Za razliku od svojih ranijih djela, u kojima je dominantno tematizovao Bosnu, u novom romanu Miljenko Jergović tematizuje Zagreb u doba prije, i na samom početku, Drugog svjetskog rata. Svoj „agramerski“ roman, autor je napisao u Krležinom duhu, nemilosrdno razgrađujući zadah jedne gangrenozne, malograđanske kulture koja je sva načinjena od sladunjavog iščekivanja nekakvog događaja, a dogodiće se – kao što to uvijek biva na vrhuncu kič-sna – najobičnija kasapnica! Uostalom, ono najbolje što malograđanski duh i može da rodi iz sebe – jeste ubistvo.
Autor, manjim dijelom, svoj roman gradi na biografiji hrvatske pozorišne glumice Lee Deutsch, koja je prije rata, kao djevojčica nastupala u predstavama, i bila veoma slavna u Zagrebu, da bi zbog svojega jevrejskog porijekla, sa šesnaest godina, okončala u koncentracionom logoru. Međutim, Ruta Tannenbaum, glavna junakinja romana, kako sam autor naglašava u appendixu, nije Lea Deutsch: „nema nijednu njezinu osobinu, nije glumila u istim predstavama. Rutini roditelji i djed nemaju nikakve sličnosti s obitelji Deutsch. Različit im je čak i socijalni kontekst, i odnos prema svome židovstvu. Tannenbaumovi su književni likovi, bez uzora među ljudima koji su nekada živjeli, ali s uzorom u konkretnome mjestu i vremenu. Mjesto i vrijeme nisu izmišljeni.“ Na osnovu toga, čitalac može da zaključi da je autor izbjegao biografiju Lee Deutsch iz razloga ubjedljivijeg opisa „mjesta i vremena“, međutim, kako to nužno ne isključuje jedno drugo, vjerovatno postoje drugi razlozi koji su to izbjegavanje uslovili. Odgovor je, naravno, moguće pronaći jedino u tekstu.
Kao vrsan znalac svojega posla, Jergović je napustio biografiju Lee Deutsch, ne toliko iz razloga ograničenja koje svijet fakticiteta nameće piscu i njegovoj imaginaciji – najzad, bar pisci znaju s koliko je lakoće moguće prevazići ta ograničenja! – koliko iz potrebe stvaranja svijeta po mjeri vlastitih po-etičkih impulsa, koji neće imati direktnog uzora u fakticitetu, jer im je krajnji cilj da taj fakticitet iznova stvore, da postanu realnost!
U suštini, autor se prihvatio veoma delikatnog i zahtjevnog zadatka, a to je da u svom romanu razgradi uobičajeni i samorazumljivi način na koji doživljavamo odnos dželata i žrtve. Niti je dželat živio kao zločinac, iako to u trenutku zločina postaje, niti je žrtva živjela kao svetac, iako se u trenu pogubljenja približava svetosti, bar koliko je to čovjeku uopšte moguće. Čini se da je to bila autorova osnovna namjera: da i žrtve i dželate, u prvom redu razumije kao ljude, koji okončavaju svoje živote pod diktatom političkog fatuma, a bez snage da se tom diktatu suprotstave. Roman tematizuje zaborav ljudskog, kod žrtve i dželata podjednako, automatsko preuzimanje uloga koje su unaprijed, i na drugom mjestu, određene. Upravo ta dijalektizacija odnosa dželata i žrtve, koja je u XX vijeku zamijenila onaj glasoviti Hegelov devetnaestovjekovni odnos gospodara i roba, predstavlja motivaciono žarište romana. Da je autor kontaminirao svoj roman umetanjem tekstova iz tadašnje štampe, moguće je da bi ta transformacija običnih ljudi u dželate i žrtve bila neuporedivo vidljivija, ovako čitalac povremeno može steći utisak da je uzrok tog preobražaja nekakva neuhvatljiva i mutna sudbina. A u stvari nije, jer politika je uvijek srce tame, i čovjekova je sudbina, pogotovu u onim trenucima kada ostaje bez glave!
U izvjesnom smislu, svi likovi u romanu su krivi, jer su se, svako na svoj način, grubo ogriješili prema drugom čovjeku, mnogo ranije nego što su postali dželati ili žrtve. Ali to njihovo ogrešenje nije etička relativizacija, a još manje je opravdanje za zločin, to je samo jasan literarni pokazatelj koliko je čovjek u suštini žalosno biće, te kojega zbog te ontološke bijede i treba čuvati da ne postane ubica ili ubijeni. Jer, to se postaje iznenada. I povratka nema. Najbolja ilustracija tog stava je lik Radoslava Morinja, susjeda Tannenbaumovih, skretničara na željeznici, kojemu nova država, kao sastavni dio službe, daruje i pištolj. Njegove dileme čemu taj dar, veoma se brzo i lako razrešavaju: na stanici, iz vagona u kojemu su bili zatvorenici na putu u konc-logor, bježi jedna osoba, i Radoslav reaguje bez razmišljanja, sasvim spontano, što bi rekli: „ljudski, odveć ljudski“ – vadi pištolj i ubija je! Docnija klanja u kojima će učestvovati tek su prirodan slijed u životu čovjeka koji je prešao crtu, i ništa više od toga. Za skretničara, potom, nikakvog skretanja nema, put mu je određen činjenicom da je kušao ljudsku krv, te koji zločin više, u njegovom životu ne predstavlja posebno bitnu razliku. Najzad, „tko sam ja da žalim što se provodi državna volja“, kazaće Rade u odbranu vlastitog humaniteta, iako ga na odgovornost zbog zločina prema sebi kao čovjeku – niko pozvati neće. Nikad!
Zaborav ljudskog
Miljenko Jergović,
Ruta Tannenbaum,
Rende, Beograd, 2007.
Piše: Dragan Radulović
Za razliku od svojih ranijih djela, u kojima je dominantno tematizovao Bosnu, u novom romanu Miljenko Jergović tematizuje Zagreb u doba prije, i na samom početku, Drugog svjetskog rata. Svoj „agramerski“ roman, autor je napisao u Krležinom duhu, nemilosrdno razgrađujući zadah jedne gangrenozne, malograđanske kulture koja je sva načinjena od sladunjavog iščekivanja nekakvog događaja, a dogodiće se – kao što to uvijek biva na vrhuncu kič-sna – najobičnija kasapnica! Uostalom, ono najbolje što malograđanski duh i može da rodi iz sebe – jeste ubistvo.
Autor, manjim dijelom, svoj roman gradi na biografiji hrvatske pozorišne glumice Lee Deutsch, koja je prije rata, kao djevojčica nastupala u predstavama, i bila veoma slavna u Zagrebu, da bi zbog svojega jevrejskog porijekla, sa šesnaest godina, okončala u koncentracionom logoru. Međutim, Ruta Tannenbaum, glavna junakinja romana, kako sam autor naglašava u appendixu, nije Lea Deutsch: „nema nijednu njezinu osobinu, nije glumila u istim predstavama. Rutini roditelji i djed nemaju nikakve sličnosti s obitelji Deutsch. Različit im je čak i socijalni kontekst, i odnos prema svome židovstvu. Tannenbaumovi su književni likovi, bez uzora među ljudima koji su nekada živjeli, ali s uzorom u konkretnome mjestu i vremenu. Mjesto i vrijeme nisu izmišljeni.“ Na osnovu toga, čitalac može da zaključi da je autor izbjegao biografiju Lee Deutsch iz razloga ubjedljivijeg opisa „mjesta i vremena“, međutim, kako to nužno ne isključuje jedno drugo, vjerovatno postoje drugi razlozi koji su to izbjegavanje uslovili. Odgovor je, naravno, moguće pronaći jedino u tekstu.
Kao vrsan znalac svojega posla, Jergović je napustio biografiju Lee Deutsch, ne toliko iz razloga ograničenja koje svijet fakticiteta nameće piscu i njegovoj imaginaciji – najzad, bar pisci znaju s koliko je lakoće moguće prevazići ta ograničenja! – koliko iz potrebe stvaranja svijeta po mjeri vlastitih po-etičkih impulsa, koji neće imati direktnog uzora u fakticitetu, jer im je krajnji cilj da taj fakticitet iznova stvore, da postanu realnost!
U suštini, autor se prihvatio veoma delikatnog i zahtjevnog zadatka, a to je da u svom romanu razgradi uobičajeni i samorazumljivi način na koji doživljavamo odnos dželata i žrtve. Niti je dželat živio kao zločinac, iako to u trenutku zločina postaje, niti je žrtva živjela kao svetac, iako se u trenu pogubljenja približava svetosti, bar koliko je to čovjeku uopšte moguće. Čini se da je to bila autorova osnovna namjera: da i žrtve i dželate, u prvom redu razumije kao ljude, koji okončavaju svoje živote pod diktatom političkog fatuma, a bez snage da se tom diktatu suprotstave. Roman tematizuje zaborav ljudskog, kod žrtve i dželata podjednako, automatsko preuzimanje uloga koje su unaprijed, i na drugom mjestu, određene. Upravo ta dijalektizacija odnosa dželata i žrtve, koja je u XX vijeku zamijenila onaj glasoviti Hegelov devetnaestovjekovni odnos gospodara i roba, predstavlja motivaciono žarište romana. Da je autor kontaminirao svoj roman umetanjem tekstova iz tadašnje štampe, moguće je da bi ta transformacija običnih ljudi u dželate i žrtve bila neuporedivo vidljivija, ovako čitalac povremeno može steći utisak da je uzrok tog preobražaja nekakva neuhvatljiva i mutna sudbina. A u stvari nije, jer politika je uvijek srce tame, i čovjekova je sudbina, pogotovu u onim trenucima kada ostaje bez glave!
U izvjesnom smislu, svi likovi u romanu su krivi, jer su se, svako na svoj način, grubo ogriješili prema drugom čovjeku, mnogo ranije nego što su postali dželati ili žrtve. Ali to njihovo ogrešenje nije etička relativizacija, a još manje je opravdanje za zločin, to je samo jasan literarni pokazatelj koliko je čovjek u suštini žalosno biće, te kojega zbog te ontološke bijede i treba čuvati da ne postane ubica ili ubijeni. Jer, to se postaje iznenada. I povratka nema. Najbolja ilustracija tog stava je lik Radoslava Morinja, susjeda Tannenbaumovih, skretničara na željeznici, kojemu nova država, kao sastavni dio službe, daruje i pištolj. Njegove dileme čemu taj dar, veoma se brzo i lako razrešavaju: na stanici, iz vagona u kojemu su bili zatvorenici na putu u konc-logor, bježi jedna osoba, i Radoslav reaguje bez razmišljanja, sasvim spontano, što bi rekli: „ljudski, odveć ljudski“ – vadi pištolj i ubija je! Docnija klanja u kojima će učestvovati tek su prirodan slijed u životu čovjeka koji je prešao crtu, i ništa više od toga. Za skretničara, potom, nikakvog skretanja nema, put mu je određen činjenicom da je kušao ljudsku krv, te koji zločin više, u njegovom životu ne predstavlja posebno bitnu razliku. Najzad, „tko sam ja da žalim što se provodi državna volja“, kazaće Rade u odbranu vlastitog humaniteta, iako ga na odgovornost zbog zločina prema sebi kao čovjeku – niko pozvati neće. Nikad!