Bekim i Branka su me prijateljski zamolili da pročitam rukopis “Blistavo i strašno – drugi dio” i da im odgovorim na pitanje koje ih je oboje mučilo: ima li tu nečega indiskretnog, nečega što bi čitatelje bespotrebno skandaliziralo? Davno je to bilo, dok smo svi još bili živi. Pročitao sam knjigu i odgovorio im: ne, baš ničega indiskretnog i nepristojnog tu nema, iako je “Blistavo i strašno”, i u prvom i u drugom dijelu, nešto drukčije i različito od svega što naš čopor, naš rod i narod obično jest. Osamljenička knjiga, u najplemenitijem smislu riječi. U prvom dijelu svoga životnog memoara, Bekim Fehmiu Srbima i ostalim južnim Slavenima rastvara kapiju jedne kosovske albanske avlije i vrata svoga porodičnog doma, i pokazuje nam, kao nitko dosad, što je u našem svijetu značilo biti Albanac. U drugom dijelu, on rastvara Beograd i Jugoslaviju, pišući o svojoj zvjezdanoj karijeri i o životu jednoga čovjeka, na način kako u nas, opet, nitko nije. Tko zna, možda je to indiskretno? Na koncu, u bolnom finalu priče, uvodi nas u raspad i slom Jugoslavije, ali i naših pojedinačnih jugoslavenskih života. Književnost ne popravlja svijet, književnost ne liječi, ali ima knjiga i pisaca koji svojim uvidom stvaraju mogućnost za nastavak života i za pokajanje. Eto, recimo Thomas Mann. Eto, recimo Bekim Fehmiu.
Za Blistavo i strašno, bilješka
Bekim i Branka su me prijateljski zamolili da pročitam rukopis “Blistavo i strašno – drugi dio” i da im odgovorim na pitanje koje ih je oboje mučilo: ima li tu nečega indiskretnog, nečega što bi čitatelje bespotrebno skandaliziralo? Davno je to bilo, dok smo svi još bili živi. Pročitao sam knjigu i odgovorio im: ne, baš ničega indiskretnog i nepristojnog tu nema, iako je “Blistavo i strašno”, i u prvom i u drugom dijelu, nešto drukčije i različito od svega što naš čopor, naš rod i narod obično jest. Osamljenička knjiga, u najplemenitijem smislu riječi. U prvom dijelu svoga životnog memoara, Bekim Fehmiu Srbima i ostalim južnim Slavenima rastvara kapiju jedne kosovske albanske avlije i vrata svoga porodičnog doma, i pokazuje nam, kao nitko dosad, što je u našem svijetu značilo biti Albanac. U drugom dijelu, on rastvara Beograd i Jugoslaviju, pišući o svojoj zvjezdanoj karijeri i o životu jednoga čovjeka, na način kako u nas, opet, nitko nije. Tko zna, možda je to indiskretno? Na koncu, u bolnom finalu priče, uvodi nas u raspad i slom Jugoslavije, ali i naših pojedinačnih jugoslavenskih života. Književnost ne popravlja svijet, književnost ne liječi, ali ima knjiga i pisaca koji svojim uvidom stvaraju mogućnost za nastavak života i za pokajanje. Eto, recimo Thomas Mann. Eto, recimo Bekim Fehmiu.