Prvi svjetski rat književno je zanimljiv jer je to posljednji rat kroz koji se mogu pričati priče o osobnome ratničkom herojstvu i o moralnome kodeksu ratovanja. Istina, mi ni s tom temom nismo imali previše sreće. Osim u Krležinoj domobranskoj epici, “Čizmašima” Dragoslava Mihailovića, kvazimemoaristici “Ratnoga roblja” Mile Budaka ili u “Lirici Itake” Miloša Crnjanskog, teško je u našim književnostima i naslutiti što se događalo u tom prvom velikom ratu, iako je on i počeo u našim krajevima, pa su se, možda tada i nikad više, nama bliski toponimi našli u središtu planetarnog interesa. No, o tom se ratu u nas malo dobroga napisalo, što zbog viška opreza i političkoga obzira, a što upravo zbog manjka svakog opreza i obzira. Srbija je u Prvome svjetskom ratu bila najpoharanija zemlja Europe, s najviše žrtava, ali i s najvećom – mitskom – slavom ratnih herojstava, kojim su se divile sve zemlje pobjednice, dok je Hrvatska, točnije njezino domobranstvo i značajan dio građanstva, ostala na strani poraženih i potučenih, čiji se svijet 1918. praktično raspao. Naravno, bilo je i među Hrvatima itekakvih izuzetaka: od Krleže, koji se pokušao priključiti srpskoj vojsci pa su ga potjerali kao špijuna, do Alojzija Stepinca, srpskoga dobrovoljca, zbog čijih ga je solunaških zasluga kralj Aleksandar Karađorđević i blagoslovio za zagrebačkoga vladiku i nadbiskupa. No, sve to je u nedovršenim i nezrelim kulturama, koje permanentno boluju od puranskih kompleksa čas manje, čas veće vrijednosti, bilo samo smetnja velikoj književnosti. Srbi su ponešto talambasali o Kajmakčalanu i Solunskom frontu, Hrvati su se odali krležijanskome cviležu nad hudom sudbinom običnoga svijeta u austrougarskim uniformama, ali na kraju priča nije bila ispričana. Od svih tih Soča i Galicija, na kojima su krvarili naši djedovi i pradjedovi, ostale su samo rijetke fotografije u obiteljskim albumima. Nakon raspada Jugoslavije interes za tim ratom u Hrvatskoj se još i smanjio, jer kako ne možemo reći što su nam to od 1914. do 1918. Srbi bili krivi, veliki povijesni događaj gubi za nas svaki smisao.
Prije punih devet mjeseci, sasvim ugluho, mimo svakog interesa i pozornosti zagrebačke kulturne scene, objavljena je strip novela “Srce bitaka”, francuskoga scenarista Jeana-Davida Morvana i crtača Igora Kordeja. Radi se o jednom od boljih i ljepših komada – ne samo stripovske – proze koja se u zadnje vrijeme mogla čitati na hrvatskome, te o knjizi u kojoj je na fascinantan način obrađena jedna žanr podtema velike teme Prvoga svjetskog rata, ratničko herojstvo. Morvanov i Kordejev heroj je Amareo Zamai, crnac s Martiniquea, koji se bori u francuskoj vojsci. Priča o njemu teče dvadesetak godina kasnije, glasom paraplegičnog starca, žurnalističkog svjedoka vremena, koji je bio fasciniran Amareom i zaljubljen u njega. Priča je, dijelom, i palimpsest frontovskih novina “Srce bitaka”, koje je starac uređivao i ispisivao.
Amareo Zamai crni je vojnik u vremenu kada su rasne predrasude bile normalne, društveno prihvatljive i poželjne, te je ekscentrično bilo ne imati ih, ali to nije tema ove knjige. Rasizam se pojavljuje na margini, kao što se na suprotnoj margini javlja snažna erotska privlačnost, kojom Amareo Zamai zrači. Stari novinar Boforlant priznaje da je s vojnicima imao seksualnih iskustava, ali Amareova privlačnost bila je nešto drugo, “bilo je to tako moćno da je čak isključivalo ‘ono'”. Starac prepričava scenu kako se jednoga jutra digao prije vojske, i nije Amarea našao na mjestu na kojem je zanoćio. Uplašio se da nije dezertirao, pomislio je da će ga strijeljati, i ustrčao se da ga nađe i spasi. Našao ga je kako se potpuno gol, lijepi crni Apolon, kupa u rijeci. Primijetio ga je, ali se nastavio kupati kao da Boforlanta nije ni bilo.
Scena na rijeci lijepa je, nježna i erotična, tako nacrtana i ispričana da čitatelja pogađa savršeno točno, i na neki način oboji cijelu novelu. Naime, lako je identificirati se s Boforlantom, bez obzira na to koliko je čovjek inače spreman identificirati se ili priznati sebi identifikaciju s homoseksualnim ljubavima, što je za ovu knjigu važno, koliko god erotska strana priče o Amareu Zamai u “Srcu bitaka” bila marginalna. Ona je samo segment Amareove neobične herojske pojave, ili kako bi se narodski reklo – karizme. On je neka vrsta lirskoga i intelektualnog superheroja, koji, naravno, nema baš nikakve veze ni sa stripovskim superherojima – uz čije je sudbine Kordej kao crtač proveo dobar komad života, da bi na kraju od njih i pobjegao natrag u Europu – nego je riječ o nekom starinskom i prilično literarnom konceptu junaštva. Amareo Zamai je neustrašiv, ide na metak ali metak ga neće, militariziran je do krajnjih granica, a svoju nutrinu sakriva od okolice. Sam je na fronti na kojoj su tisuće, stotine tisuća ljudi. Svi oni su, kako to s vojskom već i jest, prljavi i neoprani, dok se on pred bitku kupa u rijeci, i čist je u svojoj ljepoti. Pritom, on je u bici savršeni ubojica.
Novela “Srce bitaka” uvodni je dio serijala, koji će obuhvatiti Oktobarsku revoluciju, Španjolski građanski rat, Drugi svjetski rat, ali se može čitati i kao zaokružena i zatvorena priča. Nemoguće je naslutiti što će se dalje događati s Amareom, ne znamo, zapravo, ni tko je taj čovjek, jer je sve naše znanje o njemu ostalo na onom što nam je mogao reći stari paraplegičar i što smo mogli vidjeti u onoj čudesnoj sceni kupanja na rijeci. “Srce bitaka” novela je neobično duge, spore i teške ekspozicije, kakva se u stripovima rijetko viđa. Uživa se u njoj, kao u sporim filmovima i knjigama, koje nikada ne postanu široko popularne. Amareo Zamai nije junak masa, nikakav crni Superman. Moglo bi se čak reći da su se Morvan i Kordej svojski potrudili da ga ne učine privlačnim onima za koje su stripovi roba iz supermarketa.
Igor Kordej već je jednom davno, u vrijeme naših novovalnih i punkerskih mladosti, bio veliki crtač. Kada je otišao u Ameriku da radi za Marvela, mogli smo pomisliti da će se Kordej obogatiti i da će završiti crtajući story board za najnoviji nastavak Batmana. S njegovim talentom bilo mu je suđeno da postane jedan od onih iritantno uspješnih Hrvata, koje nam pokazuju po naslovnicama svjetskih novina, ali iza kojih, ruku na srce, ne ostaju baš neka osobita djela. Srećom, izgleda da Kordej nije imao živce za taj svijet, a vjerojatno mu ni poslovni talent nije bio jača strana. Ako je vjerovati novinskim intervjuima i izvještajima, u Europu se vratio prilično ljut i frustriran. Na kraju se opet naselio u Zagrebu, što je nas nekolicinu obožavatelja te pokojeg mladog strip crtača samo moglo navesti da pomislimo kako je Zagreb na kulturnoj mapi našega svijeta najednom postao puno važniji grad. Kao da nam se, u vrijeme kada je snimao “Zaruke su drugo trajale”, doselio sam Jean Pierre Jeunet i sa sobom doveo Audrey Tautou.
Nevjerojatni su Kordejevi kadrovi u “Srcu bitaka”. Osim što u njima često gledamo prvi, drugi i treći plan, i što crtač insistira na faktografskoj vjerodostojnosti svakoga detalja, počev od vojnih odora iz Prvoga svjetskog rata, dosegnuo je i onu vrstu zrelosti koja svakoj nacrtanoj sličici daje njegov autorski pečat i prepoznatljivost. Teško je sa stripovima što ih crtaju ljudi koje ne uspijevamo prepoznati, osim kad namjerno prelaze u karikaturiste, jer bez obzira i na priču i na vizualnu atraktivnost takvi su stripovi jednostavno dosadni. Tako je bilo u ona vremena, prije dvadeset-trideset godina, kada je strip u našem sentimentalnom odgoju bio toliko važan, a tako je, valjda, i danas, kada su stripovi toliko izvan mode da se o “Srcu bitaka” kod nas nije ni pisalo, ni govorilo. Kordeju uspijeva da mu njegovi nacrtani likovi glume na način filmskih glumaca, a ne da funkcioniraju po principu grafičkih ponavljanja, i kao marionete u priči koju samo ilustriraju svojim pojavama. Njegova i scenaristova naracija je složena i vrlo literarna, bilo ju je teško raskadrirati i pretvoriti u slike i riječi, ali ne samo da “Srce bitaka” nigdje ne zapinje, niti se čitatelj i gledatelj u priči gubi, nego se identificira i s pričom i s njezinim likovima, ali i s načinom na koji je ispričana. Pažnja kojom Igor Kordej pristupa svakom svome crtežu čovjeka podsjeti na još jednoga našeg velikog crtača i ilustratora, još neobičnije profesionalne sudbine, Alema Ćurina.
Strip je idealan medij konstruiranja i rekonstruiranja starih i novih mitova. Svi stripovski likovi su u određenom smislu i stripovski junaci. Strip počinje od superheroja, spušta se prema herojima i antiherojima, koji u jednom trenutku postaju isto što i superheroji. Samo što je Amerika obično insistirala na superherojima, a Europa na antiherojima, ali možda je i to više uvjetovano veličinom tržišta nego kulturološkim razlozima ili, recimo, time što Amerika nema ministarstvo kulture, koje bi se brinulo o činjenici da uglavnom luzeri stvaraju visoku kulturu i umjetnost. Franz Kafka bi u Americi umro od gladi, kao što bi Supermana u Europi ismijali prije nego što bi prvi puta poletio. “Srce bitaka” velika je europska strip novela, ali njezin junak, ipak, nije antiheroj, niti je sličan Franzu Kafki. Prije bi se reklo da je sličan Ernstu Jüngeru, ili da je junak njegovih zlokobnih militarističkih fantazija. Ali kako Kordej ne crta jednoznačne svjetove, tako ni Amareo Zamai nije ostvarenje militarističkih snova. Da bi to bio nedostaju mu ideali, o kojima u njegovom slučaju ne znamo baš ništa, a njegovo jurišanje protiv smrti moglo bi se proglasiti militarističkim samo kada bi to bila žrtva neke vjere. O vjeri Amarea Zamaija čitatelj i gledatelj također ne doznaje ništa. Osim da se ujutro pred bitku ranije ustaje, da opere i očisti svoju opremu i da se okupa na rijeci. Iako je to toliko neobično i škakljivo da je stari Boforlant od toga načinio mit, taj mit nikako nije militaristički. Amareo Zamai junak je jednoga svijeta, a u nastavcima serijala saznat ćemo, možda, i kojega.
Srce bitaka Igora Kordeja
Prvi svjetski rat književno je zanimljiv jer je to posljednji rat kroz koji se mogu pričati priče o osobnome ratničkom herojstvu i o moralnome kodeksu ratovanja. Istina, mi ni s tom temom nismo imali previše sreće. Osim u Krležinoj domobranskoj epici, “Čizmašima” Dragoslava Mihailovića, kvazimemoaristici “Ratnoga roblja” Mile Budaka ili u “Lirici Itake” Miloša Crnjanskog, teško je u našim književnostima i naslutiti što se događalo u tom prvom velikom ratu, iako je on i počeo u našim krajevima, pa su se, možda tada i nikad više, nama bliski toponimi našli u središtu planetarnog interesa. No, o tom se ratu u nas malo dobroga napisalo, što zbog viška opreza i političkoga obzira, a što upravo zbog manjka svakog opreza i obzira. Srbija je u Prvome svjetskom ratu bila najpoharanija zemlja Europe, s najviše žrtava, ali i s najvećom – mitskom – slavom ratnih herojstava, kojim su se divile sve zemlje pobjednice, dok je Hrvatska, točnije njezino domobranstvo i značajan dio građanstva, ostala na strani poraženih i potučenih, čiji se svijet 1918. praktično raspao. Naravno, bilo je i među Hrvatima itekakvih izuzetaka: od Krleže, koji se pokušao priključiti srpskoj vojsci pa su ga potjerali kao špijuna, do Alojzija Stepinca, srpskoga dobrovoljca, zbog čijih ga je solunaških zasluga kralj Aleksandar Karađorđević i blagoslovio za zagrebačkoga vladiku i nadbiskupa. No, sve to je u nedovršenim i nezrelim kulturama, koje permanentno boluju od puranskih kompleksa čas manje, čas veće vrijednosti, bilo samo smetnja velikoj književnosti. Srbi su ponešto talambasali o Kajmakčalanu i Solunskom frontu, Hrvati su se odali krležijanskome cviležu nad hudom sudbinom običnoga svijeta u austrougarskim uniformama, ali na kraju priča nije bila ispričana. Od svih tih Soča i Galicija, na kojima su krvarili naši djedovi i pradjedovi, ostale su samo rijetke fotografije u obiteljskim albumima. Nakon raspada Jugoslavije interes za tim ratom u Hrvatskoj se još i smanjio, jer kako ne možemo reći što su nam to od 1914. do 1918. Srbi bili krivi, veliki povijesni događaj gubi za nas svaki smisao.
Prije punih devet mjeseci, sasvim ugluho, mimo svakog interesa i pozornosti zagrebačke kulturne scene, objavljena je strip novela “Srce bitaka”, francuskoga scenarista Jeana-Davida Morvana i crtača Igora Kordeja. Radi se o jednom od boljih i ljepših komada – ne samo stripovske – proze koja se u zadnje vrijeme mogla čitati na hrvatskome, te o knjizi u kojoj je na fascinantan način obrađena jedna žanr podtema velike teme Prvoga svjetskog rata, ratničko herojstvo. Morvanov i Kordejev heroj je Amareo Zamai, crnac s Martiniquea, koji se bori u francuskoj vojsci. Priča o njemu teče dvadesetak godina kasnije, glasom paraplegičnog starca, žurnalističkog svjedoka vremena, koji je bio fasciniran Amareom i zaljubljen u njega. Priča je, dijelom, i palimpsest frontovskih novina “Srce bitaka”, koje je starac uređivao i ispisivao.
Amareo Zamai crni je vojnik u vremenu kada su rasne predrasude bile normalne, društveno prihvatljive i poželjne, te je ekscentrično bilo ne imati ih, ali to nije tema ove knjige. Rasizam se pojavljuje na margini, kao što se na suprotnoj margini javlja snažna erotska privlačnost, kojom Amareo Zamai zrači. Stari novinar Boforlant priznaje da je s vojnicima imao seksualnih iskustava, ali Amareova privlačnost bila je nešto drugo, “bilo je to tako moćno da je čak isključivalo ‘ono'”. Starac prepričava scenu kako se jednoga jutra digao prije vojske, i nije Amarea našao na mjestu na kojem je zanoćio. Uplašio se da nije dezertirao, pomislio je da će ga strijeljati, i ustrčao se da ga nađe i spasi. Našao ga je kako se potpuno gol, lijepi crni Apolon, kupa u rijeci. Primijetio ga je, ali se nastavio kupati kao da Boforlanta nije ni bilo.
Scena na rijeci lijepa je, nježna i erotična, tako nacrtana i ispričana da čitatelja pogađa savršeno točno, i na neki način oboji cijelu novelu. Naime, lako je identificirati se s Boforlantom, bez obzira na to koliko je čovjek inače spreman identificirati se ili priznati sebi identifikaciju s homoseksualnim ljubavima, što je za ovu knjigu važno, koliko god erotska strana priče o Amareu Zamai u “Srcu bitaka” bila marginalna. Ona je samo segment Amareove neobične herojske pojave, ili kako bi se narodski reklo – karizme. On je neka vrsta lirskoga i intelektualnog superheroja, koji, naravno, nema baš nikakve veze ni sa stripovskim superherojima – uz čije je sudbine Kordej kao crtač proveo dobar komad života, da bi na kraju od njih i pobjegao natrag u Europu – nego je riječ o nekom starinskom i prilično literarnom konceptu junaštva. Amareo Zamai je neustrašiv, ide na metak ali metak ga neće, militariziran je do krajnjih granica, a svoju nutrinu sakriva od okolice. Sam je na fronti na kojoj su tisuće, stotine tisuća ljudi. Svi oni su, kako to s vojskom već i jest, prljavi i neoprani, dok se on pred bitku kupa u rijeci, i čist je u svojoj ljepoti. Pritom, on je u bici savršeni ubojica.
Novela “Srce bitaka” uvodni je dio serijala, koji će obuhvatiti Oktobarsku revoluciju, Španjolski građanski rat, Drugi svjetski rat, ali se može čitati i kao zaokružena i zatvorena priča. Nemoguće je naslutiti što će se dalje događati s Amareom, ne znamo, zapravo, ni tko je taj čovjek, jer je sve naše znanje o njemu ostalo na onom što nam je mogao reći stari paraplegičar i što smo mogli vidjeti u onoj čudesnoj sceni kupanja na rijeci. “Srce bitaka” novela je neobično duge, spore i teške ekspozicije, kakva se u stripovima rijetko viđa. Uživa se u njoj, kao u sporim filmovima i knjigama, koje nikada ne postanu široko popularne. Amareo Zamai nije junak masa, nikakav crni Superman. Moglo bi se čak reći da su se Morvan i Kordej svojski potrudili da ga ne učine privlačnim onima za koje su stripovi roba iz supermarketa.
Igor Kordej već je jednom davno, u vrijeme naših novovalnih i punkerskih mladosti, bio veliki crtač. Kada je otišao u Ameriku da radi za Marvela, mogli smo pomisliti da će se Kordej obogatiti i da će završiti crtajući story board za najnoviji nastavak Batmana. S njegovim talentom bilo mu je suđeno da postane jedan od onih iritantno uspješnih Hrvata, koje nam pokazuju po naslovnicama svjetskih novina, ali iza kojih, ruku na srce, ne ostaju baš neka osobita djela. Srećom, izgleda da Kordej nije imao živce za taj svijet, a vjerojatno mu ni poslovni talent nije bio jača strana. Ako je vjerovati novinskim intervjuima i izvještajima, u Europu se vratio prilično ljut i frustriran. Na kraju se opet naselio u Zagrebu, što je nas nekolicinu obožavatelja te pokojeg mladog strip crtača samo moglo navesti da pomislimo kako je Zagreb na kulturnoj mapi našega svijeta najednom postao puno važniji grad. Kao da nam se, u vrijeme kada je snimao “Zaruke su drugo trajale”, doselio sam Jean Pierre Jeunet i sa sobom doveo Audrey Tautou.
Nevjerojatni su Kordejevi kadrovi u “Srcu bitaka”. Osim što u njima često gledamo prvi, drugi i treći plan, i što crtač insistira na faktografskoj vjerodostojnosti svakoga detalja, počev od vojnih odora iz Prvoga svjetskog rata, dosegnuo je i onu vrstu zrelosti koja svakoj nacrtanoj sličici daje njegov autorski pečat i prepoznatljivost. Teško je sa stripovima što ih crtaju ljudi koje ne uspijevamo prepoznati, osim kad namjerno prelaze u karikaturiste, jer bez obzira i na priču i na vizualnu atraktivnost takvi su stripovi jednostavno dosadni. Tako je bilo u ona vremena, prije dvadeset-trideset godina, kada je strip u našem sentimentalnom odgoju bio toliko važan, a tako je, valjda, i danas, kada su stripovi toliko izvan mode da se o “Srcu bitaka” kod nas nije ni pisalo, ni govorilo. Kordeju uspijeva da mu njegovi nacrtani likovi glume na način filmskih glumaca, a ne da funkcioniraju po principu grafičkih ponavljanja, i kao marionete u priči koju samo ilustriraju svojim pojavama. Njegova i scenaristova naracija je složena i vrlo literarna, bilo ju je teško raskadrirati i pretvoriti u slike i riječi, ali ne samo da “Srce bitaka” nigdje ne zapinje, niti se čitatelj i gledatelj u priči gubi, nego se identificira i s pričom i s njezinim likovima, ali i s načinom na koji je ispričana. Pažnja kojom Igor Kordej pristupa svakom svome crtežu čovjeka podsjeti na još jednoga našeg velikog crtača i ilustratora, još neobičnije profesionalne sudbine, Alema Ćurina.
Strip je idealan medij konstruiranja i rekonstruiranja starih i novih mitova. Svi stripovski likovi su u određenom smislu i stripovski junaci. Strip počinje od superheroja, spušta se prema herojima i antiherojima, koji u jednom trenutku postaju isto što i superheroji. Samo što je Amerika obično insistirala na superherojima, a Europa na antiherojima, ali možda je i to više uvjetovano veličinom tržišta nego kulturološkim razlozima ili, recimo, time što Amerika nema ministarstvo kulture, koje bi se brinulo o činjenici da uglavnom luzeri stvaraju visoku kulturu i umjetnost. Franz Kafka bi u Americi umro od gladi, kao što bi Supermana u Europi ismijali prije nego što bi prvi puta poletio. “Srce bitaka” velika je europska strip novela, ali njezin junak, ipak, nije antiheroj, niti je sličan Franzu Kafki. Prije bi se reklo da je sličan Ernstu Jüngeru, ili da je junak njegovih zlokobnih militarističkih fantazija. Ali kako Kordej ne crta jednoznačne svjetove, tako ni Amareo Zamai nije ostvarenje militarističkih snova. Da bi to bio nedostaju mu ideali, o kojima u njegovom slučaju ne znamo baš ništa, a njegovo jurišanje protiv smrti moglo bi se proglasiti militarističkim samo kada bi to bila žrtva neke vjere. O vjeri Amarea Zamaija čitatelj i gledatelj također ne doznaje ništa. Osim da se ujutro pred bitku ranije ustaje, da opere i očisti svoju opremu i da se okupa na rijeci. Iako je to toliko neobično i škakljivo da je stari Boforlant od toga načinio mit, taj mit nikako nije militaristički. Amareo Zamai junak je jednoga svijeta, a u nastavcima serijala saznat ćemo, možda, i kojega.