(Nekoliko dojmova o romanu Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, na talijanski prevela Ljiljana Avirović, izd. Zandonai, Trento 2011.) ___
Piše: Sergio Sozi
S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić
___
Ako se, uzevši u ruke neki talijanski roman, očekuje ikakva novost, općenito nešto artificijelno – makar i nečitljivo osobno ili savršeno pomodno – “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” umije nam podariti zapanjujući dojam da svijet u rukavu ima i druge asove: asove maštovita pripovijedanja i prirodnosti, literarne kulture koja nije zbrda-zdola, last but notleast, čistu emociju. Ovo potonje neizostavno, jer pravi romanopisci nisu smutljivci, kolebljivci, galamdžije, smušenjaci, već oni što posjeduju emocionalno težište i koji – na temelju i oko te osovine – umiju itekako graditi vlastito pripovijedanje.
Zaplet, nadalje, može ispasti dražesno napuhan, napisan odjednom te mjestimice pretjeran – između stalnih digresija i analeksija zakrčiti kronološki tok fabule – ali nikada neće graditi, barem ne u očima čitalaca jednako tako čistih emocija pripovijest ni na nebu ni na zemlji, plastificiranu, brbljivu, pleonastičku, sklepanu rekao bih, mudro sažimajući, poneki današnji mladac. Bit će to, ipak, postojana pripovijest: prilično postojana na vlastitim nogama (višestrukima, kada govorimo o ovom romanu rijeci koji ima tako brojne noge, to jest priče, slike, duše te iz njih crpi svoju jedru kinetičku energiju).
Ukratko, autorova temeljna motivacija (govorilo se o čistoj emociji) jest ono što priči pruža uzlet i autoritet, postojanost. A taj detalj, ili još bolje ta piščeva osobita temeljna jasnoća, u datom slučaju, dopušta ljepotu i pričetini (kako bi rekao C. E. Gadda), mutnoj i neodlučnoj, kao što je ona o Srdi Kapurovoj – djevojčici nedefinirane nacionalne pripadnosti, između trinaest i sedamnaest godina, zacijelo s istoka – nad čijim umorstvom, što se dogodilo u Zagrebu 2005. godine, započinje cijela ta graja Miljenka Jergovića (Zagrepčanina rođenog u Sarajevu 1966. godine, u svijetu trenutno najpoznatijega hrvatskoga pripovjedača). Da. Graja zagrebačka, “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, samo zato što u hrvatsku metropolu Jergović postavlja scenarij događaja koji se prelijevaju iz tog umorstva poput golubova (i najcrnjih gavranova) iz šešira okretna opsjenara. I postavlja on taj slučaj upravo tu, zacijelo ne s namjerom da iskaže počast svome gradu po izboru, naprotiv. Ta je pripovijest na tom mjestu, vjerujemo, samo zbog Jergovićeva miroljubivog nagona, zbog njegova spontanog, dubokog prezira prema balkanskome ratu i onome tko ga je izazvao – neprijeporno Beograd i Zagreb, podjednako krivci.
Ovo je stoga zagrebački roman koji prema Zagrebu može sadržavati malo ljubavi. Ili u najmanju ruku bipolarnu emociju, s izraženom sklonosti prema mržnji više nego prema ljubavi… ili još bolje, budimo precizni, mržnja je to prema nacionalističkoj mržnji koju se toliko, in illo tempore, propagiralo iz tih gradova (Beograd i Zagreb… mi Talijani bismo rekli samo mussolinijevski Rim, zar ne?), to je dakle, oblik ljubavi, jer mržnja prema mržnji kao ishod može dati barem stanovit tip ljubavi (ponavljam: mi Talijani volimo Rim unatoč Mussoliniju. Tako i Jergović prema Zagrebu, ne odbacajući sve iza leđa, štoviše produbljujući polemičke teme prema toj metropoli i prema… onoj drugoj. Baš kao i prema pripadajućim narodima.)
Radi se dakle o naročitom čuvstvu, koje se tiče dva organa: srca i… jetre. Jer se traži poprilično jednoga i drugoga, da bi se živjelo i djelovalo između Srbije i Hrvatske – Jergović piše za naslovnice i izdavačke kuće obiju Nacija – ukazujući bez zadrške na njihove nedostatke i proturječja, jasno izražene u jedinstvenom europskom građanskom ratu koji se dogodio između 1945. i danas. A jetra su jednako tako potrebna i da bi se u naš ponajbolji govor prenio roman tolike višejezične profinjenosti – što je očigledna zasluga Ljiljane Avirović, njegove stalne prevoditeljice, koja se pokazala izvrsnom u prenošenju višestrukih registara i nijansi prisutnih u izvorniku, koristeći talijanski između onog čisto književnog i prepisanoga govornog, brižno dorađenog, nikada papirnatoga ili prašnjavoga, ni mladalačkoga i televizijskoga. Kirurški zahvat na otvorenom srcu, koji je pacijentu podario novi (itekako održiv) život.
No, vratimo se priči. Malena Srda Kapurova umire. Zločin, dakako. Ta hipotetska cigančica, pomalo mahnita, navikla plesati i pjevati nasred ceste između automobilskih sirena, 15. svibnja 2005. (na dan Duhova) bude zatečena zadavljena, u praznom stanu na zagrebačkoj periferiji. Istražuje to odjel za umorstva birokratske i besramne zagrebačke pandurije, tj. stari agent Neven Andrijašević te inspektor bosanskoga porijekla Lovro Babić. Taj drugi, pravi žbir, zapravo ne žbir, nego kvazipolicajac rekli bismo, koji kao “prvi koji ju je vidio mrtvu”, pred djevojčinim beživotnim tijelom “uplašio se i ukočio, nije mogao dati glasa od sebe, nego je tako stajao i kao opčinjen, kao neka sitna zvjerčica koju hipnotizira zvečarkin ples, gledao je u to lice” (str.73). Babić se, dakle, jogunasto baca na taj slučaj, svojeglavo i sitničavo istražujući u svim pravcima, ne uspijevajući izbjeći da bude i emotivno upleten.
Nakon par mjeseci – nastavlja priča – inkriminiran je i uhapšen stanoviti Ile Mažar, rođen 1981. godine, porijeklom iz Banja Luke, momak (nekadašnji matematičarski manijak: pripovijest o njegovu životu, ovdje do u tančine rekonstruirana, možda je najljepša od svih) koga istražitelj mora uhapsiti tragom svjedočenja stare stanarke, koja živi u zgradi u kojoj se zločin dogodio. Dotle, međutim, dok ga u zatvoru određen agent (mucavac) pendreči u pravilnim intervalima svakoga ponedjeljka, inspektor Babić shvaća da je slaba korist iznuditi bilo kakvu istinu, jer otkad je pretrpio lakšu povredu lubanje Ilin se život ”razlistao poput knjige, pa je svaki događaj imao po desetak mogućih, međusobno suprotstavljenih varijanti, a u svaku je Ile jednako vjerovao” (str. 159).
Pa ipak Babić očekuje da Ile, taj-osumnjičeni-već-ubojica (dnevne i tjedne novine od toga žive), vejrodostojno i neopozivo prizna. U ćeliji ga suserće svakodnevno a dotle živi, bavi se svojim tricama rekli bismo, a stvarno ubacujući u pripovijest, rekonstrukciju životâ u Ilinu životu – i u životima brojnih drugih ljudi koji se pojavljuju u romanu – i koji iz njega proistječu, često bolno obojeni. No i taj inspektorov život nije uvijek ugodan… prema tome… prema tome on prisustvuje strašnoj agoniji nećaka Davida (oko deset godina, talentirani violinist koji obećava). I tako dalje. Ukratko, uspijeva živjeti taj samotnjak, svadljivac, idealist Babić – glas važan ali nikako, oprez, nikako središnja os romana: više nam se čini danteovski Vergilije – makar nastavljao jednim okom gledati naokolo ne bi li pročisito istinu. Jer on, u stvari, ne vjeruje previše u Ilinu krvinju, no kako s vremenom iščeznu druge piste, ne bi znao na kojeg drugog kandidata zaigrati.
Pa dobro. Nagrađujući njegovo tvrdoglavo, sentimentalno zalaganje, istina u svakom slučaju stiže inspektoru Babiću. Ili, više od svega, rekli bismo da isitna – poluistina? – o slučaju Srde Kapurove, stiže na kraju romana samo zahvaljujući ostvarenju autorova nacrta. A taj se sastojao u tome da pripovijeda potiho, sarkastično, pseudokroničarski, ali ipak stalno epski, homerski, o nedaćama koje Slučaj nameće zagrebačkome mikrokozmosu, kojemu autor, volens aut nolens, pripada. Zbrka pojedinačnih, obiteljskih, političkih pripovijesti o ljudima koje je iskorijenio Slučaj (ili Mars?) sa staza, iz četvrti, malih mjestâ, vjerâ, narodnosti i profesijâ te ih, po istome bogu, iznova postavio na druge staze, u druge kvartove, profesije, religije, nacije. Duše isprepletene. Važne. Duboke. Silna homerovska i
gaddijanska struja (roman Spoznaja boli sa svojim flashbackovima), na način Edgara Lee Mastersa. Čak i više, usudio bih se reći, naslijeđe Gogolja (Petrogradske pripovijesti. Bilo bi previše očekivano uplitati Ivu Andrića, zar ne?).
Fascinantna i tragična koralnost djela Srda pjeva, u sumrak, na Duhove plod je nazaustavljiva nagona da se u jedinstveno tijelo stope biografije pojedinaca-korifeja i prošlost mjestâ-scenarijâ, međusobno prerazličiti a geografski ipak jedni naspram drugih, da bi mogli suosjećati samo jednim udarcem, sveopće ljudsko stanje, da svako mjesto preobražava u moru, a svaku moru u mjesto.
I to nije sve.
Svaka priča, u pravilu, vodi nekoj drugoj priči, ali čita se o Boži Labašu, lijenom i genijalnom centarforu Borca iz Banja Luke, o Svjetlanu Andrassiju promijenjena imena, o Tomi Wachi, barmenu i vlasniku jazz-kluba Srčeko u Zagrebu, pa još i o vojniku velehrvatu Benitu, te o retardiranom bratu Mirkecu, istinskim rasovima u kvartu, da bi se stiglo do autorove ključne točke, samo njegove, vjerujem: bol postojanja i duboka snažna volja da je se oslobodi – te boli – a da se pritom ne mora odreći same egzistencije; ili još bolje: održati apotropejski ritual protiv bolesti od Povijesti, spašavajući priče. Žrtvovati Fatumu/Slučaju Povijest za iskupljenje života svakog pojedinog čovjeka. Drugim riječima postići oslobođenje od boli, nasilja, jednom riječi od rata koji prožima svakog oca, majku i sina koji pripadaju svim tim nesretnim pustopoljinama, a u konačnici cijeli ljudski rod – čija je narav ta da gaji mržnju žaleći se na nju, osjećajući njenu prisutnost, a vladati se analogno prema ljubavi. U proturječju, dvostrukosti, ludilu svih nas, izvorištu svake književne priče kao i svakog zemaljskog života.
A sve zajedno, poljupci i boli, draž su i nevolja Jergovićeva romana – ukoliko, dakako, slavljenje glupe ljudske autoreferencijalnosti može postati umjetničko remek-djelo en sense classique… no to je moja dvojba koja se tiče svjetovne umjetnosti općenito a one moderne naročito. A imao bih još jednu dvojbu: može li Srda pjeva, u sumrak, na Duhove postati remek-djelo svjetske književnosti?
Što se tiče zadnjega pitanja, trenutno bih se rado izvukao odgovarajući s ne bih znao: prije svega zato što nemam povjerenja u današnjeg čitatelja, ali i zato što ostali romani ovog autora (primjerice Dvori od oraha, izd. Scheiwiller, Milano 2006.) stavljaju sadašnjost u nesigurnu poziciju – u svakom slučaju zadovoljavajući, pun, bujan, dubok, istinit, stilski neimitabilan, a i uvijek iznova plodonosno čitljiv. Dozvolite mi da kažem još i ovo: roman zahtjevne (i uspjele) konstrukcije, gdje sve niti uvode u nešto toplo, živahno i pulsirajuće kao čovjek i u čemu svako ljudsko biće ostaje jedinstveno, portretirano, duboko uklesano u mramor. Ljudi, kažem, a ne likovi u ovom književnom djelu širokoga daha, ali na sreću izvan globalizacije. Djelo filigranski rađeno vlastitom rukom čovjeka koji je u stanju ublažiti dramatičnost elegantnom literarnom tankoćutnošću čak i neizbježno prisutne situacije kada se zateknete da hodate po oštrici stanovitih preosjetljivih tematika (to jest etički osjetljivima pa podsjećam na prvo poglavlje Lazar, posvećeno razmišljanjima čuvara Lazara Hranilovića u mrtvačnici gdje počiva Srda).
U svakom slučaju ne, ovo sigurno nije suvremeni talijanski roman: nakladničko-uredničko čedo što ga je neprimjereno potpisao netko od tolikih replicirajućih lutaka ili neki egzibicionist alfabetski pervertit poput tolikih naših narodnih heroja (a ja sam osjećao potrebu za proživljenim, zanatskim pismom, prožetim poezijom i jedrom poput nje, presit iznakažena, umorna i jadna talijanskoga montažnoga lanca, gdje je autentično samo ne imati što reći, dapače paradoksalno obavezno, u neprestanoj imitaciji inozmenih autora ili pseudointelektualističkih egzibicija bolesnih kasnoimperijalističkih perverzija. I neću spominjati imena, to je na vama).
Elem, značajan roman svakako, roman remek-djelo ne bih znao. Remek-djelo je zasigurno naslov izvornika Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, koji mi je stalo prevesti Srda canta, nel crepuscolo, al dí di Pentecoste. A remek-djelo je, samo po sebi, pisati posve osobno i životno, makar opisujući na tone smrti i nasilja – osim toga boraveći u u celofan umotan i ugašen okoliš kakav je onaj današnje Evrope, birokratsko-gospodraskom entitetu zatvorenu u emocionalnu gluhoću prema bivšoj Jugoslaviji, kao i “flaširanu” u književno kritičarsko sljepilo koje joj priječi da gleda s onu stranu moderniteta (Jergović je, pogleda li se bolje, antimoderan autor, po narativnom ritmu s početka dvadesetoga stoljeća, tek malčice ublažen simbolikom iz sedamdesetih i osamdestih godina: nemoguće je to ignorirati).
Na kraju ću si priuštiti dvije povlastice: zadnju tvrdnju i jedno retoričko pitanje. Prvo je uvjerenje da se Jergovićeva djela, sva bez razlike, moraju uspoređivati samo s Poviješću europskih književnosti (osobito u segmentima koji se tiču pripovjedne proze u uskom odnosu s govornom, bajkovitom novelističkom tradicijom i – više-manje pseudobiografskom), ne i s literarnom aktualnošću. Drugo zvuči kako slijedi: ali što je trebalo bojiti sve u noir, ili barem u sramotno žuto, imajući na umu strukturalnu vjerodostojnost humane potke toga romana i ustanovljena očigledna autorska namjera da igra na sve što može ispasti super-krimi? (Ali zaključujem tako samo zato što mi je u cijelom romanu možda promaklo metaforičko značenje Srde Kapurove i njezine smrti).
Srce i jetra
(Nekoliko dojmova o romanu Miljenka Jergovića Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, na talijanski prevela Ljiljana Avirović, izd. Zandonai, Trento 2011.)
___
Piše: Sergio Sozi
S talijanskoga preveo: Tvrtko Klarić
___
Ako se, uzevši u ruke neki talijanski roman, očekuje ikakva novost, općenito nešto artificijelno – makar i nečitljivo osobno ili savršeno pomodno – “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove” umije nam podariti zapanjujući dojam da svijet u rukavu ima i druge asove: asove maštovita pripovijedanja i prirodnosti, literarne kulture koja nije zbrda-zdola, last but not least, čistu emociju. Ovo potonje neizostavno, jer pravi romanopisci nisu smutljivci, kolebljivci, galamdžije, smušenjaci, već oni što posjeduju emocionalno težište i koji – na temelju i oko te osovine – umiju itekako graditi vlastito pripovijedanje.
Zaplet, nadalje, može ispasti dražesno napuhan, napisan odjednom te mjestimice pretjeran – između stalnih digresija i analeksija zakrčiti kronološki tok fabule – ali nikada neće graditi, barem ne u očima čitalaca jednako tako čistih emocija pripovijest ni na nebu ni na zemlji, plastificiranu, brbljivu, pleonastičku, sklepanu rekao bih, mudro sažimajući, poneki današnji mladac. Bit će to, ipak, postojana pripovijest: prilično postojana na vlastitim nogama (višestrukima, kada govorimo o ovom romanu rijeci koji ima tako brojne noge, to jest priče, slike, duše te iz njih crpi svoju jedru kinetičku energiju).
Ukratko, autorova temeljna motivacija (govorilo se o čistoj emociji) jest ono što priči pruža uzlet i autoritet, postojanost. A taj detalj, ili još bolje ta piščeva osobita temeljna jasnoća, u datom slučaju, dopušta ljepotu i pričetini (kako bi rekao C. E. Gadda), mutnoj i neodlučnoj, kao što je ona o Srdi Kapurovoj – djevojčici nedefinirane nacionalne pripadnosti, između trinaest i sedamnaest godina, zacijelo s istoka – nad čijim umorstvom, što se dogodilo u Zagrebu 2005. godine, započinje cijela ta graja Miljenka Jergovića (Zagrepčanina rođenog u Sarajevu 1966. godine, u svijetu trenutno najpoznatijega hrvatskoga pripovjedača). Da. Graja zagrebačka, “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, samo zato što u hrvatsku metropolu Jergović postavlja scenarij događaja koji se prelijevaju iz tog umorstva poput golubova (i najcrnjih gavranova) iz šešira okretna opsjenara. I postavlja on taj slučaj upravo tu, zacijelo ne s namjerom da iskaže počast svome gradu po izboru, naprotiv. Ta je pripovijest na tom mjestu, vjerujemo, samo zbog Jergovićeva miroljubivog nagona, zbog njegova spontanog, dubokog prezira prema balkanskome ratu i onome tko ga je izazvao – neprijeporno Beograd i Zagreb, podjednako krivci.
Ovo je stoga zagrebački roman koji prema Zagrebu može sadržavati malo ljubavi. Ili u najmanju ruku bipolarnu emociju, s izraženom sklonosti prema mržnji više nego prema ljubavi… ili još bolje, budimo precizni, mržnja je to prema nacionalističkoj mržnji koju se toliko, in illo tempore, propagiralo iz tih gradova (Beograd i Zagreb… mi Talijani bismo rekli samo mussolinijevski Rim, zar ne?), to je dakle, oblik ljubavi, jer mržnja prema mržnji kao ishod može dati barem stanovit tip ljubavi (ponavljam: mi Talijani volimo Rim unatoč Mussoliniju. Tako i Jergović prema Zagrebu, ne odbacajući sve iza leđa, štoviše produbljujući polemičke teme prema toj metropoli i prema… onoj drugoj. Baš kao i prema pripadajućim narodima.)
Radi se dakle o naročitom čuvstvu, koje se tiče dva organa: srca i… jetre. Jer se traži poprilično jednoga i drugoga, da bi se živjelo i djelovalo između Srbije i Hrvatske – Jergović piše za naslovnice i izdavačke kuće obiju Nacija – ukazujući bez zadrške na njihove nedostatke i proturječja, jasno izražene u jedinstvenom europskom građanskom ratu koji se dogodio između 1945. i danas. A jetra su jednako tako potrebna i da bi se u naš ponajbolji govor prenio roman tolike višejezične profinjenosti – što je očigledna zasluga Ljiljane Avirović, njegove stalne prevoditeljice, koja se pokazala izvrsnom u prenošenju višestrukih registara i nijansi prisutnih u izvorniku, koristeći talijanski između onog čisto književnog i prepisanoga govornog, brižno dorađenog, nikada papirnatoga ili prašnjavoga, ni mladalačkoga i televizijskoga. Kirurški zahvat na otvorenom srcu, koji je pacijentu podario novi (itekako održiv) život.
No, vratimo se priči. Malena Srda Kapurova umire. Zločin, dakako. Ta hipotetska cigančica, pomalo mahnita, navikla plesati i pjevati nasred ceste između automobilskih sirena, 15. svibnja 2005. (na dan Duhova) bude zatečena zadavljena, u praznom stanu na zagrebačkoj periferiji. Istražuje to odjel za umorstva birokratske i besramne zagrebačke pandurije, tj. stari agent Neven Andrijašević te inspektor bosanskoga porijekla Lovro Babić. Taj drugi, pravi žbir, zapravo ne žbir, nego kvazipolicajac rekli bismo, koji kao “prvi koji ju je vidio mrtvu”, pred djevojčinim beživotnim tijelom “uplašio se i ukočio, nije mogao dati glasa od sebe, nego je tako stajao i kao opčinjen, kao neka sitna zvjerčica koju hipnotizira zvečarkin ples, gledao je u to lice” (str.73). Babić se, dakle, jogunasto baca na taj slučaj, svojeglavo i sitničavo istražujući u svim pravcima, ne uspijevajući izbjeći da bude i emotivno upleten.
Nakon par mjeseci – nastavlja priča – inkriminiran je i uhapšen stanoviti Ile Mažar, rođen 1981. godine, porijeklom iz Banja Luke, momak (nekadašnji matematičarski manijak: pripovijest o njegovu životu, ovdje do u tančine rekonstruirana, možda je najljepša od svih) koga istražitelj mora uhapsiti tragom svjedočenja stare stanarke, koja živi u zgradi u kojoj se zločin dogodio. Dotle, međutim, dok ga u zatvoru određen agent (mucavac) pendreči u pravilnim intervalima svakoga ponedjeljka, inspektor Babić shvaća da je slaba korist iznuditi bilo kakvu istinu, jer otkad je pretrpio lakšu povredu lubanje Ilin se život ”razlistao poput knjige, pa je svaki događaj imao po desetak mogućih, međusobno suprotstavljenih varijanti, a u svaku je Ile jednako vjerovao” (str. 159).
Pa ipak Babić očekuje da Ile, taj-osumnjičeni-već-ubojica (dnevne i tjedne novine od toga žive), vejrodostojno i neopozivo prizna. U ćeliji ga suserće svakodnevno a dotle živi, bavi se svojim tricama rekli bismo, a stvarno ubacujući u pripovijest, rekonstrukciju životâ u Ilinu životu – i u životima brojnih drugih ljudi koji se pojavljuju u romanu – i koji iz njega proistječu, često bolno obojeni. No i taj inspektorov život nije uvijek ugodan… prema tome… prema tome on prisustvuje strašnoj agoniji nećaka Davida (oko deset godina, talentirani violinist koji obećava). I tako dalje. Ukratko, uspijeva živjeti taj samotnjak, svadljivac, idealist Babić – glas važan ali nikako, oprez, nikako središnja os romana: više nam se čini danteovski Vergilije – makar nastavljao jednim okom gledati naokolo ne bi li pročisito istinu. Jer on, u stvari, ne vjeruje previše u Ilinu krvinju, no kako s vremenom iščeznu druge piste, ne bi znao na kojeg drugog kandidata zaigrati.
Pa dobro. Nagrađujući njegovo tvrdoglavo, sentimentalno zalaganje, istina u svakom slučaju stiže inspektoru Babiću. Ili, više od svega, rekli bismo da isitna – poluistina? – o slučaju Srde Kapurove, stiže na kraju romana samo zahvaljujući ostvarenju autorova nacrta. A taj se sastojao u tome da pripovijeda potiho, sarkastično, pseudokroničarski, ali ipak stalno epski, homerski, o nedaćama koje Slučaj nameće zagrebačkome mikrokozmosu, kojemu autor, volens aut nolens, pripada. Zbrka pojedinačnih, obiteljskih, političkih pripovijesti o ljudima koje je iskorijenio Slučaj (ili Mars?) sa staza, iz četvrti, malih mjestâ, vjerâ, narodnosti i profesijâ te ih, po istome bogu, iznova postavio na druge staze, u druge kvartove, profesije, religije, nacije. Duše isprepletene. Važne. Duboke. Silna homerovska i
gaddijanska struja (roman Spoznaja boli sa svojim flashbackovima), na način Edgara Lee Mastersa. Čak i više, usudio bih se reći, naslijeđe Gogolja (Petrogradske pripovijesti. Bilo bi previše očekivano uplitati Ivu Andrića, zar ne?).
Fascinantna i tragična koralnost djela Srda pjeva, u sumrak, na Duhove plod je nazaustavljiva nagona da se u jedinstveno tijelo stope biografije pojedinaca-korifeja i prošlost mjestâ-scenarijâ, međusobno prerazličiti a geografski ipak jedni naspram drugih, da bi mogli suosjećati samo jednim udarcem, sveopće ljudsko stanje, da svako mjesto preobražava u moru, a svaku moru u mjesto.
I to nije sve.
Svaka priča, u pravilu, vodi nekoj drugoj priči, ali čita se o Boži Labašu, lijenom i genijalnom centarforu Borca iz Banja Luke, o Svjetlanu Andrassiju promijenjena imena, o Tomi Wachi, barmenu i vlasniku jazz-kluba Srčeko u Zagrebu, pa još i o vojniku velehrvatu Benitu, te o retardiranom bratu Mirkecu, istinskim rasovima u kvartu, da bi se stiglo do autorove ključne točke, samo njegove, vjerujem: bol postojanja i duboka snažna volja da je se oslobodi – te boli – a da se pritom ne mora odreći same egzistencije; ili još bolje: održati apotropejski ritual protiv bolesti od Povijesti, spašavajući priče. Žrtvovati Fatumu/Slučaju Povijest za iskupljenje života svakog pojedinog čovjeka. Drugim riječima postići oslobođenje od boli, nasilja, jednom riječi od rata koji prožima svakog oca, majku i sina koji pripadaju svim tim nesretnim pustopoljinama, a u konačnici cijeli ljudski rod – čija je narav ta da gaji mržnju žaleći se na nju, osjećajući njenu prisutnost, a vladati se analogno prema ljubavi. U proturječju, dvostrukosti, ludilu svih nas, izvorištu svake književne priče kao i svakog zemaljskog života.
A sve zajedno, poljupci i boli, draž su i nevolja Jergovićeva romana – ukoliko, dakako, slavljenje glupe ljudske autoreferencijalnosti može postati umjetničko remek-djelo en sense classique… no to je moja dvojba koja se tiče svjetovne umjetnosti općenito a one moderne naročito. A imao bih još jednu dvojbu: može li Srda pjeva, u sumrak, na Duhove postati remek-djelo svjetske književnosti?
Što se tiče zadnjega pitanja, trenutno bih se rado izvukao odgovarajući s ne bih znao: prije svega zato što nemam povjerenja u današnjeg čitatelja, ali i zato što ostali romani ovog autora (primjerice Dvori od oraha, izd. Scheiwiller, Milano 2006.) stavljaju sadašnjost u nesigurnu poziciju – u svakom slučaju zadovoljavajući, pun, bujan, dubok, istinit, stilski neimitabilan, a i uvijek iznova plodonosno čitljiv. Dozvolite mi da kažem još i ovo: roman zahtjevne (i uspjele) konstrukcije, gdje sve niti uvode u nešto toplo, živahno i pulsirajuće kao čovjek i u čemu svako ljudsko biće ostaje jedinstveno, portretirano, duboko uklesano u mramor. Ljudi, kažem, a ne likovi u ovom književnom djelu širokoga daha, ali na sreću izvan globalizacije. Djelo filigranski rađeno vlastitom rukom čovjeka koji je u stanju ublažiti dramatičnost elegantnom literarnom tankoćutnošću čak i neizbježno prisutne situacije kada se zateknete da hodate po oštrici stanovitih preosjetljivih tematika (to jest etički osjetljivima pa podsjećam na prvo poglavlje Lazar, posvećeno razmišljanjima čuvara Lazara Hranilovića u mrtvačnici gdje počiva Srda).
U svakom slučaju ne, ovo sigurno nije suvremeni talijanski roman: nakladničko-uredničko čedo što ga je neprimjereno potpisao netko od tolikih replicirajućih lutaka ili neki egzibicionist alfabetski pervertit poput tolikih naših narodnih heroja (a ja sam osjećao potrebu za proživljenim, zanatskim pismom, prožetim poezijom i jedrom poput nje, presit iznakažena, umorna i jadna talijanskoga montažnoga lanca, gdje je autentično samo ne imati što reći, dapače paradoksalno obavezno, u neprestanoj imitaciji inozmenih autora ili pseudointelektualističkih egzibicija bolesnih kasnoimperijalističkih perverzija. I neću spominjati imena, to je na vama).
Elem, značajan roman svakako, roman remek-djelo ne bih znao. Remek-djelo je zasigurno naslov izvornika Srda pjeva, u sumrak, na Duhove, koji mi je stalo prevesti Srda canta, nel crepuscolo, al dí di Pentecoste. A remek-djelo je, samo po sebi, pisati posve osobno i životno, makar opisujući na tone smrti i nasilja – osim toga boraveći u u celofan umotan i ugašen okoliš kakav je onaj današnje Evrope, birokratsko-gospodraskom entitetu zatvorenu u emocionalnu gluhoću prema bivšoj Jugoslaviji, kao i “flaširanu” u književno kritičarsko sljepilo koje joj priječi da gleda s onu stranu moderniteta (Jergović je, pogleda li se bolje, antimoderan autor, po narativnom ritmu s početka dvadesetoga stoljeća, tek malčice ublažen simbolikom iz sedamdesetih i osamdestih godina: nemoguće je to ignorirati).
Na kraju ću si priuštiti dvije povlastice: zadnju tvrdnju i jedno retoričko pitanje. Prvo je uvjerenje da se Jergovićeva djela, sva bez razlike, moraju uspoređivati samo s Poviješću europskih književnosti (osobito u segmentima koji se tiču pripovjedne proze u uskom odnosu s govornom, bajkovitom novelističkom tradicijom i – više-manje pseudobiografskom), ne i s literarnom aktualnošću. Drugo zvuči kako slijedi: ali što je trebalo bojiti sve u noir, ili barem u sramotno žuto, imajući na umu strukturalnu vjerodostojnost humane potke toga romana i ustanovljena očigledna autorska namjera da igra na sve što može ispasti super-krimi? (Ali zaključujem tako samo zato što mi je u cijelom romanu možda promaklo metaforičko značenje Srde Kapurove i njezine smrti).
U Ljubljani 24. siječnja 2012.