Fraza bi glasila ovako: prva knjiga priča Tanje Mravak čekala se dugo; možda je bila i jedna od najiščekivanijih knjiga suvremene hrvatske proze. Ali naravno, frazom bi se reklo sve osim istine. Nitko, osim možda bližnjih i ponekog prijatelja, nije ni razmišljao o njezinoj knjizi, a kamoli da ju je čekao. Hrvatska nije zemlja u kojoj se iščekuju i dočekuju knjige. Tu četvorica klimakteričnih mladića, između valunga izazvanih što hormonima, što studijskim reflektorima, fantaziraju o tome kako će uskoro, evo već sutra, ako ne i danas, elektronska knjiga potisnuti, uništiti, sahraniti i zatraviti onu pravu, papirnu; pa uživaju u tom svom proroštvu, s onim neronskim sladostrašćem loših i nedarovitih pisaca, kojima je u kasnim pedesetim napokon došlo iz guzice u glavu da ništa nisu napisali i da nikad neće, pa sad šta će, nego da cjelokupnoj televizijskoj javnosti, Hrvatima svim i svuda, saopće veliku vijest da knjiga uskoro više neće biti, nego ćemo svi biti jednako prazni, glupi i netalentirani. U takvoj žalosnoj zemlji i kulturi, s urođenicima koji doista vjeruju da će hardbek format uskoro biti pretvoren u mikrovalnu pećnicu, dok će pejperbek prodavati još samo Todorićev ološ, na predbožićnoj polici, uz lažne norveške bakalare, u takvoj bi zemlji bilo šaljivo i pretpostaviti da bi se neka napisana ili nenapisana knjiga mogla iščekivati. Ali fraza je, eto, takva.
Posve privatno govoreći, razmišljao sam o njoj, o toj knjizi, u posljednje četiri godine, otkako sam u zbirku najboljih hrvatskih priča za godinu 2006, što sam je sastavljao za zagrebački Profil, po narudžbi Drage Glamuzine, u niz tekstova kojim sam pokušao nešto sugerirati, prognozirati ili predvidjeti, među dovršene i nedovršene priče, u kojima se osjećao barem žarak dara, kao jednu od tri-četiri najbolje, uvrstio priču Tanje Mravak. Ta sinjska cura, rođena 1974, nastanjena u Splitu činila mi se, kako u književnom, poetičkom i estetskom, tako i u svjetonazorskom, ljudskom smislu, savršeno neglamurozna. Daleko od metropole i od svakog drugog središta, na samom rubu jedne kulture i njezina čistog pripovjednog jezika, s borderlinea i iz svojevrsnog borderlanda, ona je u tih nekoliko kartica teksta demonstrirala čist i elegantan dar pripovijedanja. Mislio sam, ako ikada napiše knjigu, morat će to biti nešto dobro i lijepo. Ali isto tako, bilo mi je jasno da Tanja Mravak ne mora nikada napisati svoju knjigu i da sve može ostati na jednoj, dvije ili tri priče, objavljene po lako ugasivim časopisima ili internetskim forumima, kojih se uskoro više nitko neće ni sjećati. Em nije lako propisati iz dara, em nije pisati bez ceremonijala pripadanja nekoj socijalnoj grupi: novinarčicama s kontinuiranim javnim pe-em-esom i golemom ambicijom, ili šizoferenicima s bloga, ili svakogodišnjim lajpciškim kandidatima, ili… Teško je ne biti pisac iz rulje, a opet, ništa se ne može napisati u rulji.
Dakle, čak bi se moglo reći da sam, na neki način, doista čekao knjigu Tanje Mravak, da sam joj se nadao i da sam strepio kako je nikada neće biti. Ni u jednim novinama nisam pročitao njezinu najavu (jer novine u Hrvatskoj već žive budućnost u kojoj su knjige ukinute ili transformirane u tostere i mikrovalke), niti mi je itko o njoj išta govorio, pa kada sam je vidio u Algoritmovoj knjižari, na drugome katu Avenue Malla, skoro da sam bio i ganut. Sinjska cura je, dakle, izdržala sav besmisao pisanja iz čistoga dara i iz pričalačkog moranja.
Knjigu “Moramo razgovarati” objavio je Algoritam, pod uredništvom Krune Lokotara, u svojoj formatom najmanjoj i najdiskretnijoj biblioteci Mali kalibar. Petnaest priča, na sto dvadeset stranica, ujednačenih dužina, kao da su (a, na žalost, nisu) pisane za kakve dobre, starinske dnevne novine. Jednostavne – kakve kratke priče i trebaju biti – nastale sve u čvrstom realističnom prosedeu, bez ikakvih specijalnih efekata, izvanjskog oneobičavanja i očuđenja, lišene čak i na razini događajnosti bilo čega što će na bilo koji način biti ekstremno, nestvarno, pretjerano, priče Tanje Mravak – odmah ću to reći, pa da smo načisto i da možete prestati ovo da čitate – autentično su remek djelce. Samo pravi pisci, i veliki pisci, mogu od ničega, a onda još i s minimumom korištenih izvedbenih sredstava, i na prostoru od nekoliko stranica, pisati takve priče.
Njezini likovi mali su, katkad ograničeni, katkad životom osujećeni, nesretni – ili čak ni to, ljudi iz dalmatinskih gradova (ili jednoga grada). U tim gradovima kao da je uvijek zimsko doba, pustoš, sumrak i neka čudna tuga, koja na čas pređe u komediju iz očaja, i kao da je živi, vedri, osunčani svijet beskonačno daleko.
Čuvam se da baš tako izgovorim, ali ne uspijevam drukčije: Tanja Mravak u ovoj je knjizi pripovjedač jednoga drukčijeg, malograđanskog svijeta. Riječ malograđanski možda i nije najtačnija, jer asocira na nešto što je, u našem slučaju, srednjoeuropsko, panonsko, i baš nekako zagrebačko – poput one četvorice osujećenih mužjaka, koji zbog malih i tromih pisaljki snuju kraj civilizacije knjige, a Tanja pripovijeda o nečemu što je toliko splitsko i dalmatinsko, a istovremeno je tako strašno sumorno i zatucano, da zaista jest malograđansko i da, zaista, prije nje nije opisano u hrvatskoj književnosti. (Ako bismo, ipak, insistirali, pa tražili knjigu koja bi bila predšasnik “Moramo razgovarati”, tada bi to, uz niz ograda, mogla biti ona “ne-smiješna”, sjajna i posve skrajnuta knjiga priča Ante Tomića “Zaboravio sam gdje sam parkirao”.)
Taj svijet o kojem Tanja piše kao da je ostajao skriven iza sveprožimajućega duha Našega malog mista i Velog mista, općenito Miljenka Smoje, i duhovite, oporbene i bundžijske iluzije Splita, kao vječitog alibija za svehrvatsko odsustvo svake autorefleksije, iz kojeg se zatim rađa taj čudesni nedostatak smisla za humor, a s njim i drveni jezik većega dijela hrvatske književne i filmske naracije. Za razliku od tolikih drugih, dobrih i slabih splitskih i dalmatinskih pisaca i pripovjedača, Tanja Mravak ostala je u svojoj prozi temeljito neobilježena Smojom. Moralo je tako biti, da bi se pisalo o onome o čemu ona piše.
Knjigu otvara priča koja je za cjelinu najmanje tipična: “Audizam”. (Eh, da, Tanja Mravak radi u Centru za autizam Split, gdje i druga važna prozaistica, Aleksandra Kardum. Možda zvuči kao jeftina dosjetka, ali činjenica jest da je splitski Centar za autizam jedno od najvažnijih središta žive hrvatske književnosti. A za utjehu jadnicama i jadnicima, nije dio EPH.) U toj priči se, po modelu filmskoga sinopsisa, s puno rezova i s filigranski domišljenim i dopripovijedanim dijalozima, govori o opsesiji audio opremom, zvučnicima, pojačalom, kabelima. Osim što i je sjajno ispričana, tako da čitatelj ostaje fasciniran, a pisac u čitatelju zadivljen (ili, možda, ljubomoran – ovisno o senzibilitetu i emocionalnom ustrojstvu), njome se na diskretan, ali vrlo precizan način sugerira generacijski i socijalni svijet svih priča u knjizi. Ono što dalje slijedi uglavnom su nesretne ljubavi, tiha nerazumijevanja i svakodnevna zlostavljanja, uz tek malo radosti i humora, da sve djeluje plastičnije, življe, te na neki način – još tragičnije. Umijeće Tanje Mravak je u savršenoj kontroli, u savršenom poznavanju emocija o kojima piše (a tih emocija, shvatili ste, nema baš puno različitih…) i vodi ih s nekom zastrašujućom tačnošću, kakva nas je u pričama Raymonda Carvera jednom davno, dok smo ih krajem osamdesetih prvi puta čitali u novosadskim prijevodima, navodila da pomišljamo kako je riječ o hiperrealističnoj piščevoj biografiji, jer kako bi se tako moglo pisati, ako se sve to, baš tako, piscu nije i dogodilo? Kako se na takav način mogu pratiti ljudski osjećaji? Kasnije smo polako shvaćali što sve znači i može talent u književnosti. Ali prije nekoliko večeri, nakon što sam zaklopio njezinu knjigu, pomislio sam, kao onomad, dok sam bio dvadesetdvogodišnjak: mora da se sve to tako njoj dogodilo!
“Moramo razgovarati” knjiga je antologijskih priča. Svaka od njih petnaest sama može stajati u svakoj, i najsvedenijoj, zbirci najboljih hrvatskih kratkih priča. Ali meni je, ipak, najdraža posljednja, pod naslovom “Dok je trajao Roland Garros”. Osim potresne i moćne fabule, ona sadrži nešto što je stvar nekoga višega književnog majstorstva, kakvo ćete naći u Borgesa i u općenito najvećih pisaca kratkih priča: sve se dogodi u jednoj, posljednjoj rečenici. U njoj je sabran sav emocionalni udar, njome se kaže o čemu je priča do tog mjesta, zapravo, govorila. Ona, ta rečenica, čitatelja sastavi sa zemljom, pa sve što se u literaturi dogodilo, njemu se dogodilo.
Tanja Mravak: Talent da se gleda kroz tamu
Fraza bi glasila ovako: prva knjiga priča Tanje Mravak čekala se dugo; možda je bila i jedna od najiščekivanijih knjiga suvremene hrvatske proze. Ali naravno, frazom bi se reklo sve osim istine. Nitko, osim možda bližnjih i ponekog prijatelja, nije ni razmišljao o njezinoj knjizi, a kamoli da ju je čekao. Hrvatska nije zemlja u kojoj se iščekuju i dočekuju knjige. Tu četvorica klimakteričnih mladića, između valunga izazvanih što hormonima, što studijskim reflektorima, fantaziraju o tome kako će uskoro, evo već sutra, ako ne i danas, elektronska knjiga potisnuti, uništiti, sahraniti i zatraviti onu pravu, papirnu; pa uživaju u tom svom proroštvu, s onim neronskim sladostrašćem loših i nedarovitih pisaca, kojima je u kasnim pedesetim napokon došlo iz guzice u glavu da ništa nisu napisali i da nikad neće, pa sad šta će, nego da cjelokupnoj televizijskoj javnosti, Hrvatima svim i svuda, saopće veliku vijest da knjiga uskoro više neće biti, nego ćemo svi biti jednako prazni, glupi i netalentirani. U takvoj žalosnoj zemlji i kulturi, s urođenicima koji doista vjeruju da će hardbek format uskoro biti pretvoren u mikrovalnu pećnicu, dok će pejperbek prodavati još samo Todorićev ološ, na predbožićnoj polici, uz lažne norveške bakalare, u takvoj bi zemlji bilo šaljivo i pretpostaviti da bi se neka napisana ili nenapisana knjiga mogla iščekivati. Ali fraza je, eto, takva.
Posve privatno govoreći, razmišljao sam o njoj, o toj knjizi, u posljednje četiri godine, otkako sam u zbirku najboljih hrvatskih priča za godinu 2006, što sam je sastavljao za zagrebački Profil, po narudžbi Drage Glamuzine, u niz tekstova kojim sam pokušao nešto sugerirati, prognozirati ili predvidjeti, među dovršene i nedovršene priče, u kojima se osjećao barem žarak dara, kao jednu od tri-četiri najbolje, uvrstio priču Tanje Mravak. Ta sinjska cura, rođena 1974, nastanjena u Splitu činila mi se, kako u književnom, poetičkom i estetskom, tako i u svjetonazorskom, ljudskom smislu, savršeno neglamurozna. Daleko od metropole i od svakog drugog središta, na samom rubu jedne kulture i njezina čistog pripovjednog jezika, s borderlinea i iz svojevrsnog borderlanda, ona je u tih nekoliko kartica teksta demonstrirala čist i elegantan dar pripovijedanja. Mislio sam, ako ikada napiše knjigu, morat će to biti nešto dobro i lijepo. Ali isto tako, bilo mi je jasno da Tanja Mravak ne mora nikada napisati svoju knjigu i da sve može ostati na jednoj, dvije ili tri priče, objavljene po lako ugasivim časopisima ili internetskim forumima, kojih se uskoro više nitko neće ni sjećati. Em nije lako propisati iz dara, em nije pisati bez ceremonijala pripadanja nekoj socijalnoj grupi: novinarčicama s kontinuiranim javnim pe-em-esom i golemom ambicijom, ili šizoferenicima s bloga, ili svakogodišnjim lajpciškim kandidatima, ili… Teško je ne biti pisac iz rulje, a opet, ništa se ne može napisati u rulji.
Dakle, čak bi se moglo reći da sam, na neki način, doista čekao knjigu Tanje Mravak, da sam joj se nadao i da sam strepio kako je nikada neće biti. Ni u jednim novinama nisam pročitao njezinu najavu (jer novine u Hrvatskoj već žive budućnost u kojoj su knjige ukinute ili transformirane u tostere i mikrovalke), niti mi je itko o njoj išta govorio, pa kada sam je vidio u Algoritmovoj knjižari, na drugome katu Avenue Malla, skoro da sam bio i ganut. Sinjska cura je, dakle, izdržala sav besmisao pisanja iz čistoga dara i iz pričalačkog moranja.
Knjigu “Moramo razgovarati” objavio je Algoritam, pod uredništvom Krune Lokotara, u svojoj formatom najmanjoj i najdiskretnijoj biblioteci Mali kalibar. Petnaest priča, na sto dvadeset stranica, ujednačenih dužina, kao da su (a, na žalost, nisu) pisane za kakve dobre, starinske dnevne novine. Jednostavne – kakve kratke priče i trebaju biti – nastale sve u čvrstom realističnom prosedeu, bez ikakvih specijalnih efekata, izvanjskog oneobičavanja i očuđenja, lišene čak i na razini događajnosti bilo čega što će na bilo koji način biti ekstremno, nestvarno, pretjerano, priče Tanje Mravak – odmah ću to reći, pa da smo načisto i da možete prestati ovo da čitate – autentično su remek djelce. Samo pravi pisci, i veliki pisci, mogu od ničega, a onda još i s minimumom korištenih izvedbenih sredstava, i na prostoru od nekoliko stranica, pisati takve priče.
Njezini likovi mali su, katkad ograničeni, katkad životom osujećeni, nesretni – ili čak ni to, ljudi iz dalmatinskih gradova (ili jednoga grada). U tim gradovima kao da je uvijek zimsko doba, pustoš, sumrak i neka čudna tuga, koja na čas pređe u komediju iz očaja, i kao da je živi, vedri, osunčani svijet beskonačno daleko.
Čuvam se da baš tako izgovorim, ali ne uspijevam drukčije: Tanja Mravak u ovoj je knjizi pripovjedač jednoga drukčijeg, malograđanskog svijeta. Riječ malograđanski možda i nije najtačnija, jer asocira na nešto što je, u našem slučaju, srednjoeuropsko, panonsko, i baš nekako zagrebačko – poput one četvorice osujećenih mužjaka, koji zbog malih i tromih pisaljki snuju kraj civilizacije knjige, a Tanja pripovijeda o nečemu što je toliko splitsko i dalmatinsko, a istovremeno je tako strašno sumorno i zatucano, da zaista jest malograđansko i da, zaista, prije nje nije opisano u hrvatskoj književnosti. (Ako bismo, ipak, insistirali, pa tražili knjigu koja bi bila predšasnik “Moramo razgovarati”, tada bi to, uz niz ograda, mogla biti ona “ne-smiješna”, sjajna i posve skrajnuta knjiga priča Ante Tomića “Zaboravio sam gdje sam parkirao”.)
Taj svijet o kojem Tanja piše kao da je ostajao skriven iza sveprožimajućega duha Našega malog mista i Velog mista, općenito Miljenka Smoje, i duhovite, oporbene i bundžijske iluzije Splita, kao vječitog alibija za svehrvatsko odsustvo svake autorefleksije, iz kojeg se zatim rađa taj čudesni nedostatak smisla za humor, a s njim i drveni jezik većega dijela hrvatske književne i filmske naracije. Za razliku od tolikih drugih, dobrih i slabih splitskih i dalmatinskih pisaca i pripovjedača, Tanja Mravak ostala je u svojoj prozi temeljito neobilježena Smojom. Moralo je tako biti, da bi se pisalo o onome o čemu ona piše.
Knjigu otvara priča koja je za cjelinu najmanje tipična: “Audizam”. (Eh, da, Tanja Mravak radi u Centru za autizam Split, gdje i druga važna prozaistica, Aleksandra Kardum. Možda zvuči kao jeftina dosjetka, ali činjenica jest da je splitski Centar za autizam jedno od najvažnijih središta žive hrvatske književnosti. A za utjehu jadnicama i jadnicima, nije dio EPH.) U toj priči se, po modelu filmskoga sinopsisa, s puno rezova i s filigranski domišljenim i dopripovijedanim dijalozima, govori o opsesiji audio opremom, zvučnicima, pojačalom, kabelima. Osim što i je sjajno ispričana, tako da čitatelj ostaje fasciniran, a pisac u čitatelju zadivljen (ili, možda, ljubomoran – ovisno o senzibilitetu i emocionalnom ustrojstvu), njome se na diskretan, ali vrlo precizan način sugerira generacijski i socijalni svijet svih priča u knjizi. Ono što dalje slijedi uglavnom su nesretne ljubavi, tiha nerazumijevanja i svakodnevna zlostavljanja, uz tek malo radosti i humora, da sve djeluje plastičnije, življe, te na neki način – još tragičnije. Umijeće Tanje Mravak je u savršenoj kontroli, u savršenom poznavanju emocija o kojima piše (a tih emocija, shvatili ste, nema baš puno različitih…) i vodi ih s nekom zastrašujućom tačnošću, kakva nas je u pričama Raymonda Carvera jednom davno, dok smo ih krajem osamdesetih prvi puta čitali u novosadskim prijevodima, navodila da pomišljamo kako je riječ o hiperrealističnoj piščevoj biografiji, jer kako bi se tako moglo pisati, ako se sve to, baš tako, piscu nije i dogodilo? Kako se na takav način mogu pratiti ljudski osjećaji? Kasnije smo polako shvaćali što sve znači i može talent u književnosti. Ali prije nekoliko večeri, nakon što sam zaklopio njezinu knjigu, pomislio sam, kao onomad, dok sam bio dvadesetdvogodišnjak: mora da se sve to tako njoj dogodilo!
“Moramo razgovarati” knjiga je antologijskih priča. Svaka od njih petnaest sama može stajati u svakoj, i najsvedenijoj, zbirci najboljih hrvatskih kratkih priča. Ali meni je, ipak, najdraža posljednja, pod naslovom “Dok je trajao Roland Garros”. Osim potresne i moćne fabule, ona sadrži nešto što je stvar nekoga višega književnog majstorstva, kakvo ćete naći u Borgesa i u općenito najvećih pisaca kratkih priča: sve se dogodi u jednoj, posljednjoj rečenici. U njoj je sabran sav emocionalni udar, njome se kaže o čemu je priča do tog mjesta, zapravo, govorila. Ona, ta rečenica, čitatelja sastavi sa zemljom, pa sve što se u literaturi dogodilo, njemu se dogodilo.