Miljenko Jergović je napisao književnu trilogiju o tri automobila: o buick riveri, freelanderu i, sada u njemačkome prijevodu objavljeno, o volgi. On priča pripovijest od teških sjećanja bivšega vozača jugoslavenske armije i njegovog crnog automobila.
Miljenko Jergović je napisao posebni dnevnik vožnje – knjigu o volgi i njezinom šoferu. O volgi se ima mnogo toga ispričati – komplicirane priče o krivnji i smrti, o jugoslavenskom ratu i unutrašnjim konfliktama. I kako je Jergović izvrstan pripovjedač, on počne s onim vanjskim: Volga nije samo crna nego sjajno crna kao klavir.
Ona vozača podsjeća na vojnika koji je jednoga dana, usred rata, sjeo za klavir i svirao. Godinama potom vozač se sjeća vojnika koji svira klavir: „On mi je ostavio sjećanje na taj dan“, kaže. „Da nije bilo tog vojnika, jedan bi dan nestao kao da ga nisam živio. Velika je to stvar, kada ti neko nehotice spasi dan života.“
Čitajući knjigu shvaćamo: To je efekt pripovijedanja. Rat uništava. Priče čuvaju.
Tužne priče o tužnim muškarcima, koje je rat izbezumio ili ogorčio
Vozač volge zove se Dželal Plevljak. Cijeloga je života radio za jugoslavensku armiju, bio odan režimu, šofer generala, svjedok rata. I sjeća se, dok vozi volgu, nadređenih i ljudi koji je sretao. Kupio je automobil od generala Karamujića, kojeg su najprije otjerali u mirovinu pa u samoubojstvo, jer je za vrijeme rata bio milosrdan te je poštedio neprijatelje, hrvatske nacionaliste. Volgom redovno ide do hodže Harisa Masuda, koji, otkad su mu ubili ženu i sedmero djece i uništili maslinik, nema vjere u ljude. Sve su to tužne priče tužnih muškaraca, koje je rat izbezumio ili ogorčio, a Jergović ih priča s velikom nježnošću i u njima se čak i vozač Dželal osjeća slobodno. Tek poslije se saznaje da je njegova priča možda najtužnija od svih.
“Volga, volga” posljednji je dio automobilske trilogije o Jugoslaviji. 2006. godine izašla je u Njemačkoj knjiga “Buick Rivera” o bosanskom muslimanu koji, dugo nakon emigracije u Kanadu, završi u jarku pokraj ceste i baš tamo sretne zemljaka. 2010. je na njemačkom jeziku objavljen “Freelander” u kojemu se profesor – zbog nasljedstva – vraća u rodno Sarajevo.
I onda vozač Dželal koji je toliko zatvoren da ga pretpostavljeni zove sretnim neženjom, što nije posve točno: kćer Maju izgubio je u otmici, zatim i ženu.
Roman se sastoji od tri dijela, svakim dijelom Jergović mijenja perspektivu i otkriva nove detalje. Tek se na kraju saznaje da je Dželal u zatvoru jer je u silvestarskoj noći pregazio cijelu jednu obitelj. Pijan. Baš on koji je svakoga petka vozio desetke kilometara do džamije. Nesreća izaziva diskusije u cijeloj državi o alkoholu i vjeri, što od ovo dvoje više šteti i o tome da li su vjerski fanatizam ili pijanstvo uzrok nesreće. U romanu se miješaju sjećanja, izvještaj o nesreći i potiskivanje – jer kao i svaka priča, i ova hoće nešto sačuvati: Dželalu duševni mir dok je svugdje oko njega samo rat.
Vozi dođavola
Miljenko Jergović:
Wolga, Wolga
Schoeffling 2011.
Piše: Maren Keller
Prevela: Anne-Kathrin Godec
Miljenko Jergović je napisao književnu trilogiju o tri automobila: o buick riveri, freelanderu i, sada u njemačkome prijevodu objavljeno, o volgi. On priča pripovijest od teških sjećanja bivšega vozača jugoslavenske armije i njegovog crnog automobila.
Miljenko Jergović je napisao posebni dnevnik vožnje – knjigu o volgi i njezinom šoferu. O volgi se ima mnogo toga ispričati – komplicirane priče o krivnji i smrti, o jugoslavenskom ratu i unutrašnjim konfliktama. I kako je Jergović izvrstan pripovjedač, on počne s onim vanjskim: Volga nije samo crna nego sjajno crna kao klavir.
Ona vozača podsjeća na vojnika koji je jednoga dana, usred rata, sjeo za klavir i svirao. Godinama potom vozač se sjeća vojnika koji svira klavir: „On mi je ostavio sjećanje na taj dan“, kaže. „Da nije bilo tog vojnika, jedan bi dan nestao kao da ga nisam živio. Velika je to stvar, kada ti neko nehotice spasi dan života.“
Čitajući knjigu shvaćamo: To je efekt pripovijedanja. Rat uništava. Priče čuvaju.
Tužne priče o tužnim muškarcima, koje je rat izbezumio ili ogorčio
Vozač volge zove se Dželal Plevljak. Cijeloga je života radio za jugoslavensku armiju, bio odan režimu, šofer generala, svjedok rata. I sjeća se, dok vozi volgu, nadređenih i ljudi koji je sretao. Kupio je automobil od generala Karamujića, kojeg su najprije otjerali u mirovinu pa u samoubojstvo, jer je za vrijeme rata bio milosrdan te je poštedio neprijatelje, hrvatske nacionaliste. Volgom redovno ide do hodže Harisa Masuda, koji, otkad su mu ubili ženu i sedmero djece i uništili maslinik, nema vjere u ljude. Sve su to tužne priče tužnih muškaraca, koje je rat izbezumio ili ogorčio, a Jergović ih priča s velikom nježnošću i u njima se čak i vozač Dželal osjeća slobodno. Tek poslije se saznaje da je njegova priča možda najtužnija od svih.
“Volga, volga” posljednji je dio automobilske trilogije o Jugoslaviji. 2006. godine izašla je u Njemačkoj knjiga “Buick Rivera” o bosanskom muslimanu koji, dugo nakon emigracije u Kanadu, završi u jarku pokraj ceste i baš tamo sretne zemljaka. 2010. je na njemačkom jeziku objavljen “Freelander” u kojemu se profesor – zbog nasljedstva – vraća u rodno Sarajevo.
I onda vozač Dželal koji je toliko zatvoren da ga pretpostavljeni zove sretnim neženjom, što nije posve točno: kćer Maju izgubio je u otmici, zatim i ženu.
Roman se sastoji od tri dijela, svakim dijelom Jergović mijenja perspektivu i otkriva nove detalje. Tek se na kraju saznaje da je Dželal u zatvoru jer je u silvestarskoj noći pregazio cijelu jednu obitelj. Pijan. Baš on koji je svakoga petka vozio desetke kilometara do džamije. Nesreća izaziva diskusije u cijeloj državi o alkoholu i vjeri, što od ovo dvoje više šteti i o tome da li su vjerski fanatizam ili pijanstvo uzrok nesreće. U romanu se miješaju sjećanja, izvještaj o nesreći i potiskivanje – jer kao i svaka priča, i ova hoće nešto sačuvati: Dželalu duševni mir dok je svugdje oko njega samo rat.
Spiegel, 9. 01. 2012.