Esej u povodu Beogradskog sajma knjiga, objavljen u dnevnom listu Danas 23. 10 2011.
Poslije rata sam prvi put na Beogradskom sajmu bio 2001. godine. Bila je to neka tmurna, blatnjava jesen, a ja sam bio sav u crnom. Imao sam dobar crni kaput, kaubojski, kao u onome filmu Jima Jarmusha. Morao sam samo paziti da ga ne isprskam i ne zablatim na putu do sajma, a onda bih se mogao opustiti, i u miru obilaziti štandove. Prethodno sam već nekoliko puta bio u Beogradu i u Novom Sadu, ali tek tu, na tom sajmu knjiga, koji je oduvijek bio pomalo vašarište, pomalo Frankfurt, a pomalo antikvarnica i sitničarnica, mjesto borhesovske fantastike i srbijanskoga šljivarskog teferičenja, mogao sam istražiti u što se nakon rata pretvorila Srbija, koji su to danas ljudi, kakva kultura i kakvo ludilo. I kao što rekoh, istraživao sam, njuškao one najzabitije sajamske zakutke, da od čudaka, luzera i paranoika saznam ono što me zanima. Naročito su mi bili zanimljivi crkveni štandovi, već i zbog usporedbe srpskoga autokefalnog s hrvatskim globalnim prevaspitavanjem ateističkoga naroda, i njegovim utjerivanjem u suru i u vjeru. I tako mi se, dok sam listao nekakve teološke brošure, obratio ispijeni dječarac, prodavač na štandu: “Izvol’te oče!” Zbunjeno sam ga pogledao, pa sam prihvatio ponuđenu mi ulogu pravoslavnoga popa. Bradat i kosmat, u svome proročkom kaputu, bio sam tako blaženo anoniman i vičan svakoj prevari.
Tim događajem započinju moja svakojesenja cunjanja po sajmu, koja će, s vremenom, bivati sve više određena kojekakvim poslovima i profesionalnim obavezama, što i ne bi bilo tako fatalno, da usput nisam gubio i onu blaženu anonimnost, koja mi je omogućavala da sa svakim slobodno razgovaram, da se lažno predstavljam i da istražujem one donje slojeve sajma, andergraund koji je, naročito kod Srba i drugih Balkanaca, uvijek zanimljiviji i živopisniji od onoga što se događa u centru, ili u slučaju Beogradskoga sajma, onoga što se događa dolje, u onom okruglom prostoru glavne dvorane, u parteru, među velikim i povlaštenim izdavačima. Izgubivši tu dragocjenu privilegiju da budem nepoznat, više nisam mogao pratiti kako se društvene i političke promjene zrcale u socijalnoj dinamici sajma.
Ali onda sam počeo susretati ljude, koje nisam vidio godinama. Najinteresantniji su susreti i mimoilaženja s bivšim Sarajlijama. S onima čija su mi lica odnekud poznata i koji izrone u sjećanju, sa svojim životima, biografijama i porodičnim pričama, čim mi kažu svoja imena, ili čim se tih imena, posredno i ne pitajući, sam sjetim. Sarajevo nije bilo veliki grad, stiješnjeno među brdima, ljude je, kao u pretrpanom tramvaju, guralo jedne drugima u zagrljaj. A takav mu je bio i mentalitet, pomalo mediteranski, da smo jedni o drugima znali sve. Nakon što smo se rasuli po svijetu, u sjećanju bi ostao arhiviran jedan veliki imenik toga jučerašnjeg svijeta, čiji dijelovi isplivaju pri tim čudnim slučajnim susretima i prepoznavanjima.
Nekako s jeseni, u Beograd nagrne i ta sarajevska dijaspora (ljetos je, u vrijeme filmskog festivala, ispunjavala Sarajevo), dođu kod rodbine iz Kanade, Amerike i Australije, ili unajme sobe po jeftinijim hotelima, pa šetaju sajmom, kupuju knjige, i prepoznaju ljude iz prošlosti i podsvijesti. Ti ljudi govore jezikom, s naglascima i u intonaciji vremena od prije dvadeset i više godina. Tek kada se sretnem s njima, primijetim koliko su nam se govori izmijenili. Ispod ovoga jezika, na kojemu sad izgovaram riječi razumljive i u onome vremenu, jedan je mrtvi, nikad upokojeni jezik. Od ovog se on toliko ne razlikuje leksikom, niti sintaksom, kao što bi se dalo naslutiti, nakon masovnih silovanja našega jezika (ili naših jezika) u devedesetima. Veća je, ganutljivija, neobičnija, razlika u intonaciji, u boji glasa, u onih nekoliko jednostavnih naglasaka, za koje nam se krivo čini da su uvijek bili isti. Ono Sarajevo, iz govora sarajevske dijaspore, koju srećem po Beogradskom sajmu, govori gutajući samoglasnike, kao nekad, ali nekako raskošnije, baroknije i raspjevanije. Govori onako kako sam i sam govorio, na audio kaseti iz stare telefonske sekretarice, koju sam odnekud iskopao prije nekoliko godina, a onda je šokiran preslušavao.
Srećem, naravno, i Sarajlije koji su početkom rata bježali u Beograd. Neki od njih govore urednom ekavicom, ali ih izdaju tvrdi i opasni bosanski naglasci. Drugi su i dalje zakleti ijekavci, kojima se u govor podvuče tek poneka lepa reč, koja naprosto tačnijom i lepšom biva, ako se kaže, kako bi Andrić rekao, istočnim narečjem, u kojem svaka izgovorena reč nekako manje tužnom biva. S tim ljudima, jednim i drugim, čim ih prepoznam, nastavljam razgovarati onako kako sam razgovarao i prije rata. Nemam talenta za raspitivanja o tome što se dogodilo u međuvremenu, jesu li ženjeni, ili su udate, imaju li djece, i šta je s onim tvojim drugom, znaš onim, kako li se zvao… To međuvrijeme, u kojemu smo postali ovakvi kakvi jesmo, međuvrijeme u kojem smo, zapravo, i odrasli, pa već pomalo i ostarili, proteklo je, u velikoj mjeri, mimo nas, iscurilo nam između prstiju, dok smo čekali da se nešto promijeni i popravi. Osim toga, na rat smo gledali, i u ratu živjeli, s različitih strana svijeta, i s različitih strana fronta, pa smo o koječemu, sasvim sigurno, i različito mislili. Razlikovali su se naši očaji i bjesovi, a da bi se o tome razgovaralo, o tim očajima i bjesovima, potrebno je puno više od slučajnog i usputnog susreta na sajmu.
I na kraju, postoji treća vrsta susreta: to je kada prolazimo jedni pokraj drugih, i ne poznajemo se. A zapravo se znamo toliko dobro da jedni u druge zagledamo krajem oka, uočavamo svaku promjenu na licu, višak kila, sijede u kosi, drukčiji izraz lica… Rat nas je učinio neprijateljima, ili tačnije rečeno – neprijateljima nas je učinilo naše držanje u ratu – i tako će zauvijek ostati. Srećemo se tu, na sajmu, na tuđem teritoriju, za koji su oni 1992. vjerovali da im pripada i da je Beograd njihov stvarni zavičaj. Tada sam, u opsađenom Sarajevu, bio užasno razočaran i u njih, ali pogotovo u Beograd. Nekoliko godina kasnije, oni su se, vjerojatno jednako strašno, razočarali u Beograd. Kada se tako sretnemo, i u šutnji mimoiđemo u nekoj od sajamskih dvorana, Beograd na čas postane mjesto naše najintenzivnije tuđine.
Naravno, svi ti sarajevski susreti su razmjerno rijetki, u beskrajnom nizu prepoznavanja, upoznavanja i zapričavanja s raznim ljudima: uglavnom čitateljima, piscima, slučajnim namjernicima, čudacima, ludacima i prolaznicima, dogovorenim i nedogovorenim prijateljima, drugovima i poznanicima… Sajam je, uza sve drugo, jedno veliko pričalište i brbljalište, mjesto propalih dogovora, ili dogovora na koje sam zaboravio, dok sam bezglavo lunjao oko štandova, tegleći na leđima sve veće i veće količine knjiga, kupljenih ili poklonjenih – ustvari uglavnom kupljenih, jer volim kupovati knjige i mislim da je važno kupovati knjige, čak i one koje neću pročitati.
Na nekim štandovima znam da ću sresti poznate ljude: Gojka kod Službenog glasnika, Bajca na Geopoetici, Markovića na Stubovima kulture (ako te godine nije ministar ili predsjednik Skupštine), pune štandove poznatih kod Kreativnog centra, Mediterana, Clio… I nakon što se lijepo izrazgovaram, sve pokušavajući da, između dvije riječi, dođem i do knjiga iza svih tih prijateljskih leđa, vraćam se, umoran, na štand Rendeta, gdje sam, je l’ te, domaći, sjedam, pijem vodu i trudim se zuriti u jednu tačku, odsutan, da me više nitko ništa ne pita.
I onda, nakon pola sata, ponovo krećem u obilazak: grabim, kupujem, listam, ushićen onim čime se u životu bavim, u čemu zapravo i živim, knjigama, čitanjem, memoriranjem imena, potragom za rijetkim ili antikvarnim izdanjima, raspitivanjem o naslovima koji još nisu objavljeni, gnjavljenjem izdavača, Slađane u Rendetu, ali ne samo nje, oko sve samih “genijalnih knjiga”, koje bi obavezno trebalo prevesti, objaviti, reizdati… Tih četiri-pet dana, što ih provedem na Beogradskom sajmu, najvažniji su, emocionalno najintenzivniji dani mog cjelogodišnjeg društvenog života. Na sajam, dakle, dolazim kao na svakogodišnji hadžiluk, hodočašće Gospi Olovskoj (Pročitati obavezno Andrićevu priču “Čudo u Olovu”. Ako već jeste, čitajte je opet…), ili na neki sredovječni Woodstock. To je ona prilika da čovjek sebe uvjeri kako je ono što radi i nekome drugom važno, ili kako njegova vjera ima smisla, doći će uskrsnuće i kraljevstvo nebesko…
Devedesetih sam tako odlazio na sajam u Frankfurt. Taj beskrajni knjiški Disneyland bio je tada sjajna metafora moje emigracije i bezdomništva. Ali umjesto da opčini i uvjeri čovjeka da bi književnost, da bi čitanje moglo biti nekakav izlaz, put u unutrašnji egzil, Frankfurt me je bacao u još dublji očaj, jer nigdje, kao u tom sjajnom gastarbajterskome balkanskom gradu, na tom najvećem europskom sajmu knjiga, riječ koja je izgovorena ili napisana na ovome jeziku ne djeluje toliko sitno i beznačajno, ugluho izrečena i uzalud ispisana. To je i danas, valjda, za jednoga Balkanca, čitatelja i pisca, osnovna razlika između dva sajma: jedan ti ulije možda i štetnoga samopouzdanja, a drugi te ubije u pojam. Premda, nekad je i korisnije ovo drugo…
Nakon što bih, prilično uzaludno, pokušao obići sve ono što bi me zanimalo, oktobarske dane u Frankfurtu provodio sam, uglavnom, oko Hauptbahnhofa, u četvrti sa seks šopovima, turskim restoranima i balkanskim birtijama. Bile su to 1993, 1994, 1995, godine srpskohrvatskih ratova, ali u frankfurtskim su se pajzlovima u miru i atmosferi međusobne suradnje susretali bosanski Srbi, hercegovački Hrvati, Sandžaklije i Kosovari, pa bi ispotiha, skriveni ranim turbo folkom koji je treštao iz zvučnika, odrađivali jedni drugima poslove. A nije se baš činilo da su im poslovi legalni. Dugo je i krvavo Jugoslavija umirala i još duže je odumirala u srcima i u pametima svojih bivših državljana, ali je, vjerojatno, najžilavije trajala u zadimljenim bifeima i prljavim zahodima sa čučavcima (valjda su to bili i posljednji čučavci u Njemačkoj) oko glavne željezničke stanice u Frankfurtu. Moram priznati da sam uživao u atmosferi toga kvarta i svih tih mračnih, neobičnih mjesta. Spominjem ih se i ove godine, dok u Srbiji i u Beogradu nekako gluho protječe dvadeseta godišnjica smrti Miodraga Bulatovića, pisca zbog kojega sam i zalazio po tim frankfurtskim čistilištima bratstva i jedinstva, jer su te birtijetine izgledale poput inscenacije Bulatovićevih romana, spomen domovi njegova književnog djela.
U Frankfurtu sam, moram i to da ispričam, 1993. sreo i svoga starijeg druga, jednoga od meni najvažnijih živih pjesnika moga jezika, Stevana Tontića. Znao sam da je umakao iz Sarajeva, pronoseći živu glavu preko Pala i Beograda, sve do Berlina, i to je bilo sve. Nisam imao pojma gdje je, što radi i kako je… Ljudi tako kad ih u strašna vremena izgubiš, kada nestanu u nekoj historijskoj gužvi i pometnji, često, imaš utisak, obole od neke teške bolesti, sakriju se, polude. Pomiriš se s tim da ih više nemaš, pa kad nekoga od takvih ponovo sretneš, čini ti se da je ustao iz mrtvih. Kao što si i ti za njega ustao iz mrtvih.
E, tako sam ja u Frankfurtu sreo Stevu Tontića. Upravo sam stajao ispred pisoara, i nešto me navelo da dignem glavu i pogledam prema umivaonicima. Nismo se izgrlili i izljubili, što bismo, vjerojatno, učinili da se, eto, nismo našli u javnome, makar i sajamskom nužniku, ali mi Balkanci se nekako ne grlimo i ne ljubimo po zahodima. Valjda je i to iz neke naše čudne predrasude. No, da nije mjesto bilo upravo takvo, sigurno se ne bih danas sjećao situacije u kojoj sam prvi put po izlasku iz rata sreo Stevu.
Eto, to su, za Balkance i za govornike ovoga jezika, dva najvažnija naša knjiška sajma, ili dva najveća knjiška svetilišta.
Bilo je i drugdje doživljaja koji se pamte. Recimo, jednom sam, krajem devedesetih, u hotelskome foajeu jednoga hotela u Torinu, u vrijeme tamošnjeg sajma knjiga upoznao Gregora von Rezzorija, genijalnog njemačkog romanopisca, čija se stvarna domovina zagubila negdje između Poljske, Ukrajine, Njemačke, Bugarske, Rumunjske, Balkana, Austrije i Trsta, rođenoga u onom veličanstvenom Czernowitzu, u Bukovini, a život je proveo ispisujući priče jedne nestale, višenacionalne i multikulturne domovine, i rekonstruirajući rodbinsko porijeklo vlastitoga svijeta. Sjedio je Von Rezzori, pio čaj i čitao jutarnje novine. Predstavili su me, on se, nespretno gužvajući prevelike novine, ljubazno naklonio, rukovali smo se, i već je pričao o knjizi koju je nedavno pročitao, u dobrome njemačkom prijevodu, iz zemlje u kojoj nikada nije bio, ali je bila dio njegova svijeta. Naravno, bio je to samo pristojan kompliment jednoga starog gospodina meni kao piscu koji je rečenu knjigu napisao, ali već je sama činjenica da je Von Rezzori čitao moju knjigu bila veličanstvena. Taština je poput neke bolesti, s kojom je čovjek već toliko srođen da ju doživljava kao dio sebe, kao svoju ruku, bedro ili taban. Lakše bi se, i dostojanstvenije, živjelo bez nje, ali da nije taštine, zar bismo ikome ikada udijelili kompliment? I zar bismo se, da nije taštine, mogli baviti pisanjem i književnošću na način na koji to činimo u ovom slabo frekventnom jeziku, u ovim naopakim državama i među ovim očajnim, osiromašenim i izluđenim, svakom praznovjerju i nacionalističkoj kugi sklonim ljudima? I taština je važan razlog da tako ozareno pohodimo sajmove knjiga. Ali nitko nikad mojoj taštini nije ugodio kao stari Gregor von Rezzori. Razlog nije bio u njegovoj književnoj veličini, nego u tome što je on bio pisac jučerašnjega svijeta, zbrisane domovine i pomalo demodirane, epske geste, i što ga je, zapravo, zanimalo sve ono što je zanimalo i mene. Moj pisac.
I na kraju, nakon što prođe sajam u Beogradu, slijedi još jedan važan, bajkovit i pastoralan doživljaj. Početkom decembra u Puli se svake godine održava jedan mali sajmić, i ne baš tako mali festival knjige, u entuzijastičnoj produkciji Magdalene Vodopije i skupine fanatika. Obično puše bura, hladno je, ili je jugovina, pada kiša i vonja na luku, boje prirode su izrazite poput boja onoga nekadašnjeg Benettona, more je tamno i zlokobno, dobro se jede i pije, i najbolje se razgovara o književnosti, o svim pročitanim i nepročitanim knjigama, kao i o drugim važnim stvarima. Lani je, recimo, na sajmu gostovao Dušan Makavejev sa svojom karizmatičnom gospođom Bojanom, te je održao veličanstveno predavanje, u kojem je, između ostaloga, objašnjavao kako se u bombone 505 sa crtom stavlja crta. Sve ono čega nema, i čega ne može biti, usred velikoga oktobarskog prijestolničkog vašarišta, kada je Beograd na čas opet onako sveprožimajući kakav je bio kao glavni grad SFRJ, nadoknađuje se u tim pulskim i istarskim minijaturama. Osim toga, često je riječ i o istim ljudima. Lijepo je, recimo, to kada se ujutro probudiš, pomalo mamuran od sinoćnje književne rasprave silaziš do recepcije, gdje te susret s nepoljuljanim unutrašnjim mirom Vladislava Bajca vraća u ravnotežu brže i od duplog espressa. Lijepo je biti među ljudima koji vjeruju kako se sve stvarno važno mora jednom naći u knjigama.
Sve što je važno jednom se mora naći u knjigama
Esej u povodu Beogradskog sajma knjiga, objavljen u dnevnom listu Danas 23. 10 2011.
Poslije rata sam prvi put na Beogradskom sajmu bio 2001. godine. Bila je to neka tmurna, blatnjava jesen, a ja sam bio sav u crnom. Imao sam dobar crni kaput, kaubojski, kao u onome filmu Jima Jarmusha. Morao sam samo paziti da ga ne isprskam i ne zablatim na putu do sajma, a onda bih se mogao opustiti, i u miru obilaziti štandove. Prethodno sam već nekoliko puta bio u Beogradu i u Novom Sadu, ali tek tu, na tom sajmu knjiga, koji je oduvijek bio pomalo vašarište, pomalo Frankfurt, a pomalo antikvarnica i sitničarnica, mjesto borhesovske fantastike i srbijanskoga šljivarskog teferičenja, mogao sam istražiti u što se nakon rata pretvorila Srbija, koji su to danas ljudi, kakva kultura i kakvo ludilo. I kao što rekoh, istraživao sam, njuškao one najzabitije sajamske zakutke, da od čudaka, luzera i paranoika saznam ono što me zanima. Naročito su mi bili zanimljivi crkveni štandovi, već i zbog usporedbe srpskoga autokefalnog s hrvatskim globalnim prevaspitavanjem ateističkoga naroda, i njegovim utjerivanjem u suru i u vjeru. I tako mi se, dok sam listao nekakve teološke brošure, obratio ispijeni dječarac, prodavač na štandu: “Izvol’te oče!” Zbunjeno sam ga pogledao, pa sam prihvatio ponuđenu mi ulogu pravoslavnoga popa. Bradat i kosmat, u svome proročkom kaputu, bio sam tako blaženo anoniman i vičan svakoj prevari.
Tim događajem započinju moja svakojesenja cunjanja po sajmu, koja će, s vremenom, bivati sve više određena kojekakvim poslovima i profesionalnim obavezama, što i ne bi bilo tako fatalno, da usput nisam gubio i onu blaženu anonimnost, koja mi je omogućavala da sa svakim slobodno razgovaram, da se lažno predstavljam i da istražujem one donje slojeve sajma, andergraund koji je, naročito kod Srba i drugih Balkanaca, uvijek zanimljiviji i živopisniji od onoga što se događa u centru, ili u slučaju Beogradskoga sajma, onoga što se događa dolje, u onom okruglom prostoru glavne dvorane, u parteru, među velikim i povlaštenim izdavačima. Izgubivši tu dragocjenu privilegiju da budem nepoznat, više nisam mogao pratiti kako se društvene i političke promjene zrcale u socijalnoj dinamici sajma.
Ali onda sam počeo susretati ljude, koje nisam vidio godinama. Najinteresantniji su susreti i mimoilaženja s bivšim Sarajlijama. S onima čija su mi lica odnekud poznata i koji izrone u sjećanju, sa svojim životima, biografijama i porodičnim pričama, čim mi kažu svoja imena, ili čim se tih imena, posredno i ne pitajući, sam sjetim. Sarajevo nije bilo veliki grad, stiješnjeno među brdima, ljude je, kao u pretrpanom tramvaju, guralo jedne drugima u zagrljaj. A takav mu je bio i mentalitet, pomalo mediteranski, da smo jedni o drugima znali sve. Nakon što smo se rasuli po svijetu, u sjećanju bi ostao arhiviran jedan veliki imenik toga jučerašnjeg svijeta, čiji dijelovi isplivaju pri tim čudnim slučajnim susretima i prepoznavanjima.
Nekako s jeseni, u Beograd nagrne i ta sarajevska dijaspora (ljetos je, u vrijeme filmskog festivala, ispunjavala Sarajevo), dođu kod rodbine iz Kanade, Amerike i Australije, ili unajme sobe po jeftinijim hotelima, pa šetaju sajmom, kupuju knjige, i prepoznaju ljude iz prošlosti i podsvijesti. Ti ljudi govore jezikom, s naglascima i u intonaciji vremena od prije dvadeset i više godina. Tek kada se sretnem s njima, primijetim koliko su nam se govori izmijenili. Ispod ovoga jezika, na kojemu sad izgovaram riječi razumljive i u onome vremenu, jedan je mrtvi, nikad upokojeni jezik. Od ovog se on toliko ne razlikuje leksikom, niti sintaksom, kao što bi se dalo naslutiti, nakon masovnih silovanja našega jezika (ili naših jezika) u devedesetima. Veća je, ganutljivija, neobičnija, razlika u intonaciji, u boji glasa, u onih nekoliko jednostavnih naglasaka, za koje nam se krivo čini da su uvijek bili isti. Ono Sarajevo, iz govora sarajevske dijaspore, koju srećem po Beogradskom sajmu, govori gutajući samoglasnike, kao nekad, ali nekako raskošnije, baroknije i raspjevanije. Govori onako kako sam i sam govorio, na audio kaseti iz stare telefonske sekretarice, koju sam odnekud iskopao prije nekoliko godina, a onda je šokiran preslušavao.
Srećem, naravno, i Sarajlije koji su početkom rata bježali u Beograd. Neki od njih govore urednom ekavicom, ali ih izdaju tvrdi i opasni bosanski naglasci. Drugi su i dalje zakleti ijekavci, kojima se u govor podvuče tek poneka lepa reč, koja naprosto tačnijom i lepšom biva, ako se kaže, kako bi Andrić rekao, istočnim narečjem, u kojem svaka izgovorena reč nekako manje tužnom biva. S tim ljudima, jednim i drugim, čim ih prepoznam, nastavljam razgovarati onako kako sam razgovarao i prije rata. Nemam talenta za raspitivanja o tome što se dogodilo u međuvremenu, jesu li ženjeni, ili su udate, imaju li djece, i šta je s onim tvojim drugom, znaš onim, kako li se zvao… To međuvrijeme, u kojemu smo postali ovakvi kakvi jesmo, međuvrijeme u kojem smo, zapravo, i odrasli, pa već pomalo i ostarili, proteklo je, u velikoj mjeri, mimo nas, iscurilo nam između prstiju, dok smo čekali da se nešto promijeni i popravi. Osim toga, na rat smo gledali, i u ratu živjeli, s različitih strana svijeta, i s različitih strana fronta, pa smo o koječemu, sasvim sigurno, i različito mislili. Razlikovali su se naši očaji i bjesovi, a da bi se o tome razgovaralo, o tim očajima i bjesovima, potrebno je puno više od slučajnog i usputnog susreta na sajmu.
I na kraju, postoji treća vrsta susreta: to je kada prolazimo jedni pokraj drugih, i ne poznajemo se. A zapravo se znamo toliko dobro da jedni u druge zagledamo krajem oka, uočavamo svaku promjenu na licu, višak kila, sijede u kosi, drukčiji izraz lica… Rat nas je učinio neprijateljima, ili tačnije rečeno – neprijateljima nas je učinilo naše držanje u ratu – i tako će zauvijek ostati. Srećemo se tu, na sajmu, na tuđem teritoriju, za koji su oni 1992. vjerovali da im pripada i da je Beograd njihov stvarni zavičaj. Tada sam, u opsađenom Sarajevu, bio užasno razočaran i u njih, ali pogotovo u Beograd. Nekoliko godina kasnije, oni su se, vjerojatno jednako strašno, razočarali u Beograd. Kada se tako sretnemo, i u šutnji mimoiđemo u nekoj od sajamskih dvorana, Beograd na čas postane mjesto naše najintenzivnije tuđine.
Naravno, svi ti sarajevski susreti su razmjerno rijetki, u beskrajnom nizu prepoznavanja, upoznavanja i zapričavanja s raznim ljudima: uglavnom čitateljima, piscima, slučajnim namjernicima, čudacima, ludacima i prolaznicima, dogovorenim i nedogovorenim prijateljima, drugovima i poznanicima… Sajam je, uza sve drugo, jedno veliko pričalište i brbljalište, mjesto propalih dogovora, ili dogovora na koje sam zaboravio, dok sam bezglavo lunjao oko štandova, tegleći na leđima sve veće i veće količine knjiga, kupljenih ili poklonjenih – ustvari uglavnom kupljenih, jer volim kupovati knjige i mislim da je važno kupovati knjige, čak i one koje neću pročitati.
Na nekim štandovima znam da ću sresti poznate ljude: Gojka kod Službenog glasnika, Bajca na Geopoetici, Markovića na Stubovima kulture (ako te godine nije ministar ili predsjednik Skupštine), pune štandove poznatih kod Kreativnog centra, Mediterana, Clio… I nakon što se lijepo izrazgovaram, sve pokušavajući da, između dvije riječi, dođem i do knjiga iza svih tih prijateljskih leđa, vraćam se, umoran, na štand Rendeta, gdje sam, je l’ te, domaći, sjedam, pijem vodu i trudim se zuriti u jednu tačku, odsutan, da me više nitko ništa ne pita.
I onda, nakon pola sata, ponovo krećem u obilazak: grabim, kupujem, listam, ushićen onim čime se u životu bavim, u čemu zapravo i živim, knjigama, čitanjem, memoriranjem imena, potragom za rijetkim ili antikvarnim izdanjima, raspitivanjem o naslovima koji još nisu objavljeni, gnjavljenjem izdavača, Slađane u Rendetu, ali ne samo nje, oko sve samih “genijalnih knjiga”, koje bi obavezno trebalo prevesti, objaviti, reizdati… Tih četiri-pet dana, što ih provedem na Beogradskom sajmu, najvažniji su, emocionalno najintenzivniji dani mog cjelogodišnjeg društvenog života. Na sajam, dakle, dolazim kao na svakogodišnji hadžiluk, hodočašće Gospi Olovskoj (Pročitati obavezno Andrićevu priču “Čudo u Olovu”. Ako već jeste, čitajte je opet…), ili na neki sredovječni Woodstock. To je ona prilika da čovjek sebe uvjeri kako je ono što radi i nekome drugom važno, ili kako njegova vjera ima smisla, doći će uskrsnuće i kraljevstvo nebesko…
Devedesetih sam tako odlazio na sajam u Frankfurt. Taj beskrajni knjiški Disneyland bio je tada sjajna metafora moje emigracije i bezdomništva. Ali umjesto da opčini i uvjeri čovjeka da bi književnost, da bi čitanje moglo biti nekakav izlaz, put u unutrašnji egzil, Frankfurt me je bacao u još dublji očaj, jer nigdje, kao u tom sjajnom gastarbajterskome balkanskom gradu, na tom najvećem europskom sajmu knjiga, riječ koja je izgovorena ili napisana na ovome jeziku ne djeluje toliko sitno i beznačajno, ugluho izrečena i uzalud ispisana. To je i danas, valjda, za jednoga Balkanca, čitatelja i pisca, osnovna razlika između dva sajma: jedan ti ulije možda i štetnoga samopouzdanja, a drugi te ubije u pojam. Premda, nekad je i korisnije ovo drugo…
Nakon što bih, prilično uzaludno, pokušao obići sve ono što bi me zanimalo, oktobarske dane u Frankfurtu provodio sam, uglavnom, oko Hauptbahnhofa, u četvrti sa seks šopovima, turskim restoranima i balkanskim birtijama. Bile su to 1993, 1994, 1995, godine srpskohrvatskih ratova, ali u frankfurtskim su se pajzlovima u miru i atmosferi međusobne suradnje susretali bosanski Srbi, hercegovački Hrvati, Sandžaklije i Kosovari, pa bi ispotiha, skriveni ranim turbo folkom koji je treštao iz zvučnika, odrađivali jedni drugima poslove. A nije se baš činilo da su im poslovi legalni. Dugo je i krvavo Jugoslavija umirala i još duže je odumirala u srcima i u pametima svojih bivših državljana, ali je, vjerojatno, najžilavije trajala u zadimljenim bifeima i prljavim zahodima sa čučavcima (valjda su to bili i posljednji čučavci u Njemačkoj) oko glavne željezničke stanice u Frankfurtu. Moram priznati da sam uživao u atmosferi toga kvarta i svih tih mračnih, neobičnih mjesta. Spominjem ih se i ove godine, dok u Srbiji i u Beogradu nekako gluho protječe dvadeseta godišnjica smrti Miodraga Bulatovića, pisca zbog kojega sam i zalazio po tim frankfurtskim čistilištima bratstva i jedinstva, jer su te birtijetine izgledale poput inscenacije Bulatovićevih romana, spomen domovi njegova književnog djela.
U Frankfurtu sam, moram i to da ispričam, 1993. sreo i svoga starijeg druga, jednoga od meni najvažnijih živih pjesnika moga jezika, Stevana Tontića. Znao sam da je umakao iz Sarajeva, pronoseći živu glavu preko Pala i Beograda, sve do Berlina, i to je bilo sve. Nisam imao pojma gdje je, što radi i kako je… Ljudi tako kad ih u strašna vremena izgubiš, kada nestanu u nekoj historijskoj gužvi i pometnji, često, imaš utisak, obole od neke teške bolesti, sakriju se, polude. Pomiriš se s tim da ih više nemaš, pa kad nekoga od takvih ponovo sretneš, čini ti se da je ustao iz mrtvih. Kao što si i ti za njega ustao iz mrtvih.
E, tako sam ja u Frankfurtu sreo Stevu Tontića. Upravo sam stajao ispred pisoara, i nešto me navelo da dignem glavu i pogledam prema umivaonicima. Nismo se izgrlili i izljubili, što bismo, vjerojatno, učinili da se, eto, nismo našli u javnome, makar i sajamskom nužniku, ali mi Balkanci se nekako ne grlimo i ne ljubimo po zahodima. Valjda je i to iz neke naše čudne predrasude. No, da nije mjesto bilo upravo takvo, sigurno se ne bih danas sjećao situacije u kojoj sam prvi put po izlasku iz rata sreo Stevu.
Eto, to su, za Balkance i za govornike ovoga jezika, dva najvažnija naša knjiška sajma, ili dva najveća knjiška svetilišta.
Bilo je i drugdje doživljaja koji se pamte. Recimo, jednom sam, krajem devedesetih, u hotelskome foajeu jednoga hotela u Torinu, u vrijeme tamošnjeg sajma knjiga upoznao Gregora von Rezzorija, genijalnog njemačkog romanopisca, čija se stvarna domovina zagubila negdje između Poljske, Ukrajine, Njemačke, Bugarske, Rumunjske, Balkana, Austrije i Trsta, rođenoga u onom veličanstvenom Czernowitzu, u Bukovini, a život je proveo ispisujući priče jedne nestale, višenacionalne i multikulturne domovine, i rekonstruirajući rodbinsko porijeklo vlastitoga svijeta. Sjedio je Von Rezzori, pio čaj i čitao jutarnje novine. Predstavili su me, on se, nespretno gužvajući prevelike novine, ljubazno naklonio, rukovali smo se, i već je pričao o knjizi koju je nedavno pročitao, u dobrome njemačkom prijevodu, iz zemlje u kojoj nikada nije bio, ali je bila dio njegova svijeta. Naravno, bio je to samo pristojan kompliment jednoga starog gospodina meni kao piscu koji je rečenu knjigu napisao, ali već je sama činjenica da je Von Rezzori čitao moju knjigu bila veličanstvena. Taština je poput neke bolesti, s kojom je čovjek već toliko srođen da ju doživljava kao dio sebe, kao svoju ruku, bedro ili taban. Lakše bi se, i dostojanstvenije, živjelo bez nje, ali da nije taštine, zar bismo ikome ikada udijelili kompliment? I zar bismo se, da nije taštine, mogli baviti pisanjem i književnošću na način na koji to činimo u ovom slabo frekventnom jeziku, u ovim naopakim državama i među ovim očajnim, osiromašenim i izluđenim, svakom praznovjerju i nacionalističkoj kugi sklonim ljudima? I taština je važan razlog da tako ozareno pohodimo sajmove knjiga. Ali nitko nikad mojoj taštini nije ugodio kao stari Gregor von Rezzori. Razlog nije bio u njegovoj književnoj veličini, nego u tome što je on bio pisac jučerašnjega svijeta, zbrisane domovine i pomalo demodirane, epske geste, i što ga je, zapravo, zanimalo sve ono što je zanimalo i mene. Moj pisac.
I na kraju, nakon što prođe sajam u Beogradu, slijedi još jedan važan, bajkovit i pastoralan doživljaj. Početkom decembra u Puli se svake godine održava jedan mali sajmić, i ne baš tako mali festival knjige, u entuzijastičnoj produkciji Magdalene Vodopije i skupine fanatika. Obično puše bura, hladno je, ili je jugovina, pada kiša i vonja na luku, boje prirode su izrazite poput boja onoga nekadašnjeg Benettona, more je tamno i zlokobno, dobro se jede i pije, i najbolje se razgovara o književnosti, o svim pročitanim i nepročitanim knjigama, kao i o drugim važnim stvarima. Lani je, recimo, na sajmu gostovao Dušan Makavejev sa svojom karizmatičnom gospođom Bojanom, te je održao veličanstveno predavanje, u kojem je, između ostaloga, objašnjavao kako se u bombone 505 sa crtom stavlja crta. Sve ono čega nema, i čega ne može biti, usred velikoga oktobarskog prijestolničkog vašarišta, kada je Beograd na čas opet onako sveprožimajući kakav je bio kao glavni grad SFRJ, nadoknađuje se u tim pulskim i istarskim minijaturama. Osim toga, često je riječ i o istim ljudima. Lijepo je, recimo, to kada se ujutro probudiš, pomalo mamuran od sinoćnje književne rasprave silaziš do recepcije, gdje te susret s nepoljuljanim unutrašnjim mirom Vladislava Bajca vraća u ravnotežu brže i od duplog espressa. Lijepo je biti među ljudima koji vjeruju kako se sve stvarno važno mora jednom naći u knjigama.