožavana od studenata. Tako je, konačno i u potpunosti, vratila svom životu i imenu izgubljeni sjaj, pritom nikad tačno ne saznavši kako joj je, kad i gdje skončao muž. Postoji legenda da se o sudbini Radoslava Lorkovića raspitivao i maršal Tito. Ali sve je bilo uzalud, prekasno, izgubljeno, pokopano…

Na kraju se i u Zagrebu, već u svojim sedamdesetima vratila na Akademiju, ponovo cijenjena i obožavana, da bi se, na kraju, 1987. godine, ugasila naglo kao plamen šibice, pred svoj osamdeseti rođendan. Njezin život bio je mješavina onoga vrlo uzvišenog s onim niskim, visoke umjetnosti i zagrebačke malograđanštine, europejstva i provincijom dodatno zasićenog bečkog antisemitizma, kozmopolitizma i nesposobnosti da se razumiju drugi i bližnji. Bila je lijepa i darovita, gospođa iz dvije vrlo slične ulice, zagrebačke Gundulićeve i beogradske Francuske, i drukčije je, nego njezin brat, iznijela teret nametnute porodične tragike i povijesnoga vremena. Mladen Pozajić se mirio s okolnostima, a Melita Lorković se, nekako damski, opirala.

U njezinoj karijeri postojala je, međutim, jedna epizoda koja je, možda, posjedovala najveću katarzičnu energiju u hrvatskoj, ustvari zagrebačkoj, kulturnoj i političkoj povijesti. Kada je već predavala u Beogradu, dirigent Oskar Danon poveo ju je kući, u Zagreb, da uz Zagrebačku filharmoniju, pod njegovim ravnanjem, odsvira Lisztov koncert u Es-duru. Nekoliko minuta pred nastup nisu se stišavali aplauzi, što nije bilo u skladu ni s koncertnim bontonom, ni s duhom vremena. Melita se tako vratila doma, ali taj njezin povratak nikada nije bio osviješten. Nije ga osvijestila kultura koja ju je – ne samo po ideološkom nalogu, nego i po nalogu malograđanskoga oportuniteta – bila izopćila, i koja je živjela, pa i danas živi, u miru s vlastitom nečistom savješću, kako u odnosu prema svojim nestalim Židovima, tako i u odnosu prema Meliti Lorković ili Mladenu Pozajiću. U Zagreb ju je, hrabro i s punom sviješću i odgovornošću prema umjetnosti, ali i prema povijesnom trenutku, doveo i u Zagrebu ju je tad štitio Oskar Danon, sarajevski Jevrejin i komunist, partizanskoga konspirativnog imena ‘drug Cigo’, koji je prešao partizansku kalvariju brinući se za pjesnika Vladimira Nazora, i kojem su ustaše pobile skoro svu bližu i dalju porodicu.

Najveći, ali i najtačniji kompliment koji se da izreći nad knjigom Radovana Lorkovića “Melita Lorković”, s podnaslovom “Pozajići, Lorkovići, Melita i ja”, jest da je njezin autor stvorio nešto što je dostojno Danonovog čina. Tih sto pedeset šest stranica, izdanja koje se ne može naći u zagrebačkim knjižarama i iza kojeg stoji privatni entuzijazam gospodina Jakše Zlatara, imaju vrijednost privatne, Radovanove katarze, ali i – makar jednokratno i skriveno od službenih središta zagrebačke i hrvatske kulture – svijesti jedne zajednice o sebi, svojoj veličini i odgovornosti. Na kraju, to je i jedini način da Lorkovići i Pozajići, skupa s Zagrebom onoga vremena, ne padnu u zaborav, na koji ih je odavno osudila zajednička nečista savjest.

Miljenko Jergović 23. 09. 2012.