Ljubo Stipišić Delmata

Jednoga kasnog ljeta, na prijelazu stoljeća, Ljubo Stipišić htio me je počastiti, pa me je poveo u riblji restoran, tamo negdje uz magistralu, prema Omišu, gdje armirani beton niče iz mora i kuće stoje jedna preko druge. Sjedili smo na ostakljenoj taraci, odmah uz more, on je pripovijedao, a ja sam ga slušao. Povremeno bi se unezgodio, pa bi me nešto priupitao, valjda se plašeći da me ne ubije svojim monologom, a ja bih mu kratko odgovarao, trudeći se da neprimjetno prebacim priču onome kome priča i pripada. Možda to nije bilo lijepo, ali sada kad je gotovo mogu i to priznati: nisam mu više imao potrebu ništa reći, nakon što sam mu, čim smo se upoznali, kazao što mi znače njegove pjesme, one koje je napisao i one koje bi, uvijek pomalo grezo i hrapavo, otpjevali pjevači koje je on vodio i učio. Nakon toga, trebalo mi je da on priča. I kad god bismo se sreli, uglavnom je bilo tako da bi samo on pričao. U toj njegovoj umjetnosti i u životu, bilo je, čini se, neke jake usmjerenosti na sebe i na vlastitu misiju. Ima ih koji bi to ružnije rekli, ali istina je da čovjek ne može ni biti asket i pustinjak, da ne može biti stilit, onaj što život provede u molitvi, sjedeći na vrhu visokoga stupa i čekajući da mu drugi dobace hranu i piće, ako mu ego nije povelik. A Ljubo Stipišić bio je i asket, i pustinjak, i stilit.

Ali tog dana se, u staklenom kavezu jedne dalmatinske konobe, dogodilo nešto što će na kraju govoriti više od svega što mi je on o sebi mogao ispripovijedati, što ću, zasigurno, pamtiti dok sam živ, što ću pamtiti i nakon što zaboravim glasove, lica i naravi mnogih s kojima sam proveo više vremena nego s njim. Kroz neki pritvoren prozor uletjela je ptica. Jedna od onih sitnih, brzih i plahih pjevica, kakvih se, kao i šarenih leptira, sve manje nađe uz naše more. I kako se našla unutra, tako se u panici počela zalijetati u staklene zidove. Rijetki restoranski gosti su se ukočili i ušutjeli, konobar je stao, najednom se događalo nešto neočekivano bolno, na što ljudi nemaju utjecaja i u čemu se ne mogu snaći, pa onda samo čekaju. Šta nas tako zaboli u takvom prizoru? Vjerojatno to što svatko, bez obzira na to kakav čovjek bio, može li se suobraziti s drugima ili zamisliti kako je biti ptica, u sebi može oživjeti užas bića koje se zateklo s ove strane stakla, koje ne shvaća što je to pred njim, i kako se to, najednom, stvorila nevidljiva prepreka između njega i života. Gosti restorana su zastali, jer im se pred očima odvijala metaforična priča, bajka njihova vlastitog umiranja.

No, zaboravio bih do danas sve to, kao što se zaborave tolike neugodne i tužne zgode, da se Ljubo nije digao od stola i pošao prema ptici koja se panično zalijetala u staklo i letjela s kraja na kraj restorana. Uzalud, pomislio sam, plemenito je to, idealizam čisti, no uzalud. Ali ptica se najednom zaustavila, stajala je na prozorskoj kvaki, i dopustila mu da je uzme među polusklopljene dlanove. Odnio ju je do odškrinutog prozora i pružio ruke van. Ptičica je prhnula u nebo i uskoro je sve bilo kao prije. Život u restoranu se nastavio, a Ljubo je nastavio sa svojim pričama. Umjetnost jest prispodoba božanskoga čuda, ali ovo nije bila prispodoba, nego čudo. Ili je on samo razgovarao s pticama.

Danas se klapska pjesma pjeva na dva načina. Jedni pjevaju glatko i čisto, kao da su se naslušali crnačkih duhovnih pjesama i gospela, a drugi tvrdo i grubo, s onim dramatičnim uzletima i potonućima, glagoljaškim i starodrevnim, u kojima se čuje sudar Rima i Bizanta, od kojih se slušatelju ježi koža, kao da tone kroz vjekove, pa se odmah zatim vine k suncu. Prvi način pjevanja će, to je sigurno, pobijediti, i neka bude tako. Bitka je to odavno izgubljena, još u vrijeme kada je belcanto s prvim radio aparatima osvojio Dalmaciju. Malo zatim su došli i splitski festivali, za njima gospel i crnci i na koncu bi tako raspjevano i slatko. Drugi, tvrdi, teški i izumirući način, bio je način Ljube Stipišića. Tako je pjevala klapa Dalmacijacementa (ili Oktet DC), dok ju je on vodio, tako su pjevali Vokalisti Salone, takvo je pjevanje upisano u sve najbolje Ljubine pjesme i u one njegove fantastične oratorije i kantate, u “Dignite barjak za neznane i male”, u “Kalvariju”.

Kad smo se prvi put sreli, hvalio sam mu, kao meni najdražu, pjesmu “Sa Lepanta, srce moje”. Nakon toga mi je, s magnetofona, pustio i njezina dva nastavka. Tih je godina živio u unajmljenoj kućici uz more, u kojoj je imao pijanino, slikarski štafelaj i gomile papira, bilježnica, kajdanki, knjiga… Bio je to njegov studio ili atelje, što već ljepše zvuči. Doma bi, u Split, dolazio na nedjeljni ručak, i čini mi se da su njegovi bližnji imali razumijevanja, da su s vedrinom gledali na taj njegov čudački život. Drukčije se i nije moglo do onoga za čime je Ljubo težio, što je pisao i skladao, iz nekoga drugog, dubokog vremena, iz neke izimaginirane patnje i daleke prošlosti, kojoj su današnje brige i nevolje mogle samo zasmetati. Što god da je pisao, on kao da je, uvjeren u Božju prisutnost, ali i heretičan u stavu da bi Bogu trebalo malo i pripomoći, radio na projektu vlastitoga uskrsnuća.

“Sa Lepanta, srce moje” čudovišna je pjesma, čija se dramska radnja maloprije zbiva, a to maloprije je prije četiristo godina. Atomosferu najveće i najstrašnije pomorske bitke u povijesti Mediterana, koja je uvelike odredila sudbinu Europe, pa i to što mi današnji, uglavnom, kršćani, a ne, uglavnom, muslimani (iz Ljubine perspektive to je dobro, i iznenadio se kad sam mu rekao da mislim kako, možda, i nije), on je u tih pet-šest minuta, koliko najviše “Sa Lepanta, srce moje” može trajati, rastvorio na tako intenzivan i živ način, da se slušatelju iz nje prikaže cijela jedna nenapisana književnost. Po toj sam pjesmi napisao priču “Lepant”, koja zatvara knjigu “Inšallah, madona, inšallah”. U njoj je, na pedesetak stranica, ispripovijedano sve što sam čuo u Ljubinoj pjesmi, koja se, kažem, može pjevati samo grezo i tvrdo, gdje se iz tona otme krik i gdje se muški glasovi razabiru usred grmljavine. Činilo mi se, možda krivo, kako bi Ljubo Stipišić u nekoj drugoj kulturi, gdje bi ga netko podstakao i nagovorio, gdje bi mu netko pomogao, proširio “Sa Lepanta, srce moje” na nešto golemo, na neku pučku operu, film, tko zna što. Ali bit će da, ipak, griješim: ovako i ovoliko je dosta. U jednoj kulturi koja vam ne ostavlja prostora za domišljanja, dopjevavanja, dopisivanja, u kulturi u kojoj se, osim ruševinama, zapravo malo čemu možete diviti, dobro je kada postoji nešto što mašti daje na volju, nešto što se uvlači u čovjekove snove i što je veliko i spektakularno u malenosti svojoj.

Pjesma “Dalmatino, povišću pritrujena” je, naravno, puno poznatija, premda oni koji je slušaju i pjevaju, ili oni koji razmišljaju o vlastitim dalmatinskim identitetima, zapravo i ne znaju što bi s njome. Sva u jeziku, zaboravljenom ili nenaučenom, u težačkome radu, muci i pobuni, i u jednoj savršeno i do kraja stiliziranoj pjesničkoj pripovijesti, koja se istovremeno dotakne nekoga stvarnog života i izmiče svakoj stvarnosti. Lijepa u svojoj nerazumljivosti, uzvišenosti i hrapavosti – kad god je pjevaju oni koji tu hrapavost umiju sačuvati – “Dalmatino, povišću pritrujena” himna je jedne zemlje, ili pokrajine, koja nema pravo na svoju himnu, niti ga zapravo želi imati, jer većina njezina svijeta to smatra nekakvom nacionalnom izdajom. Paradoks te pjesme, zapravo je i paradoks života, zemaljskoga trajanja, umjetničke upornosti Ljube Stipišića Delmate. Bio je on i Hrvat, i katolik, i više nego što mu je trebalo, i bio je kršćanin, taman koliko je pred Bogom, ljudima i pticama uzorno kršćaninom biti, ali istovremeno: sve njegovo bilo je stvoreno u Dalmaciji i od Dalmacije. Dok je s magnetofonom preko ramena pješačio po otocima i po vlaškome zaleđu, tamo gdje su ljudi stariji i gdje se duže i dublje pamti, dok je do u beskraj zapisivao stare i zaboravljene pjesme, dok je pisao one svoje, koje su često bile starije i od onih starih, narodnih, dok je sastavljao svoj Opus magnum, za koji smo svi znali da nikada neće biti dovršen, dok je u glazbu i u ljudski glas salijevao Kristovu muku, dok je pisao i dok je slikao, dok god je živio, Ljubo je stvarao onu Dalmaciju koja se nikada nije ostvarila, i nikada neće, ali u kojoj je sva memorija i sva kultura koju, mimo ruševina, Dalmacija uopće i ima. Ovo što se ostvarilo i u čemu on, zapravo, nije imao ništa svoje – osim unajmljene kućice da u njoj stvara – nikakvoga sjećanja, nikakve memorije nema.

Čitam danas po zagrebačkim novinama i portalima, pišu da je umro Gibonnijev otac. Nemaju oni pojma tko je umro, pomislim, ali začudo, bijes me ne hvata. Valjda i zato što prigoda nije laka i što ja ne vjerujem u uskrsnuće, koliko god mi je Ljubo pokazao ono čudo s pticom. Mislim o onoj lijepoj autocesti prema jugu, mislim o tome kako se na jednom od njezinih najljepših dijelova, tamo dolje, kod odmorišta Marune, uvijek sjetim Borisa Maruna, i čini mi se da ću se ubuduće cijelim njezinim trajanjem, sjećati Ljube Stipišića, i slušati ga u sebi, kako pripovijeda i razlaže svoje beskrajne i nezavršive poslove. Neki nemušti i beslovesni veliki Hrvati svojedobno nisu dopustili da se ta autocesta nazove po njegovoj pjesmi. Zašto li je, Bože, taj Ljubin Bog bio tako mrzovoljan i škrt, pa ih je stvorio tako opustošenih i opožarenih duša, bez ikakvih sjećanja i bez pameti?

Gledam na kiosku te zagrebačke novine, pa mi još tužnije bude. Partija je Đibin stari.

Miljenko Jergović 12. 10. 2011.