Rano ujutro, 13. studenog 1991. dubrovački dopisnik Hrvatske televizije je u zgradi pošte na Ilijinoj glavici pripremao izvještaj za jutarnje vijesti. Prespavao je tu, nije išao doma, jer su okolo padale granate, a u pošti je bio jedini funkcionalan telefon, pa da uludo ne gubi vrijeme i živce. Uto mu je prišla neka žena: “Gospar Vedrane, ja sam Služba 988. Jučer su stalno zvali… da gori neka kuća Benića na Boninovu. Da nije vaša?” Jest, bila je to njegova obiteljska kuća, a s kućom je izgorjelo nekoliko slika Benićeva ujaka Iva Dulčića, kao i portret Vedranova oca, rad vječno mladoga dubrovačkog slikara Gabra Rajčevića, koji je umro 1943, jedva doživjevši trideset prvu.
Ali ne bismo o tome, nego o rečenici kojom Vedran Benić ispraća svoju kuću i sve što je bilo u njoj: “Bio mi je to prvi rat u životu (nadam se i posljednji), nisam bio svjestan da kuće mogu i – gorjeti.” Ne, nije to duhovita dosjetka, vajkadašnji šarm naivnosti, kojim se vješt pisac izvuče iz klopke što si ju je sam priredio pričom o vlastitoj pogibelji, niti je to bijeg od patetike… Ništa od svega toga: riječ je o rečenici koja najtačnije od svih rečenica opisuje osjećaj čovjeka koji je upravo saznao da mu gori kuća. Bolje se to ljudskim jezicima ne može reći. I da je samo ta rečenica u knjizi “Dubrovački spomenar”, podnaslovljenoj kao “sentimentalno putovanje sjećanjem na grad”, knjiga bi bila vrijedna čitanja.
Inače, sam naslov je loš, jer upućuje čitatelja na nešto što Benićeva knjiga nije, niti bi smjela biti. A podnaslov je, to čujete i osjetite sami, još mnogo gori, jer je samo nezgrapna redundanca neuspjeloga naslova. Ali sve su to, ionako, nevažne primjedbe, budući da se dobre knjige pomire i s lošim naslovima, pa ih katkad i poprave. Eto, primjerice, “Na rubu pameti” i “Na Drini ćuprija” baš i nisu naslovi kakve bi čovjek bližnjemu zaželio. Osim toga, ako ga pisac nema na prvu, opasno je i tražiti naslov koji će objasniti ili najaviti sadržaj knjige, kao što, obično, naslovom novinskoga teksta najavljujemo ono što u njemu piše. Sretniji su, ako dobro zvuče, oni naslovi koji ne samo da ništa ne najavljuju, nego ih čitatelj, možda, i ne razumije dok ne pročita knjigu. Da poznajem Vedrana Benića (prolazili smo, na zagrebačkom aerodromu, ljetos jedan pokraj drugoga baš kao katoličko pokraj turskoga groblja…), pokušavao bih ga nagovoriti da knjigu nazove “Fakini od dogane” te da je, ako već mora, podnaslovi kao “dubrovački spomenar”.
Ova knjiga je neka vrsta svaštare, i obuhvaća autorova istraživanja na različite teme iz malih dubrovačkih povijesti, iz povijesti dubrovačke svakodnevice, te iz osobne i obiteljske povijesti Benićeve i njegova naraštaja. Negdje pod kraj knjige nailazimo i na dvadesetak posve nepotrebnih stranica, umetnutih iz neke druge priče, na kojima se razglaba o vojnicima, diktatorima i kojekakvim totalitarizmima, ali i to možemo preskočiti zarad onoga što je vrijedno i zanimljivo, te što je na koncu i vrlo zabavno.
Ni o jednome našem gradu, ama ni o jednome južnoslavenskom i balkanskom gradu, njegovi žitelji, amateri i profesionalci, nisu u proteklih stotinjak godina napisali toliko knjiga u žanrovima velike i male povijesti, kao Dubrovčani o Dubrovniku. I taman kada čitatelj pomisli kako je gotovo i da više nema Dubrovčanina i Dubrovkinje a da nije istražio i ispisao neku gradsku historiju, pojavi se netko novi. Ili kakva zagrebačka doseljenica, ili još neki od preostalih čudaka, koji inače žive uredne građanske živote, sve dok se ne dočepaju kakvih dubrovačkih fraški, nakon čega posve izgube razum i krenu s istraživanjima. Eto, tako i Vedran Benić.
Sam priznaje kako je, vidjevši da su, negdje u Gružu, ispod pohabanog asfaltnog sloja, izbile stare tramvajske šine, odjurio doma po metar da premjeri prugu, o čemu je zatim vrijedno zapisao: “Ukupna širina nosive površine i žlijeba jedne tračnice iznosila je 10 cm, razmak između dviju tračnica, od žlijeba do žlijeba, bio je 70 cm.” I koliko god bi nam se moglo učiniti da se Benić bavio beskorisnim poslima, jer da negdje sigurno postoje zapisani podaci o dubrovačkoj tramvajskoj pruzi, istina je da našu povijest, a naročito povijest svakodnevice, dokumentiraju, zapisuju i od iščeznuća u mitu i legendi vrlo često spašavaju upravo ovakvi čudaci, amateri, kolekcionari, starinari, hobisti opsesivci i – što je najvažnije – ljudi koji vjeruju u važnost sjećanja. Knjiga Vedrana Benića je, pogotovu u najboljim svojim dijelovima, u studiji o Stradunu, te u istraživanjima povijesti dubrovačkih nosača i fakina, u maloj povijesti gradskih betula i kavana, kao i u povijesti gradskih kinematografa, vrlo vrijedan prilog tom pokušaju da se sačuva sama bit historijskoga sjećanja. Onog historijskog sjećanja koje ne polazi od države i od zastave, nego od doma, obitelji, trga i gradske svakodnevice.
U Benićevoj studiji o Stradunu posebno je zanimljiv onaj dio u kojem piše o dućanima, radnjama i lokalima što su od početka dvadesetog stoljeća postojali na Stradunu. U tome on polazi od popisa dućana, koji je po sjećanju 1958. sastavio Abramin Tolentino, i sam trgovac iz stare dubrovačke židovske porodice. Naravno, njegovo sjećanje ne može biti potpuno, jer je nastalo šest desetljeća kasnije, ali se na osnovu njega može s priličnom pouzdanošću rekonstruirati dubrovačka svakodnevica iz 1900, čime su se ljudi zanimali, kakvog su živjeli i tko su, ustvari, bili onovremeni Dubrovčani. Nastavljajući se na njega, Benić se dalje raspituje među starijim ljudima, prikuplja dokumente i fotografije, sjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, i obilazi današnji Stradun. Tekst koji na takav način nastaje i sam se pretvara u važan dokument za neku budućnost – ako budućnosti za Dubrovnik ikakve bude – a čitatelj ga prati s uzbuđenjem, pa sjetom i ganućem, da bi ga na kraju uznemirio i navodio da, čuvajući se od vlastitog gnjeva, pobjegne i od teksta, kao što je bježao od Dubrovnika.
Evo i zašto, samo jedan primjer: prvu butigu od klobuka, šeširdžijnicu, dućan s pokrivalima za glavu, na Stradunu je otvorio Euphillius Ronchi, kada je 1858. došao iz Milana. Neprekinuti obiteljski niz bavljenja klobučarskim obrtom, piše Vedran Benić, traje sve do danas. Bilo je vremena kada je u Ronchijevoj radnji radilo i po dvadeset ljudi. Evo teksta jedne Ronchijeve reklame, objavljene 1900. u Supilovoj “Crvenoj Hrvatskoj”: “Veliki izbor svakovrsnih muških i ženskih šešira. Nakita kao vrpca, baršuna, cvijeća, perja itd. Specialiteti koprene za lice. Muškijeh kravata i rukavica. Mrtvačkijeh vijenaca sa dotičnijem vrpcama i napisima. Kapa za uniforme. Tvornica popovskih šešira.” Ronchijev dućan je preživio i fašizam, i komunizam, i usude nacionalizacije i kolektivizacije, i zadnja ga je vodila šukununuka Euphilliusa Ronchija Marina Grabovac. Kako su najamnine rasle, klobučarnica se selila, i završila je u Ulici Lučarica, blizu crkve svetoga Vlaha, u prostoru koji je zatim vraćen dubrovačkoj Biskupiji. Crkva je, pred početak ljeta 2010, u vrijeme završetka Benićeve knjige, upravo raspisala natječaj za zakup prostora za sljedeće petogodišnje razdoblje. Ne znamo kako je natječaj prošao, a nešto nam se ne da ni raspitivati. Milije nam je da ne doznamo postoje li još uvijek u Dubrovniku Ronchijevi šeširi, pa nam nemojte slučajno ni dojavljivati, ako slučajno znate. Ali ne zato što nas ne bi zanimalo – upravo suprotno! – niti zato što nam nije stalo – o, više nam je do Ronchija stalo, nego do Dubrovačkih ljetnih igara! – nego ništa ne želimo znati zbog predvidljivosti odgovora, kao i predvidljivosti hajvanskih i huliganskih odgovora nadležnih lica. Vedranu Beniću hvala, jer je, makar u literarnoj fikciji, sačuvao jednu dubrovačku tradiciju, koja je starija od svih tradicija na koje se današnji gospodari i zagovornici tog grada pozivaju. Bila je starija i od Držića, jer je Držić umro, a šeširdžinica je sto i pedeset godina živjela.
Tko god je malo putovao, barem do Salzburga, recimo, do Beča, Venecije ili Siene, pa čak i do Beograda, do Knez Mihajlove ulice, primijetio je da u tim gradovima, u njihovim starim jezgrima, postoje zaštićene zone, koje su neprobojne i pred vrlo bogatim zakupcima javnih ili privatnih prostora. U tim gradovima, pa čak i u Beogradu, dućani, obrti, zanatske radnje koje imaju tradiciju dužu od suvremene tradicije grada, nalaze se pod zaštitom države. I onda vam je sasvim normalno usred Salzburga vidjeti staroga šustera kako neshvatljivo sporo kucka čavliće u potplate svojih ručno izrađivanih, a nimalo skupih cipela, jer je tu, u tom istom dućanu, isto tako kuckao i njegov pradjed, što je austrijskoj državi i Salzburgu gradu važnije od novaca koje bi im mogla ponuditi kakva kineska suvenirnica koja bi tu prodavala pozlaćene plastične Isuseke. Dubrovnik je, međutim, nešto drugo. A knjiga Vedrana Benića je, malena i uzaludna, protiv tog drugog.
Ali ta knjiga je i još nešto: imao je Vedran nonu Luciju, koja je 1973. umrla u vrlo dubokoj starosti, i svakom je svom unuku ostavila po štednu knjižicu, s popriličnom svotom novca. Pisac je svoj novac potrošio na petomjesečna, hipijevska tumaranja po Europi, po Parizu, Londonu, Amsterdamu, Bruxellesu… “S ‘europske turneje’ vratio sam se praznih špaga, ali punog srca: upoznao sam svoje 20. stoljeće.”
Nona je unucima ostavila i oporuku, u njoj i prvu rečenicu, na koju je pisac, s razlogom, ponosan, pa nam je u knjizi prenosi, a mi je šaljemo dalje: “Draga moja djeco, pošto na svijetu sve ima svoju svrhu, tako i ja svagdano očekivam moju i da vas ostavim.”
Vedran Benić: Dubrovački spomenar
Rano ujutro, 13. studenog 1991. dubrovački dopisnik Hrvatske televizije je u zgradi pošte na Ilijinoj glavici pripremao izvještaj za jutarnje vijesti. Prespavao je tu, nije išao doma, jer su okolo padale granate, a u pošti je bio jedini funkcionalan telefon, pa da uludo ne gubi vrijeme i živce. Uto mu je prišla neka žena: “Gospar Vedrane, ja sam Služba 988. Jučer su stalno zvali… da gori neka kuća Benića na Boninovu. Da nije vaša?” Jest, bila je to njegova obiteljska kuća, a s kućom je izgorjelo nekoliko slika Benićeva ujaka Iva Dulčića, kao i portret Vedranova oca, rad vječno mladoga dubrovačkog slikara Gabra Rajčevića, koji je umro 1943, jedva doživjevši trideset prvu.
Ali ne bismo o tome, nego o rečenici kojom Vedran Benić ispraća svoju kuću i sve što je bilo u njoj: “Bio mi je to prvi rat u životu (nadam se i posljednji), nisam bio svjestan da kuće mogu i – gorjeti.” Ne, nije to duhovita dosjetka, vajkadašnji šarm naivnosti, kojim se vješt pisac izvuče iz klopke što si ju je sam priredio pričom o vlastitoj pogibelji, niti je to bijeg od patetike… Ništa od svega toga: riječ je o rečenici koja najtačnije od svih rečenica opisuje osjećaj čovjeka koji je upravo saznao da mu gori kuća. Bolje se to ljudskim jezicima ne može reći. I da je samo ta rečenica u knjizi “Dubrovački spomenar”, podnaslovljenoj kao “sentimentalno putovanje sjećanjem na grad”, knjiga bi bila vrijedna čitanja.
Inače, sam naslov je loš, jer upućuje čitatelja na nešto što Benićeva knjiga nije, niti bi smjela biti. A podnaslov je, to čujete i osjetite sami, još mnogo gori, jer je samo nezgrapna redundanca neuspjeloga naslova. Ali sve su to, ionako, nevažne primjedbe, budući da se dobre knjige pomire i s lošim naslovima, pa ih katkad i poprave. Eto, primjerice, “Na rubu pameti” i “Na Drini ćuprija” baš i nisu naslovi kakve bi čovjek bližnjemu zaželio. Osim toga, ako ga pisac nema na prvu, opasno je i tražiti naslov koji će objasniti ili najaviti sadržaj knjige, kao što, obično, naslovom novinskoga teksta najavljujemo ono što u njemu piše. Sretniji su, ako dobro zvuče, oni naslovi koji ne samo da ništa ne najavljuju, nego ih čitatelj, možda, i ne razumije dok ne pročita knjigu. Da poznajem Vedrana Benića (prolazili smo, na zagrebačkom aerodromu, ljetos jedan pokraj drugoga baš kao katoličko pokraj turskoga groblja…), pokušavao bih ga nagovoriti da knjigu nazove “Fakini od dogane” te da je, ako već mora, podnaslovi kao “dubrovački spomenar”.
Ova knjiga je neka vrsta svaštare, i obuhvaća autorova istraživanja na različite teme iz malih dubrovačkih povijesti, iz povijesti dubrovačke svakodnevice, te iz osobne i obiteljske povijesti Benićeve i njegova naraštaja. Negdje pod kraj knjige nailazimo i na dvadesetak posve nepotrebnih stranica, umetnutih iz neke druge priče, na kojima se razglaba o vojnicima, diktatorima i kojekakvim totalitarizmima, ali i to možemo preskočiti zarad onoga što je vrijedno i zanimljivo, te što je na koncu i vrlo zabavno.
Ni o jednome našem gradu, ama ni o jednome južnoslavenskom i balkanskom gradu, njegovi žitelji, amateri i profesionalci, nisu u proteklih stotinjak godina napisali toliko knjiga u žanrovima velike i male povijesti, kao Dubrovčani o Dubrovniku. I taman kada čitatelj pomisli kako je gotovo i da više nema Dubrovčanina i Dubrovkinje a da nije istražio i ispisao neku gradsku historiju, pojavi se netko novi. Ili kakva zagrebačka doseljenica, ili još neki od preostalih čudaka, koji inače žive uredne građanske živote, sve dok se ne dočepaju kakvih dubrovačkih fraški, nakon čega posve izgube razum i krenu s istraživanjima. Eto, tako i Vedran Benić.
Sam priznaje kako je, vidjevši da su, negdje u Gružu, ispod pohabanog asfaltnog sloja, izbile stare tramvajske šine, odjurio doma po metar da premjeri prugu, o čemu je zatim vrijedno zapisao: “Ukupna širina nosive površine i žlijeba jedne tračnice iznosila je 10 cm, razmak između dviju tračnica, od žlijeba do žlijeba, bio je 70 cm.” I koliko god bi nam se moglo učiniti da se Benić bavio beskorisnim poslima, jer da negdje sigurno postoje zapisani podaci o dubrovačkoj tramvajskoj pruzi, istina je da našu povijest, a naročito povijest svakodnevice, dokumentiraju, zapisuju i od iščeznuća u mitu i legendi vrlo često spašavaju upravo ovakvi čudaci, amateri, kolekcionari, starinari, hobisti opsesivci i – što je najvažnije – ljudi koji vjeruju u važnost sjećanja. Knjiga Vedrana Benića je, pogotovu u najboljim svojim dijelovima, u studiji o Stradunu, te u istraživanjima povijesti dubrovačkih nosača i fakina, u maloj povijesti gradskih betula i kavana, kao i u povijesti gradskih kinematografa, vrlo vrijedan prilog tom pokušaju da se sačuva sama bit historijskoga sjećanja. Onog historijskog sjećanja koje ne polazi od države i od zastave, nego od doma, obitelji, trga i gradske svakodnevice.
U Benićevoj studiji o Stradunu posebno je zanimljiv onaj dio u kojem piše o dućanima, radnjama i lokalima što su od početka dvadesetog stoljeća postojali na Stradunu. U tome on polazi od popisa dućana, koji je po sjećanju 1958. sastavio Abramin Tolentino, i sam trgovac iz stare dubrovačke židovske porodice. Naravno, njegovo sjećanje ne može biti potpuno, jer je nastalo šest desetljeća kasnije, ali se na osnovu njega može s priličnom pouzdanošću rekonstruirati dubrovačka svakodnevica iz 1900, čime su se ljudi zanimali, kakvog su živjeli i tko su, ustvari, bili onovremeni Dubrovčani. Nastavljajući se na njega, Benić se dalje raspituje među starijim ljudima, prikuplja dokumente i fotografije, sjeća se vlastitog djetinjstva i mladosti, i obilazi današnji Stradun. Tekst koji na takav način nastaje i sam se pretvara u važan dokument za neku budućnost – ako budućnosti za Dubrovnik ikakve bude – a čitatelj ga prati s uzbuđenjem, pa sjetom i ganućem, da bi ga na kraju uznemirio i navodio da, čuvajući se od vlastitog gnjeva, pobjegne i od teksta, kao što je bježao od Dubrovnika.
Evo i zašto, samo jedan primjer: prvu butigu od klobuka, šeširdžijnicu, dućan s pokrivalima za glavu, na Stradunu je otvorio Euphillius Ronchi, kada je 1858. došao iz Milana. Neprekinuti obiteljski niz bavljenja klobučarskim obrtom, piše Vedran Benić, traje sve do danas. Bilo je vremena kada je u Ronchijevoj radnji radilo i po dvadeset ljudi. Evo teksta jedne Ronchijeve reklame, objavljene 1900. u Supilovoj “Crvenoj Hrvatskoj”: “Veliki izbor svakovrsnih muških i ženskih šešira. Nakita kao vrpca, baršuna, cvijeća, perja itd. Specialiteti koprene za lice. Muškijeh kravata i rukavica. Mrtvačkijeh vijenaca sa dotičnijem vrpcama i napisima. Kapa za uniforme. Tvornica popovskih šešira.” Ronchijev dućan je preživio i fašizam, i komunizam, i usude nacionalizacije i kolektivizacije, i zadnja ga je vodila šukununuka Euphilliusa Ronchija Marina Grabovac. Kako su najamnine rasle, klobučarnica se selila, i završila je u Ulici Lučarica, blizu crkve svetoga Vlaha, u prostoru koji je zatim vraćen dubrovačkoj Biskupiji. Crkva je, pred početak ljeta 2010, u vrijeme završetka Benićeve knjige, upravo raspisala natječaj za zakup prostora za sljedeće petogodišnje razdoblje. Ne znamo kako je natječaj prošao, a nešto nam se ne da ni raspitivati. Milije nam je da ne doznamo postoje li još uvijek u Dubrovniku Ronchijevi šeširi, pa nam nemojte slučajno ni dojavljivati, ako slučajno znate. Ali ne zato što nas ne bi zanimalo – upravo suprotno! – niti zato što nam nije stalo – o, više nam je do Ronchija stalo, nego do Dubrovačkih ljetnih igara! – nego ništa ne želimo znati zbog predvidljivosti odgovora, kao i predvidljivosti hajvanskih i huliganskih odgovora nadležnih lica. Vedranu Beniću hvala, jer je, makar u literarnoj fikciji, sačuvao jednu dubrovačku tradiciju, koja je starija od svih tradicija na koje se današnji gospodari i zagovornici tog grada pozivaju. Bila je starija i od Držića, jer je Držić umro, a šeširdžinica je sto i pedeset godina živjela.
Tko god je malo putovao, barem do Salzburga, recimo, do Beča, Venecije ili Siene, pa čak i do Beograda, do Knez Mihajlove ulice, primijetio je da u tim gradovima, u njihovim starim jezgrima, postoje zaštićene zone, koje su neprobojne i pred vrlo bogatim zakupcima javnih ili privatnih prostora. U tim gradovima, pa čak i u Beogradu, dućani, obrti, zanatske radnje koje imaju tradiciju dužu od suvremene tradicije grada, nalaze se pod zaštitom države. I onda vam je sasvim normalno usred Salzburga vidjeti staroga šustera kako neshvatljivo sporo kucka čavliće u potplate svojih ručno izrađivanih, a nimalo skupih cipela, jer je tu, u tom istom dućanu, isto tako kuckao i njegov pradjed, što je austrijskoj državi i Salzburgu gradu važnije od novaca koje bi im mogla ponuditi kakva kineska suvenirnica koja bi tu prodavala pozlaćene plastične Isuseke. Dubrovnik je, međutim, nešto drugo. A knjiga Vedrana Benića je, malena i uzaludna, protiv tog drugog.
Ali ta knjiga je i još nešto: imao je Vedran nonu Luciju, koja je 1973. umrla u vrlo dubokoj starosti, i svakom je svom unuku ostavila po štednu knjižicu, s popriličnom svotom novca. Pisac je svoj novac potrošio na petomjesečna, hipijevska tumaranja po Europi, po Parizu, Londonu, Amsterdamu, Bruxellesu… “S ‘europske turneje’ vratio sam se praznih špaga, ali punog srca: upoznao sam svoje 20. stoljeće.”
Nona je unucima ostavila i oporuku, u njoj i prvu rečenicu, na koju je pisac, s razlogom, ponosan, pa nam je u knjizi prenosi, a mi je šaljemo dalje: “Draga moja djeco, pošto na svijetu sve ima svoju svrhu, tako i ja svagdano očekivam moju i da vas ostavim.”