U neka gluha doba godine, pod kraj prošle kazališne sezone, u ZKM-u je, pred premijeru Žute crte u Braunschweigu, održana “prezentacija” predstave. Ustvari, neka vrsta generalne probe, koja je priređena za zvanice i namjernike. Došao sam, ne očekujući ništa, zbog spisateljice Juli Zeh, koja je skupa sa Charlotte Roos, napisala tekst predstave, i zbog Ivice Buljana, redatelja. Juli znam petnaestak godina: smatram je ozbiljnim, u pravom smislu živim piscem, bliski su mi njezin angažmani, i onaj oko Bosne, i onaj oko psećih i životinjskih prava. A Buljan je, malo prije Žute crte, u Ljubljani uprizorio Glembajeve, i na neki način objavio da je nekom svom životnom i kreativnom vrhuncu. I još nešto: netko će reći da sam blesav kada to govorim, ali Juli Zeh i Krleža imaju nešto zajedničko. Oboje su pisci koji se, na vrlo angažiran način, tuku za unaprijed izgubljene vrijednosti. Da tu nije rodne prepreke, reklo bi se da je riječ o dvoje književnih i kazališnih džentlmena. Ili su Juli i Krleža dvoje velikih književnih dama. U opisu je džentlmena, pa i dame, da se bori za unaprijed poražene ideale.
Predstava me je, onako nedovršena i bez scenografije, šokirala. Od kulturnih priredbi u Zagrebu, naročito ako se radi o našim domaćim proizvodima, svom tom kulenu i pršutu hrvatske kulture, ne očekujem mnogo. Pogotovo ne očekujem artikuliran politički ili društveni angažman. Toga u Hrvata nema. Osim kada se dive Thomasu Bernhardu i njegovim invokacijama kako je od austrijskoga nacionalsocijalizma gore samo austrijsko katoličanstvo. Ide mi na živce taj hrvatski angažman u austrijskim ili, recimo, srpskim unutrašnjim prilikama.
Međutim, Žuta crta je angažirana, njemačka i europska priča, priča o Arapskome proljeću, o indolenciji stranih turista, o laži humanitarnih akcija i koncerata, o prevari političke korektnosti, o inherentnom europskom rasizmu i šovinizmu, i još o koječemu drugom, ali to je, u Buljanovoj interpretaciji, i sasvim hrvatska priča. To mi se kod Ivice svidjelo: nije on hulja, pa da nas tjera da psujemo austrijske katolike i austrijske ust…, pardon naciste. On uvijek ima na umu naše ljude.
Navijam da na premijeri predstava ne bude nimalo uigranija, dovršenija, da ne kažem bolja, nego na toj lipanjskoj prezentaciji. S glumcima koji su, priučeno, svirali i vrlo profesionalno pjevali, a u predstavi je jako puno sviranja i pjevanja, to je zvučalo kao neki namjerno razdrndan orkestar, Tom Waits iz svoje srednje faze ili Paolo Conte s ekipom mjesnih pijanaca, što je puno snažnije uvezivalo priču od svake dramaturgije, i još je djelovalo savršeno nenametljivo. To je bilo tako dobro i intenzivno. Glazba Mitje Vrhovnika Smrekara odlična, a važna kao što rijetko kad biva u kazališnom komadu.
Ne razumijem se u zagrebačke glumačke ansamble, ali ovo malo što vidim, čini mi se da ZKM ima glumce koji funkcioniraju kao “Charltonove bebe” (ako znate za njih), različiti i raznoliki, ali su u stanju biti jedno tijelo, u stanju su biti likovi u zajedničkoj priči. To bi trebao biti prvi preduvjet idealne kazališne priče, ali je, zapravo, rijetkost. U Žutoj crti, doista, svi igraju u istoj priči.
Šokantna je u svojoj tačnosti golotinja Lucije Šerbedžije u kavezu jedne dobrotvorne akcije. I tako lijepo ta žena pjeva. Nina Violić opuštena je i autoritativna. Ksenija Marinković uvijek je Ksenija Marinković, ženski Pavle Vujisić hrvatskoga glumišta. Franjo Mašković i Vedran Živolić su, ah, tako prirodni, pred očima svih tih nadrkanih i mrzovoljnih eksperata u publici. I naravno: Goran Bogdan. S onim čistim komičarskim darom, kontroliran i profinjen, lišen potrebe za lakrdijašenjem i nasilnim utjerivanjem agramerskoga humora u naše tupe i neduhovite glave, Goran Bogdan je u ovoj predstavi, i gdje god se pojavi, u televizijskoj reklami ili u nekom slabom hrvatskom filmu, glas neke više i veće, pa i urbanije kulture, usred ove naše zagrebačke tranzicijske vukojebine. Takav je Bogdan bio na prezentaciji Žute crte.
Da, i Hrvojka Begović, i Slaven Španović, i njemački gost Tobias Beyer, i velika mala Jadranka Đokić…
Ne želim čuti, ni znati što će se o Žutoj crti govoriti i pisati. Ni dobro, ni loše, sve bi me moglo ispizditi. Odlično je Buljan to napravio, baš odlično.
Žuta crta u ZKM-u
U neka gluha doba godine, pod kraj prošle kazališne sezone, u ZKM-u je, pred premijeru Žute crte u Braunschweigu, održana “prezentacija” predstave. Ustvari, neka vrsta generalne probe, koja je priređena za zvanice i namjernike. Došao sam, ne očekujući ništa, zbog spisateljice Juli Zeh, koja je skupa sa Charlotte Roos, napisala tekst predstave, i zbog Ivice Buljana, redatelja. Juli znam petnaestak godina: smatram je ozbiljnim, u pravom smislu živim piscem, bliski su mi njezin angažmani, i onaj oko Bosne, i onaj oko psećih i životinjskih prava. A Buljan je, malo prije Žute crte, u Ljubljani uprizorio Glembajeve, i na neki način objavio da je nekom svom životnom i kreativnom vrhuncu. I još nešto: netko će reći da sam blesav kada to govorim, ali Juli Zeh i Krleža imaju nešto zajedničko. Oboje su pisci koji se, na vrlo angažiran način, tuku za unaprijed izgubljene vrijednosti. Da tu nije rodne prepreke, reklo bi se da je riječ o dvoje književnih i kazališnih džentlmena. Ili su Juli i Krleža dvoje velikih književnih dama. U opisu je džentlmena, pa i dame, da se bori za unaprijed poražene ideale.
Predstava me je, onako nedovršena i bez scenografije, šokirala. Od kulturnih priredbi u Zagrebu, naročito ako se radi o našim domaćim proizvodima, svom tom kulenu i pršutu hrvatske kulture, ne očekujem mnogo. Pogotovo ne očekujem artikuliran politički ili društveni angažman. Toga u Hrvata nema. Osim kada se dive Thomasu Bernhardu i njegovim invokacijama kako je od austrijskoga nacionalsocijalizma gore samo austrijsko katoličanstvo. Ide mi na živce taj hrvatski angažman u austrijskim ili, recimo, srpskim unutrašnjim prilikama.
Međutim, Žuta crta je angažirana, njemačka i europska priča, priča o Arapskome proljeću, o indolenciji stranih turista, o laži humanitarnih akcija i koncerata, o prevari političke korektnosti, o inherentnom europskom rasizmu i šovinizmu, i još o koječemu drugom, ali to je, u Buljanovoj interpretaciji, i sasvim hrvatska priča. To mi se kod Ivice svidjelo: nije on hulja, pa da nas tjera da psujemo austrijske katolike i austrijske ust…, pardon naciste. On uvijek ima na umu naše ljude.
Navijam da na premijeri predstava ne bude nimalo uigranija, dovršenija, da ne kažem bolja, nego na toj lipanjskoj prezentaciji. S glumcima koji su, priučeno, svirali i vrlo profesionalno pjevali, a u predstavi je jako puno sviranja i pjevanja, to je zvučalo kao neki namjerno razdrndan orkestar, Tom Waits iz svoje srednje faze ili Paolo Conte s ekipom mjesnih pijanaca, što je puno snažnije uvezivalo priču od svake dramaturgije, i još je djelovalo savršeno nenametljivo. To je bilo tako dobro i intenzivno. Glazba Mitje Vrhovnika Smrekara odlična, a važna kao što rijetko kad biva u kazališnom komadu.
Ne razumijem se u zagrebačke glumačke ansamble, ali ovo malo što vidim, čini mi se da ZKM ima glumce koji funkcioniraju kao “Charltonove bebe” (ako znate za njih), različiti i raznoliki, ali su u stanju biti jedno tijelo, u stanju su biti likovi u zajedničkoj priči. To bi trebao biti prvi preduvjet idealne kazališne priče, ali je, zapravo, rijetkost. U Žutoj crti, doista, svi igraju u istoj priči.
Šokantna je u svojoj tačnosti golotinja Lucije Šerbedžije u kavezu jedne dobrotvorne akcije. I tako lijepo ta žena pjeva. Nina Violić opuštena je i autoritativna. Ksenija Marinković uvijek je Ksenija Marinković, ženski Pavle Vujisić hrvatskoga glumišta. Franjo Mašković i Vedran Živolić su, ah, tako prirodni, pred očima svih tih nadrkanih i mrzovoljnih eksperata u publici. I naravno: Goran Bogdan. S onim čistim komičarskim darom, kontroliran i profinjen, lišen potrebe za lakrdijašenjem i nasilnim utjerivanjem agramerskoga humora u naše tupe i neduhovite glave, Goran Bogdan je u ovoj predstavi, i gdje god se pojavi, u televizijskoj reklami ili u nekom slabom hrvatskom filmu, glas neke više i veće, pa i urbanije kulture, usred ove naše zagrebačke tranzicijske vukojebine. Takav je Bogdan bio na prezentaciji Žute crte.
Da, i Hrvojka Begović, i Slaven Španović, i njemački gost Tobias Beyer, i velika mala Jadranka Đokić…
Ne želim čuti, ni znati što će se o Žutoj crti govoriti i pisati. Ni dobro, ni loše, sve bi me moglo ispizditi. Odlično je Buljan to napravio, baš odlično.